30. lipnja 2022. | 953 prikaza.

Ivan Mažuranić – staloženi arhitekt moderne Hrvatske


Mnogi hrvatski političari okušali su se i kao književnici, a jednako tako nije nedostajalo ni istaknutih književnika koji su djelovali u politici, no u pravilu ni jedni ni drugi nisu uspjeli u obje djelatnosti ostaviti jednako neizbrisiv trag. Jedini bez koga bi u istoj mjeri bila nezamisliva i hrvatska politika i hrvatska književnost bio je Ivan Mažuranić. Kao političar dao je ključan doprinos borbi za očuvanje državnosti Hrvatske i njenoj modernizaciji te uspio doći na položaj hrvatskog bana koji je do tada bio rezerviran samo za plemiće pa je ostao upamćen kao „ban pučanin“. Kao književnik nije ostavio velik opus, ali njegov ep Smrt Smail-age Čengića najbolje je djelo hrvatskog romantizma, prevođeno na brojne jezike, a stihovi i sintagme iz tog djela često se citiraju, primjerice „Od sto glasa glasa čuti nije“, „Dobar pastir, jer što kaže inom i sam svojim potvrđuje činom“, „Oro gnijezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije“, pa sve do uzvika „Harač, harač, rajo, treba!“ Čak se i Mujo i Haso, omiljeni junaci hrvatskih viceva, spominju u Smrti Smail-age Čengića. Manje je poznato da je Mažuranić bio i leksikograf koji je obogatio hrvatski jezik modernim terminima. Mažuranićev status velikana ogleda se i u činjenici da se njegov lik nalazi na novčanici od 100 kuna, a svoje ulice i trgove ima diljem Hrvatske pa tako i u  Zagrebu koji je upravo u vrijeme njegova banovanja dobio osobine hrvatske metropole. Jedan od trgova u Zelenoj potkovi nosi ime Ivana Mažuranića, ali i njegovog brata Antuna i sina Vladimira (Zagrepčani ga jednostavno zovu Mažuranac), a svoje poprsje, rad Rudolfa Valdeca, Mažuranić ima na Zrinjevcu.

Ivan Mažuranić, spomenik na zagrebačkom Zrinjevcu, rad Rudolfa Valdeca iz 1911. godine (Wikimedia Commons)

Ivan Mažuranić je ipak trajno ostao povezan sa svojim rodnim Novim Vinodolskim u kojem je rođen 11. kolovoza 1814. u imućnoj seljačkoj obitelji splitskih korijena koja se u vinodolskom kraju spominje u 16. stoljeću. Ivan Mažuranić Petrov (1771. – 1844.) i supruga Marija (1778. – 1844.) imali su pet sinova, od kojih je najstariji Petar (1799. – 1815.) umro mlad. Drugi sin Josip (1802. – 1891.) jedini je ostao na djedovini i nadživio svu braću, dok je treći sin Antun (1805. – 1888.) postao istaknuti jezikoslovac, a najmlađi Matija (1817. – 1881.), inače po zanimanju kovač, važan je kao autor prvog modernog hrvatskog putopisa Pogled u Bosnu. Obitelj Mažuranić bavila se obradom polja, uzgojem vinove loze i stočarstvom, no Ivan Petrov bio je pismen i načitan, a osobito su se u kući štovale pjesme Andrije Kačića Miošića. I malom Ivanu koji je bio povučen i šutljiv često bi Kačićeve pjesme toliko zaokupile pažnju da bi zaboravio na igru. Nakon osnovne škole u Novom Vinodolskom, gdje je nastava bila na njemačkom, upisao se u gimnaziju u Rijeci najviše zalaganjem brata Antuna koji je prepoznao Ivanovu nadarenost i nagovorio oca da ga pusti na školovanje. U Rijeci je nastavni jezik bio latinski, a Ivan Mažuranić naučio je još i mađarski i talijanski te kasnije i francuski, engleski, češki, poljski i ruski, tako da je među hrvatskim intelektualcima svoga doba bio najveći poliglot. Svoju prvu pjesmu, Vinodolski dolče da si zdravo, mladi Mažuranić piše 1830. i to u Kačićevom stilu, a zanimljivo je da je prigodne pjesme pisao i na mađarskom.

