450 GODINA OD SELJAČKE BUNE – Matija Gubec je toliko popularan jer je uzet za politički simbol u različitim vremenima i sustavima, ali najviše su ga politički koristili jugoslavenski komunisti potpomognuti jugoslavenskom marksističkom historiografijom
6. studenoga 2023. | 990 prikaza.
450 GODINA OD SELJAČKE BUNE – Matija Gubec je toliko popularan jer je uzet za politički simbol u različitim vremenima i sustavima, ali najviše su ga politički koristili jugoslavenski komunisti potpomognuti jugoslavenskom marksističkom historiografijom
Upravo je objavljena knjiga „Seljačka buna Matije Gupca 1573. – Činjenice protiv mitova, 450 godina poslije“, autora Zvonimira Despota i Danijela Tatića, u nakladi Despot infinitusa. Kada je prije punih deset godina ova knjiga prvi put objavljena, naišla je na veliki interes hrvatske čitalačke publike. Taj interes nije splasnuo ni nakon što je cijela naklada bila rasprodana, a opetovani upiti kupaca za ovom knjigom doveli su do njenog novog izdanja u većem formatu i s bogatijim sadržajem, i to baš u godini 450. obljetnice Seljačke bune. To i ne treba čuditi budući da je tema knjige jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti – Seljačka buna Matije Gupca. Taj događaj nije predstavljao nikakvu značajnu povijesnu prekretnicu i s velikom dozom sigurnosti možemo ustvrditi da on sam po sebi inače ne bi trebao predstavljati povijesni događaj koji bi ikako iskakao iz domene povijesti lokalnog značaja.
Ali već i sam spomen seljačke bune odmah nas asocira upravo na poznatu bunu iz 1573. godine; iako ona ne predstavlja nikakvu povijesnu ekskluzivu ni na hrvatskom, ni na europskom području. Zapravo, povijest seljačkih buna po svom opsegu može predstavljati zasebnu granu povijesti jer imamo dovoljno povijesnih primjera između kojih možemo povlačiti paralele i iščitavati određene zakonitosti uzročno-posljedičnih veza. No, po čemu je onda Seljačka buna iz 1573. godine tako posebna da je upravo ona uspjela iz lokalne povijesti izdići se na nacionalnu razinu? Odgovor na to pitanje nije jednoslojan, a može se iščitati iz predgovora prethodnog izdanja u kojemu stoji da su upravo politički pokreti 20. stoljeća Matiju Gupca podigli na povijesni pijedestal na kojemu se nalazi i danas. Ideologijama tih političkih pokreta lik Matije Gupca, seljaka, ustanika i borca za prava potlačenih masa, predstavljao je svojevrsnu ikonu koja je svojom karizmatičnom snagom i sudbinom s lakoćom privlačila simpatije hrvatskog naroda 20. stoljeća.
Tako je lik Matije Gupca, prizvan iz romansirane prošlosti Šenoinog romana, prerastao u svojevrstan kult totalitarnih režima koji su harali Hrvatskom 20. stoljeća. Iako je nedvojbeno da Matija Gubec i Seljačka buna koja se zbila 1573. godine svoju povijesnu popularnost duguju političkim ciljevima 20. stoljeća, ova činjenica tom povijesnom događaju ne umanjuje njegov značaj. Štoviše, povijest Seljačke bune Matije Gupca time dobiva na vrijednosti jer postaje povijesnom strukturom koju kroz njezine odjeke možemo pratiti sve do današnjih dana. Time je jedan povijesni događaj lokalnog karaktera nadišao okvire lokalne povijesti, prešao na nacionalnu razinu te od povijesne strukture kratkog, postao strukturom dugog trajanja. Paradoksalno, taj događaj je ostvario puno širi i dublji učinak na hrvatsko društvo 20. stoljeća nego na ono s kraja 16. stoljeća, na vrijeme u kojemu se dogodio. Zbog toga slobodno možemo zaključiti da je riječ o svojevrsnom povijesnom fenomenu koji je i te kako vrijedan daljnjeg istraživanja; kako samog događaja, tako i njegovih utjecaja na društvo 20. i 21. stoljeća.
