29. 10. 2024.
BERNARD KABOGA – Hrvatski general, junak, inženjerac i domoljub iz Dubrovnika
Zasigurno jedan od najznačajnijih hrvatskih generala koji su završili Tehničku vojnu akademiju, smjer inženjerija u Beču bio je Bernard Kaboga. …
21. lipnja 2024. | 475 prikaza.
Kada se spominju hrvatski generali koji su bili istinski domoljubi, graditelji i dobrotvori hrvatskom narodu, mora se svakako spomenuti generala Nikolu Maštrovića. Iako nije rodom iz Like, zbog uspjeha postignutih na području graditeljstva, kulture, humanizma i domoljublja u Otočcu je prozvan ocem kraja, a po njemu je nazvana jedna ulica i postavljena mu je spomen-ploča u tom gradu. Osim toga, spadao je u onu skupinu hrvatskih generala koja je bila izuzetno uspješna na bojnom polju, ali za to nije stekla zasluženo priznanje u vidu odličja i plemićkih titula, već je zbog konkurencije utjecajnim kolegama maknuta u stranu. On je zbog toga platio veliku cijenu i zbog nanesenu mu nepravde umro u 60. godini života.
Nikola Maštrović
Nikola Maštrović, koji se u popisu austrijskih generala navodi pod nazivom Mastrovich, Nikolaus, rođen je u Makarskoj 2. veljače 1791. Potječe iz ugledne i imućne makarske obitelji. Sin je Dujma Maštrovića i Margarite Maštrović, rođene Ivanišević. Osnovnu školu pohađao je od 1797. u Makarskoj, a nakon toga od 1800. u Splitu. Po završetku osnovne škole u Veneciji je od 1802. do 1805. završio nižu gimnaziju. Od 1806. do 1809. u Zadru je polazio studij, nakon čijeg završetka stekao je titulu inženjera niskogradnje (voda i ceste).
Spomen-ploča Nikoli Maštroviću u Otočcu
Po završetku studija 1809. prijavio se u francusku vojsku maršala Augustea Marmonta, u koju je primljen 1810., kada je imenovan za zapovjednika straže I. klase utvrde u Ljubljani. Nakon toga promaknut je u čin poručnika i premješten u bivšu Slunjsku graničarsku pukovniju, tada Četvrtu hrvatsku provizornu pukovniju pod francuskim zapovjedništvom. Po dolasku u Slunj, zbog poznavanja stranih jezika (francuski, talijanski i njemački) odmah je dodijeljen u zapovjedništvo vojarne u Karlovcu na dužnost pobočnika zapovjednika. U studenom 1810. premješten je u Kotarski inženjerijski ured u Karlovcu, gdje se bavio izradom topografsko-gospodarskog plana pukovnije. U kolovozu 1811. u sastavu pješačke bojne upućen je u Dalmaciju. Početkom 1812. s bojnom je sudjelovao u bojevima s osmanskom vojskom na granici Dalmacije, a potom u gušenju nemira koje su izazvali Crnogorci na području Boke Kotorske. Od 28. ožujka 1813. u Trstu je obnašao dužnost tumača u stožeru guvernera Ilirskih provincija, francuskog generala Jeana-Andochea Junota.
Francuski Red željezne krune
Dana 26. srpnja 1813. promaknut je u čin natporučnika i dodijeljen Glavnom stožeru francuske vojske u Italiji. Zatim je premješten u Veronu, gdje je u francuskoj vojsci sudjelovao u vojnim operacijama Rata šeste koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1812. – 1814.). Za iskazano hrabrost u bitci na rijeci Mincio (8. veljače 1814.) odlikovan je francuskim Redom željezne krune. Nakon toga sudjelovao je u boju kod Tara i Reggia te među prvima ušao u osvojenu Parmu. Dana 23. ožujka 1814. promaknut je u čin satnika. Nakon Napoleonova pada, odbio je odlazak u Francusku i u činu satnika prešao u austrijsku vojsku, u pješačku pukovniju počasnog vlasnika princa Filipa, u kojoj je na dužnosti zapovjednika osme satnije sudjelovao u vojnim operacijama tijekom Napuljskog rata (1815.). U veljači 1815. istaknuo se kod zauzimanja Caprija, a za iskazano junaštvo u opsadi Ancone (5. – 30. svibnja 1815.) papa Grgur XVI. odlikovao ga je Viteškim križem svetoga Grgura Velikog. Godine 1819. imenovan je za austrijskog povjerenika u Marseillesu, nakon što je uspješno odradio diplomatske misije u Napulju i Aleksandriji. Iduće godine vratio se u Dalmaciju na dužnost zapovjednika garnizona u Makarskoj.
Papinski Viteški križ svetog Grgura Velikog
Nakon godinu dana premješten je u Ugarsku te potom na vlastitu zamolbu u Beč, gdje se 18. studenog 1832. vjenčao s Bečankom Franceskom Romanom von Herz. U čin bojnika promaknut je 4. travnja 1835., nakon čega je imenovan za zapovjednika grenadirske bojne u Beču. O vlastitom trošku uredio je vojarnu u kojoj je bila smještena njegova bojna. U čin pukovnika promaknut je 1837. Dana 21. travnja 1843. promaknut je u čin brigadira, nakon čega je na vlastiti zahtjev 7. lipnja 1843. operativno preuzeo dužnost zapovjednika Otočke graničarske pukovnije. Dana 2. travnja 1844. službeno je imenovan za zapovjednika Otočke graničarske pukovnije.
