8. veljače 2023. | 445 prikaza.

Carska i kraljevska Dunavska flotila raspolagala je između 1872. i 1918. godine s ukupno deset monitora u pet različitih klasa, nazvanih prema rijekama Austro-Ugarske Monarhije


Austrijsko Carstvo, koje je nakon nagodbe 1867. godine preinačeno u dvojnu monarhiju Austro-Ugarsku, leži na Dunavu, po dužini drugoj rijeci u Europi (iza Volge), koja povezuje Srednju s Jugoistočnom Europom kao bitna prometnica. Dužinom toka 2860 km, Dunav je dvaput dulji od Rajne i dunavsko područje obuhvaća 817 000 kvadratnih kilometara, odnosno gotovo desetinu Europe. Ploveći Dunavom putnik prelazi 22 geografske dužine i dvije satne zone jer Dunav izvire u Schwarzwaldu (Crnoj Šumi), dok se ušće nalazi na geografskoj dužini Kijeva. Na obalama rijeke živi više naroda nego na obalama ostalih europskih rijeka, uključujući Nijemce, Austrijance, Slovake, Mađare, Hrvate, Srbe, Rumunje, Bugare i Ukrajince. Do 1877. godine na Dunavu je ležalo i Otomansko Carstvo, a u pojedinim razdobljima na rijeci su djelovali ruski i sovjetski ratni brodovi. U mirno doba rijeka je značajna prometnica, a u ratu je služila za opskrbu vojnih postrojbi. Za razliku od ostalih rijeka, čija se dužina mjeri od izvora prema ušću, dužina se na Dunavu mjeri uzvodno, od ušća prema izvorima. Od pristaništa u Sulini do rumunjske luke Galati udaljenost se mjeri u nautičkim miljama, a od nje dalje uzvodno u kilometrima.

Monitor Morava (ex-Körös) 1941. godine. (Prasky)

Austrijsko Carstvo raspolagalo je još tijekom ratova protiv Turske riječnom flotilom, čiji su brodovi imali pogon na vesla i jedra. Prvi civilni parobrod – Carolina – zaplovio je Dunavom 1817. godine, a slijedili su ga parobrodi Donau i Franz I., koji još nisu bili tehnički dovoljno razvijeni i tek nakon što je 1829. godine osnovano Prvo privilegirano carsko-kraljevsko dunavsko parobrodarsko društvo (1. k. k. privilegierte Donau-Dampfschiffahrtsgesellschaft ili DDSG), novi parobrod Franz I., sagrađen 1830. godine, počeo je ploviti na redovnoj liniji. DDSG je 1841. godine posjedovalo već 17 parobroda, a u revolucionarnoj 1848. godini na Dunavu je plovio 41 parobrod. Poslije ustanaka u Milanu, Pragu, Budimpešti i Beču mađarska revolucionarna vlada odlučila je naoružati nekoliko riječnih parobroda, stoga je Franz I. otkupljen od DDSG-a i preinačen u Budimpešti u naoružani parobrod Mészáros. Brod je 19. kolovoza 1848. godine sudjelovao u okršajima protiv hrvatskih postrojbi, ali je tijekom zime ostao okovan ledom u Budimpešti, gdje su ga zaplijenile postrojbe vojvode Windischgrätha. Pri njihovom ponovnom povlačenju brod je – u međuvremenu preimenovan u General Schlick – povučen u Beč i zatim se borio protiv Mađara. Poslije mađarske kapitulacije i talijanskog poraza osnovan je Zbor flotile (Flottillenkorps) na jezerima Gornje Italije, a od 1850. godine postojao je i odjel tog zbora na Dunavu, sa sjedištem u Budimpešti te po jednom časničkom i dočasničkom školom u Klosterneuburgu kod Beča. Osim Generala Schlicka u sastavu flotile nalazio se od 1852. godine i parobrod Erzherzog Albrecht, koji su Mađari naručili još 1848. godine.