Nakon položenog šestog razreda gimnazije, 1833. upisao je studij filozofije u Zagrebu, a iduće godine u Szombathelyju. Brat Antun ga je obavještavao o zbivanjima u krugu hrvatskih preporoditelja, pa tako i o pokretanju novina Ljudevita Gaja koje ga je oduševilo. Već u drugom broju Danice u siječnju 1835. izlazi Mažuranićeva pjesma Primorac Danici  i time počinje njegovo književno djelovanje. Iako čakavac, prihvatio je štokavštinu s kojom se susreo još u djetinjstvu čitajući Kačića. U Danici je objavio još nekoliko važnih pjesama, među njima i Vjekovi Ilirije 1838. i Javor 1840., kao i prijevode poljskih i čeških pjesnika. Gaj mu je, kao najrevnijem suradniku, odmah na početku poslao novčanu naknadu što je možda bio prvi književnički honorar u hrvatskoj književnosti. Mažuranić je međutim novac odbio smatrajući da obavlja rodoljubiv posao koji ne treba plaćati. Skromnost i nezainteresiranost za materijalna dobra karakterizirale su ga i u kasnijem životu pa se nikad nije obogatio, unatoč visokim dužnostima koje je obnašao. Već 1835. vratio se u Zagreb i upisao studij prava. Iste godine Stanko Vraz mu posvećuje epigram u kojem slavi njegovo pjesničko umijeće:

Zdrav mi bio Ivo,

bratče srca moga!

što krepošću pjevaš

slavu roda svoga!

Ti sokole ćutiš,

šta je starih slava,

ja ne mogu – mene

smuti ženska glava.

Stekavši naslov pravnika 1837. počinje raditi kao pomoćni bilježnik, da bi 1839. postao nastavnik u zagrebačkoj gimnaziji. Iduće godine položio je odvjetnički ispit i otvorio odvjetnički ured u Karlovcu, ali već 1841. počinje raditi u gradskoj upravi. Ženi se Aleksandrom Demeter (1815. – 1885.), sestrom pjesnika Dimitrija Demetra s kojom je imao sedmero djece, od kojih je odraslu dob doživjelo njih petoro – Božidar (1842. – 1881.), Vladimir (1845. – 1928.), Marija (1848. – 1912.), Miroslava (1852. – 1898.) i Olga (1858. – 1940.). Kći Zora (1846. – 1847.) i sin Stanko (1851.) umrli su u ranom djetinjstvu. U Karlovac koji je bio važno središte preporoda Mažuranić se doselio kao ugledni pjesnik, što mu je osiguralo vodeće mjesto među intelektualnom elitom pa postaje tajnik Karlovačke čitaonice. Upravo u Karlovcu Mažuranić je, zajedno sa svojim vjenčanim kumom Jakovom Užarevićem nakon četiri godine rada dovršio Njemačko-ilirski slovar, tiskan 1842., što je bio prvi moderni hrvatski rječnik kojim je znatno obogaćena hrvatska terminologija. Autori su preuzeli termine iz drugih slavenskih jezika, pogotovo češkog i ruskog (basna, čaj, činovnik, časopis, čitanka, dopis, dosljedan, okolnost, parobrod, podneblje, prisutnost, prosvjeta, točan, točka, tokar, ukus, uzor, vodovod, zbirka…), ili iz hrvatskih narječja (spužva, sablast), a mnoge su riječi jednostavno izmislili, primjerice bauk, brodolom, dalekovidan, izlika, kišobran, količnik, lutkar, mjenica, nosorog, opaska, padobran, pilana, predigra, prpošan, razizemlje, redovit, računovodstvo, računovođa, ruševine, sisaljka, sladoled, slamnat, slikati, steznik, stratište, šaljiv, velegrad, veleizdaja, visibaba, zvjezdarnica i živoder. Tu su i pojmovi poput kamen smutnje i tržišno gospodarstvo te termini koji završavaju na –mjer, poput toplomjer i vodomjer. 

