1. ožujka 2024. | 598 prikaza.

IZMEĐU ČINJENICA I MITOVA – Matija Gubec je u Zagrebu 15. veljače 1573. usmrćen krunjenjem užarenom željeznom krunom, ali nema pismenih izvora da je i mučen prije toga, osim usmene predaje


Još je Nada Klaić upozorila da je „seljačka buna 1572./73. po svom osnovnom karakteru obračun između malobrojnih vlastelinskih vojnika i nenaoružane gomile podložnika protiv carske i kraljevinske plaćeničke vojske.“ Više je no jasno da u takvom obračunu prvi nisu imali nikakve šanse za pobjedu. Vojnik, u želji za ostvarenjem svojih ciljeva, nameće kmetu svoje ideje i poziva ga u borbu da bi ga kasnije prepustio na milost i nemilost vlasteli. Gregorić i Gušetić na kraju bježe u Ugarsku, a potom u Vojnu krajinu ne zanimajući se za sudbinu Gupca i njegovih ljudi. Oni se, za razliku od Gupca, povode vojničkom logikom i čuvaju vlastitu glavu. U tome i leži odgovor zašto je upravo Gubec ostao u historiografskom fokusu. Njegovi ljudi ga nazivaju „kraljem“, a on ostaje uz svoje ljude do samog kraja, ne izdaje ih, već podnosi tešku kaznu krunidbe užarenom krunom.

Kazna krunjenjem užarenom krunom nije bila primijenjena samo na Gupčevu primjeru. Najbliži primjer takve kazne nalazimo u Ugarskoj 1514. godine. Tada je užarenom krunom pogubljen György Dózsa, ugarski plemić i vođa velike seljačke bune. Krunidba Matije Gupca užarenom krunom zasigurno je najprepoznatljiviji čin Seljačke bune. No, to je ujedno i njen najzagonetniji dio. O krunidbi doznajemo iz dva izvještaja bana Draškovića od 11. veljače 1573. godine. U izvještajima upućenim vladaru Maksimilijanu II. i nadvojvodi Karlu, ban piše o načinu usmrćivanja Matije Gupca: „Jednoga od njih, prozvanog Gubec-beg, a koga su nedavno proglasili za kralja, ako Vaše Veličanstvo privoli, okrunit ćemo drugima za primjer željeznom usijanom krunom. O tome i o drugome očekujem upute od Vašeg Veličanstva.“ U izvještaju upućenom nadvojvodi Karlu, ban piše: „Među njima je Gubec nazvan begom, a proglašen je bio za kralja. Njega ćemo za primjer drugima, ako na to pristane PK (Presveta Kruna) …okruniti željeznom i to usijanom krunom.“ Iz izvještaja kapetana Thurna, upućenog kranjskim staležima 16. veljače 1573. godine, doznajemo da je kazna nad Gupcem i izvršena: „Inače me obavještava g. Gregorijanec, da je bivši seljački car i kralj prošle nedjelje u Zagrebu okrunjen užarenom željeznom krunom…“

Oton Ivekovic, Smaknuce Matije Gupca (na trgu ispred crkve sv. Marka u Zagrebu)

U ovome dijelu moramo se osvrnuti na dvije činjenice. Prva je to što Thurn u svom izvješću prenosi vijest koju mu je dao Gregorijanec. Dakle, Thurn nije sam posvjedočio krunjenju Gupca. Thurn u istom izvještaju o Gregorijancu navodi kako je huškao Tahyjeve seljake na pobunu, a nakon gušenja bune, žuri se pobiti glasove o njegovoj vezi s pobunjenicima. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi je li Gregorijanec živio na Morkicama ili na Medvedgradu, ali zato znamo da je živio u blizini Zagreba. Prema tome, mogao je o krunidbi biti točno obaviješten ili čak i sam prisustvovati tom činu. Druga činjenica je da ban Drašković 11. veljače traži dopuštenje za izvršenje kazne od vladara, a prema Thurnovom izvješću, kazna je izvršena već 15. veljače. Ostaje otvoreno pitanje je li ban mogao u roku od samo pet dana dobiti vladarev pristanak na izvršenje kazne?