Maketa Marosa, pogled s lijevog boka. (Prasky)

Tijekom Krimskog rata, 1853. – ’55. godine, Austrija je također sudjelovala u operacijama protiv Rusije, a njezine postrojbe prodrle su, uz tursku dozvolu, u vojvodstva Moldaviju i Vlašku, dok je njezinoj Flotili pripadalo i 12 parobroda DDSG-a za prijevoz i opskrbu tvorivom. U međuvremenu je i carska jahta Adler – tijekom popravka poslije nasukavanja 1854. godine – preinačena u ratni brod za službu na Dunavu, 1856. godine slijedila je jedna manja topovnjača, a 1857. godine topovnjača s pogonom na vijak i ratni parobrod Graf Schlick. Dva potonja broda sagrađena su u Klosterneuburgu, a 1861. godine nadzor nad Dunavskom flotilom preuzela je Carsko-kraljevska ratna mornarica. Flotila je zbog štednje ukinuta 1866. godine, premda je Turska baš 1864. godine naručila u Francuskoj pet za ono doba suvremenih oklopljenih riječnih topovnjača.

Leitha/Lajta uplovljava u Budimpeštu u kolovozu 2010. (Marschner)

Prije i tijekom Američkog građanskog rata (1861. – 1865. godine) projektirane su i građene prve oklopnjače s topovima u okretljivim kulama. Najpoznatiji su bili projekti britanskog kapetana Colesa iz 1860. i švedskog inženjera Johna Ericssona iz 1861. godine, koji je sagradio oklopnjaču U. S. S. Monitor za mornaricu američkih sjevernih država (Unije) da bi se borila protiv južnjačke oklopnjače C. S. S. Virginia (ex-Merrimack). U. S. S. Monitor predstavljao je potpuno novi tip broda s dvama topovima u oklopnoj kuli na niskom trupu malog gaza da bi djelovao u plitkoj vodi i pružao mali cilj protivničkom topništvu. Premda je Monitor uskoro poslije uspjeha protiv Virginije kod Hampton Roadsa potonuo u oluji na otvorenom moru, njegovo ime poslužilo je kao naziv za novu kategoriju brodova koji se od tada nazivaju monitorima. Niz mornarica sagradio je oklopnjače tog tipa, tako su samo u SAD-u od 1862. do 1877. godine sagrađena 24 monitora, od kojih su najveći imali i po tri topovske kule te istisninu do 5 000 tona. Poslije su – posebice u Velikoj Britaniji – građeni još veći monitori istisnine do 8 000 t s po dva topa kalibra 381 mm, koji su tijekom Prvoga i Drugoga svjetskog rata pretežito služili za gađanje ciljeva na obali.

Leitha/Lajta na vezu 2011. godine (Margitay-Becht)

Austrougarska riječna flotila također je ponovno osnovana i raspolagala je od 1872. godine prvim monitorima koji su zajedno s ophodnim brodicama trebali djelovati na Dunavu i plovnim pritocima protiv protivničkih brodova, poljskog topništva i pješaštva. Glavna uloga ophodnih brodova i brodica bilo je izviđanje, borba protiv protivničkog pješaštva i lakih plovila.

Carska i kraljevska Dunavska flotila raspolagala je između 1872. i 1918. godine s ukupno deset monitora u pet različitih klasa, nazvanih prema rijekama Monarhije. Bila je riječ o S. M. S. Leitha i Maros, Szamos i Körös, Temes I i Bodrog, Enns i Inn te Sava i Bosna (ex-Temes II). Počela je gradnja dvaju još većih monitora s radnim oznakama XI i XII, koji ipak nisu dovršeni. Ukupno 14 ophodnih brodica i brodova imalo je oznake od „a“ do „o“ (oznaka „j“ nije dodijeljena). Novije ophodne brodice i brodovi („f“, „h“, „i“, „k“, „l“, „m“, „n“ i „o“) dobili su poslije imena riječnih riba, a tri posljednja broda (Stör II, ex-„p“, Lachs II, ex-„q“ i „r“) nisu dovršena prije kraja rata te nisu ni ušla u službu Carske i kraljevske Dunavske flotile.

