27. srpnja 2026. | 39 prikaza.

Revizionisti ili krivovjerci? Povjesničari na optuženičkoj klupi

Rijetko koja riječ u hrvatskim raspravama o prošlosti izaziva toliko prijepora, a istodobno se upotrebljava tako neprecizno, kao riječ „revizionizam”. U javnom prostoru ona najčešće više nije stručni pojam, nego optužba. Dovoljno je da povjesničar postavi pitanje koje narušava uvriježenu predodžbu, pronađe dosad nepoznat dokument, upozori na prešućenu činjenicu ili ponudi drukčije tumačenje nekog događaja pa da ga se, često i prije čitanja njegova rada, proglasi revizionistom. Tada se više ne raspravlja o izvorima, metodama i argumentima. Raspravlja se o autorovim stvarnim ili pretpostavljenim političkim uvjerenjima, o tome kojoj strani navodno pripada, čijim interesima služi i koje se skrivene namjere kriju iza njegova istraživanja. Pojam koji bi trebao opisivati preispitivanje postojećeg znanja pretvara se u sredstvo javnog discipliniranja. Kada etiketa prethodi čitanju rada i provjeri dokaza, takav postupak doista poprima obilježja intelektualnog lova na vještice.

To, naravno, ne znači da je svaka kritika povjesničara progon, niti da je svaka nova i provokativna tvrdnja znanstveno vrijedna. Postoje autori koji prošlost nastoje prilagoditi svojim političkim, nacionalnim, ideološkim ili osobnim uvjerenjima. Postoji selektivno korištenje izvora, prešućivanje neugodnih činjenica, proizvoljno povećavanje ili umanjivanje broja žrtava, opravdavanje zločina „povijesnim okolnostima” i pokušaji rehabilitiranja režima i ideologija čiji je zločinački karakter dobro dokumentiran. Ali upravo je zbog toga potrebno precizno razlikovati znanstvenu reviziju od falsificiranja, negacionizma i propagande. Kada se sve to strpa u istu pojmovnu vreću, ne štiti se povijesna istina, nego se onemogućuje ozbiljno razlikovanje poštenog istraživanja od svjesne manipulacije.

Povijest bez revizije ne bi bila znanost. Bila bi skup jednom propisanih zaključaka koje bi svaka sljedeća generacija smjela samo ponavljati. Prošlost se, dakako, ne mijenja, ali se mijenja naše znanje o njoj. Otvaraju se arhivi, pronalaze se novi dokumenti, uspoređuju se dotad nepovezani izvori, razvijaju se nove metode, postavljaju nova pitanja i istražuju skupine ljudi koje starija historiografija nije smatrala važnima. Svako ozbiljno povijesno djelo zato u nekoj mjeri mijenja, dopunjuje, ispravlja ili produbljuje ono što je napisano prije njega. U tom je širokom smislu svaka dobra historiografija revizijska jer se znanje o prošlosti neprestano obnavlja i provjerava.

Revizija ne mora značiti rušenje velikih povijesnih zaključaka. Najčešće je riječ o mnogo manjim pomacima: ispravku datuma, preciznijem utvrđivanju broja ljudi, pronalasku novog sudionika događaja, drukčijem razumijevanju neke odluke ili uočavanju posljedice koju prethodni istraživači nisu uzeli u obzir. Svaka nova činjenica i spoznaja mali su korak u revidiranju postojećeg znanja. Ponekad će nova istraživanja potvrditi ranije zaključke, a ponekad će ih učiniti složenijima ili pokazati da su bili pogrešni. I potvrđivanje postojećeg zaključka znanstveni je rezultat, pod uvjetom da je do njega došlo novim i samostalnim istraživanjem, a ne pukim ponavljanjem autoriteta.

Bitno je naglasiti da povjesničar pritom mora imati pravo na pogrešku. Povijesni izvori nisu savršeni prozori kroz koje izravno gledamo prošlost. Oni su nepotpuni, često proturječni i nerijetko nastali s jasnom političkom, upravnom, propagandnom ili osobnom svrhom. Dokument može sadržavati netočan podatak, svjedok može pogrešno pamtiti, službeno izvješće može prikrivati odgovornost, a statistika može biti izrađena prema neujednačenim kriterijima. Povjesničar pokušava rekonstruirati ono što se dogodilo na temelju onoga što je preživjelo, svjestan da velik dio tragova prošlosti nije sačuvan. Stoga znanost ne napreduje zato što znanstvenici nikada ne griješe, nego zato što njihove tvrdnje nisu nedodirljive. One su izložene provjeri, kritici i mogućnosti ispravka. Pogrešan zaključak, donesen pošteno na temelju tada dostupnih izvora i metodološki prihvatljivog postupka, nije moralni ili znanstveni zločin. Problem nastaje kada se izvori svjesno krivotvore, kada se važni dokumenti namjerno prešućuju, kada se iz građe uzima samo ono što potvrđuje unaprijed donesenu presudu ili kada autor, suočen s jasnim protuargumentima, odbija ispraviti tvrdnju samo zato što mu je politički ili osobno korisna.

