4. svibnja 2022. | 415 prikaza.

Arapski potopisac Ebu Hamid el-Garnati o kuni 1154.

Godinama smo svjedoci hajke, kad se negdje u javnosti pojavi hrvatski grb s prvim bijelim poljem, da je to automatski ustaški grb. Pisao sam već puno puta da svakako ima pojedinaca koji i danas njeguju sjećanje na NDH, pa je za njih i danas jedini „pravi“ hrvatski grb ovaj s prvim bijelim poljem u štitu. No većina ljudi sigurno nije ustašofilska kod nas. Taj ustašluk tom grbu često pridjevaju neki novinari, povjesničari, javne osobe, koje ili nemaju pojma o povijesti ili su im glave ideološki opterećene i ne vide dalje od svoga nosa. Jer treba znati da je hrvatski grb s prvim bijelim poljem postojao puno prije NDH i dolaska ustaša na vlast 1941., a najbolji primjer toga je krov crkve Svetog Marka na zagrebačkom Gornjem gradu. U povijesti se hrvatski grb s prvim bijelim poljem jednakopravno pojavljivao i koristio kao i onaj sa prvim crvenim poljem. Na kraju, ni ustaše ga nisu koristile takvog, nego je u njemu bio dodan grb s velikim slovom U.

Slična je priča s kunom, našom monetom. Kad je izbio skandal oko krađe ilustracije kune na našoj budućoj kovanici eura, javili su se neki koji su doveli u pitanje samu ilustraciju kune na euru. Ostao sam zgrožen nekim napisima, ali me na kraju ne čude jer dolaze od ljudi koji su krajnje ideološki opterećeni i slijepi, kao i u pogledu gore spomenutog hrvatskog grba. Tako je s jednog portala vriskao naslov njihove kolumnistice – „Zašto uopće stavljamo kunu na euro? Ne želim vjerovati da je to zbog Pavelića, ali stvarno je teško naći razlog“. Ili jednog povjesničara – „Nikada u povijesti u Hrvatskoj nije postojala kuna, sve do ustaša i NDH“.

Doista, zašto kuna na euru? To što su ustaše monetu u NDH nazvali po kuni ne znači da povijesti nije bilo prije njih. Kuna je i u današnjoj Hrvatskoj moneta od 1994. godine. A zašto? Prvo ću spomenuti slavonski banovac. Uz minimalan napor, na Wikipediji o njemu piše ovo: „Banovac je naziv za prvi hrvatski novac kovan u Pakracu i Zagrebu otprilike u razdoblju od 1235. do 1384. godine. Godine 1256. Pakrac je imao povlasticu kovanja novca. Smatra se da je to ujedno prva kovnica novca u Hrvata. MONETA REGIS P(ro) SCLAVONIA, naš banovac, je srebrni novac na kojemu je na prednjoj strani kuna u trku, a na naličju patrijarhalni (dvostruki) križ s dvjema okrunjenim glavama. Bio je najljepša i najcjenjenija od svih hrvatskih kovanica te prihvaćen kao stabilno platežno sredstvo i izvan područja za koje je prvobitno namijenjen.“

Originalni banovac i danas se može vidjeti jer se čuva unutar arheološke zbirke Muzeja grada Pakraca, te se i danas smatra jednom od najljepših europskih kovanica. Također treba podsjetiti da se kuna s tog novčića nalazi i na Grbu Republike Hrvatske te na Grbu Grada Pakraca!

No sad još nešto bolje, i jako malo poznato našoj široj javnosti. Naime, u Zagrebu je 2004. godine održan međunarodni simpozij s temom „Religije i novac“. Iduće godine organizator simpozija, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, objavio je zbornik radova sa simpozija. U njemu je objavljen i rad Ševka Omerbašića, bivšeg dugogodišnjeg zagrebačkog muftije i predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, pod naslovom „Islam i novac“. Bez da prepričavam, evo dio koji se odnosi na našu kunu: 

„Na kraju dopustite mi da vam prenesem dio jednoga izvješća putopisca Ebu Hamida el-Garnatija iz davne, 1154. godine, u kojemu izvješćuje o trogodišnjem boravku u Ugarskoj (Unkarija) među tamošnjim muslimanima Ismaelićanima i Kalizija. U njegovom rukopisu, koji je godine 1952. otkriven u poznatoj rukopisnoj zbirci ‘Real Academia de la Historija’ u Eskorijalu u Madridu, a 1953. preveo ga je, redigirao, uredio i objavio španjolski orijentalist C. E. Dubler, Ebu Hamid detaljno opisuje novac koji je čvrsto povezan s imenom naše monete kune. Evo što Ebu Hamid kaže o tom novcu: ‘Stigavši u zemlju Slavena, upoznao sam da je prostrana i bogata zemlja. Vidio sam mnogo košnica pčela, polja ječma i pšenice i brojne voćnjake jabuka, i nikada nisam jeo veće, ukusnije i slasnije jabuke. Hrana je vrlo jeftina. Za platno sredstvo u međusobnoj trgovini upotrebljavaju kožicu kune, obrijane dlake, a koja se ni za što drugo ne upotrebljava, niti je za što drugo upotrebljiva. Kožica kune mora biti cijela s glavom, prednjim i zadnjim šapama i samo kao takva je ispravna. Osamnaest takvih kožica vrijedi kao jedan srebrni dirhem, po njihovu tečaju. Kožica je opšivena čvrstim koncem i zovu je kundža. Za jednu takvu kožicu kupi se komad kruha od kojega se najede odrasli muškarac. Kod njih se za te kožice sve kupuje i prodaje, priležnice, robovi, sluge, zlato, srebro, hrana i sve druge potrepštine. Taj novac ne vrijedi ni u jednoj drugoj zemlji. Kada se kožnati novac pohaba, nose ih na popravak k majstoru koji poderane kožice zašivaju čvrstim kožnim koncem (oputom). Na rubnim koncima vješaju crna olovna zrnca, a zatim se pečate crvenim kraljevim pečatom. Na svakoj je kožici utisnut pečat. Tako popravljene kožice stavljaju se u optjecaj i nitko ih ne smije odbiti u kupoprodaji i trgovini.

Osim kune kao platnog sredstva Slavena, Ebu Hamid opisuje njihovu zemlju, veliku crnu rijeku (Dunav) čija je voda pitka i slatka, a u kojoj ima više vodenih zmija nego riba, neprohodne šume u kojima žive različite i čudne životinje, dabrove oko rijeka čija se koža odvozi u Bugarsku i tamo prodaje na trgovima, a od koje se izrađuju krzna. Ebu Hamid opisuje Slavene vrlo poštenim i radinim narodom.

Arapski su putopisci uglavnom odlazili na svoja duga putovanja po zadatku vlasti u Bagdadu ili Kordobi. Nalazili su među trgovcima donatore koji su plaćali njihova putovanja, a oni su zauzvrat bili dužni detaljno opisati zemlje i narode u kojima su boravili, njihovo gospodarstvo, poljoprivredu i prirodne resurse. Tako je bilo i s Ebu Hamidom.“

Doista, treba li i dalje pitanje, zašto kuna na euru?

Fotografija: SLAVONIJA, banovac, vrijeme Ladislava IV 1272-1290, VNGARIA, sigle R – L, Rengjeo 184, Ag, 0.73 g, 15 mm, VF. Aukcijska kuća Barac&Pervan, Zagreb.

Autor: Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.