Austrougarski monitori gađaju Beograd. (Schrott)

Osim monitora i ophodnih brodica/brodova na Dunavu je služila i stara torpiljarka br. I, kao i unajmljeni te naoružani parobrodi, rabljeni kao čistači mina, transportni parobrodi i tegljači ili bolnički brodovi. Rabljene su i opkoparske motorne brodice, oklopne brodice i teglenice (šlepovi), a postojala je čak i jedna (bivša ruska) džepna podmornica, zaplijenjena 1918. godine.

Brodovi nove c. i kr. Dunavske flotile djelovali su prvi put pri okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine, kad su podupirali postrojbe kopnene vojske u gušenju ustanka protiv zaposjedanja. Tako je monitor Leitha opremljen 12. rujna 1878. godine da bi podupirao XIII. vojni zbor. Djelovao je na Savi i gađao Brčko. Blizanac Maros štitio je 14. rujna prelazak IV. zbora preko Save, na području od Šamca do Svilaja, i također sudjelovao u gađanju Šamca.

Brod-muzej Sava (ex-Bodrog) u Beogradu. (Wikipedia)

Tijekom Prvoga svjetskog rata svih deset djelatnih monitora austrougarske Dunavske flotile sudjelovalo je u borbama na rijekama, zajedno s ostalim brodovima Flotile, kako je detaljno opisano kod svake klase.

Prvi zapovjednik Dunavske flotile tijekom 1. svjetskog rata, od 28. srpnja do 15. rujna 1914. godine, bio je kapetan fregate Friedrich Grund. Dne 19. rujna 1914. zamijenio ga je poručnik bojnog broda Olaf Richard Wulff, a njegov nasljednik, od 2. listopada 1914. godine, bio je kapetan bojnog broda Karl Lucich. Taj položaj preuzeo je 3. prosinca 1917. godine kontraadmiral Viktor Wickerhauser, kojeg je 17. lipnja 1918. zamijenio kapetan bojnog broda i komodor Marius Ratković. Njegov nasljednik, ali samo u kratkom razdoblju od 3. do 6. studenog 1918. godine (već poslije sklapanja primirja sa Saveznicima), bio je ponovno Olaf Wulff, u međuvremenu promaknut u čin kapetana korvete. Zapovjednik Mornaričkog odjela u Budimpešti bio je pričuvni kapetan korvete Peter Seny von Nagyunyom.

Monitori Temes (II) alias Bosna i Sava u plovidbi Dunavom. (Rahardt)

Početkom rata, 1914. godine, sastav c. i kr. Dunavske flotile bio je sljedeći:

I. Savska skupina monitora u Brčkom: monitori Maros i Leitha, ophodna brodica „h“, bolnički brod Traisen, parobrod Traun.

II. Dunavska skupina monitora u Zemunu: monitori Temes, Bodrog, Szamos i Körös, ophodne brodice „b“, „c“, „f“, bolnički brod Kulpa, parobrodi Achilles i Banhans.

III. Skupina ophodnih brodica u Pančevu: ophodne brodice „d“ i „g“.

Najznačajnija zbivanja, operacije i bitke c. i kr. Dunavske flotile u Prvome svjetskom ratu:

1914.:

26. lipnja: Sarajevski atentat, ubojstvo austrougarskog nasljednika prijestolja, nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge, za što je Srbija proglašena odgovornom.

23. srpnja: uručenje austrougarskog ultimatuma Srbiji, srpska mobilizacija i mobilizacije cijele c. i kr. Dunavske flotile.

26. srpnja: osnutak zapovjedništva Dunavske flotile, na čije čelo dolazi kapetan fregate Friedrich Grund.

28. srpnja: Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji, a zatim od 1. do 27. kolovoza 1914. godine niz ostalih država objavljuje rat jedna drugoj. Turska pristupa Središnjim silama 11. studenog 1914. godine.

29. srpnja: Dunavska skupina c. i kr. monitora gađa Beograd.

11. kolovoza: operacije Savske skupine monitora protiv Rače.

