27. srpnja 2026. | 6 prikaza.

Od Pule do Dardanela: podmornice, blokada i hrvatski Jadran u Prvome svjetskom ratu

Njemačke podmornice, pomoćni krstaši i probijači blokade bili su dio globalnoga rata za pomorske putove i opskrbu. Taj se sukob nije odvijao daleko od hrvatskih zemalja: Pula je bila glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije, istočni Jadran važno podmorničko uporište, a brojni hrvatski mornari služili su na brodovima carske i kraljevske mornarice. U svibnju 1915. jedna je njemačka podmornica stigla pred Dardanele nakon plovidbe koja je još donedavno djelovala gotovo nezamislivo. Prošla je kroz Gibraltar, uplovila u Sredozemlje i zaustavila se u austrougarskoj bazi u Boki kotorskoj, gdje je pregledana i opskrbljena prije nastavka putovanja prema osmanskim vodama.

Bila je to SM U-21 pod zapovjedništvom Otta Hersinga. U svega nekoliko dana potopila je britanske bojne brodove Triumph i Majestic. Relativno malena podmornica pokazala je da čak ni veliki i skupi ratni brodovi više nisu sigurni od neprijatelja koji se približava neopaženo, ispod morske površine. Taj događaj nije bio važan samo za rat kod Dardanela. Označavao je trenutak u kojem se stoljetna predodžba o pomorskoj moći počela mijenjati. Velike oklopnjače više nisu bile neprikosnoveni gospodari mora. Podmornice, torpeda, mine, radiokomunikacije i gospodarska blokada najavljivali su novi oblik ratovanja koji će obilježiti čitavo 20. stoljeće.

Svijet njemačkih podmorničara, pomoćnih krstaša i brodova koji su pokušavali probiti britansku blokadu opisao je 1916. njemački prirodoslovac, publicist i popularizator znanosti Kurt Floericke u knjizi Blockadebrecher und U-Boote. Erzählung aus dem großen Weltkrieg für die reifere Jugend — „Probijači blokade i podmornice. Pripovijest iz Velikoga rata za zreliju mladež“. Iako je bila namijenjena mlađoj publici, Floerickeova knjiga danas je mnogo više od obične ratne pustolovine. Ona je iznimno zanimljivo svjedočanstvo vremena u kojem su se tehnološko oduševljenje, ratna propaganda, pomorska tradicija i brutalna stvarnost industrijskoga rata susreli na stranicama popularne književnosti.

Rat koji se nije vodio samo u rovovima

Kada se govori o Prvome svjetskom ratu, najčešće se zamišljaju beskrajni rovovi Zapadnoga bojišta, bitke u Galiciji, krvave borbe na Soči ili povlačenje srpske vojske preko Albanije. Pomorski rat mnogo je rjeđe prisutan u kolektivnom pamćenju, iako je imao presudnu ulogu u konačnom ishodu sukoba. Velika Britanija raspolagala je najmoćnijom ratnom mornaricom na svijetu. Njezina prednost nije se ogledala samo u broju ratnih brodova nego i u mogućnosti nadziranja svjetskih trgovačkih putova. Britanska blokada postupno je ograničavala dopremu hrane, metala, kaučuka, goriva i drugih sirovina u Njemačku i ostale države Središnjih sila.

Kontrola mora zato nije značila samo pobjedu u velikoj pomorskoj bitci. Značila je mogućnost određivanja tko može trgovati, tko može uvoziti sirovine, tko može opskrbljivati industriju i koliko dugo civilno stanovništvo može podnositi rat. Prvi svjetski rat tako se nije vodio samo između vojski. Bio je to sukob gospodarskih sustava, industrije, financija, kolonijalnih resursa i prometnih mreža. Oceani i pomorski putovi bili su krvotok modernoga industrijskog rata. Njemačka je na britansku nadmoć pokušavala odgovoriti sredstvima koja danas nazivamo asimetričnima. Budući da britansku flotu nije mogla jednostavno poraziti u otvorenoj bitci, koristila se podmornicama, pomoćnim krstašima, prikrivenim trgovačkim brodovima i smionim pokušajima probijanja blokade.

Upravo su ti pothvati u središtu Floerickeove knjige.