Pogreška je sastavni dio znanosti. Laž, manipulacija i dogmatizam nisu.

Dodatnu zbrku stvara povijest samog pojma revizionizma. On nije izvorno nastao kao naziv za poricanje zločina iz Drugoga svjetskog rata. U marksističkom pokretu revizionizmom se nazivalo odstupanje od ortodoksnog revolucionarnog nauka, osobito prihvaćanje reformskog i parlamentarnog puta prema socijalizmu. U komunističkim sustavima optužba za „revizionistička gledišta” nije bila neutralan opis intelektualnog neslaganja, nego politička diskvalifikacija koja je mogla dovesti do isključenja iz partije, gubitka položaja, a u određenim okolnostima i progona. U socijalističkoj Jugoslaviji pojam revizionizma desetljećima je ponajprije pripadao takvu političkom i marksističkom rječniku, a ne slobodnoj raspravi o promjenama u povijesnom znanju.

Kasnije su poricatelji i umanjivači Holokausta sebe počeli predstavljati kao „revizioniste” kako bi negiranju ili relativiziranju dobro dokumentiranog nacističkog genocida pribavili privid znanstvene legitimnosti. Upravo su takve zloupotrebe u mnogim društvima dodatno opteretile pojam revizionizma. No poricanje Holokausta nije znanstvena revizija. Negacionist ne polazi od otvorenog istraživačkog pitanja, nego od unaprijed postavljenog cilja da zaniječe, umanji ili relativizira zločin. On ne prilagođava zaključak dokazima, nego dokaze željenom zaključku. Zbog toga je preciznije govoriti o poricanju, negacionizmu, distorziji ili falsificiranju nego takvim postupcima automatski priznavati status povijesnog revizionizma.

Hrvatska rasprava o ovoj temi ne može se razumjeti bez iskustva socijalističke Jugoslavije. Jugoslavenska historiografija razvijala se unutar autoritarnog jednostranačkog sustava i tijekom cijelog razdoblja ostala je, u različitoj mjeri, pod nadzorom vladajuće Komunističke partije odnosno Saveza komunista. Taj je nadzor s vremenom slabio i jugoslavenska historiografija nije bila ni potpuno jednolična ni bez vrijednih znanstvenih rezultata. Postojali su ozbiljni povjesničari, metodološki pomaci i istraživanja koja su nadilazila pojednostavljenu propagandu. Bilo bi jednako neznanstveno čitavu historiografsku produkciju iz razdoblja socijalizma odbaciti kao bezvrijednu. Ipak, glavne teme i interpretativni okvir suvremene povijesti uvelike su bili određeni dominantnom ideologijom. Narodnooslobodilačka borba i socijalistička revolucija predstavljale su temelj političkog legitimiteta države i njezina vodstva. Partizanski je pokret prikazivan ponajprije kao oslobodilački, nadnacionalni i moralno pobjednički pokret, dok su njegova revolucionarna dimenzija, unutarnji sukobi, represija i zločini pobjedničke strane bili potiskivani, relativizirani ili prešućivani. Istraživanje nije bilo slobodno ondje gdje je moglo ugroziti temeljni legitimacijski mit države.

Zbog toga se desetljećima nije moglo slobodno, sustavno i bez ozbiljnih posljedica istraživati i javno raspravljati o poratnim likvidacijama, kolonama Križnog puta, Bleiburgu, masovnim grobištima, revolucionarnom pravosuđu, obračunu sa stvarnim i navodnim „klasnim neprijateljima”, političkim zatvorenicima, Golom otoku, djelovanju sigurnosnog aparata i drugim oblicima komunističke represije. Nije posve precizno reći da se o tome baš nikada i nigdje nije govorilo jer su pojedini podaci bili poznati, o tim su temama pisali emigrantski autori, a tijekom osamdesetih godina počela su se otvarati neka dotad tabuizirana pitanja. No između postojanja privatnog znanja ili emigrantske literature i mogućnosti slobodnog institucionalnog istraživanja unutar države postoji golema razlika. Historiografska istraživanja pokazuju da je službena interpretacija prošlosti osobito tijekom posljednjeg desetljeća Jugoslavije bila sve više dovođena u pitanje, dok je takozvana partijska historiografija pokušavala očuvati propisane ideološke kanone.

