16. 12. 2025.
DVORAC PEJAČEVIĆ U NAŠICAMA – rezidencija, središte vlastelinstva i prostor javnog pamćenja
Razvoj Našica od prve polovice 18. stoljeća nadalje neraskidivo je povezan s obitelji Pejačević, koja je od kupnje našičkog posjeda …
16. prosinca 2025. | 984 prikaza.
DVORAC PEJAČEVIĆ U NAŠICAMA – rezidencija, središte vlastelinstva i prostor javnog pamćenja
Razvoj Našica od prve polovice 18. stoljeća nadalje neraskidivo je povezan s obitelji Pejačević, koja je od kupnje našičkog posjeda 1734. godine trajno oblikovala politički, gospodarski i prostorni identitet grada. Nakon oslobođenja Slavonije od osmanske vlasti, Pejačevići se postupno afirmiraju kao jedna od vodećih velikaških obitelji u ovom dijelu Hrvatske, a Našice postaju središte njihova vlastelinstva i mjesto iz kojega se upravljalo širokim područjem vlastelinskih posjeda u istočnoj Slavoniji. U tom se kontekstu plemićka rezidencija ne pojavljuje tek kao privatni stambeni prostor, nego kao simbol i instrument vlasti, reprezentacije i društvenog poretka.
Izgradnja današnjeg Velikog dvorca Pejačević početkom 19. stoljeća (1811.–1812.) odvijala se u razdoblju stabilizacije Habsburške Monarhije, kada klasicistička arhitektura postaje dominantan izraz novog administrativnog i društvenog racionalizma. Dvorac u Našicama oblikovan je u duhu kasnog klasicizma, s naglašenom simetrijom, odmjerenim proporcijama i suzdržanom dekoracijom, što odgovara društvenoj ulozi vlastelinstva u razdoblju u kojem se naglasak sve više premješta s feudalne reprezentacije na učinkovito upravljanje i institucionalni kontinuitet.
Važno je pritom naglasiti da dvorac nije funkcionirao kao izolirani arhitektonski objekt, nego kao središnja točka šireg vlastelinskog kompleksa, u kojem su perivoj, gospodarske zgrade i Mali dvorac činili funkcionalno i simbolički povezanu cjelinu. Takva prostorna organizacija odražava strukturu vlastelinstva kao upravno-gospodarskog sustava, ali i način na koji se plemićka moć manifestirala u prostoru – kroz kontrolu, preglednost i reprezentativnost.
Tijekom 19. stoljeća dvorac Pejačević bio je mjesto u kojem su se donosile ključne odluke vezane uz upravljanje vlastelinstvom, ali i prostor društvenih rituala karakterističnih za slavonsko plemstvo toga vremena. Njegova je uloga nadilazila lokalne okvire, što potvrđuje i činjenica da su članovi obitelji Pejačević, među kojima se ističe Teodor Pejačević, ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, aktivno sudjelovali u političkom životu Monarhije i hrvatskih zemalja. Slom Austro-Ugarske Monarhije i duboke društvene promjene 20. stoljeća označile su postupni gubitak izvorne rezidencijalne funkcije dvorca. Agrarne reforme i promjene vlasničkih odnosa dovode do transformacije njegova društvenog značenja, no dvorac pritom ne nestaje iz urbanog i simboličkog prostora Našica. Njegova prenamjena u Zavičajni muzej Našice 1974. godine predstavlja prijelomni trenutak u kojem se nekadašnji privatni prostor vlastelinske vlasti pretvara u javnu instituciju posvećenu očuvanju i interpretaciji lokalne baštine.
U suvremenom kontekstu dvorac Pejačević, kao sjedište Zavičajnog muzeja, ima višeslojnu funkciju. On je istodobno arhitektonski spomenik, povijesni izvor i aktivno kulturno središte grada. Muzejski postavi i programi omogućuju sagledavanje povijesti Našica u širem regionalnom i državnom okviru, dok sama zgrada ostaje trajni svjedok kontinuiteta prostora, bez obzira na promjene političkih sustava i društvenih struktura. Poput brojnih objekata koji su nastali kao sastavni dio habsburškog upravnog i društvenog poretka, dvorac Pejačević svoju današnju vrijednost ne crpi samo iz prošle funkcije, nego iz sposobnosti da tu prošlost učini čitljivom u sadašnjosti. Kao nekadašnje središte vlastelinstva, a danas kao javna kulturna ustanova, dvorac u Našicama predstavlja stabilnu točku urbanog i povijesnog pamćenja – mjesto na kojem se jasno očituje kontinuitet prostora, ali i promjenjivost njegovih društvenih uloga.