Podmornica kao čudo modernoga doba

Današnjem čitatelju podmornica je uobičajen dio vojne tehnologije. Početkom 20. stoljeća ona je još uvijek djelovala gotovo futuristički. Bila je zatvoren, skučen i tehnički složen stroj koji se kretao ispod površine mora, izranjao radi punjenja baterija i napadao protivnika torpedima prije nego što bi ponovno nestao u dubini.

U Floerickeovu djelu podmornica nije prikazana samo kao oružje. Ona je simbol modernosti, discipline i ljudske sposobnosti ovladavanja prirodom pomoću tehnike. Podmorničari su prikazani kao pripadnici svojevrsne tehničke elite: hladnokrvni, izdržljivi i spremni djelovati u iznimno opasnim uvjetima. Takva slika odgovarala je potrebama njemačke ratne propagande. Godine 1916. Njemačka je već osjećala posljedice dugotrajnoga rata i britanske blokade. Javnosti su bili potrebni junaci, uspjesi i dokazi da tehnološka domišljatost može nadomjestiti protivničku materijalnu nadmoć.

Floericke je te potrebe dobro razumio. Njegov stil spaja pustolovnu pripovijest, tehnička objašnjenja, izvještaje o stvarnim ratnim događajima i otvoreno divljenje njemačkim mornarima. U njegovoj knjizi podmornice prolaze kroz Gibraltar, pomoćni krstaši zarobljavaju trgovačke brodove, a njemački pomorci pojavljuju se ondje gdje ih protivnik najmanje očekuje. Čitatelj prati opasne plovidbe i susrete na otvorenome moru, ali istodobno uči kako funkcioniraju pomorska blokada, ratni plijen, neutralne luke i globalni trgovački putovi.

U-21 ili U 51?

Jedan od najzanimljivijih primjera prepletanja povijesne stvarnosti, cenzure i književne obrade nalazi se u Floerickeovu prikazu podmornice koja se u knjizi pojavljuje pod oznakom U 51. Pothvati koje autor opisuje zapravo pripadaju podmornici SM U-21. Upravo je ona pod Hersingovim zapovjedništvom 1915. prošla kroz Gibraltar, stigla u Boku kotorsku i zatim kod Dardanela potopila britanske bojne brodove Triumph i Majestic. Stvarna njemačka podmornica U 51 u vrijeme tih događaja još nije bila u operativnoj službi.

Zašto je Floericke zamijenio oznaku podmornice, danas nije moguće potpuno pouzdano utvrditi. Najvjerojatnije je to učinjeno iz više međusobno povezanih razloga. Prije svega, mogla je postojati vrlo praktična namjera da se protivnicima, ali i njemačkoj javnosti, stvori dojam o znatno većem broju njemačkih podmornica nego što ih je Njemačka u tom trenutku stvarno imala u operativnoj uporabi. Takvo „zamračivanje“ stvarnog stanja bilo je u skladu s ratnom propagandom i praksom prikrivanja vojnih podataka. Osim toga, ne treba isključiti ni mogućnost jednostavne pogreške u prijenosu informacija, budući da su se podaci o podmornicama često prenosili posredno, usmeno ili preko savezničkih zapovjednih struktura, pa su zabune u oznakama bile moguće. Također, u ratnim uvjetima ponekad se namjerno koristila neprecizna ili izmijenjena nomenklatura kako bi se otežalo neprijateljsko praćenje kretanja i identiteta pojedinih plovila.

U širem smislu, takve izmjene odražavaju i način na koji se uopće pisalo o podmorničkom ratu dok je on još trajao: informacije su bile fragmentarne, djelomično cenzurirane i često prilagođene političkim i vojnim interesima. Ona nam ne pokazuje samo što se dogodilo nego i kako se o ratu smjelo pisati dok je još trajao. Ratna književnost zato se ne može čitati na isti način kao suvremena povijesna studija. U njoj se stvarni događaji miješaju s propagandnim naglascima, prešućivanjima, izmijenjenim podatcima i heroiziranim prikazima sudionika. No upravo zbog toga takva djela otkrivaju mentalitet društva koje ih je stvaralo i čitalo.

