23. veljače 2024. | 725 prikaza.

DOMOVINSKI RAT – Zašto, tko, kada i s kojim je ciljevima pokrenuo neuspješnu operaciju Una 1995.?


Brigadir Tomislav Kovačić, nastavnik strategije na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu, upravo je u znanstvenom časopisu „Polemos“ objavio članak pod naslovom „Strateške okolnosti, pokretanje, ciljevi i epilog operacije Una“. Članak će zasigurno izazvati dosta interesa jer autor odmah u prvim rečenicama daje odgovor i zašto: „Nijedna operacija Hrvatske vojske (HV) nije manje istražena i više potisnuta iz hrvatskih vojnih raščlambi od napadne operacije Una, koja se odvijala na obalama rijeka Une i Save 18. i 19. rujna 1995. godine i u kojoj je poginulo ili nestalo pedeset hrvatskih vojnika. I gotovo tri desetljeća poslije, s hrvatske strane postoje samo površne i djelomične raščlambe okolnosti i razloga njezina pokretanja. Da bismo shvatili njezinu cjelinu, ne smijemo ju promatrati izolirano od okruženja, tj. hrvatsko-bošnjačke, NATO-ove i američke vojne i diplomatske ofenzive u Bosni i Hercegovini (BiH) koja je vodila Dejtonskom sporazumu i mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Parcijalni, često i činjenično netočni, uvidi u tu operaciju postoje i u raščlambama suprotne strane.“

Prema autoru, „prekid operacije Una nakon zapovijedi za povlačenje HV-a na hrvatsku stranu obala rijeka Une i Save nedvojbena je srpska pobjeda, ali uzevši u obzir žrtve i s jedne i s druge strane te opću vojnopolitičku situaciju u rujnu 1995. nedvojbeno je i da je riječ o Pirovoj pobjedi“ te dodaje: „Zato bi, s vremenskim odmakom, trebalo detaljnije istražiti još uvijek zamagljene okolnosti i dvojbene razloge pokretanja operacije Una. Problem ovog rada sažet je pitanjem: Zašto, tko, kada i s kojim je ciljevima pokrenuo operaciju Una?“

Svakako treba pomno pročitati cijeli članak, a ovdje donosimo dio iz autorovog zaključka:

„Operacija Una nije pokrenuta ni upravo zbog američkih prijedloga, ali ni samo zbog njih. Ideja o provedbi operacije Una i njezina osnovna zamisao nastale su neovisno o američkim poticajima zbog inicijative i povoljnog razvoja situacije na bojištu te složenosti odnosa u FBiH. Predsjednik Tuđman nije više imao politički interes za zauzimanje područja od bošnjačkog interesa; područja koje će svakako pripasti Republici Srpskoj; ili zauzimanje područja samo zato što su Hrvatske snage to mogle bez obzira na američke poticaje za zauzimanje Prijedora i Bosanskog Novog. Za navodni dokaz tvrdnje da je operacija Una pokrenuta zbog američkog poticaja, dosadašnji izvori uglavnom koriste nekoliko Holbrookeovih memoarskih rečenica upućenih predsjednicima Tuđmanu i Izetbegoviću te ministru Šušku. Pritom je zanemarena činjenica da su američki diplomati to predlagali vjerujući da je to zajednički cilj FBiH. Prijedlog za zauzimanje Prijedora iznošen je kao prijedlog cilja FBiH, a ne kao cilj hrvatske ili bošnjačke strane zasebno. Štoviše, službeni stav SAD-a često je bio neizrečen ili nejasno prenesen američkim diplomatima na terenu. Stoga su i članovi Holbrookeovog tima iznosili različite stavove i prijedloge, pa čak i protivljenje zauzimanju Prijedora od strane HV-a i općenito protivljenje nastavku ofenzive nakon operacije Maestral-2. Predsjednik Tuđman je ministru obrane odobrio pokretanje operacije Una, ali uz zadaću i ograničenje: „zauzeti samo Unsku prugu i ništa više”.

Zauzimanje Unske pruge je bio ograničen vojni cilj, ali s budućom gospodarskom koristi. Ministar Šušak dao je suglasnost za pokretanje operacije prema konkretnom prijedlogu generala Vrbanca. Cilj i provedba operacije Una u Direktivi Una, koju je u ime načelnika GSHV-a potpisao general Vrbanac, bili su širi od ograničenja koje je zadao predsjednik Tuđman. Načelnik GSHV-a bio je upoznat s pokretanjem operacije Una i njezinim političkim odobrenjem. On je također bio suglasan s planom generala Vrbanca koji mu nije bio sporan. U tom smislu, operacija Una nikako se ne može nazvati „samovoljnim vojnim pothvatom”. I kvalifikacija prekoračenja ovlasti pripisana generalu Vrbancu zbog čina potpisivanja Direktive Una vrlo je upitna. Takva „prekoračenja ovlasti” u Domovinskom su se ratu događala i ranije. Nesporno je i to da je zadano vrijeme spremnosti za početak napada u 10:00 sati dopuštalo ili odgodu ili potpunu obustavu operacije od strane načelnika GSHV-a u slučaju bilo kakvih dvojbi, što se nije dogodilo.

Ono zbog čega je general Červenko bio s pravom nezadovoljan, bili su nejasno definirani ili loše komunicirani ciljevi operacije i njegova isključenost iz odlučivanja, što se događalo i ranije, a što je vjerojatno kulminiralo tijekom operacije Una. Zbog toga je on s pravom dvojio je li ona usmjerena prema Banjoj Luci, je li dio veće operacije s uključenjem snaga ZP-a Split s juga i je li njezina svrha sprečavanje ARBiH u izbijanju na rijeku Savu. U vrijeme kad su zapovjedništvima i postrojbama već izdane operativne zapovijedi za napad i kad su Gromovi već uspješno razbijali prve bunkere VRS-a, na strateškoj se razini još uvijek vodila rasprava koji je cilj operacije i što je njezina svrha…

Žrtva od pedeset hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika na neki je način i obvezujuća. Način i hrabrost kojom su Gromovi i Tigrovi te bojne skupine iz domobranskih pukovnija desantirale rijeke Unu i Savu, gotovo izravno na naseljena mjesta i s taktički inferiornih pozicija, moraju na neki način biti zabilježeni i za povijest i za sumiranje iskustava iz Domovinskog rata. Pritom se ne smije zaboraviti da vojska dobiva i gubi bitke i bojeve, a politika dobiva i gubi rat. Stoga se i naučene lekcije sa strateške razine zapovijedanja ne smiju zapostaviti ili izostaviti iz stručne polemike. Svojom veličinom Hrvatska ne smije propustiti učenje i iz neuspjeha s tragičnim posljedicama kao što je bila operacija Una.“

Cijeli članak pročitajte ovdje – https://hrcak.srce.hr/file/454506

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.