4. svibnja 2022. | 1099 prikaza.

Bribir – jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj

Otpočevši svoju povijest kao Liburnska gradina Varvaria, izgrađena na lokalitetu Bribirska glavica, na visini od 300 m, 15 km udaljena od Skradina, razvija se u jedan od glavnih uporišta Liburna koji, dosta slično Etruščanima, su se oslanjali na slabe saveze među lokalnim općinama i ujedinili bi se tek za vrijeme vanjske direktne opasnosti. Pretpostavlja se da je Bribir bio veći od okolnih naselja, a tome u prilog ide i kasnija vlast Rimljana. Poznato je da Rimljani nisu bez veće nužde direktno zasijecali u autohtonu strukturu i organizaciju domaćih institucija osim ako su bili u pitanju njihovi vitalni interesi. Naprotiv poznato je da su poštivali naslijeđene tradicije i formalne atribute rimskih institucija. U tom svjetlu treba promatrati i činjenicu da su Varvarini, po Pliniju, dobili ius Italicum, ograničeno (italsko) građansko pravo negdje pred kraj Rimske republike za vrijeme J. Cezara, nakon građanskog rata. No iako je i danas tema rasprave, pretpostavlja se da su pojedini regionalni centri na Dalmatinskoj obali dobili to pravo kako bi se rimska vlast što uspješnije učvrstila ali i da ostali teritoriji Liburnije (i ostatka Dalmacije) nisu bili sastavnim dijelom Italije te nisu uživali istu privilegiju, što se promijenilo kasnije, za vrijeme Carstva.

Varvarini su i prije toga imali svoje prvake, pripadnike domaće aristokracije, koji su bili na čelu autohtone zajednice, a koje su sada smijenili viri iure dicundo (kasnije, kao i drugdje duoviri). Vjerojatno su imali i svoje Vijeće, koje se sada konstituiralo kao vijeće dekuriona (ordo decurionum). Imali su i stalež koji je obavljao obrede vezane za domaće kultove, koji je sada dobio naziv sacerdotes itd.

Pad Rimskog carstva zapečatio je sudbinu antičkog Varvaria, seobama naroda, a naročito provalama avarsko-slavenskih plemena koja su razorila ili opljačkala većinu antičkih naselja na istočnoj jadranskoj obali nisu zaobišla ni Varvariu.

Od 7. do 11. st. malo toga se zna o sudbini Bribira i okolnih krajeva. Doznajemo da se Bribir postepeno oporavlja od pljački te uspostavom hrvatske kneževine u 9. st. kao catrum postaje središte istoimene županije. Spominje se i u djelu De administrato imperio bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz 10. st. kao Brebera i kraljevim poveljama iz 11. st. Od izuzetnog su značaja i starohrvatske nekropole iz 9. do 12. st. koje ukazuju na rodovsku strukturiranost bribirskog življa te djelomično istražena sakralna arhitektura. Tek od početka 12. st. saznajemo nešto opširnije informacije o Bribiru kada se ondje postavljaju čvrsti temelji moći obitelji Bribirskih. Župa u Bribiru se spominje 1185. godine, a nedugo zatim je izgrađena i crkva sv. Ivana 1229. godine te franjevački samostan i crkva sv. Marije oko 1300. godine. Svoj vrhunac Šubići Bribirski doživljavaju za vrijeme vlasti Pavla Šubića čiji uspon započinje 1272. i traje do njegove smrti 1313., a kovao je i svoj novac. Ubrzo zatim opada i moć Bribirskih kao i moć Bribira kao županijskog sjedišta. Već 1523. godine Bribir osvajaju Osmanlije te ondje grade pograničnu utvrdu, a starosjedilačko stanovništvo se raseljava te se ondje naseljavaju pravoslavci. Osmanlije su uništili ili opustošili veliki broj sakralnih građevina te je na onoj srednjovjekovnoj crkvi kasnije izgrađena pravoslavna crkva sv. Joakima i Ane

Arhitektura Bribira, za sada se može reći, poprilično se oslanja na antički predložak, a najpoznatiji primjer toga jest i antički bedem koji je prije štitio grad, a građen je od velikih kamenih blokova na površini od 72 000 m². Iz srednjeg vijeka je otkriveno pet crkvi (moguće da ih je i više) od kojih su donekle istražene gotička crkva Sv. Ivana koja se prvi put spominje 1229. godine, romanička crkva sv. Spasa te franjevački samostan i gotička crkva sv. Marije građena oko 1300. godine u čijim grobnicama su bili sahranjeni pripadnici roda Šubića. Kako je za vrijeme vlasti Šubića Bribir bio i njihovo sjedište nije ni čudno što je otkriven i ne mali broj keramike, staklenog posuđa te novca koji je kolao Hrvatskom između 12. i 16. stoljeća.

To je jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj (poznato kao Hrvatska Troja) na kojem se može pratiti slijed življenja od prapovijesti, liburnskog doba, rane i kasne antike, starohrvatske povijesti te ranog i kasnog srednjeg vijeka. No unatoč tome neophodna su daljnja istraživanja kako bi se otkrili dijelovi povijesti i hrvatske kulture koji se još uvijek skrivaju pod zemljom.

Izvor fotografije: www.pini.hr

Izvor: FB stranica Tajne hrvatskog srednjovjekovlja

Komentari su zatvoreni.