Saksonski Viteški križ za građanske zasluge
Iako nije rođen u Otočcu, stekao je naziv “otac kraja”, jer se mnogo zauzimao za pučanstvo tog kraja. U Otočcu je djelovao na kulturnom, duhovnom i gospodarskom polju. Osnovao je malu amatersku Otočku kazališnu družinu koja je igrala predstave tada vrlo popularnoga njemačkog dramaturga Augusta Kotzebuea na njemačkom jeziku, ali i predstavu „Drvodjelja iz Petrograda iliti Kočijaš Petra Velikoga“ na hrvatskom jeziku. Primjerice, kazališna premijera Augusta Kotzebuea u Zagrebu prikazana je 11 godina kasnije. U Otočcu je 9. ožujka 1844. izvedena predstava na hrvatskom jeziku, što se nije dogodilo u znatno poznatijim hrvatskim kazališnim sredinama. Kao veliki ljubitelj glazbe, izborio se za odražavanje koncerata i glazbenih večeri u Otočcu. Mnogo se zauzimao za socijalnu skrb te je često na svoj trošak gladnima kupovao hranu. U godinama gladi i neimaštine, zalagao se za humanitarnu pomoć. Osnovao je prvu bolnica u otočkom kraju. Pridonio je razvoju gradske infrastrukture. Uredio je glavnu gradsku ulicu, gradio je ceste, škole, zdravstvene i upravne objekte.
Za vrijeme njegovog službovanja izgrađena je zgrada zapovjedništva pukovnije. Sproveo je hidrotehničku melioraciju Krbavskog polja i područja oko rijeke Gacke. Izgradio je ili obnovio ukupno 36 crkava i kapela. Katoličke crkve u Priboju i Vrhovinama te mnoge crkve na području oko Plitvičkih jezera, sagradio je ili obnovio zahvaljujući donacijama Armenske katoličke zajednice u Beču. O svom trošku tiskao je svojevrsni poučni priručnik kritičko-filozofsko-moralno-etičkoga i vjerskog sadržaja, epistolarna oblika, koji je 1845. tiskao u Beču, pod naslovom Knjiga gospodina oberstara Maštrovića svojiem Otočanom. Dana 2. srpnja 1845. bio je domaćin saskom kralju Friedrichu Augustu II. koji ga je po povratku u domovinu odlikovao saskim Viteškim križem za građanske zasluge. U spomen na taj posjet o svom trošku dao je podići kamenu spomen-ploču na vrhu planine Plješivice.
Bitka kod Custoze
Početkom srpnja 1845. mudro je vodio dijelove pukovnije u napadu na osmansku vojsku kod Podzida. Početkom veljače 1846. predvodio je graničarske postrojbe u sukobu s osmanskom vojskom kod Prosičena Kamena kraj Ogulina, gdje je, uz neznatne gubitke, izvojevao pobjedu. Za vrijeme Prvoga rata za nezavisnost Italije (1848. – 1849.), 1848. ratovao je u sjevernoj ltaliji s drugom bojnom Otočke graničarske pukovnije. Sudjelovao je u bojevima kod Pesciera, na rijeci Mincio, kod Cavalcaselloa, Cavazuccherina, St. Dona u sklopu bitke kod Custoze (23. – 26. srpnja 1848.). Ranjen je 23. srpnja 1848. u boju na rijeci Mincio.
Budući da se opet istaknuo na bojnom polju, 24. srpnja 1848. promaknut u čin General-majora (general-bojnika ili hrv. brigadnog generala). U tom činu 7. listopada 1848. imenovan je za zapovjednika brigade u Veroni, a nakon toga zapovijedao je brigadama u Trevisu, Padovi i Veneciji. Ratovao je pod zapovjedništvom feldmaršala Josepha Radetzkog. Dana 13. ožujka 1849. nakon što je primio čak šest svjedočanstava s bojišnice o njegovom junačkom držanju i umijeću ratovanja general Radetzky ga je izvijestio da će poduzeti korake za njegovo promaknuće ili primjereno odlikovanje. Ipak, zbog izvrsnih vojnih sposobnosti i ugleda u narodu general Radetzky ga je osjetio kao takmaca i spletkama na Bečkom dvoru osigurao njegovo naglo umirovljenje 18. svibnja 1849., u trenutku njegovih najvećih vojnih uspjeha.
U lipnju 1849. napustio je Veneciju i preselio se u Beč. Pogođen spletkama i nepravdama, već u kolovozu 1849. primijetio je znakove neizlječive bolesti, tumora na vratu. U jesen iste godine otišao je u toplice na liječenje, ali ubrzo nakon toga 17. siječnja 1851. umro je u Beču. Uz vojne počasti pokopan je na bečkom groblju Währing. Mise zadušnice su za njega služene u brojnim bečkim crkvama. Zagovarao je ideje ilirizma te podupirao i financirao preporodna zbivanja u Hrvatskoj i Dalmaciji. Prijateljevao je s hrvatskim preporoditeljima i uglednicima, kao što su Josip Jelačić, Ljudevit Gaj i Petar Preradović. Kao ljubitelj umjetnosti, mnogo je čitao i zagovarao čitanje knjiga, osobito onih na hrvatskom jeziku. Sam je pisao na materinskom hrvatskom te talijanskom i njemačkom jeziku, a bavio se i slikarstvom. Leksikon Znameniti i zaslužni Hrvati te spomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925 spominje ga i kao slikara. Otočac mu se odužio postavljanjem spomen-ploče u gradskom središtu i davanjem imena ulici u gradu.
Autor teksta: Boris Trnski