U Karlovcu je na molbu Matice hrvatske Mažuranić 1844. dopisao dva izgubljena pjevanja Gundulićeva epa Osman, prethodno dobro proučivši radnju te Gundulićev rječnik i stil pa je kritika njegov pothvat nazvala kongenijalnim. Svoje najpoznatije djelo, ep Smrt Smail-age Čengića, Mažuranić je napisao 1846., na poticaj šogora Demetra te ga objavio u njegovom almanahu Iskri. U pet pjevanja i 1134 stiha Mažuranić je opjevao borbu Crnogoraca protiv osmanlijskog tiranina, ali zapravo je istaknuo svoju privrženost idejama slobode, pravde i borbe za ljudsko dostojanstvo, što je djelu i njemu osobno osiguralo neprolazno mjesto u povijesti hrvatske književnosti. Osim Demetra zasluge za nastanak epa ima i jedan Crnogorac koji je 1843. ili 1844. boravio u Karlovcu i pričao o pogibiji Smail-age Čengića na Grahovu plastično opisujući tijek bitke i nasilje koje je ovaj silnik provodio nad kršćanskom rajom. U epu je do izražaja došla Mažuranićeva klasična naobrazba i odlično poznavanje suvremene književnosti, posebno pjesnika kao što su  Lamartine, Byron, Puškin i Mickiewicz, ali i domaćih uzora Gundulića i Kačića. Prema ocjeni akademika Krešimira Nemeca,  Mažuranića se može nazvati prvim klasikom novije hrvatske književnosti:. „Klasik je genij jezika i ako imamo to na umu onda je Mažuranić prvi klasik moderne hrvatske književnosti koji pruža ruku Maruliću i Gunduliću i na kojeg su se nadovezali Šenoa, Kranjčević i Matoš.“

Ivan Mažuranić, portret (Wikimedia Commons)

Uz bavljenje poezijom, Mažuranić je pratio i političke događaje i kao odgovor na mađarska presizanja 1847. je s Dragojlom Kušlanom pripremio osnivanje Napredne stranke koja se trebala zalagati za samostalnost Hrvatske u odnosu na Ugarsku, no do osnutka stranke ipak nije došlo. Iako su mu karlovačke godine bile vrlo uspješne, Mažuranić se nastojao vratiti u Zagreb pa se 1845. neuspješno natjecao za mjesto profesora hrvatskog jezika na Akademiji, a 25. ožujka 1848. prisustvovao je narodnoj skupštini na kojoj su prihvaćena Narodna zahtijevanja te je bio član delegacije od 400 izaslanika koja je te zahtjeve odnijela caru i kralju Ferdinandu u Beč. On međutim nije potvrdio glavni zahtjev, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i odvajanje od Ugarske pa Mažuranić piše svoj najvažniji politički spis Hrvati Mađarom u kojem ističe prirodno pravo hrvatskog naroda na slobodu i brani njegovu državnost, uspoređujući odnos Hrvata i Mađara sa sličnim slučajevima u Europi. „Ostavite dakle u miru, bratjo draga, medjunarodnoga našega pokoja i jedinstva radi, Hrvatsku našu i Slavoniju našu i Primorje naše, a dat će Bog, i Dalmaciu našu“, poručio je uz ostalo Mažuranić Mađarima. Nakon te knjižice koja ima i umjetničku vrijednost kao kvalitetan prozni tekst, Mažuranić se od najboljeg hrvatskog književnika tog vremena promijenio u političara i programatskog pisca pa ne čudi što ga je ban Josip Jelačić pozvao u Zagreb da prihvati dužnost perovođe u Banskom vijeću.

Izabran je i za saborskog zastupnika na prvim izborima u hrvatskoj povijesti i bio autor najvažnijih saborskih dokumenata, među kojima i onog gdje se traži preustroj Habsburške monarhije u federativnu zajednicu ravnopravnih naroda. U srpnju 1848. napisao je Manifest naroda hrvatsko-slavonskog namijenjen europskoj javnosti i dao pregled spornih pitanja u hrvatsko-ugarskim odnosima braneći načelo hrvatskog državnog prava prema načelima Francuske revolucije. „Glavna je naša namjera slobodnim narodom u slobodnom austrijanskom carstvu biti“, napisao je Mažuranić. Tijekom Jelačićeva rata s Mađarima imenovan je nadzornikom sigurnosti u Karlovcu, da bi se početkom 1849. vratio u Zagreb kao dužnosnik u Bojnom odsjeku Banskog vijeća. Istovremeno, u novinama Slavenski jug objavljivao je Političke iskrice u kojima je do izražaja došla njegova duhovitost, ali i politička lucidnost. Kad je mladi car i kralj Franjo Josip u ožujku 1849. donio oktroirani ustav, Mažuranić piše Jelačiću i osuđuje centralizam te putuje u Beč na čelu izaslanstva sa zahtjevom da se prihvate hrvatske težnje iz 1848. Ondje je proveo gotovo cijelu godinu jer je bio pozvan u komisiju za izradu pravno-političke terminologije i novih zakonskih nacrta za hrvatsko područje. Upoznao je i Franju Josipa koji mu je nakon upoznavanja na hrvatskom jeziku rekao „Živio ban i vjerni hrvatski narod!“, no hrvatske zahtjeve ipak nije potvrdio.