Kada danas spomenemo ime Matije Gupca, prva asocijacija jest da je on bio vođa seljačke bune u Hrvatskoj i Sloveniji 1573. godine. A i do danas je ostao najveći narodni junak u Hrvata. Po njemu nazive nose ulice, trgovi, kulturno-umjetnička društva, škole, podizani su spomenici, biste, jedan od najpoznatijih romana Augusta Šenoe jest „Seljačka buna“ s Matijom Gupcem u glavnoj ulozi, Ivo Lothka-Kalinski skladao je operu „Matija Gubec“, i prva hrvatska rock opera jest o njemu („Gubec-beg“), sliku o njemu napravio je veliki hrvatski slikar Oton Iveković, izdavane su poštanske marke s njegovim likom… Uglavnom, Gubec je jedan od najpoznatijih hrvatskih povijesnih likova, lik koji je simbol borbe protiv potlačenosti, izrabljivanja, borac za bolje sutra, seljački tribun davno prije Stjepana Radića, gotovo lik koji je živio ispred svog vremena.
Je li to sve bio Gubec? U ovoj knjizi nastojali smo dati odgovore na ovo pitanje. Građa o ovom razdoblju i tadašnjim događajima izuzetno je oskudna. Nešto je od građe objavljeno, a dosta je radova na tu temu, knjiga i članaka, u čemu su prednjačili hrvatski povjesničari Josip Adamček i Nada Klaić. No dosad nema ni jedne knjige koja je na jednom mjestu sučelila različita historiografska tumačenja, koja je na jednom mjestu uzela u obzir sve izvore, autore, tvrdnje, teze, koja je išla ogoliti povijesne činjenice od legendi i mitova. Stoga, bez lažne skromnosti, možemo ustvrditi kako je ovo prva jedinstvena knjiga na ovu temu. To ne znači da smo njome stavili pečat na istraživanje i da ne postoji prostor za nešto više, drukčije. Posebice ako se negdje u nekom arhivu nađu neki novi dokumenti. Ali mi smo u radu na ovoj knjizi nastojali uzeti u obzir sve relevantne radove objavljene na ovu temu i sučelili ih, a onda i sami izvlačili zaključke.
Zašto je Gubec toliko popularan u narodu? U prvom redu zato što je postao politički simbol, zato što je uzet za politički simbol u različitim vremenima, sustavima, koristile su ga različite ideologije, politički pokreti za svoje svrhe, za svoje političke interese. Tako je u doba hrvatskog narodnog preporoda Gupčev lik poslužio za dizanje hrvatske narodne svijesti. To je bilo doba preporoda, stvaranja suvremene hrvatske nacije, doba i kad je historiografija poslužila tome, pa su u radovima tadašnjih povjesničara česti romantičarski pogledi na hrvatsku povijest, kada su iznošena tumačenja koja baš i nisu bila u dosluhu sa stvarnim povijesnim činjenicama. Priča o Gupcu među seljaštvom u sjevernoj Hrvatskoj u 19. stoljeću poprimila je mitske razmjere, sve u cilju ukidanja kmetstva. Tada je i nastao Šenoin roman, a sjetimo se i djela Ivana Kukuljevića, Rudolfa Horvata… To je bilo tada takvo vrijeme, dok današnja historiografija hladno i objektivno treba ocjenjivati svaki povijesni događaj i svaki povijesni lik, bez obzira kako je nešto od toga uvriježeno u narodu. Danas povijesne legende, povijesni mitovi ponajprije mogu dobro poslužiti u turističke svrhe, lijepo se na simboličkoj razini poistovjećivati s Gupcem kao borcem za pravdu, ali isto tako treba znati i prave povijesne činjenice.
No nisu hrvatski preporoditelji bili ti koji su Gupca uzdignuli na takav pijedestal. Bile su to političke ideologije, politički pokreti 20. stoljeća. Tako je HSS s razlogom koristio Gupca u mobilizaciji tadašnjeg hrvatskog seljaštva protiv represija jugoslavenskih žandara i uopće beogradske represije koja je vladala u prvoj Jugoslaviji. I ustaše su Gupca prihvatile u NDH, i to zato da u prvom redu razbiju monopol HSS-a. Pa je Gubec prikazivan kao borac za hrvatska nacionalna prava, zamalo i za nacionalnu državu.