Kod većina povjesničara prevladava mišljenje da mu vladar nije mogao u tako kratkom vremenu dostaviti odgovor, već da se ban na izvršenje odlučio kazne bez dopuštenja vladara. Nažalost, historiografija nije dala odgovor na pitanje, što je moglo utjecati na bana da se odluči na izvršenje kazne bez vladareva dopuštenja? Ovaj banov postupak postaje još zagonetniji ako znamo njegov odnos prema vođama ustanka, Gregoriću i Gušetiću. Ilija Gregorić i Mihajlo Gušetić bili su saslušani u Beču 11. travnja te 4. i 11. svibnja 1573. godine. Maksimilijan II. šalje ih iz Beča u Zagreb tek iduće godine, 1. lipnja 1574., kako bi kaznu primili tamo gdje su je i zaslužili. Iz Maksimilijanova pisma banu Draškoviću, od 19. studenog 1574. godine, doznajemo da ban još uvijek nije izvršio kaznu nad njima. 

U pismu Maksimilijan zahtijeva od bana Draškovića da mu javi jesu li ova dvojica kažnjena i kojom kaznom. Tek nakon opetovanih opomena Drašković javlja vladaru da je Ilija Gregorić pogubljen u prosincu 1574. godine. U pismu od 21. rujna 1574. godine, Drašković piše Maksimilijanu da prema izjavama mnogih žitelja Gušetić nije „mnogo kriv“ s očitom namjerom da mu poštedi život. U istom pismu ban moli vladara da poštedi živote i Vinku Lepoiću i Nikoli Pezebcu. Čemu ovakva oprečnost u banovim postupcima prema ustanicima? Zašto se ban Drašković u žurbi, ne čekajući vladarevo dopuštenje, odlučuje na tako spektakularno izvršenje kazne nad jednim kmetom, dok se nećka, moli i oteže s izvršenjem kazne nad kapetanima, profesionalnim vojnicima i glavnim začetnicima bune. Pitanje koje u sebi krije odgovor. Seljake je trebalo zaplašiti kažnjavanjem kmeta da bi sami vidjeli kako će proći svaki kmet koji ustane protiv vlasti. 

To potvrđuje Drašković u svom pismu kad piše „Njega ćemo za primjer drugima, ako na to pristane PK (Presveta Kruna) …okruniti željeznom i to usijanom krunom.“ Obzirom da je riječ o kmetu koji se drznuo suprotstaviti se i samoj Kruni, Draškovićev upit za dopuštenje treba prihvatiti više kao izraz poštovanja prema vladaru, nego kao stvarno traženje dopuštenja. O tome nam najbolje svjedoči Maksimilijan kad u pismu pita Draškovića da ga obavijesti da li je? i kakvu je kaznu izvršio nad Gregorićem? Na kraju, zato je i poslao Gregorića i Gušetića da im se izreče i izvrši kazna tamo gdje su je i počinili! Zašto bi Maksimilijan drugačije postupio prema kmetu? Mišljenja smo kako je ban Drašković izvršio kaznu nad Gupcem bez Maksimilijanovog dopuštenja jer mu to dopuštenje nije ni bilo potrebno. On nije ni trebao čekati odgovor. Kažnjavanjem Gupca iskazao je svoju naklonost prema vladaru i dao primjer drugim kmetovima.