Pula u središtu austrougarske pomorske moći

Za hrvatsku povijest Floerickeova knjiga ima posebno značenje jer se svijet koji opisuje neposredno dodirivao s hrvatskom obalom i stanovništvom.

Pula je bila glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije. U njoj su se nalazili zapovjedništvo flote, veliki mornarički Arsenal, brodogradilišni pogoni, skladišta, vojarne, bolnice, škole, utvrde i brojne druge ustanove potrebne za djelovanje moderne ratne mornarice. Razvoj Pule u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća gotovo je neodvojiv od razvoja austrougarske mornarice. Nekadašnji manji grad prerastao je u veliko vojno-pomorsko i industrijsko središte u koje su pristizali časnici, mornari, radnici, obrtnici, inženjeri i njihove obitelji iz različitih krajeva Monarhije.

Međutim, važnost Pule tijekom Prvoga svjetskog rata nije se ograničavala samo na austrougarsku flotu. Grad je postao i jedno od važnih tehničkih, opskrbnih i organizacijskih uporišta njemačkih podmornica koje su djelovale u Sredozemlju. O tome je u svojim memoarima ostavio posebno vrijedno osobno svjedočanstvo kapetan poručnik Otto Hersing, zapovjednik njemačke podmornice SM U-21. Nakon djelovanja kod Dardanela Hersing je u studenome 1915. napustio Carigrad i uputio se prema Puli, koju u memoarima navodi kao novu matičnu bazu svoje podmornice.

Premještaj u Pulu nije predstavljao samo kratkotrajno zadržavanje u sigurnoj savezničkoj luci. Podmornici U-21 bio je potreban temeljit remont, trebalo je nabaviti rezervne dijelove i obnoviti zalihu torpeda. Hersingovo memoarsko svjedočanstvo stoga pokazuje da Pula za njemačke podmornice nije bila samo sidrište ili prolazna postaja, nego tehničko, opskrbno i organizacijsko uporište koje im je omogućavalo nastavak djelovanja u Sredozemlju. Hersing u svojim memoarima posebno ističe srdačan prijam austrougarskih domaćina. Prema njegovim riječima, zahtjevi povezani sa smještajem posade, popravkom podmornice i opskrbom iz pulskog skladišta streljiva izvršavani su bez odgađanja. Njegov zapis tako otkriva i praktičnu stranu njemačko-austrougarskoga savezništva: iza velikih strateških planova stajala je svakodnevna suradnja zapovjednika, časnika, mehaničara, arsenalskih radnika, skladištara i drugih pripadnika mornaričkoga sustava.

Hersingovo svjedočanstvo potvrđuje i osobni interes zapovjednika austrougarske ratne mornarice, velikog admirala Antona Hausa, za djelovanje njemačkih podmornica. Hersing navodi da je Haus nakon svakoga njihova povratka u luku osobno primao izvješće o izvršenoj zadaći. Njemačke podmorničke operacije očito se nisu promatrale kao izdvojena aktivnost savezničke mornarice, nego kao važan dio zajedničkoga ratovanja na Jadranu i Sredozemlju.

Plovidbeni put U-21 tako je povezivao Njemačku, Atlantik, Gibraltar, Boku kotorsku, Dardanele, Carigrad i Pulu. Hersingovi memoari pritom neposredno potvrđuju da Pula nije bila samo obrambeno središte Jadrana i glavna baza austrougarske flote nego i jedna od važnih logističkih točaka njemačkoga podmorničkog rata u Sredozemlju.

Hrvatski mornari u carskoj i kraljevskoj mornarici

Austrougarska ratna mornarica bila je višenacionalna, kao i država kojoj je pripadala. U njezinim su posadama služili Nijemci, Mađari, Česi, Slovenci, Talijani, Poljaci i pripadnici drugih naroda Monarhije, ali važan dio mornarskoga sastava dolazio je upravo s istočne obale Jadrana. Hrvati iz Istre, Hrvatskoga primorja, Dalmacije i s otoka činili su jednu od najbrojnijih skupina među mornarima nižih činova. Za brojne obitelji pomorska i mornarička služba nije bila udaljena državna institucija nego dio svakodnevnoga života i obiteljske tradicije. Mornarička služba donosila je susret s modernom tehnologijom, strojevima, električnim uređajima, torpedima, radiovezom i složenom organizacijom velikih ratnih brodova. Ljudi koji su dolazili iz manjih obalnih mjesta i otočnih zajednica postajali su članovi posada na bojnim brodovima, krstaricama, razaračima, torpiljarkama i podmornicama.