U Beču je Mažuranić stekao golemo iskustvo, no najvažnije od svega je to da je shvatio da će biti korisniji radeći poslove povjerljivog čovjeka i državnog činovnika nego baveći se književnim i jezičnim pitanjima. Pokojni akademik Ivo Frangeš to je ocijenio ovako: „Devetnaesto stoljeće zna za primjere preuranjenih opraštanja od poezije. Navedimo samo dva, ekstremna: Ivana Mažuranića i Arthura Rimbauda. Razlozi njihovih odluka posve su oprečni. Rimbaud – da pođemo od čudesnog dječaka koji je revolucionirao svjetsku poeziju – gubi vjeru u poetski čin, i od najsuplitmijeg sanjara pretvara se u trgovca oružjem koji umire naglo i apsurdno. Mažuranić svoj život, za razliku od Rimbaudova avanturizma, shvaća kao službu vlastitom narodu: sve što čini, čini za opće dobro. Dok smatra da je poezija najviše što može dati, on pjeva; kad se, pod pritiskom i težinom zbivanja, nađe u vrtlogu povijesti i politike, odlučuje se za njih.“

U korist Hrvatske Mažuranić je dakle zauvijek umjesto književničke odabrao političku i državničku karijeru i tek je u nekoliko navrata napisao poneku pjesmu. Jedna od zadnjih je Prolog dne 29. rujna 1860. prigodom početka narodnih predstavah u Zagrebu u kojoj je pozdravio uvođenje hrvatskog jezika na zagrebačku kazališnu scenu nakon duge prevlasti njemačkih kazališnih družina. Za knjigu Ivana Kukuljevića Književnici u Hrvata s ove strane Velebita, živivši u prvoj polovini XVII vijeka Mažuranić je 1869. napisao rad O mađarskih djelih Nikole Zrinskog u kojoj je analizirao pjesnički opus ovog hrvatskog velikaša i bana pisan na mađarskom jeziku i to je bio zadnji posao kojeg je obavio na polju književnosti.

Već 1850. Mažuranić postaje zamjenik državnog nadodvjetnika Hrvatske i Slavonije, sa zadaćom da umjesto feudalnih uvede propise građanskog prava, a 1854. državni odvjetnik. Kao liberal i domoljub na tom je mjestu nastojao ublažiti progone protivnika apsolutizma, ali ne uvijek uspješno pa su ga optuživali da služi Beču koji ga je međutim smatrao nepovjerljivim i držao na položaju samo zato jer je bio najbolji pravnik u Hrvatskoj. O ugledu koji je imao kao književnik i intelektualac pak govori činjenica da je 1858. izabran za predsjednika Matice ilirske i na toj dužnosti ostao sve do 1872. godine.

Padom apsolutizma 1860. je u Beču formirana zajednička vlada Habsburške monarhije, a u njoj i Kraljevski dvorski dikasterij za Hrvatsku i Slavoniju zadužen za područje uprave, pravosuđa, provjete i vjerskih poslova, s Mažuranićem kao predsjednikom. Iduće godine postao je kancelar Kraljevske dalmatinsko-hrvatsko-slavonske dvorske kancelarije koja je bila vrhovna vlast za Hrvatsku i Slavoniju, s podređenim Kraljevskim namjesničkim vijećem u Zagrebu na čelu s banom Josipom Šokčevićem. Mažuranić je time istodobno bio poput ministra za Hrvatsku na razini monarhije, ali na neki način i predsjednik hrvatske vlade. U to vrijeme tražio se preustroj Monarhije i trebalo je odrediti položaj Hrvatske prema Ugarskoj i Austriji. Upravo je Mažuranić 1861. kao saborski zastupnik bio autor članka 42 u kojem je konstatirano da je 1848. nastupio prekid državnopravnih odnosa Hrvatske i Ugarske i izražena spremnost da se sklopi novi savez ako Ugarski sabor prizna realni i virtualni opseg Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Rijekom, Međimurjem i Vojnom Krajnom i ako joj se osigura autonomija. Bio je to temelj za hrvatsko-ugarsku nagodbu 1868. te je tako Mažuranić odredio hrvatsku političku budućnost za narednih 50 godina.