Gupčeva bista u Zagrebu

Drugačija je situacija s kapetanima. Drašković je zasigurno bio svjestan kako bi oštra kazna nad kapetanima mogla djelovati na krajišnike, profesionalnu vojsku, a poglavito na žumberačke Uskoke. Oni predstavljaju društveni sloj o kojem ovisi cijelo društvo. Treba li kažnjavanjem kapetana bespotrebno riskirati pobunu ostalih vojnika? Ne smijemo zaboraviti kako se ovo vojničko vodstvo podiglo na bunu jer je bilo nezadovoljno svojim položajem. Sjetimo se žumberačkih Uskoka koji zbog neredovitih prihoda bivaju raspušteni svojim domovima! A vojnik u vlastelinovoj službi im zavidi na njihovom položaju. Kakvu bi poruku ban odaslao vojsci od koje ovisi, a koju ne može plaćati, kad bi izvršio kaznu nad kapetanima koji su ustali nezadovoljni svojim položajem? Osmanlijska prijetnja nije otklonjena. To je razdoblje kada je banu vojska najpotrebnija, kad se mijenja taktika iz defenzivne u ofanzivnu. Svjestan kako je previše toga na kocki, Drašković u duhu mudrosti odugovlači s izvršenjem kazne kako bi umirio vojsku i stvorio dojam da je, i bez obzira na vladara, na njihovoj strani. Banovo pismo vladaru, od 11. veljače 1573. godine, upućuje na gornje navode: „…mnogi su uhvaćeni, a među njima i nekoliko prvaka, koje su sami nazivali kapetanima. Od ovih će se posredstvom mnogih podesnih sredstava moći saznati: tko je bio začetnik ovakve bune i tko je u takav položaj i poteškoće doveo ovo kraljevstvo… Jednoga od njih, prozvanog Gubec beg, a kojeg su nedavno proglasili za kralja, ako Vaše Veličanstvo privoli, okrunit ćemo drugima za primjer željeznom usijanom krunom. O tome i o drugome očekujem upute od Vašeg Veličanstva…“

Već u ovom obraćanju vladaru, ban radi razliku između bezimenih „prvaka“, koje ne spominjanjem njihova imena štiti, te „žrtvenog janjeta“ prozvanog imenom kojemu odmah i određuje strašnu kaznu. Premda je iz pisma jasno kako ban ne zna tko je začetnik bune, jer navodi kako to tek treba utvrditi, već 15. veljače izvršava kaznu nad Gupcem. Prije smo spomenuli kako smo mišljenja da ban nije ni trebao dopuštenje za izvršenje kazne, a naveli smo i zašto je odugovlačio sa izvršenjem kazne nad kapetanima. Sada nam se otvara pitanje zašto je u tako kratkom roku izvršio kaznu nad Gupcem? Odgovor pronalazimo u istom pismu, na mjestu gdje ban piše: „Nije zato potrebno, da Vaše Veličanstvo razmišlja o slanju četa ili o drugim mjerama.“ Prije smo naveli kako ban u izvješću vladaru namjerno preuveličava broj Alapićevih vojnika kako bi spriječio dolazak krajiških četa u pomoć banskoj vojsci i njihovo pljačkanje posjeda. Zato želi čim prije bunu privesti kraju! Izabire najslabiju žrtvu koju predstavlja kao začetnika te nad njom izvršava kaznu. Dok vladar razmišlja o slanju vojske, ban šalje poruku kako su ustanici svladani, a vođa bune kažnjen! On nije ni imao namjeru čekati vladareve upute, već je želio vladaru pokazati kako je sposoban sam riješiti sve probleme. Sve u nastojanju da vladarev naum o slanju krajiških postrojbi učini besmislenim. Ban brzim izvršenjem kazne nad Gupcem i „otezanjem“ s kažnjavanjem kapetana rješava probleme na terenu. O Gupčevu pogubljenju doznajemo i iz djela ugarskog povjesničara Grgura Pethöa. Gotovo pa suvremenik događanja (1570. – 1629.), Pethö o pogubljenju piše na temelju usmene predaje.