Ali najviše su Gupca politički koristili i iskoristili jugoslavenski komunisti potpomognuti jugoslavenskom marksističkom historiografijom. Dovoljno je samo sjetiti se kabineta jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita u Beogradu, u kojemu je uvijek dominiralo monumentalno platno Krste Hegedušića „Bitka kod Stubice“. Zašto je tome tako? Komunistička partija uporište za svoju politiku, za svoju ideologiju, tražila je i u povijesti. Kako je bivša Njemačka Demokratska Republika u Njemačkom seljačkom ratu (1524.-1525.) gledala najradikalniju činjenicu njemačke povijesti, što je konstatacija Karla Marxa, tako je i jugoslavenska partija dijelom svoje revolucionarne baštine držala seljačke bune, kako onu Matije Ivanića na Hvaru (1510.-1514.), tako i seljačku bunu u Hrvatskoj i Sloveniji s Matijom Gupcem na čelu. Govorilo se i pisalo o seljačkoj klasnoj borbi, baš kao i o klasnoj borbi proletarijata.
Komunisti su Gupca još krajem 30-ih počeli koristiti, a eksplicitno za Španjolskog građanskog rata, kada je Gubec poslužio za mobilizaciju dragovoljaca. Zatim u Narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji, kada su partizanske postrojbe nazivane po njemu i opet da se masovno privuku ljudi u partizane. A onda je postao i jedan od kultova komunističke pobjede. U bivšoj Jugoslaviji masovno se prevodilo i tiskalo djelo Friedricha Engelsa „Seljački ratovi“, prevođeni su i objavljivani članci istočnoeuropskih autora koji su potkrepljivali tezu o vezi onodobnih seljačkih ratova sa suvremenom borbom proletarijata. Stoga i ne čudi da je za Jugoslavije u Gornjoj Stubici podignut veliki spomenik Matije Gupca, rad Antuna Augustinčića.
Komunistička historiografija Gupcu je pripisala lik revolucionara koji je seljake poveo prema nasilnom rušenju starog i stvaranju novog poretka, baš kao što su komunisti revolucijom rušili kapitalizam i stvarali novo, komunističko, socijalističko društveno uređenje. Tako se i filmovi o Gupcu za Jugoslavije nisu razlikovali od partizanskih filmova. U njima je Gubec lik s velikim revolucionarnim programom, a buna hrvatskih i slovenskih seljaka bila je dokaz „bratstva i jedinstva“. Gubec je nakon komunističke pobjede postao jedan od komunističkih simbola, što je i Tito osobno potvrdio 1973., kada je otkrio spomenik Gupcu u Gornjoj Stubici i tamošnji muzejski kompleks. On je u govoru izravno povezao seljačku bunu i partizanski pokret, kako bi dodatno pojačao legitimitet komunističkog režima. Tada je Tito zaključio kako su upravo u jugoslavenskom socijalističkom društvu ostvareni ideali za koje se borio Gubec, kao i mnogi drugi u povijesti. Koliko su ti ideali bili ostvareni, uvjerili smo se vrlo brzo nakon Titove smrti.
Izlazak ove knjige pada upravo na obljetnicu početka bune 1573., prije 450 godina. I nadamo se da smo njome uspjeli razbistriti povijesne činjenice od mnoštva stereotipova koji su do danas ostali uvriježeni kao činjenice, a zapravo su još uvijek natruhe političkih i ideoloških manipulacija. Koliko smo u tome uspjeli, procijenit ćete svi vi koji ćete knjigu čitati.
Predgovor u knjizi „Seljačka buna Matije Gupca 1573. – Činjenice protiv mitova, 450 godina poslije“, autora Zvonimira Despota i Danijela Tatića, u nakladi Despot infinitusa.
Na fotografijama je jedno od uprizorenja Seljačke bune. (Muzej seljačkih buna)
Kako bismo Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, koristimo kolačiće (eng. cookies). Korištenjem stranice potvrđujete suglasnost s postavljanjem i uporabom kolačića. OkPolitika kolačića