17. srpnja 2023. | 2070 prikaza.

GORAN BASARAC – Dvije se neistine godinama šire o mojemu ocu, da je smijenjen drugog dana Oluje i da je promijenio plan u Oluji prema Petrinji. Kome su trebale te laži o njemu?

Nedavno je u nakladi Despot infinitusa izašla knjiga sjećanja pokojnog general-pukovnika Hrvatske vojske Ivana Basarca pod naslovom “Ako padne Petrinja, past će Beograd” I s podnaslovom “Moja sjećanja iz Domovinskog rata”. Knjigu je uredio njegov sin Goran Basarac, pa je to i povod za ovaj razgovor s njime.

Kad je otac pisao sjećanja, u kojem su vremenskom razdoblju nastala?

Otac je počeo s pisanjem memoara i sortiranja dokumenata negdje od 2002  do 2006. godine. Iskreno, ne mogu točno utvrditi u kojem točno vremenu je on to sve kompletirao jer je tu bio dosta samozatajan, ali negdje je bilo u ovom navedenom periodu.

Što je htio postići pisanjem sjećanja?

MIslim da su motivi oca bili da opiše svoj ratni put i sve one situacije iz Domovinskog rata u koje je bio neposredno uključen i u kojima je sudjelovao. Imao je osjećaj da ima puno toga za reći i ostaviti u smislu svoje uloge u Domovinskom ratu te je stoga i počeo pisati ove rukopise. Primarni cilj je bio da kaže svoju stranu priče iz Domovinskog rata i da opiše razne akcije, planiranja, momente, pa i odnose u kojima je osobno sudjelovao. Otac je također smatrao da je većina ratnih zapovjednika HV-a potjerana iz vojske bez prilike da opišu neka svoja iskustva i događaje iz svoje perspektive, te da nam se povijest kroji novinskim člancima i pričama koje nisu imala utemeljenja već su bili dosta uski pogledi određenih aktera. Smatrao je i važnim za podijeliti svoja iskustva u planiranju i vođenju određenim operacijama i akcijama kako bi kasnije ta iskustva pomogla nekim mladim zapovjednicima i vođama u njihovom zapovijednom putu i stasanju.

U razgovorima s njim to su bili neki njegovi osnovni motivi da je pisao ove silne rukopise koji su kasnije pretočeni u knjigu „Ako padne Petrinja, past će Beograd“.

Moji su motivi, kao posthumnog urednika knjige, skroman doprinos istini o Domovinskom ratu i ispunjen dug i obećanje prema ocu koji nije za života imao priliku ovu knjigu dovesti do objave.

Zašto do danas nisu bila obavljena?

Što se tiče oca, prerana smrt je zasigurno utjecala na to, ali i činjenica da je otac dobro pazio i stalno mi je naglašavao da u slučaju da se njemu nešto dogodi, da dobro vodim računa o potencijalnoj objavi tih rukopisa iza njega jer bi se to možda moglo upotrijebiti za određene sudske procese koji se vode protiv naših ratnih zapovjednika. Pričam o haškim procesima. Njegova je ideja čak bila i da će se prava povijest Domovinskog rata pisati 50 godina nakon Domovinskog rata kada umru svi subjektivni akteri te se pusti nezavisnim mladim povjesničarima da istražuju određene sekvence i operacije u Domovinskom ratu. Nakon smrti oca, kao obitelj vodili smo računa o tim spomenutim procesima, a nešto vremena je uzelo i finiširanje knjige i slaganje tih rukopisa u cijelinu zajedno sa predviđenim prilozima

Koji je Vaš posao bio oko pripremanja knjige?

Isključivo da sam prepisao rukom zapisane memoarske zapise u elektronsku formu, te pronalazak silnih priloga koje sam kasnije povezivao s određenim cijelinama knjige. Na pripremi knjige najviše sam radio s dr. sc. Stipom Kljaićem iz Hrvatskog instituta za povijest. On je tu također dosta sudjelovao te mi je pomogao u slaganju vremenskog tijeka i povezivanju određenih navedenih događaja sa širom povijesnom slikom. Surađivao sam i s nekim očevim prijateljima iz postrojbi u smislu da sam samo provjeravao točan naziv određenih imena ili naziva koji mi nisu bili razumljivi iz očevih rukopisa. Iskreno, tu sam možda i trebao dopustiti određenu “vojnu” recenziju jer neke stručne vojne nazive možda nisam dobro prepisao, ali nisam dozvolio nikakve intervencije u njegov rukopis i kako je to on ostavio.

