28. lipnja 2024. | 510 prikaza.

110 GODINA OD SARAJEVSKOG ATENTATA – Ubijena supruga austrougarskog prijestolonasljednika Sofija Chotek bila je jaka žena koju je Bečki dvor prezirao


Ove se godine obilježava 110 godina od Sarajevskog atentata. Na Vidovdan 28. lipnja 1914. godine u najvećem gradu Bosne i Hercegovine, mladić  Gavrilo Princip, pripadnik organizacije Mlada Bosna, ubio je hicima iz revolvera austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Chotek. Ovaj događaj doveo je do rata Austro-Ugarske i Srbije, ali i Prvog svjetskog rata, Velikoga rata Središnjih sila i Antante. Aneksija BiH 1908., kao dio austrougarske i svenjemačke strategije „Drang nach Osten“, kao i, tvrdi veliki čehoslovački državnik Tomaš Masaryk, strateške pangermanske ambicije da se uspostavi transverzala Berlin – Bagdad i preko Balkana, izazvala je veliko nezadovoljstvo kod velikosrbijanskih političara. Oni su željeli da preko širenja na BiH Srbija postane „Pijemont” neke buduće južnoslavenske države. Kod historičara nema spora da je atentat bio povod velike svjetske klaonice, kao ni oko tijeka događaja toga dana. No, sporovi i meandri oko stvarnih organizatora traju i do danas.

Od svih glavnih aktera atentata (Franjo Ferdinand, general Potiorek, Princip, Nedeljko Čabrinović…) ili pak svima koji su u zakulisju (austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj Franjo Josip I., predsjednik srbijanske vlade Nikola Pašić, srbijanski pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis…) najmanje se govorilo o vojvotkinji Sofiji Chotek, iznimnoj ženi češkog podrijetla koja se u češkim izvorima, jasno, navodi kao Žofie Chotková.

Vojvotkinja Sofija Chotek 1910. godine. (Wikimedia Commons)

Ljubav habsburškog prijestolonasljednika i češke plemkinje jedna je od najvećih ljubavno-političkih priča u povijesti. Za razliku od brojnih veza prepunih „šaranja” u kojima ljubakaju „hiperkatolički” Habsburgovci, ponajviše baš u slučaju Franje Josipa I. i njegove Elizabete/Sisi, ova je ljubav odista uzorita. Franjo Ferdinand, rođen 1863., bio je nakon samoubojstva Rudolfa (1858.-1889.), sina „vječnog” cara Franje Josipa I. (carevao od svoje 18. godine 1848. sve do smrti 1916. – čak 68 godina!) presumirani nasljednik carske krune. Svoju vezu sa Sofijom krio je godinama, pa je tek 1899. godine uspio od cara, koji je prezirao njegovu ljubav prema „nižoj plemkinji”, dobiti dozvolu za morganatski brak. Takav brak značio je da Sofija neće postati nadvojvotkinja, niti član dinastije Habsburg. Njihova djeca nisu imala pravo na očeve titule niti nasljeđivanje trona. Unatoč svemu, vjenčali su se 1. srpnja 1900. godine u Reichstadtu. Da bi sva ta franjojosipovska perverzija bila još sumanutija, vjenčanju su bili prisutni kao jedini Habsburgovci maćeha Franje Ferdinanda i njene dvije kćeri! Nakon vjenčanja Sofija dobiva tek titulu kneginje od Hochenberga, a na razinu vojvotkinje „uzdignuta” je 1909. godine.