Ta iskustva nakon raspada Monarhije nisu jednostavno nestala. Znanje, pomorska tradicija i profesionalno iskustvo bivših austrougarskih mornara ugrađivali su se u kasnije mornaričke sustave i ostali dio povijesnoga pamćenja hrvatskih obalnih krajeva. Floerickeova knjiga ne govori izravno o hrvatskim mornarima. Ona je napisana iz njemačke perspektive i prije svega veliča njemačke pomorske pothvate. Ipak, omogućuje nam bolje razumijevanje strateškoga, tehničkog i propagandnog svijeta u kojem su djelovali i hrvatski pripadnici austrougarske mornarice.

Jadran kao ratno područje

Ulaskom Italije u rat na strani Antante u svibnju 1915. Jadransko je more postalo neposredno bojište. Austro-Ugarska je morala braniti dugu obalu, ratne luke i pomorske komunikacije, dok su savezničke snage pokušavale spriječiti izlazak austrougarskih i njemačkih podmornica iz Jadrana. Posebno je značenje imao Otrantski prolaz. Saveznici su ondje nastojali uspostaviti sustav nadzora i zapreka koji bi podmornicama otežao izlazak iz Jadrana prema Sredozemlju. Unatoč tome, njemačke i austrougarske podmornice nastavile su se koristiti jadranskim bazama za djelovanje na mnogo širem prostoru. Tako su Pula, Boka kotorska i druge točke istočnoga Jadrana postale dijelom globalnoga podmorničkog rata.

Plovidba podmornice U-21 to zorno pokazuje. Brod koji je krenuo iz Njemačke, prošao Atlantik i Gibraltar te se opskrbio u austrougarskoj bazi nastavio je put prema Dardanelima. Jedna ratna operacija povezala je Sjeverno more, Atlantski ocean, Jadran, istočno Sredozemlje i Osmansko Carstvo. Prvi svjetski rat doista je bio globalan, a hrvatski Jadran nalazio se unutar njegovih pomorskih i logističkih mreža.

Posljedice pomorskoga rata osjećali su i civili

Pomorska blokada i nadzor trgovačkih putova nisu bili apstraktna pitanja mornaričke strategije. Njihove su se posljedice osjećale u svakodnevnom životu civilnoga stanovništva. Kako je rat odmicao, opskrba je postajala sve teža. Nedostajalo je hrane, goriva, odjeće i različitih sirovina. Cijene su rasle, uvodilo se racioniranje, a državne i lokalne vlasti pokušavale su raspodijeliti sve oskudnija dobra.

Poremećaji u pomorskome prometu posebno su pogađali obalna i otočna područja. Brojne su zajednice ovisile o parobrodarskim vezama, dopremi hrane i redovitom kretanju ljudi između luka. Ratni nadzor, opasnost od mina, djelovanje podmornica i ograničenja plovidbe mijenjali su način života duž čitavoga Jadrana.

Zato britanska pomorska blokada, o kojoj Floericke piše kao o velikome izazovu za Njemačku, ima značenje i za povijest hrvatskih zemalja. Hrvatsko je stanovništvo živjelo unutar gospodarskoga sustava ratne zajednice Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije te je osjećalo posljedice njezine sve veće izolacije i iscrpljenosti.

Pomoćni krstaši i ratna varka

Floericke posebnu pozornost posvećuje pomoćnim krstašima — trgovačkim brodovima preuređenima i naoružanima za ratne zadaće. Za razliku od velikih ratnih brodova, mogli su se prikrivati, mijenjati izgled i iznenada napadati protivničke trgovačke brodove. Najpoznatiji među njima bio je Möwe, koji je djelovao na oceanskim trgovačkim putovima, postavljao mine i zarobljavao brodove. Njegov zapovjednik služio se varkom, promjenama zastave i prikrivanjem naoružanja kako bi se približio protivniku. Jedan od najpoznatijih pljenova bio je britanski brod Appam, koji je potom doveden u neutralnu američku luku. Slučaj je izazvao složen pravni i diplomatski spor o tome može li zaraćena država dovesti ratni plijen u luku neutralne države i ondje ga zadržati.