Što njegova sjećanja donose najvažnije, što bi posebno izdvojili?

Puno je toga u knjizi tata naveo. Jako veliki karijerni i ratni put. U ovoj knjizi obrađena je samo očeva uloga u vrijeme početka formiranja samostalne hrvatske države u 90-ima, pa do kraja rata, odnosno ratnih operacija zaključno sa operacijom “Una” 1995.  godine. Za mene su osobno zanimljive stvari poput tajne suradnje s hrvatskim vlastima u vrijeme dok je bio aktivni potpukovnik JNA od 1988 do 1990. godine. Sjećam se sebe kao djeteta i da nisam baš najbolje tada ni razumio ni podnio da je tata otišao iz JNA te da je u nekoj sad policiji RH i Zboru narodne garde. Sad kad to čitam, mislim u sebi o toj čvrstoj odlučnosti tate da stane na hrvatsku stranu i doslovce prekriži više od 20 godina karijere u nekoj vojsci i kaže si da to nije njegova vojska. Ni trunka sumnje nije imao.

Zatim, poglavlje o Koprivnici – dan danas mnogi Koprivničanci ne znaju koliko su bili blizu da se njihov grad napadne i razruši sa svim ključnim industrijskim kapacitetima (Podravka, Belupo). Tata je uporno odbijao zahtjeve i naredbe generala Trifunovića da se napadne Koprivnica, dok danas mnogi u Koprivnici žive u uvjerenju da je to bila mirna predaja. Tu se žestoka bitka vodila o čemu svjedoči i Josip Manolić.

Prelazak cijele 3. gardijske brigade kao elitne udarne postrojbe RH u Bosansku Posavinu i bitke preko Save sa najžešćim četničkim postrojbama. A možda najintrigantnije su navedene podjele u vrhu zapovijedanja oružanih snaga RH te borbe za prevlast, o čemu je jako lijepo govorio general Markač na predstavljanju knjige te je ujedno I potvrdio da po prvi put jedan visoko rangirani hrvatski časnik I odlikovani ratni zapovjednik iznosi ove istine. I onda dolazimo do spletki, podmetanja i svega lošega čega ne bi smjelo biti u društvu, a kamoli u ratu.

Činjenica je da je otac u javnosti uglavnom ostao u negativnom sjećanju zbog zastoja u provedbi Oluje u Sektoru Sjever, pa je javnosti bilo pojašnjeno da je zato na njegovo mjesto imenovan general Petar Stipetić Je li to baš tako bilo, što otac o tome piše?

Ja osobno nisam izravni sudionik Domovinskog rata. Nisam ni ratni zapovjednik niti sam školovan za davanje stručnih analiza iz područja vojnih taktika i strategija. Ono što mogu samo prenijeti su očeve riječi koje je on napisao u knjizi, ali i određene činjenice i dokumenti koji se mogu naći u knjizi.

Ono što je nedvosmisleno utvrđeno je da otac VRO Oluja započinje na mjestu zapovjednika Zbornog područja Zagreb te da je završava na istom mjestu. Nikad otac nije bio postavljen na dužnost zapovjednika Sektora Sjever već on isključivo u VRO Oluja obnaša dužnost zapovjednika ZP Zagreb. Tu se susrećemo s prvom neistinom koja je godinama proturana od strane medija i raznih “časnika” da je otac smijenjen već 6. kolovoza 1995., odnosno drugog dana operacije Oluja. Sramotna laž!.Postoje vrlo jasni dokumenti koji dokazuju da otac cijelo vrijeme upravlja snagama ZP Zagreb te da ulazi u Petrinju prema zadanim planovima o čemu postoji i videozapis HRT-a.

Nadalje, otac u knjizi jasno navodi da on slijedi zapovijed koju ima i koja mu je spuštena od strane Glavnog strožera HV-a i kreatora VRO Oluja, stožernog generala Janka Bobetka. Prema toj zapovijedi, otac planira djelovanja u VRO Oluja za ZP Zagreb te se nedvosmisleno drži tog plana i zapovijedi po kojoj se radilo i koji je bio ovjeren od strane Glavnog stožera HV-a. Prema tom planu dvije godine se vrše pripreme te izvode stožerni trenaži i pripreme za VRO Oluja u području nadležnosti ZP Zagreb. Ne postoji, po riječima oca, nikakva druga zapovijed koja mijenja tu prvotnu zapovijed i plan VRO Oluja. Taj plan i zapovijed je on slijedio i proveo do samog kraja VRO Oluja što se tiče Zbornog područja Zagreb.

