27. svibnja 2024. | 551 prikaza.

FRANJO KSAVER TOMAŠIĆ –  Hrvatski general, junak, vojskovođa i domoljub iz Rijeke

U Hrvatskoj postoji mnogo predrasuda vezanih za domoljublje i ratno  junaštvo s obzirom na regionalnu pripadnost. Jedna od njih je da stanovnici Rijeke i riječkog područja nisu veliki domoljubi, niti istaknuti ratni junaci. Da je istina sasvim drukčija dokazali su riječki branitelji, koji su tijekom Domovinskog rata svoje junaštvo i domoljublje dokazali, najvećim dijelom, na području Like. Kada se istražuje daljnja hrvatska ratna povijest ne može se zaobići izuzetnog ratnika, junaka, vojskovođu i domoljuba, riječkog generala Franju Ksavera Tomašića. On spada u izuzetno malu skupinu austrijskih i austro-ugarskih generala koji su za svoje junaštvo i uspješno zapovijedanje postrojbama u ratu odlikovani najznačajnijim i najprestižnijim habsburškim odličjima, a to su: za junaštvo Viteški križ Reda Marije Terezije i za učinkovito zapovijedanje postrojbama u ratu Zapovjednički križ Reda Marije Terezije. Ova odličja utemeljila je carica Marija Terezija 22. lipnja 1757. na početku Sedmogodišnjeg rata, s ciljem nagrađivanja posebice hrabrih i zaslužnih časnika u ratu. Koliko je zahtjevno bilo steći posebice Zapovjednički križ Reda Marije Terezije govori činjenica da je tijekom Prvoga svjetskog rata samo deset generala austro-ugarske vojske njime odlikovano. Prvi od njih bio je hrvatski general Svetozar Borojević koji je, za izuzetne uspjehe ostvarene na bojnom polju, njime odlikovan tek 2. lipnja 1917. Osim s ova dva prestižna odličja bio je odlikovan i vrlo značajnim Redom željezne krune I. klase. Svako od ova tri odličja osiguravalo je stjecanje titule baruna. Franjo Ksaver Tomašić spadao je među najznačajnije i najpoštovanije austrijske generale svoga doba.

Franjo Ksaver Tomašić

Franjo Ksaver Tomašić, koji se u popisu austrijskih generala navodi pod nazivom Tomassich, Franz, Freiherr von, rođen je 2. listopada 1761. u Rijeci. Potječe iz stare hrvatske plemićke obitelji koja je prema predaji ogranak plemićkog roda Mogorovića. U XIV. stoljeću spominju se u Goričkoj županiji (područje oko Kupe i Korane), a u drugoj polovici XV. stoljeća u plemenitoj općini Strelče. Tada su bili posjednici utvrde Belaj kraj Karlovca, koju su vjerojatno i sagradili te su po njoj nosili pridjevak „von Belay“ (povremeno se spominju i s pridjevkom „von Korana“). Riječku lozu Tomašića iz Belaja je tijekom XVIII. stoljeća u Kastav doselio Matija Tomašić. Tamo se oženio za Katarinu Anuch te se preselio u Volosko. Njegov sin Matija Tomašić, djed Franje Ksavera Tomašića, doselio se u Rijeku. Franjo Ksaver Tomašić sin je riječkog trgovca Franje Tomašića i Terese Marie Tomašić, rođene Summacampagna. Njegov brat Franjo de Paula Tomašić 21. listopada 1779. stekao je titulu austrijskog plemića. Vojnu karijeru započeo je 1776. u Tehničkoj vojnoj akademiju, smjer inženjerija u Beču, koju je završio 1781. kao jedan od najboljih kadeta u naraštaju. Po završetku školovanja stupio je kao kadet u Inženjerijski korpus u Beču. Godine 1782. promaknut je u čin poručnika, nakon čega je iskazao svoje umijeće i sposobnost pri izgradnji utvrde Josefov u Češkoj. U čin natporučnika promaknut je 1786. godine.

Za vrijeme Rata prve koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1792. – 1797.), prvi put se iskazao hrabrošću prigodom obrane utvrde La Quesnoy u Francuskoj (28. kolovoza – 13. rujna 1793.), u kojoj je sudjelovao kao zapovjednik satnije Inženjerijskog korpusa. Francuski vojnici su ga zarobili i osuđen je na smrt giljotinom. Samo je pad francuske strahovlade Maximiliena Robespierrea spriječio izvršenje smrtne kazne. Zahvaljujući zalaganju zapovjednika utvrde je oslobođen te je pred samim austrijskim carem Franjom II. pohvaljen za hrabrost i zasluge u obrani utvrde. U čin satnika promaknut je 1796., a u čin bojnika već 1797. Kao znak osobitoga carevog povjerenja dodijeljen je austrijskom veleposlaniku na dvoru ruskog cara u Sankt Peterburgu. Međutim, ubrzo nakon toga dobio je zapovijed pridružiti se postrojbama pod zapovjedništvom ruskog generala Aleksandra Suvorova, koje je Rusko Carstvo poslalo u Italiju kao pomoć austrijskoj vojsci u novom ratu protiv Francuskog Carstva.

Grobnica Franje Ksavera Tomašića u Zadru

U Ratu druge koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1798. – 1802.), dokazao je svoje junaštvo 1800. na brdu Fayle (kod Genove). U napadu na talijansku utvrdu Bochettu, da bi ohrabrio vojnike, sam je stao na čelo postrojbe te ih vješto i hrabro vodio u napad. No, zadobio je gotovo smrtnu ranu u prsa, od koje se teško oporavio i imao posljedice do kraja života. U čin pukovnika promaknut je 1801. Za iskazano junačko djelo 30. travnja 1802. odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije. U čin brigadira promaknut je 1805. U ožujku 1809. imenovan je za načelnika stožera armije u Donjoj Austriji. U vrijeme Rata pete koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1809.), tijekom blokade Palmanove (svibanj 1809.) bio je po drugi puta ranjen.