U takvim je okolnostima revizija službene slike prošlosti nakon sloma komunističkog sustava bila ne samo očekivana nego i nužna. Otvaranje arhiva i istraživanje prešućenih zločina nije bilo napad na znanost, nego povratak znanstvenoj obvezi da se istražuju i pobjednici i poraženi, i njihova junaštva i njihovi zločini. Tvrdnja da partizanske i komunističke zločine ne treba istraživati zato što bi to moglo koristiti političkoj desnici jednako je neodrživa kao i tvrdnja da zločine ustaškog režima ne treba istraživati zato što bi to moglo koristiti političkoj ljevici ili protivnicima hrvatske državnosti. Znanstvena relevantnost neke činjenice ne ovisi o tome kome bi ona mogla biti politički neugodna.

Međutim, pad jedne službene dogme ne jamči automatski nastanak slobodne i nepristrane historiografije. Nakon 1990. otvorene su mnoge potisnute teme i provedena su važna istraživanja, ali su se istodobno pojavili pokušaji da se komunistička mitologija zamijeni nacionalnom protumitologijom. U dijelu javnosti i publicistike zločini ustaškog režima umanjivali su se, relativizirali ili opravdavali, NDH se nastojalo odvojiti od njezina fašističkog i rasističkog karaktera, a brojke i pojedinačna svjedočanstva katkad su se koristili bez potrebne provjere. Hrvatska historiografija nakon osamostaljenja razvijala se između profesionalnog istraživanja, opravdane potrebe za obradom prešućenih tema i snažnih političkih pritisaka karakterističnih za vrijeme rata i izgradnje nove države.

Tu se nalazi možda najvažnije načelo ozbiljne historiografije: otkrivanje jednog zločina ne poništava drugi. Istraživanje komunističkih i partizanskih zločina ne umanjuje odgovornost ustaškog režima za masovne progone i ubojstva. Istraživanje Jasenovca ne opravdava poratne likvidacije bez suđenja. Dokazivanje da je određeni navod o Bleiburgu pretjeran ne znači da zločina i masovnih stradanja nije bilo. Ispravljanje netočnog broja žrtava nekog logora ili stratišta nije isto što i poricanje zločina, ali ni utvrđivanje da je starija brojka bila politički napuhana ne daje pravo da se proizvoljno nameće nova, jednako ideološka brojka.

Žrtve ne smiju biti sredstvo međusobnog prebijanja povijesnih računa. Ne postoji moralna ni znanstvena računica prema kojoj zločin jedne strane umanjuje zločin druge. Dosljedan povjesničar primjenjuje jednake kriterije na ustaške, nacističke, fašističke, četničke, partizanske i komunističke zločine. Ne mijenja metodologiju ovisno o nacionalnosti žrtve i političkom znaku počinitelja. Upravo se u toj dosljednosti vidi razlika između povjesničara i političkog propagandista.

Zbog toga ni svako pozivanje na „utvrđene povijesne činjenice” nije samo po sebi dovoljan argument. Postoje činjenice potkrijepljene velikom količinom međusobno neovisnih izvora i njih se ne može ozbiljno osporiti pukom sumnjom, retoričkim pitanjem ili dokumentom izvučenim iz konteksta. Ali postoje i interpretacije koje su desetljećima predstavljane kao neupitne činjenice samo zato što su iza njih stajali država, partija, politički autoritet ili dominantna intelektualna skupina. Zadaća povjesničara jest razlikovati ono što je doista dokazano od onoga što je samo dugo ponavljano.

Znanstvena revizija prepoznaje se po postupku, a ne po političkoj poželjnosti rezultata. Polazi od pitanja, a ne od presude. Nastoji obuhvatiti relevantne izvore, uključujući one koji ne idu u prilog početnoj pretpostavci. Jasno razlikuje dokumentiranu činjenicu od pretpostavke i interpretacije. Izvore postavlja u kontekst njihova nastanka, uspoređuje ih s drugim svjedočanstvima i otvoreno pokazuje granice vlastitog znanja. Povrh svega, autor mora biti spreman promijeniti zaključak kada se pojave uvjerljiviji dokazi.

Politička manipulacija postupa suprotno. Ona najprije određuje poželjan zaključak, a zatim za njega traži potvrde. Nepoželjni se izvori prešućuju, povoljni se izdvajaju iz konteksta, a svaka se kritika prikazuje kao dokaz zavjere ili ideološke pristranosti protivnika. Takvu manipulaciju mogu provoditi i ljevica i desnica, i vlast i oporba, i državni aparat i različite interesne skupine. Nijedna politička orijentacija nema prirodni monopol ni na istinu ni na falsifikat.