Sofija Chotek rođena je 1. ožujka 1868. u Stuttgartu. Chotekovi su stari češki plemićki rod, pa je tim odvratniji takav prezriv odnos Dvora prema Franji Ferdinandu i Sofiji. Sofija je bila grofica i kćer grofa Bohuslava Choteka i njegove žene Vilemíne. Bila je fotografkinja i dvorska dama nadvojvotkinje Isabele iz Croya, supruge austrijskog nadvojvode Bedřicha Austrijsko-Těšinskog, koji je kao vojni zapovjednik stolovao u Prešpurku, danas Bratislavi. Sofijin djed Karel Chotek bio je kaštelan Kraljevstva češkog, najviši carski činovnik. Bio je veliki urbani inovator i poduzetnik. U Pragu je izgradio serpentinu Chotekova cesta i park Chotekov voćnjak. Za njegove uprave izgrađena je i konjska pruga od Budějovica do Linza, te osposobljene parobrodske linije na Vltavi i Labi. U Pragu je instalirao javnu plinsku rasvjetu i popločao glavne ulice. Kod preuređenja ulica postavljao je i kanalizaciju za oborinsku vodu. Ovaj češki plemić bio je lojalni austrijski službenik, ali i simpatizer češkog narodnog preporoda i borac za češko državno pravo. U tim burnim godinama  Češi su držali da zbog svoje kulture i gospodarskog napretka imaju veća prava od Ugara u zajedničkoj monarhiji, koja bi u nazivu trebala imati i češki i slavenski element. Očito je dio toga njegova intelektualnog nasljeđa poprimila i Sofija i utjecala na supruga koji će se često zalagati za trijalistički karakter monarhije. Trijalističke tendencije bile su prisutne i među južnoslavenskim narodima, a Ferdinnd nije bio gluh na njih. Tako je jednom 1909. kad je bio na vidiku konflikt sa Srbijom rekao odgajatelju prijestolonasljednika Rudolfa, grofu Marku Bombellesu: „Recite vašim Hrvatima neka samo još ovaj put sačuvaju svoju tradicionalnu vjernost. Čim dođem na tron, ja ću ispraviti svu nepravdu koja im je nanesena”.

Sofijin djed pred mirovinu je izgradio vilu u Velikom Březnu. Pokrenuo je i dvorsku pivovaru. U tom je mjestu rasla i Sofija, koja se rodila u godini djedove smrti. Pivovara će poslije biti dioničko društvo, a njom će upravljati njen bratić Karel Chotek I. U godini Ferdinandove i Sofijine svadbe pivovara će kuhati osamnaest vrsti piva. Ona je i danas brend, a zaštitni znak joj je debeli i brkati Cibich. štamgast u restauraciji Tivoli. Sofija je objašnjavala Ferdinandu da joj je taj dobrica donosio njegova ljubavna pisma. I danas se odvijaju natjecanja, pa tko najviše sliči originalnom Cibichu dobije trideset břevnovskih piva tjedno.

Oko 1896. godine Sofija se upoznala s austrijskom nadvojvodom Franjom Ferdinandom. Posjete Ferdinanda su učestale, a Isabela se nadala da je neka od njezinih kćeri bila razlog posjeta. Kad je vidjela kod Ferdinanda medaljon sa Sofijinim portretom izazvala je skandal. Car Franjo Josip I. je to doznao i označio je nedostojnost Sofije za vezu s Ferdinandom, iako je po ženskoj liniji bila pripadnik obitelji Hohenzollern-Hechingen i Lichtenstein. Nakon morganatskog braka živjeli su u zamku Konopiště, kojeg je Ferdinand kupio 1887. kao lovački zamak. Gost im je bio i njemački car i pruski kralj Vilim II., koji im je darovao skupocjeni servis. Svojega muža Sofija nije smjela službeno pratiti sve do puta u Sarajevo. Tek je postala vojvotkinja 1909. (sa titulom Njezina Visost) i imala je sada mogućnost da na ceremonijama bude do muža.

Oko pet minuta prije atentata, 28. lipnja 1914. (Wikimedia Commons)

Pred Vidovdan 28. lipnja 1914. na području oko Sarajeva održavala se vojna vježba koju je Franjo Ferdinand želio posjetiti, iako je dobio informacije da u Sarajevu može doći do pobune. U Sarajevo je doputovala i Sofija iako je Ferdinand dvojio treba li da ide. Prigodom prolaska kroz grad, gdje je s pištoljima i bombama bilo šest mladobosanaca, Nedeljko Čabrinović nije uspio izvesti atentat. Cilj „Mlade Bosne”  bio je da se zbaci austrougarska vlast u BiH. Čabrinovićeva bomba se odbila od nadvojvodina automobila i ranila nekoliko osoba u blizini. Nadvojvoda je svojem vozaču rekao da krene prema bolnici da obiđu ranjene. General Oskar Potiorek, zemaljski poglavar BiH, koji je po kazivanju mnogih atentatora bio glavni cilj atentata, rekao je vozaču da se zaustavi i vrati. Automobil je krenuo natraške i došao pred mjesto gdje se zatekao Gavrilo Princip, opalio nekoliko hitaca i ubio austrijskog prijestolonasljednika i njegovu suprugu. Sofija je na mjestu iskrvarila. Nakon uhićenja mladobosanaca Austro-Ugarska je zahtijevala od Srbije izručenje organizatora atentata. Odbijanje Srbije dovelo je do rata i višemilijunska klaonice koja će dovesti i do revolucija i raspada četiri velika carstva, među njima i austrougarskog.