Takve epizode pokazuju da pomorski rat nije bio samo sukob topova i torpeda. U njemu su važnu ulogu imali međunarodno pravo, neutralnost, trgovački interesi, obmana i sposobnost snalaženja na golemom prostoru svjetskih mora.

Trgovačka podmornica koja je prešla Atlantik

Poseban odjek u njemačkoj javnosti izazvala je trgovačka podmornica Deutschland. Njezina plovidba u Sjedinjene Američke Države 1916. predstavljena je kao dokaz da se britanska blokada može nadmudriti tehnikom i odvažnošću.

Za razliku od ratnih podmornica, Deutschland je bila namijenjena prijevozu vrijednoga tereta. Plovidbom ispod površine trebala je izbjeći britanski nadzor i održati barem ograničenu trgovačku vezu između Njemačke i neutralnih država. Iako takve operacije nisu mogle promijeniti ukupni gospodarski položaj Njemačke, njihov je propagandni učinak bio golem. Javnosti su pružale nadu da britanska prevlast na moru ipak nije potpuna.

U Floerickeovu prikazu takvi se pothvati pojavljuju gotovo kao pobjeda ljudske domišljatosti nad geografijom, blokadom i neprijateljskom brojčanom nadmoći.

Rat između pustolovine i industrijske destrukcije

Jedna od najvećih vrijednosti Floerickeova djela nalazi se u napetosti između romantične slike mora i stvarnosti modernoga ratovanja. Njegovi su mornari hrabri, prisebni i odani. Brodovi postaju gotovo živi sudionici pustolovine, a ocean prostor na kojem pojedinac još može pokazati odvažnost, snalažljivost i osobnu inicijativu.

No iza takve slike stalno se pojavljuje druga stvarnost.

Ljudi su zatvoreni u skučene metalne trupove, okruženi gorivom, strojevima, baterijama i torpedima. Smrt može doći od dubinske bombe, tehničkoga kvara, mine ili pogrešne procjene. Posada često ne vidi protivnika, a napad se izvodi na brod udaljen stotinama ili tisućama metara. Stari ideal pomorskoga dvoboja ustupa mjesto anonimnom, tehničkom i industrijskom uništavanju.

U Floerickeovoj knjizi još uvijek živi posljednji odjek „romantike mora“, ali već se jasno nazire svijet totalnoga rata 20. stoljeća.

Ilustracije kao povijesni izvor

Izvorne ilustracije, fotografije i zemljovidi nisu samo ukras Floerickeove knjige. Oni su važan dio načina na koji se rat predstavljao tadašnjoj publici. Dinamične vinjete prikazuju podmorničare, brodove, eksplozije i dramatične prizore na moru. Njihova je svrha bila pojačati napetost i junački ton pripovijesti. Fotografije i tehnički prikazi istodobno su čitatelju pružali osjećaj da dobiva autentičan uvid u suvremenu ratnu tehnologiju.

Danas te ilustracije možemo promatrati kao dokument vizualne kulture Prvoga svjetskog rata. One pokazuju kako se stvarao lik podmorničara kao modernoga ratnog junaka i kako se složeni, često zastrašujući tehnički svijet pretvarao u uzbudljivu priču dostupnu mlađoj publici. Njihova je vrijednost upravo u tome što otkrivaju kako rat nije oblikovan samo na bojištu nego i u knjigama, novinama, fotografijama i predodžbama onih koji ga nisu osobno vidjeli.

Zašto nam je ova knjiga važna danas?

Više od stoljeća nakon Prvoga svjetskog rata Floerickeova knjiga ne treba se čitati kao potpuno pouzdan vojno-povijesni prikaz. Njezini su junaci idealizirani, protivnici pojednostavljeni, a brojni događaji prikazani iz jasno njemačke i ratno-propagandne perspektive.

No upravo je zbog toga dragocjena.