Tu dolazimo do druge velike neistine koja se godinama širi da je otac promijenio plan i zapovijed za djelovanje u VRO Oluja na potezu prema Petrinji. Naglasio bi da je svoju karijeru otac završio bez ijednog pokrenutog postupka utvrđivanja zapovjedne ili bilo kakve odgovornosti. Samostalne izmjene plana operacije podrazumijevale bi teške sankcije i pokrenute postupke protiv mojeg oca. Ni jedan takav postupak nikad nije pokrenut, nego čak štoviše unapređen je na više zapovjedne funkcije u HV-u nakon što je predao dužnost zapovjednika ZP Zagreb daleko iza 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatska nije „banana“ država, premda je neki takvom očigledno žele prikazati, da bi se takvi propusti i kršenja zapovijedi pustila i prešlo preko toga da ima imalo istine u tim navodima.

Teška sramota je na određenim “časnicima” te dijelu medija koji su ovu priču i neistine godinama plasirali na uštrb mrtvog čovjeka, jednog od ključnih ratnih zapovjednika HV-a u Domovinskom ratu. Ne znam kome je to služilo na čast.

O ocu se jako malo znalo i kakvu je ulogu imao još kad je bio oficir JNA. Kako je on pomagao hrvatsku stranu već tada, s te pozicije?

Tu je tek jedna velika zanimljivost koju sam već pokušao pojasniti. Znate onu našu poznatu iz RH; “Gdje si bio 91?” Pitamo mi neke, a gdje ste vi majstori bili 1990-e? Za spomenuti je vrlo kratko i jednostavno da pokojni otac jedini od oficira JNA koji su prešli na stranu RH ima potvrđen i dokumentiran dokaz suradnje sa hrvatskom državom. On već 1990. vadi i uzima iskaznicu rezervnog sastava MUP-a RH, u vrijeme dok je aktivni pripadnik I oficir u činu potpukovnika JNA. On tijekom cijele službe u JNA tijekom 1989. I 1990. u Kolašinu, a kasnije u Koprivnici, redovno informira hrvatsku stranu o zbivanjima u JNA i pripremama JNA za rat na teritoriju RH. Da ga je netko iz JNA uhvatio s tom iskaznicom tada nepostojeće i nepriznate države, on bi istog trenutka bio izveden pred vojni sud i strijeljan.

Koja je bila njegova uloga u predaji kasarne u Koprivnici i varaždinskog korpusa JNA?

Tata je tu odigrao značajne uloge, po meni možda više na predaji koprivničke kasarne. Tu i gosp. Josip Manolić u jednom svom intervjuu ističe ulogu oca i na koji način je u biti vođena ta bitka da se koprivnička kasarna preda te da se ne razruše industrijski kompleksi. O tome u svojoj knjizi piše i general Bobetko kad spominje ulogu mojeg oca iz tih dana. Za Varaždin ću samo reći da tata tu djeluje na poziciji zapovjednika 1. oklopno-mehnazirane brigade ZNG-a te da uspješno sprema I priprema tenkovske posade i materijalno-tehnička sredstva, tada države u nastajanju, na ratne uvjete i zbivanja.

Kakve su reakcije ljudi na objavljena sjećanja? Suboraca, branitelja?

Osobno nisam dobio neke negativne komentare. Međutim, čujem preko poznanika I prijatelja da postoje i određene osobe koje se javljaju njima i dosta negativno se izražavaju oko toga da se sad to objavljuje te da što pokojni otac uopće ima pričati o tome. Zanimljivo mi je to da se godinama nije htjela poslušati druga priča. Dozvoljeno je bilo salvama neistina napadati odlikovanog časnika HV-a, ratnog vojnog invalida te zapovjednika protiv kojeg ni jedan postupak nikad nije pokrenut, ali njegova strana priče se ne dozvoljava.