Pokop u zamku Arstetten, s obzirom da je riječ o ubijenom prijestolonasljedniku i supruzi, bio je trećerazredan, što je licemjerno od strane Dvora jer je njihova ubojstvo poslužilo kao „dar” da se dobije povod za rat sa Srbijom. Pogrebu nisu prisustvovala djeca. Od njihovo troje djece najdulje je živjela kćerka Žofie (1901.-1990.), sin Maximilian doživio je 61 godinu (1902.-1962.), a Ernest pedeset i jednu (1904.-1954.). Čabrinović, Trifko Grabež i Princip nisu odmah osuđeni na smrtne kazne jer su bili maloljetnici, već na 20 godina strogog zatvora. Princip je umro u češkom Terezinu 1918. godine.

U školskim udžbenicima iz povijesti slabo se ili nimalo (ne)spominje veoma zanimljiv podatak da Franjo Ferdinand i Sofija nisu u Sarajevo krenuli zajedno iz Beča ili Konopišta. Naime, Ferdinand je krenuo iz Beča 23. lipnja posebnim vlakom do Trsta, odakle je vojnim brodom ”Viribus unitis” (koje će biti potopljen u Puli 1918.) doplovio blizu Metkovića gdje je pripremljen svečani doček. Posebni ga je vlak odvezao do Sarajevo, uz usputni govor okupljenom narodu u Mostaru. U Sarajevo je stigao 25. lipnja gdje je odsjeo sa Sofijom u hotelu „Bosna” na Ilidži. Ona  je doputovala preko Budimpešte i Slavonskog Broda, a na svim postajama organiziran je veleban doček. Dok je Franjo Ferdinand obavljao inspekciju trupa, Sofija je posjećivala sarajevske škole, crkve i dobrotvorne ustanove. Prema planu, Ferdinand se poslijepodne 28. lipnja istim putem trebao vratiti natrag.

Često se među povjesničarima kao organizator atentata navodi srbijanski obavještajni časnik Dragutin Dimitrijević Apis. Nadimak je dobio zbog tjelesne bikovske snage. Apis je 1903. sudjelovao u organizaciji atentata na kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage Mašin. Taj događaj doveo je na vlast dinastiju Karađorđević. Apis je 1911. osnovao tajno udruženje „Ujedinjenje ili smrt”, poznato pod imenom „Crna ruka”. Apis je bio u vezi s „Mladom Bosnom” preko učitelja Danila Ilića, no tvrdnja da su Srbija i Apis organizirali „Mladu Bosnu” na klimavim je nogama, ne samo zbog informacije da su opozvali atentat, već i zbog izmorenosti i desetkovanosti Srbije nakon dva balkanska rata u kojima se znatno proširila, na Kosovo i Makedoniju.

Premijer, iskusni lisac Nikola Pašić znao je za vojni nesrazmjer velikog srednjoeuropskog carstva i balkanske mini sile, a tih dana su bili najavljeni i izbori u Srbiji. Nakon što je Austro-Ugarska napala Srbiju došlo je do velikog otpora Srbije, ali i kasnijeg pada Beograda i svih većih gradova, te golgote i povlačenja prema Albaniji i Krfu. U jednom momentu došlo je do pregovora o separatnom miru Austrije i Antante, pa je srbijanski regent Aleksandar Karađorđević organizirao Solunski proces 1916., u kojem je Apis osuđen na smrt, a strijeljan 14. lipnja 1917. godine. Krimen mu je bio pokušaj atentata na Aleksandra 1916, ali i Sarajevo 1914. godine. Glavna teza protivnika verzije o Apisu kao organizatoru Sarajevskog atentata jest da ga ne bi organizirao sa šeprtljavim amaterima i suhonjavim đacima. A da je htio ubiti Franju Ferdinanda zasigurno bi to mogao učiniti i tijekom prijestolonasljednikova puta preko Metkovića i Mostara. No, teza da je Apis organizator „Mlade Bosne” toliko je jaka da se u knjizi „Bitke Prvog svjetskog rat” britanskog povjesničara Martina Marixa Evansa navodi da je Čabrinović član – „Crne ruke”!

Prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. (Wikimedia Commons)

Događaji oko Srbije imali su odjeka i u znatnom dijelu omladine i intelektualaca i u hrvatskom dijelovima monarhije. Đački pokret u Hrvatskoj i Jukićev atentat na bana Cuvaja dogodio se i prije Sarajeva. Zanimljivo, sudionik Đačkog pokreta August Cesarec koji je proveo zadnju noć s Alijom Alijagićem, osuđenikom na vješala zbog atentata na ministra Draškovića, navodi ciničko licemjerje režima Kraljevine SHS koji ubija Alijagića, a slavi atentat i diže spomenike mladobosancima.

Sarajevski atentat, Franjo Ferdinand i Sofija Chotek tema su, likovi i motivi brojnih umjetničkih i publicističkih djela. Fadil Hadžić režirao je 1968. godine film „Sarajevski atentat”. Franju Ferdinanda glumio je Bert Sotlar, a Sofijinu je ulogu tumačila poljska glumica Lucyna Winnicka, supruga redatelja Jerzyja Kawalorewicza. O atentatu govori bivši simpatizer „Mlade Bosne” mladim partizanima u Drugom svjetskom rata. Film Veljka Bulajića ”Atentat u Sarajevu” snimljen 1975. dobio je naredne godine Srebrnu arenu za režiju. Taj film je isključivo o atentatu. Ferdinanda glumi Maximilian Schell, a Sofiju brazilska glumica Florinda Bokan. Srpski redatelj Srđan Koljević snimio je 2014. film „Branio sam Mladu Bosnu” o odvjetniku mladobosanaca. U svim je filmovima čest motiv žal atentatora zbog ubojstva Sofije kao nevine i kolateralne žrtve.

Sarajevski je atentat čest (lajt)motiv i u književnosti. Remek djelo Jaroslava Hašeka „Doživljaji dobrog vojnika Švejka ” (u sjajnom prijevodu Nade Gašić) počinje rečenicom gospođe Milerove, Švejkove dvorkinje: „Tak, ubili su nam Ferdinanda”. Švejk kojeg je vojna komisija proglasila blesavim pa se uzdržavao prodajom pasa pita se „Kojega Ferdinanda?”, jer pozna „dva Ferdinanda, jednog koji je sluga kod  drogerista Pruše i Ferdinanda Kokošku koji pobira pesji drek”. Nakon što mu Milerová otkriva da je riječ o „gosponu nadvojvodi”, „onom iz Konopišta” i dodaje – „onoga debeloga, pobožnoga”, Švejk pita što mu se dogodilo. Milerová odgovara da su ga „napucali u Sarajevu dok se vozil s tom svojom nadvojvotkinjom u autu”. Švejk na to prisnažuje „To su valjda napravili Turci, Mi im baš nismo smeli zeti tu Bosnu”.

Austrijski književnik i novinar Karl Kraus u svojoj megadrami „Posljednji dani čovječanstva” (hrvatski prijevod Seada Muhamedagića) daje svojevrsnu, rečeno današnjim leksikom, „wikipediju” Prvog svjetskog rata i tadašnjeg Beča, dijalozi se odvijaju na bečkim ulicama, redakcijama, restoranima, na dvoru, bojišnicama, mrtvačnicama… Kraus žestoko tematizira i atentat i kolportažu novina o njemu, ali i trećerazredni sprovod Franje Ferdinanda i Sofije. Prodavač novina na bečkom Korzu uzvikuje „Posebno izdaaanjeee! Ubojstvo prestolonasljednika! Počinitelj v reštu!” Drugi prodavač naglašava da je „počinitelj Srrrbiiin!” U jednom daljnjem prizoru savjetnik u Vrhovnoj dvorskoj upravi Neppaleck telefonira i organizira – „Pogreb treće klase” , i to u – maloj kapeli. Kraus napominje se da Sofija nije pokopana u carskoj Kapucinskoj grobnici. O češkom plemstvu savjetnik govori da je – „nametljivo” i napominje da je „od prvog trenutka bio protiv toga da leš Chotekove dolazi istim vlakom” Predlaže i da se „njen lijes postavi jednu stubu niže” od Ferdinandova.