Problem nastaje kada politika i različiti krugovi u društvu pokušavaju preuzeti ulogu arbitra u znanstvenim sporovima. Političari smiju imati mišljenje o povijesti, kao i svaki građanin, ali politička funkcija nikome ne daje stručnu kompetenciju da određuje koji se dokument smije istraživati i do kojeg se zaključka smije doći. Saborske rezolucije, stranačke deklaracije, komemorativni govori i ustavne formulacije mogu izražavati vrijednosti i politička stajališta države, ali ne mogu zamijeniti arhivsko istraživanje niti propisati konačnu znanstvenu interpretaciju prošlosti.

Povjesničara se ne pobija tvrdnjom da je „revizionist”. Pobija ga se tako da se pokaže koji je izvor pogrešno pročitao, koji je dokument zanemario, gdje je napravio metodološku pogrešku, kako je iz činjenica izveo neodrživ zaključak ili zašto druga interpretacija bolje objašnjava raspoloživu građu. Kada toga nema, a ostanu samo političke etikete, moralne osude i nagađanja o motivima, više nije riječ o znanstvenoj raspravi.

To ne znači da povjesničari trebaju biti oslobođeni odgovornosti. Upravo suprotno. Što je tema osjetljivija, to mora biti veća odgovornost u provjeri podataka, izboru riječi i odnosu prema žrtvama. Sloboda istraživanja nije pravo na proizvoljnost. Pravo na pogrešku nije pravo na nemar. Pravo na drukčije tumačenje nije pravo na krivotvorenje. Povjesničar ima pravo pogriješiti, ali nema pravo svjesno obmanjivati niti se trajno skrivati iza tvrdnje da je svaki prigovor njegovu radu politički napad. Jednako tako, ni društvo nema pravo od povjesničara tražiti da čuva njegove omiljene mitove. Nacionalni i politički mitovi mogu imati važnu identitetsku i simboličku funkciju, ali oni nisu isto što i povijesna spoznaja. Zadaća povjesničara nije ni rušiti ni štititi mit samo zato što je mit, nego provjeriti što se iza njega može dokazati. Ponekad će istraživanje potvrditi njegovu činjeničnu osnovu, ponekad će ga učiniti složenijim, a ponekad će pokazati da je riječ o naknadno oblikovanoj konstrukciji.

Zrelo društvo nije ono koje nema mračnih stranica u vlastitoj prošlosti. Takvo društvo ne postoji. Zrelo je društvo ono koje može podnijeti istraživanje svojih pobjeda, poraza, zasluga i zločina bez potrebe da znanstvenicima unaprijed određuje dopuštene zaključke. Društvo koje se stalno poziva na povijesnu istinu, ali se boji novih dokumenata, zapravo ne vjeruje ni u istinu ni u vlastitu sposobnost suočavanja s njom.

Povijesni revizionizam zato ne treba ni bezuvjetno slaviti ni unaprijed osuđivati. Potrebno je najprije utvrditi što se pod tom riječju podrazumijeva. Ako znači ponovno ispitivanje ranijih zaključaka na temelju novih izvora i boljih argumenata, tada je riječ o normalnom i nužnom dijelu povijesne znanosti. Ako znači selektivno prekrajanje prošlosti radi rehabilitiranja zločina, demoniziranja protivnika ili potvrđivanja unaprijed zadane ideologije, tada više nije riječ o znanosti, bez obzira na to kako se autor sam naziva. Najveća opasnost ne leži u tome što povjesničari preispituju prošlost, nego u tome što bi im netko želio zabraniti da to čine. Jednako je opasno kada vlast propisuje službenu istinu i kada samozvani revizionisti izmišljaju vlastitu. U prvom slučaju povijest se zamrzava u dogmu, a u drugom se pretvara u propagandu.

Između tih dviju krajnosti nalazi se povijesna znanost: nesavršena, podložna pogreškama i raspravama, ali otvorena provjeri i ispravku. Povjesničar mora imati pravo pitati, sumnjati, istraživati, preispitivati i pogriješiti. Istodobno mora imati obvezu poštovati izvore, pošteno prikazivati suprotne dokaze i korigirati se kada se pokaže da nije bio u pravu.

Tek kada naučimo razlikovati reviziju od falsifikata, pogrešku od laži, kritiku od političkog progona i povijest od kolektivnog mita, rasprava o prošlosti prestat će biti lov na vještice. Tada bi mogla postati ono što bi trebala biti: otvorena i odgovorna potraga za što potpunijom, preciznijom i dokazima utemeljenijom spoznajom o prošlosti.

Danijel Tatić

Komentari su zatvoreni.