Uspoređujem to s određenim situacijama nakon Drugog svjetskog rata kada su se godinama djeca poznatih nacista odbijala sučeliti sa istinom da su njihovi očevi bili zločinci i radili strašne zločine. Istina polako ali sigurno nađe svoj put, i teško ju je nekad prihvatiti jer nije ni lijepa ni ružna, nego je takva kakva jest. S moje strane, ja sam osobno ponosan na mojeg oca i njegovu ulogu u Domovinskom ratu. Moja obitelj je ponosna. Susrećem se s puno očevih prijatelja iz Domovinskog rata, ni jedan mi nije nešto krivo rekao. Za oca kažu da je bio borac i ratnik. Kakav je bio kao zapovjednik, to mogu reći oni koji su radili s njim. Meni je tu najkompletniju sliku oko načina zapovijedanja i izvršavanja zapovijedi mojeg oca mogao dati general Bobetko, i dao ju je u svojoj knjizi „Sve moje bitke“. I to isto mnogi zaboravljaju. Kao i samog generala Bobetka koji je otac suvremene moderne hrvatske oružane sile.

Kako je bilo obitelji nositi se sa stigmom koju je otac nosio nakon Oluje?

Ponavljam, ja sam osobno ponosan na mojeg oca i njegovu ulogu u Domovinskom ratu. Moja obitelj je ponosna. Jedan od očevih prijatelja, također ratnih generala u HV-u, jednom mi je rekao: “Gorane, meni su VRO Oluja ukrali, a tvog oca su za tu akciju pribili na križ.” Obitelj je bilo teško sve ove godine gledati blaćanje, olajavanja, širenje neistina o očevoj ulozi u hrvatskoj povijesti. Cijeli hvale vrijedan i častan ratni put sveden je na lažnu konstrukciju povezanu sa djelovanjem naših snaga na Petrinji tijekom VRO Oluja.

Tu bi htio još nešto reći, a što je otac uvijek i naglašavao, a to je pametna i mudra odluka dr. Franje Tuđmana da upravo general Stipetić vodi proces pregovaranja i predaje 21. korpusa Srpske vojske Krajine. Ono što pouzdano znam iz očevih priča je da moj otac s četnicima pregovarao nikad nije! Smatrao je da četnici nama Hrvatima nikad nisu ukazali čast pregovora nego su nas gdje su god mogli maksimalno ponizili i masakrirali (Vukovar, Škabrnja, Bosanska Posavina). Nikakva prijateljstva otac nije želio imati niti biti za istim stolom sa četnicima i pobunjenim Srbima.

Nikakve zasluge mi kao obitelj za oca ne tražimo, on je svoje zasluge zaradio boreći se beskompromisno za Hrvatsku u Domovinskom ratu. Nama samo nije jasno što su stvarni razlozi medijskih napada na generala Basarca i pravljenja konstrukcija oko uspješno završene uloge i provedbe VRO Oluja? Je li to možda skrivanje određenih stvari u provedbi najneuspješnije i najgore vođene operacije HV-a, operacije Una, koja je producirala i napravila 10 puta veće gubitke bez ikakvog uspjeha za HV, a bila je vođena upravo od tih koji su navodno „smijenili“ generala Basarca? Za zapitati se.

Na predstavljanju knjige u Zagrebu naveli ste da je otac ostavio još mnogo dokumenata. O čemu se radi i hoće li i to ići u novu knjigu?

Da, postoje materijali i rukopisi koji obrađuju vrijeme neposredno iza Domovinskog rata, te postoji dokumentacija sa pregledom zapovijedi i djelovanja oca u vrijeme provedbi raznih operacija i akcija HV-a za vrijeme rata. To je materijal za knjigu pod naslovom „Vrijeme okova“ koja se priprema, a koja će sadržavati malo znanstveniji pogled i prikaz određenih dokumenata oko nekih situacija i akcija koji dosad nisu bili poznati široj javnosti. Za neke stvari ćemo morati tražiti možda i skidanje oznaka tajnosti, ali vjerujem da će i to dodatno rasvjetliti određene poglede i doprinijeti istini o Domovinskom ratu.

Također, zanimljivo će biti poslušati i vijdjeti uloge raznih aktera u svjedočenjima u procesima protiv najboljih hrvatskih vitezova i sinova pred Haškim tribunalom, ali i pred hrvatskim sudovima (npr. Medački džep), te odnos države Hrvatske prema stožernom generalu Bobetku tijekom pokušaja njegove inkriminacije haškom optužnicom.

Zvonimir Despot

AKO PADNE PETRINJA, PAST ĆE BEOGRAD – Moja sjećanja iz Domovinskog rata

Komentari su zatvoreni.