Kao kancelar vodio je proaustrijsku politiku nadajući se da će time osigurati širu hrvatsku autonomiju i ubrzati priključenje Vojne krajine i Dalmacije. U Saboru je rekao i ovu rečenicu: „Držimo se, dakle, gospodo, čvrsto onoga što već imamo; jer se inače bojim, da u ovoj zemlji, ako ju prodamo, neće naše kosti mirno počivati: Sudit će nam u svoje doba istorija.“ Upozoravao je hrvatske političare da je hitno potrebno da Hrvatska ugovori državnopravnu nagodbu s Austrijom prije nego to učini Ugarska, no odbojnost prema Austriji je zbog donedavnog apsolutizma bila tolika da su Mažuranićevi apeli bili uzaludni. Pitanje je bi li se Austrijanci radi očuvanja budućnosti Monarhije doista nagodili s Hrvatima iza leđa većim i moćnijim Mađarima, no u tom bi slučaju vjerojatno došlo do ujedinjenja svih hrvatskih zemalja, hrvatska autonomija bi bila šira, a jači bi bio i utjecaj združenih slavenskih zastupnika u Carevinskom vijeću. Mažuranićeve stavove dijelili su ban Šokčević, kardinal Juraj Haulik, Ivan Kukuljević i druge ugledne osobe koje se 1862. udružuju u Samostalnu narodnu stranku. Kad je ona 1865. doživjela poraz na izborima Mažuranić je podnio ostavku i iz Beča se vratio u Zagreb. Kao kancelar imao je velike zasluge – Hrvatskoj je osigurao minimum autonomije koji je sačuvan i Nagodbom, a za kojim su čeznuli drugi narodi Monarhije, posebno Česi. U to je vrijeme hrvatski jezik iz javnog života istisnuo njemački, obnovljene su županije, a osnovan je i Stol sedmorice kao vrhovni sud, čime je hrvatsko sudstvo postalo neovisno o ugarskom. Velike zasluge Mažuranić je imao i za organizaciju Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe u Zagrebu 1864. na čijem zaključenju je održao govor u kojem je istaknuo potrebu održavanja takvih manifestacija, naglašavajući „da će ovaj nauk koga nam je izložba dala od velike koristi biti za naš narod.”

Mažuranić je 1865. prinudno umirovljen te je u Zagrebu, u Visokoj ulici, uglavnom životario s obitelji, ali ne i mirovao. Uoči sklapanja austro-ugarske nagodbe 1867. poslao je Franji Josipu Adresu sabora Trojedne kraljevine u kojoj je ponovio zahtjeve za cjelovitošću Hrvatske i podsjetio na svoj članak 42 iz 1861., no bez uspjeha. Nakon toga se povukao iz politike i posvetio obiteljskim i financijskim problemima, ali opet se aktivirao uoči izbora 1871. i to u Narodnoj stranci koja je odnijela pobjedu nad unionistima koji su 1868. sklopili hrvatsko-ugarsku nagodbu. Mažuranić se u politiku vratio na velika vrata – izabran je za predsjednika Sabora i ušao u komisiju koja je s Mađarima trebala razgovarati o reviziji nagodbe kako bi se Hrvatskoj osiguralo više financijske samostalnosti.

Ivan Mažuranić između 1861. i 1865 (Joseph Anton Bauer, litografija, NSK)

Nakon što je reviziju u rujnu 1873. prihvatio i Hrvatski sabor, Mažuranića je Franjo Josip imenovao hrvatskim banom. Za razliku od svojih plemićkih prethodnika, odbio je svečano ustoličenje, a u Sabor je došao u običnom građanskom odijelu. Ipak, u nastupnom govoru neskromno je spomenuo svoje zasluge i rekao da je on udario temelj hrvatskoj autonomiji i hrvatskim institucijama.  „Ja sam uvijek bio ljubitelj i vjeran sin našega naroda; taj sin i ljubitelj našega naroda ostat ću i odsada; budite uvjereni, da onaj koji je proživio toliko godina, pod starost mnijenja svoga mijenjati neće. Ja ne poznam nikakove mržnje. Buduć nepoznam privatne, još manje poznam političku mržnju. Ja štujem svako mnijenje koje se vrti na temelju danas obstojećeg zakona, a ono mnijenje koje ide preko zakona, i ono zaslužuje katkada da se uvaži, ukoliko ide za reformom zakona. Ja neću nigdje učiniti koraka, koji bi pokazao strast, ali pokazati ću svagdje onu revnost, koja za tim ide, da se službe vrše onako, kako donosi dužnost, da se strogo vrši zakon, da se dobrom upravom povjerenje naroda prama poglavarstvu pobuđuje, da se materijalno dobro naroda promiče, da se moralni razvitak naroda postigne u svakom obziru, da se narod podupre u napretku, kako bi mogao stajati dostojan i vrijedan u kolu ostalih naroda“, rekao je Mažuranić u nastupnom govoru, a objavio je i posebnu okružnicu u kojoj je pozvao u pomoć sve stanovnike i tijela uprave.