Prenamjenom dvorca Pejačević u Zavičajni muzej Našice započinje nova faza u životu ove povijesne građevine, u kojoj se nekadašnji privatni prostor vlastelinske rezidencije postupno otvara javnosti i poprima ulogu institucionaliziranog čuvara lokalnog pamćenja. Muzej pritom nije zamišljen kao neutralna izložbena kulisa, nego kao interpretativni okvir u kojem se povijest Našica čita kroz prostore, interijere i predmete koji su sami po sebi nositelji značenja.
Stalni postav muzeja osmišljen je tako da očuva i rekonstruira rezidencijalni karakter dvorca iz 19. i početka 20. stoljeća. Reprezentativni saloni – Zeleni, Crveni, Žuti i Plavi – oblikovani su prema izvornoj funkciji prostora, a njihova koloristička rješenja i oprema nisu tek estetski elementi, nego važni pokazatelji društvene hijerarhije, rituala i načina života slavonskog plemstva. U tim se prostorijama susreću politička reprezentacija, društveni život i svakodnevica, pri čemu interijeri funkcioniraju kao produžetak vlastelinske moći, ali i kao prostor njezine javne vidljivosti. Privatniji dijelovi dvorca, poput spavaće sobe, dodatno produbljuju razumijevanje plemićkog doma kao mjesta u kojem se isprepliću intima i društvena uloga. Posebno mjesto u tom kontekstu zauzima kućica za lutke, iznimno vrijedan predmet koji u minijaturnom obliku reproducira arhitektonski i društveni poredak građanskog doma. Taj izložak ne upućuje samo na dječji svijet 19. stoljeća, nego i na šire odgojne ideale, estetske norme i načine prijenosa društvenih vrijednosti unutar tadašnje društvene elite.
Glazbena soba, posvećena Dori Pejačević, dodatno naglašava ulogu Našica kao mjesta koje je dalo jednu od najznačajnijih hrvatskih skladateljica. Dorino koncertno krilo, zajedno s osobnim predmetima poput zlatnih cipela, uvodi u muzejsku naraciju snažnu emocionalnu i umjetničku dimenziju. Ovdje dvorac prestaje biti samo okvir povijesti i postaje prostor stvaranja, intime i estetskog iskustva, čime se lokalna povijest povezuje s europskim kulturnim tokovima.
Značajan segment muzejskog postava čini i soba posvećena Izidoru Kršnjaviju, jednoj od ključnih osoba hrvatske kulturne povijesti, čije je djelovanje u biografskom i kulturnom smislu povezano s našičkim krajem. U toj memorijalnoj cjelini lokalni identitet izravno se povezuje s nacionalnim kulturnim procesima, a Kršnjavi je predstavljen kao simbol prosvjetnog, umjetničkog i institucionalnog oblikovanja moderne Hrvatske. Spomen-ploča, bista, portreti i autentični namještaj tvore prostor tihe, ali snažne kulturne memorije, u kojem se osobna biografija pretače u kolektivnu povijest.
Suvremeni povijesni sloj muzeja čini postav posvećen Domovinskom ratu, koji dvorac uvodi u kontekst najnovije nacionalne povijesti. Dokumenti, fotografije, vojne odore i osobni predmeti svjedoče o sudjelovanju našičkog kraja u obrani Republike Hrvatske, naglašavajući kontinuitet prostora kao mjesta političke i društvene važnosti. Time se vremenski luk muzejskog postava proteže od plemićke rezidencije i habsburškog poretka do suvremene hrvatske države.
U cjelini, Zavičajni muzej Našice ne predstavlja samo zbirku predmeta, nego slojevitu interpretaciju prostora u kojem su se tijekom više od dva stoljeća mijenjale funkcije, simboli i nositelji moći. Dvorac Pejačević, kao muzejska institucija, ostaje stabilna točka urbanog i povijesnog pamćenja – mjesto gdje se jasno očituju kontinuitet prostora i promjenjivost njegovih društvenih uloga, ali i sposobnost lokalne zajednice da vlastitu prošlost učini čitljivom i relevantnom u sadašnjosti.
Tekst: Danijel Tatić; foto: Dražen Štebih