Ona nam omogućuje da vidimo kako je njemačka javnost 1916. doživljavala britansku blokadu, podmornički rat i mogućnost tehnološkoga preokreta. Pokazuje kako se rat objašnjavao mladim čitateljima i na koji su se način znanost, tehnika, domoljublje i pustolovna književnost stavljali u službu ratne mobilizacije.

Za hrvatskoga čitatelja knjiga ima dodatnu vrijednost. Podsjeća nas da hrvatske zemlje nisu bile samo pozadina kopnenih bojišta Austro-Ugarske Monarhije. Pula je bila središte njezine pomorske moći, hrvatski su mornari činili važan dio njezinih posada, a istočni je Jadran bio uključen u operacije koje su sezale od Otranta do Dardanela.

Pomorska povijest Prvoga svjetskog rata zato pripada i hrvatskoj povijesti.

Od carske i kraljevske flote do 1918. godine

Važnost ratne mornarice za hrvatsku povijest posebno je došla do izražaja u završnim danima Austro-Ugarske Monarhije. U Puli je 31. listopada 1918. austrougarska flota predana predstavnicima novostvorene Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Time se golemi vojno-pomorski sustav Monarhije — ili barem njegov najvažniji dio — nakratko našao u rukama političkoga tijela koje je zastupalo južnoslavenske zemlje bivšega Carstva.

Nije bila riječ samo o ratnim brodovima. Flota je uključivala baze, arsenal, utvrde, stručne kadrove, radionice, skladišta i desetljećima stvarano tehničko znanje. Iako je pokušaj stvaranja nove mornarice ubrzo onemogućen međunarodnim odnosima, talijanskom okupacijom i odlukama pobjedničkih sila, predaja flote u Puli ostala je jedan od simbolički najvažnijih trenutaka hrvatske i južnoslavenske povijesti 1918. godine.

Bez razumijevanja austrougarske pomorske moći, Pule kao glavne ratne luke i ljudi koji su u tome sustavu služili, nije moguće potpuno razumjeti ni političke događaje na istočnome Jadranu tijekom raspada Monarhije.

Globalni rat promatran s hrvatske obale

Floerickeovo djelo vodi čitatelja od njemačkih luka i Atlantika preko Gibraltara i Jadrana do Dardanela i američkih obala. Taj golemi prostor pokazuje koliko je Prvi svjetski rat bio drukčiji od svih prethodnih europskih ratova. Države više nisu ratovale samo na svojim granicama. Rat se vodio ondje gdje su prolazili brodovi, sirovine, hrana, novac i informacije.

Hrvatska obala bila je dio toga svijeta. Pula, brodovi austrougarske mornarice i ljudi s istočnoga Jadrana bili su uključeni u rat čije su posljedice dosezale daleko izvan Jadranskoga mora. Zato priče o podmornicama, pomoćnim krstašima i probijačima blokade nisu samo egzotične epizode njemačke pomorske povijesti. One su dio šire povijesti rata u kojem su sudjelovali i stanovnici hrvatskih zemalja.

Objavljivanje Floerickeova djela na hrvatskom jeziku omogućuje nam da taj svijet promotrimo iz perspektive njegovih suvremenika, ali i da ga kritički usporedimo s današnjim povijesnim spoznajama. Iza pustolovine, tehnološkoga oduševljenja i ratne propagande otkriva se priča o nastanku modernoga pomorskog rata — rata u kojem su podmornice, gospodarska blokada i globalne komunikacije postale jednako važne kao bojne flote i topovi velikih ratnih brodova.

Više od stotinu godina poslije, ostaci toga svijeta i dalje su vidljivi u Puli i duž hrvatske obale. Nalaze se u utvrdama, zgradama nekadašnjega Arsenala, obiteljskim fotografijama mornara i sjećanjima na vrijeme kada je istočni Jadran bio važna pozornica jednoga globalnog sukoba.

Zbog toga priča o probijačima blokade i podmornicama nije samo priča o Njemačkoj, Velikoj Britaniji i dalekim oceanima.

To je i priča o važnom dijelu hrvatske povijesti.

Danijel Tatić

Link na knjigu: https://despot-infinitus.com/proizvod/probijaci-blokade-i-podmornice/

Komentari su zatvoreni.