Mažuranić nije bio kandidat Narodne stranke nego Beča i bio je pomalo nametnut i vlastitoj stranci i Mađarima. To mu je međutim davalo neovisnu poziciju i o stranci i o mađarskim vladajućim krugovima i taj prostor slobode koji mu se otvorio iskoristio je za hrvatske interese. Kao ban, Mažuranić je od Hrvatske stvorio modernu državu u pravom smislu riječi – proveo je reforme u školstvu, upravi i pravosuđu, uveo opće obrazovanje, otvorio moderno zagrebačko sveučilište, osnovao kulturno, školsko i zdravstveno zemaljsko vijeće, donio zakone o slobodi tiska i o slobodi okupljanja, odijelio je upravu od sudstva, ukinuo tlaku te osnovao nove institucije – Zemaljski statistički zavod,  Narodni muzej, Zavod za umobolne u Vrapču, Kazneni zavod u Lepoglavi, Gospodarsko učilište u Križevcima i brojne strukovne udruge, tako da se razvio dinamičan društveni i kulturni život. Zagreb u Mažuranićevo vrijeme postaje u pravom smislu hrvatski glavni grad, pravo kulturno, političko i upravno središte s važnom integracijskom ulogom, ali još ne i gospodarsko središte. Zbog ograničenih financijskih mogućnosti Mažuranićeva vlada naime nije mogla znatnije utjecati na gospodarski razvoj.

Za modernizaciju je bio nužan splet reformi, a Mažuranić je bio vjerojatno najpogodnija osoba za taj posao. Još od mladosti bio je liberalnih shvaćanja, a kao obrazovani birokrat, naviknut na sistematski rad i racionalan pristup problemima bio je kao stvoren za kontinuiranu brigu o reformama. U vladu uzeo dobre stručnjake – odjelni predstojnik za unutarnje poslove, ujedno i podban, postao je Jovan Živković koji je umjesto bana najčešće branio vladine poteze u Saboru. Na čelu Odjela za pravosuđe bio je najprije Danilo Stanković pa zatim Marijan Derenčin, a Odjel za bogoštovlje i nastavu vodio je Pavao Muhić.

Mažuranić je određivao redoslijed reformi i aktivno sudjelovao u izradi velikog dijela nacrta. Prioritet mu je bila uprava kako bi bila efikasnija i jeftinija i kako bi se smanjila korupcija, ali i prostor za intervenciju mađarske vlade. Uveo je sustavni nadzor nad činovnicima i osobno se zanimao za slučajeve zloupotrebe. Činovnike-diletante postupno je zamjenjivao stručnjacima.  I mađarskoj vladi odgovarala je modernizacija koja će ukloniti kaotično stanje preostalo nakon ukidanja feudalizma. Mažuranić je reforme provodio korak po korak, nastojeći da ne iritira Mađare, s ciljem da se reformama stvore uvjete da se kasnije u povoljnijim prilikama može ostvariti široka državna autonomija Hrvatske. No to su prozreli i Mađari i već u prvoj godini banovanja Mažuranić je naišao na zapreke pa je pomišljao i na ostavku jer je vidio da se nalazi u procjepu između želja narodne stranke i oporbe za stvarnom autonomijom i planova mađarske vlade da krše i autonomiju zajamčenu nagodbom. Većinu reformi Mažuranić je proveo do 1875., a kad je mađarska vlada vidjela da reforme koriste učvršćenju hrvatske autonomije i stvaraju podlogu za njeno širenje, što je Mažuraniću i bio cilj, nije dopustila da se proces nastavi i dalje.