8./9. rujna: Savska skupina monitora podupire c. i kr. postrojbe pri prelasku Save kod ušća Drine.

14. rujna: ponovno gađanje Beograda.

28. rujna: proboj monitora Temes i Körös s Dunava na Savu.

23. listopada: monitor Temes tone na Savi kad je naišao na minu.

2. prosinca: austrougarske postrojbe prvi put zauzimaju Beograd.

15. prosinca: austrougarske postrojbe moraju napustiti Beograd.

1915.:

30. ožujka: austrougarski parobrod Belgrad sa streljivom za Tursku tone kod Vinče.

6. – 9. listopada: 11. njemačka i 3. austrougarska vojska pod zapovjedništvom njemačkog generala-feldmaršala von Mackensena prelaze Savu i Dunav.

11. listopada: Beograd je ponovno osvojen i srpska se vojska povlači preko Albanije na Krf.

1916.:

27. kolovoza: Rumunjska objavljuje rat Austro-Ugarskoj i rumunjske torpiljarke napadaju brodove c. i kr. Dunavske flotile pred bugarskom lukom Ruse (Rustschuk).

28. kolovoza: brodovi Dunavske flotile gađaju rumunjsku luku Turnu Magurele.

2. listopada: brodovi Dunavske flotile uništavaju rumunjski pontonski most kod Rjahova, čime je spriječen prelazak rumunjskih postrojbi u Bugarsku.

23. studenog: postrojbe Središnjih sila prelaze Dunav iz Bugarske u Rumunjsku kod Svištova uz potporu Dunavske flotile.

27. studenog: osvajanje rumunjske dunavske luke Giurgiu.

Prosinac 1916.: veliki porazi rumunjske vojske, pad Bukurešta 6. prosinca.

1917.:

9. siječnja: osvajanje mostobrana kod Braile.

20. ožujka: III. skupina monitora ostala je blokirana ledom u Braili zajedno s odjelom za čišćenje mina.

9. svibnja: ulazak u službu popravljenog monitora Temes (I), a monitor Temes (II) ponovno dobiva prvotno predviđeno ime Bosna.

22. rujna: monitor Inn tone od pogotka mine blizu Braile.

9. prosinca: privremeno primirje Središnjih sila (Njemačke, Austro-Ugarske, Bugarske i Turske) s Rumunjskom i Rusijom.

1918.:

1. travnja: slanje Odjela flotile Wulff (Flottillenabteilung Wulff) s monitorima Bosna, Szamos, Körös, Bodrog, ophodnim brodovima Barsch i Wels te parobrodom Odessa na Crno more, da bi djelovao u Ukrajini.

12. rujna: Povratak Odjela flotile Wulff u Brailu.

Listopad 1918.: povlačenje Dunavske flotile uzvodno i potpora povlačenja c. i kr. postrojbi kopnene vojske iz Srbije preko Dunava i Save.

30. listopada: car Karlo I. predaje ratne brodove i kopnene ustanove c. i kr. ratne mornarice na Jadranu predstavnicima Narodnog vijeća nove Države S. H. S. (Slovenaca, Hrvata i Srba), a Dunavsku flotilu Mađarskoj kraljevskoj vladi (prvotno je i Dunavska flotila trebala pripasti Narodnom vijeću).

31. listopada: Ugarska prekida veze s austrijskim zemljama.

3. studenog: primirje između Austrije i Italije (u ime svih Saveznika).

13. studenog: vojna konvencija u Beogradu između Ugarske/Mađarske i Saveznika, s još lošijim posljedicama za Mađarsku, koja gubi sve zemlje u kojima se ne govori mađarski, kao i cijelu Dunavsku flotilu.

Izvadak iz knjige „Austrougarska Dunavska flotila u Prvome svjetskom ratu“ Zvonimira Freivogela, u nakladi Despot infinitusa.

https://despot-infinitus.com/proizvod/austrougarska-dunavska-flotila-u-prvome-svjetskom-ratu/

Komentari su zatvoreni.