U svom djelu „Kratka mađarska kronika“, izdanom tek 1660. godine, Pethö također navodi čin krunjenja, ali i dodaje kako su krvnici Gupca nakon krunidbe vukli zagrebačkim ulicama. Izražena su mišljenja kako je Pethö pobrkao činjenice i osuđeničku povorku do gubilišta premjestio u vrijeme nakon smaknuća. Premda ne smijemo smetnuti s uma ni činjenicu da je usmena povijest podložna pretjerivanju i dodavanju činjenica kako bi se istakla važnost prepričavanog događaja. No, bez obzira na to, Pethöovo djelo potvrđuje činjenicu o krunidbi. U razdoblju hrvatskog narodnog preporoda, hrvatski preporoditelj, povjesničar i političar, Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.), u svom najznačajnijem djelu „Događaji Medvedgrada“, piše: „…Kad bijaše i ovaj poslijednji čin osvete svršen, vrati se vojska plemića sa slavljem u Zagreb i povede sa sobom među ostalim zarobljenicima vezanoga Gupca i Pasanca. Kratkiem putem odsudiše im tu strahovitiem sudom. Znalo se da su seljaci Matiju Gupca razvikali za svoga kralja. Stoga htjede sud da taj još nevjenčani kralj prije smrti krunom vjenčan bude. Na dan njegova pogubljenja odvedoše ga na trg sv. Marka i postaviše ga vezana za stolac, na ono mjesto gdje još danas četiri pločnasta kamena zabijena stoje. Poslije kako su ponajprije pred njegovim očima Andriju Pasanca pogubili, vjenčahu Gupca, u ognju razbieljenom gvozdenom krunom, derahu ga usievaniem klieštima, odsjekoše mu zatiem vjenčanu glavu i rascjepaše tielo na četiri komada, te pobacaše ih na sve četiri strane svieta…“

Povjesničar Vjekoslav Klaić (1849. – 1929.) upoznat s Kukuljevićevim djelom, ovako opisuje Gupčevo pogubljenje: “Gubec i Pasanec biše zarobljeni te s drugima u Zagreb dovedeni. Da li se protiv njih vodila parnica ili nije, ne znamo jer spisa nema; samo nam javljaju potonji izvori da su 15. veljače Pasanec i Gubec strašnim načinom pogubljeni. Najprije bi Pasanec na očigled Gupcu uz grozne muke ubijen; onda na samomu Gupcu zažarenim kliještima sa živa tijela meso kidali, onda mu glavu užarenom željeznom krunom ovjenčali i napokon mu tijelo kao kakvu razbojniku raščetvorili. Najnovija predaja dodaje još da su Gupca prije krunidbe na Markovom trgu na zažareno željezno prijestolje posadili, a prijestolje je bilo namješteno ondje gdje se na rečenom trgu vidi i danas još pet bijelih, u sredini probušenih kamenih ploča.“ Vjekoslav Klaić je zabilježio i zanimljivu pučku predaju o Gupcu, koja nam svjedoči kako je u Zagorju nastao mit o Gupcu koji je preživio do 20. stoljeća. Klaić piše: „Puk opet u Zagorju priča da Gubec nije umro, nego da su se nad njim i nad njegovom vojskom sklopila dva brijega. Sam Gubec sjedi s kapitanima za kamenim stolom na kojemu su pune čaše vina. Gupcu se brada vije oko stola, pa kad se devet puta oko njega omota, tad će se brda opet rastvoriti i Gubec se svojom vojskom ponovo osvanuti.“

Slijedom navedenog razabiremo samo jednu konstantu, a ona je – krunjenje Gupca užarenom krunom. Mnogi elementi mučenja nadodani su tijekom vremena pod očitim utjecajem usmene predaje. Suočeni s nedostatkom onodobnih pisanih izvora, povjerovati možemo jedino u činjenicu da je Ban Drašković jednog od ustaničkih vođa, kmeta Matiju Gupca, u Zagrebu 15. veljače 1573. godine, dao usmrtiti krunjenjem užarenom željeznom krunom.

Izvadak iz knjige „SELJAČKA BUNA MATIJE GUPCA 1573. – Činjenice protiv mitova, 450 godina poslije“, u nakladi Despot infinitusa.

Komentari su zatvoreni.