Viteški križ Reda Marije Terezije

U čin General-majora (general-bojnika ili hrv. brigadnog generala) promaknut je 22. kolovoza 1809., nakon čega je imenovan za zapovjednika utvrde Leopoldov u Slovačkoj. Tu dužnost obnašao je do rujna 1810. Od listopada 1810. do 1813. obnašao je dužnost vojnog zapovjednika grada Zagreba, koji je tada bio važna pogranična točka. Na toj dužnosti imenovan je za čelnika povjerenstva koje je određivalo nove granice između Francuskog i Austrijskog Carstva u Hrvatskoj. Svoj posao razgraničenja u Posavlju između dviju država završio je s francuskim generalom Armandom Guilleminotom 7. siječnja 1810. Duž cijelog toka rijeke Save, postavljene su granične oznake. Budući da je bio odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, 8. lipnja 1811. stekao je titulu ugarskog baruna, koja je prenesena i na njegova mlađeg brata Nikolu Tomašića, tada bojnika austrijske vojske. U Ratu šeste koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1812. – 1814.), 1813. dobio je tešku zadaću zaposjedanja Dalmacije. Na raspolaganju je imao malo vojnika i nedostatna borbena sredstva.

Zapovjednički križ Reda Marije Terezije

U listopadu 1813. krenuo je u Dalmaciju s 2800 vojnika, od kojih je 2400 prije toga bilo u francuskoj vojsci. U noći 29./30. listopada 1813. zauzeo je, s jednom bojnom Ličke graničarske pukovnije, donji grad Knin te pozvao posadu kninske utvrde na predaju. Posada se predala već sljedeći dan, jer je u Kninu bilo mnogo hrvatskih graničara u francuskoj službi, nasuprot dvadesetak francuskih vojnika koji su se bili spremni boriti. Posada je puštena na slobodu. Odatle je krenuo prema Zadru i 3. studenog 1813. stigao pred Zadar. Posada utvrde u Zadru imala je više francuskih vojnika i bila je puno bolje opskrbljena nego njezini napadači, tako da je Zadar zaposjednut tek 5. prosinca 1813. Nakon toga zaposjeo je Split i Klis. Potom je poduzeo korake u cilju zaposjedanja Kotora i Dubrovnika.

Red željezne krune I. klase

Dana 12. prosinca 1813. poslao je svog pomoćnika brigadnog generala Todora Milutinovića, s dvije bojne iz graničarskih pukovnija i jednim eskadronom husara, u zaposjedanje Kotora, Dubrovnika i utvrde Norin.Nakon ovih uspjeha, iz Boke Kotorske je istjerao Crnogorce koji su je bili zaposjeli. U kratko vrijeme iz Dalmacije je otpremio sve francuske vojnike, na čelu s tri generala, kao zarobljenike u Italiju. Za dokazano vojno umijeće, a osobito za zasluge pri zaposjedanju Zadra, bio je pohvaljen od samog cara i 26. prosinca 1813. odlikovan Zapovjedničkim križem Reda Marije Terezije. U siječnju 1814. imenovan je za zapovjednika austrijske vojske na području Dalmacije, Albanije i Dubrovnika te upraviteljem zemaljske uprave (guvernerom). Na dužnosti prvog guvernera Dalmacije, Albanije i Dubrovnika ostao je sve do smrti. U čin Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika) promaknut je 8. kolovoza 1814. Za ratne uspjehe stečene tijekom ratnih 1813. i 1814. odlikovan je Vojnim križem za 1813/14. Dana 14. rujna 1816. imenovan je za počasnog vlasnika (Inhaber) 22. pješačke pukovnije u Sinju, a za domovinskog savjetnika (Geheimrat) imenovan je u studenom 1816. godine.

Utvrda Josefov u Češkoj

Za počasnog građanina Rijeke proglašen je 29. studenog 1820. Pod njegovom upravom Dalmacija je doživjela brojne reforme, od crkvene do upravne, kada su kvarnerski otoci prešli iz Dalmacije pod Riječko okružje, tj. Trst, čiji rezultat je današnja granica Primorsko-goranske županije. Ujedno je zaslužan i za uvođenje hrvatskog jezika u upravi, jer su se službene objave tiskale i na hrvatskom jeziku. Primjerice, jedan od proglasa s početka 1819.  nalagao je pisanje trgovačkih knjiga u Dalmaciji i na  hrvatskom jeziku. U njegovo vrijeme došlo je i do reforme hrvatskog (ilirskog) pravopisa u Dalmaciji. Suvremenici su ga poštovali te mu je posvećeno više pjesama. Prvu mu je već 1813. napisao Ivan Kreljanović, a Agostino Brambilla napisao mu je dvije pjesme (1817. i prigodom proslave pedeset godina službe 1831.). Nicollo Ivellio mu je napisao pjesmu prigodom njegova povratka iz Beča 1822.

Utvrda Palmanova u Italiji

Umro je 12. kolovoza 1831. u Zadru ne dočekavši posljednje priznanje cara, koji ga je nedugo prije smrti odlikovao Redom željezne krune I. klase. Pokopan je na gradskom groblju u Zadru. Neposredno nakon smrti napisana su mu dva nekrologa. Prvi je 1831. napisao Francesco F. Goemmelo, a drugi 1832. Josip Mamula.

Utvrda Leopoldov u Slovačkoj

Spomenik Ilirskim pokrajinama na Kajzerici u Zagrebu

Tekst: Boris Trnski

Foto: Wikimedia Commons

Komentari su zatvoreni.