S razlogom je Mažuranić o banskoj dužnosti na kojoj su mu mnogi zavidjeli govorio kao o bremenu kojeg bi se rado riješio jer nije bilo lako balansirati između Beča i Budimpešte i zadovoljiti zahtjeve hrvatskih političara koji su ga smatrali previše popustljivim i neodlučnim. Književnik Ante Kovačić, pravaš, to je izrazio u svom djelu Smrt babe Čengićkinje koje je parodija Smrti Smail-age Čengića, gdje prvo pjevanje Babovanje počinje stihovima: „Sluge zove Ivša bane, usred kule jake svoje, a na trgu Markovome…“  Radilo se međutim o tome da je Mažuranić kao pravi intelektualac bio staložen i odmjeren te nije volio buku, usijane strasti, velike riječi i senzacionalnost, što se često tumačilo kao izraz neodlučnosti pa čak i lijenosti. Nesklon polemikama, bio je u stanju voditi sastanke po više sati, a na zahtjeve da se sastanak privede kraju jer se ponavlja već rečeno on bi mirno odgovarao „Neka se misli krešu“. Nije volio niti javne nastupe, iako je sa svojim krupnim stasom, bujnim zaliscima i jakim glasom bio markantna pojava. S neviđenim unutarnjim mirom mogao je nepomično pratiti rasprave u Saboru i slušati kritike na svoj račun.

Kad je 1875. izbio ustanak u BiH, odbio se umiješati znajući da bi to naškodilo Hrvatskoj, no ipak je ustanike pomagao potajno. Austro-ugarskom okupacijom BiH 1878. prestali su razlozi za daljnje postojanje Vojne krajine, no Mađari su odugovlačili s njenim pripajanjem Hrvatskoj sve dok joj je na čelu Mažuranić kako ne bi ojačala i narušila mađarsku hegemoniju. Radi očuvanja dualizma to je podržao i Beč koji je do tada bio uz Mažuranića cijeneći njegovu proaustrijsku orijentaciju, a tu je bio i strah da hrvatska politika ne postane previše atraktivna stanovnicima okupirane BiH. U Hrvatskoj se dakle tražila pokorna vlast čvrste ruke i Mažuranić se u te sheme nije nikako uklapao. Svjestan da mora otići, Mažuranić je u veljači 1880. zatražio da se Vojna Krajina odmah pripoji Hrvatskoj, kao i da se pregovori o financijskoj nagodbi s mađarskom vladom riješe u hrvatsku korist, a budući da mu nije udovoljeno podnio je ostavku. Ipak, prije toga je uspio riješiti velik broj otvorenih pitanja, a Vojna krajina pripojena je Hrvatskoj 1881. U oproštajnom govoru Hrvatskoj je zaželio „boljeg bana i iskrenijeg rodoljuba“, no bilo je jasno da će nasljednici biti tek produžena ruka mađarske politike, posebno ban Dragutin Khuen Hedervary.

Nakon umirovljenja Mažuranić je kupio kuću u Jurjevskoj 5 (danas rezidencija španjolskog veleposlanika) gdje je vrijeme provodio baveći se astronomijom, rješavanjem matematičkih problema, čitanjem ili šetnjama po Tuškancu, posebno nakon što se 1887. povukao iz Sabora gdje je posljednji govor održao 1886. uputivši poput oporuke ove riječi: „Gospodo, da mi je tko rekao: kaži tvoj simbol političke vjere, koji je? Ja bih rekao: Ja sam Hrvat; vjerujem u kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i ako Bog da u njezinu budućnost.“ Aktualno danas zvuče i misli koje je Mažuranić 1885. napisao u spomenici Slava preporoditeljem izdanoj povodom 50. godišnjice Hrvatskog narodnog preporoda, a u kojima je oštro napao fanatizam bilo koje vrste: „Fanatizam, bio on naravi koje mu drago – političke, crkvene, narodne, socijalne – ne samo ne promiče niti diže svetinje stvari kojoj se tobože klanja, nego ju dapače ponizuje i mrazi, ter tim obara i ruši. On je poguban i pun prokletstva već svojim poreklom, jer ne potiče iz čista izvora savjesti, srca, uma i razloga, nego iz crna kala dugačke povorke strasti i nečovještva: sujete, gluposti, bezobraznosti, laži, zavisti, mržnje i inih furija bez broja; spreman vazda, ako mu kad okuženjem množine ponarastu rogovi i krila, bolvanu svomu za ljubav, ne štedeć ni rodjene domovine, harat i palit zemlje i gradove, njegda ognjem i mačem, a od nedavna povrh toga prahom, uljem kamenim i dinamitom. Istorija svih velikih institucija čovječanstva, ljetopisi svih naroda, neiznimiv ni današnjega pružaju o tom plačno, ali žalibože nepobitno i nedvojbeno svjedočanstvo. Nakazna je svaka despocija, ali nakaznije nakaze od despocije fanatizma ovo naše sunce ne vidje nikada.“