Sarajevski atentat jasno, u nizu je motiva i objekcija hrvatskog književnog barda  Miroslava Krleže, kojem je prvi svjetski rat opsesivna preokupacija. Tako je i u Andrićevoj „Gospođici”. U romansiranoj povijesnoj i humorističkoj kronologiji Splita, „Velom mistu” književnik i novinar Miljenko Smoje navodi da „na Ajdukov plac igra Grazer Athletic Club i, naravski, gubi sa 4:0. Isti dan pristolonaslidnik i supruga gubidu glavu u Sarajevo”. Student koji je iz Praga donio balun u Split napominje „Friga se meni za umnoga nadvojvodu i virnu mu družicu”. Studenti cinički zaključuju „Kad je pristolonaslidnik partija za Bosnu, obeća je da će na povratku svratit u Split. Obećanje je i mrtav održa. Svratija je”. A Pegula za Sofiju govori: „Sama je kriva. Kada je bila zbabna mogla je lipo doma stat, ka prava žena, i čuvat se, a ne se po Bosni skitat.”

U prozi „Anđeo atentata”, žanrovski označenoj kao – tabloidu, srpski književnik Svetislava Basara smješta Franju Ferdinanda da s onoga svijeta tumači ironijski da je atentat „jednostavno morao da uspe. Malo je ko toliko radio na sopstvenom smaknuću kao što sam to činio ja.”, pa nastavlja – „Kada su atentatori omanuli u prvom pokušaju – što se od takvih nesposobnjakovića jedino i moglo očekivati – ja sam im velikodušno pružio još jenu šansu.”

Motivi atentata i ljubav Ferdinanda i Sofije teme su mnogih književnih i publicističkih djela u Češkoj, Austriji i Srbiji. Spomenimo tek nekoliko njih. Jiří  Pernes svoju knjigu o njima naziva „Život pun neprijatelja”. Erika Bestenreine naslovljava knjigu o njihovoj ljubavi „Zabranjena ljubav u carskom dvoru”, a Martin Ježek opisuje „šetnju češkim Sarajevom”, o češkoj arhitekturi u Sarajevu i izgradnji željeznice. Zanimljivu je knjigu napisao Jiří Soupý – „Šofer koji je izmijenio povijest” o šoferu Leopoldu Lojki koji je prije 110 godina vozio automobil u kojem su život skončali Ferdinand i Sofija. Knjiga Vladimira Dedijera „Sarajevo 1914” tiskana 1969. u duhu je herojizacije „Mlade Bosne”.

I bivši američki državni tajnik Henry Kissinger u knjizi „Diplomacija” navodi da je šofer doveo automobil pred zapanjenog atentatora koji je tugu zbog neuspjeha već „utapao u kavani”. Naglašava i trećerazrednost sprovoda: „Kako nadvojvodina supruga nije bila kraljevskog podrijetla, niti jedan europski kralj nije prisustvovao sahrani”„ Napominje da su se sakupili „i imali priliku razmijeniti svoja mišljenja možda četiri tjedna poslije ne bi tako spremno ušli u rat zbog običnoga terorističkog čina.” U knjizi Svetora Pribičevića „Diktatura kralja Aleksandra” cijelo poglavlje govori o lažnim optužbama Apisa uz napomenu da je Franjo Ferdinand bio jako opasan za srpske interese zbog želje da Austro-Ugarsku promijeni u federativnu državu, što bi na dulje vrijeme spriječilo ujedinjenje južnih Slavena pod vodstvom Srbije. Zanimljivo, Apis je rehabilitiran 1953. što sigurno nije moglo biti odlučeno bez imprimatura Josipa Broza – inače austrijskog vodnika u Srbiji 1914. godine.

Pogibija Franje Ferdinanda i Sofije Chotek jedna je od zanimljivijih motiva i alternativne povijesti, u smislu „što bi bilo da se nije dogodilo baš tako kako se dogodilo”, poput Francuske revolucije, Oktobra, puča 27.ožujka, Normandije… Nesumnjivo, bilo bi zanimljivo vidjeti sudbinu vjerojatno trijalističke zajednice naroda i država, koja bi se možda i danas protezala od Trsta do Lavova, od Boke do Krakova… Nebitno da li bi Žofie Chotková ipak bila carica nekim ustavnim manevrom ili pak savjetnica u vladi Austro-Ugaro-Slavije!

Željko Valentić

Komentari su zatvoreni.