Posljednjih godina Mažuranić je sve više samovao, posebno otkako mu je 1885. umrla supruga Aleksandra, 1888. brat Antun, a još 1881. stariji sin Božidar. Utjeha su mu međutim bili brojni unuci, od kojih je najpoznatija bila Ivana Brlić Mažuranić. U svojim sjećanjima ona je zapisala: „U domu djedovu svake se je večeri sastajala njegova razgranjena porodica, tako da bi stolu pribivalo uvijek 15-18 osoba. Stolu je predsjedao djed sam, razgovore je rukovodio on, a njegova tjelesno i duhovno tako moćna pojava vršila je nedokučivo moćan upliv na moje biće.“ Ivanina mlađa sestra Alka sjećala se kako bi joj djed svake večeri dolazio u spavaću sobu zaželjeti laku noć. No tijekom dana u kući je vladala stroga disciplina i tišina. Mažuranić je naime mogao satima šutjeti, ali volio se i šaliti, premda je i tada uvijek zadržavao strogi izraz lica. Rado je pričao o Novom Vinodolskom, o moru, polju i svojem djetinjstvu, a i trenutak prije smrti 4. kolovoza 1890. ustao je sa stola i zagledan kroz prozor u daljinu pokazujući rukom rekao „tamo, tamo“, kao da se u mislima htio vratiti u rodni kraj. Samo nekoliko dana prije, 30. srpnja, umrla mu je šogorica Roza Demeter koja mu je vodila kućanstvo i odgajala djecu. Zadnja knjiga koju je čitao bila je Zemlje neba Camillea Flammariona, a malo prije smrti rekao je ukućanima da je u knjizi otkrio neke netočnosti i da će ih ispraviti. Pokopan je na Mirogoju u ilirskoj arkadi, skromno kao što je i živio i bez velikih počasti kakve je kao bivši hrvatski ban zaslužio.

Ivan Mažuranić kao političar nije se zanosio velikim idejama poput svojih suvremenika Ante Starčevića i Josipa Jurja Strossmayera, nije povlačio radikalne poteze poput Eugena Kvaternika, niti je bio karizmatični vođa kao kasnije Stjepan Radić. Bio je prije svega realist, svjestan stanja u kojem se Hrvatska nalazila i dobar poznavatelj širih prilika te stoga sklon kompromisima i politici malih koraka. Prema ocjeni publicista Josipa Horvata, Mažuranić je bio najnapadaniji hrvatski ban o kojem su svi suvremenici imali negativno mišljenje jer osobno nije išao za tim da stječe jeftine simpatije. Književnik August Šenoa kritizirao je Mažuranića zbog proaustrijske orijentacije, ali odao mu je priznanje kao čovjeku, intelektualcu i političaru: „Mažuranić mislio je bistro, pogledao je jasno stvar, riješio je prijepor osobitom logikom i bacio bi kadšto klasične primjedbe na opaske ovoga ili onoga vladinog savjetnika. Ja sam ga više puta motrio, bivši prisutan kod banskih konferencija, i svaki put utvrdih se većma o genijalnosti – hladnoj dakako – bana Mažuranića. Mažuranić je k tomu čovjek osobito naobražen, i svakako temeljit poznavalac jezika i naroda. Duhovi koji su ga okuživali kao savjetnici, stajahu duboko pod njim, poštenje mu je neokaljano, a one kreature, koje su na njega nabacivale blatom – svi ti nijesu bili vrijedni da ljube prah njegove stope, jer mu je srce skroz i skroz patriotično bilo.“

Dosljedan sebi i ponosan na svoje pučko porijeklo Ivan Mažuranić nije zatražio titulu baruna, iako je na to kao ban imao pravo i zato mu s pravom pripada naziv „ban pučanin“. Kao veliki političar i književnik zaslužio je da se upravo na njega primijene stihovi iz njegove pjesme Javor: „A velik je tko se malen rodi, al kad pane, golem grob mu treba“.

Trebalo je proći vrijeme da se vide rezultati Mažuranićeva rada i priznaju zasluge, a one su vidljive prije svega kroz institucije osnovane tijekom njegova banovanja koje postoje i danas.

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.