21. listopada 2022. | 663 prikaza.

Jugoslavija je tiskala enorman novac za svoj opstanak i enormno se vani zaduživala, i svejedno je propala


Najnovija prijetnja inflacijom mnoge je vratila malo unatrag, posebice one koji se sjećaju kako je bilo u Jugoslaviji, koja je propala i zbog totalno promašenih ekonomskih politika. Kao generator današnje inflacije najčešće se navode problemi s opskrbnim lancima u cijelome svijetu zbog korona pandemije, a onda se na to nadovezala ruska agresija na Ukrajinu i enormno poskupljenje energenata. No ekonomski analitičari upozoravaju da to nije glavni razlog, nego da je najnoviju inflaciju u prvom redu potaknulo masovno tiskanje svježeg novca koje su države upumpale u sustav u borbi protiv posljedica pandemije.

Jugoslavija je tiskala enorman novac za svoj opstanak i enormno se vani zaduživala. A ja sam naletio na više nego zanimljiv analitički članak nekadašnjeg profesora s Ekonomskog fakulteta u Osijeku dr. Josipa Prdića pod naslovom “Efikasnost poslovanja privrede SR Hrvatske za period 1981. do 1987. godine”, objavljen u “Ekonomskom vjesniku” 1989. godine. Prdić je tada ovako zaključio o stanju hrvatske privrede:

— Ocjenjujući kretanje društvenog proizvoda kao parametra za ocjenu općeg privrednog rasta možemo konstatirati da već niz godina pokazuje trend opadanja i da posljednjih godina nema nikakvog porasta;

— Produktivnost rada kao bitan element napretka privrede u svim promatranim godinama bilježi negativan rezultat i u stalnom je opadanju što slobodno možemo ocijeniti kao zabrinjavajućim stanjem. Ovo je direktno rezultat neadekvatnog sistema nagrađivanja i provedbe pogubne uravnilovke u privrednom sistemu Jugoslavije;

— Akumulativna i reproduktivna sposobnost privrede je u stalnom opadanju i danas su mnoge privredne grane u takvom stanju da je u pitanju njihova daljnja egzistencija;

— Postojanje glomaznih i nedovoljno akumulativnih poduzeća te krivo usmjerenih sredstava u neka poduzeća, što je dobilo onilježja promašenih investicija;

— Stanje privrede SR Hrvatske, pa i Jugoslavije, s obzirom na mogućnost investiranja vrlo je nezadovoljavajuće. Cjelokupna akumulacija angažirana je za otplatu zajmova i nema raspoloživih sredstava. Zbog toga imamo konstantno opadanje funkcionalne sposobnosti privrede Hrvatske koja je u 1986, godini opala na 30,3 posto odnosno osnovna sredstva otpisana su sa 69,7 posto svoje vrijednosti;

— Gubici u privredi SR Hrvatske u 1986. godini u odnosu na 1981. godinu bilježe indeks povećanja od 2.613 posto, a u 1986. godini njihova veličina premašuje cjelokupnu akumulaciju privrede SR Hrvatske. Ovo znači da možemo realno konstatirati da je u privredi SR Hrvatske nastao kolaps odnosno nesposobnost njezinog daljnjeg reproduciranja, a pogotovo nemogućnost njezinog daljnjeg razvoja. Takva privreda nema mogućnosti, a nema niti perspektivu da rješava u narednom periodu sve veću nezaposlenost;

— Eksterna zaduženost Jugoslavije vrlo je velika i iznosi preko 20 milijardi dolara, a dospjeli anuiteti po svojoj veličini čine 45 posto tekućeg priliva deviza, što sve skupa ukazuje na postojanje vrlo visokog tereta zbog enormnog zaduženja u inozemstvu.

Novčanica od 5000 dinara iz 1985. godine

I onda je dodao: “Sve navedeno ukazuje da se u Jugoslaviji mora vrlo brzo prići temeljnoj promjeni privrednog sistema. Ako se ne izvrše korijenite promjene u ekonomskom sistemu zemlje realno je očekivati produbljivanje krize koja će sa sobom donijeti daljnje povećanje cijena, daljnje opadanje osobnih dohodaka, standarda, povećanje nezaposlenosti, pa sve do opadanja realnog društvenog proizvoda i do masovnih štrajkova itd.”

Na kraju je naveo potrebne promjene: “Jugoslavenska kriza nije ni razvojna ni strukturalna već sistemska. Godinama je naša privreda više trošila nego proizvodila, a to je kompenzirano na račun prelijevanja dohotka najprije iz seljačke poljoprivrede, zatim pomoću reparacija, pomoću deviznih doznaka naših radnika zaposlenih u inozemstvu i napokon pomoću enormnog zaduženja u inozemstvu. Početkom osamdesetih godina ušli smo u izrazitu krizu koja se svake godine sve više produbljuje i za sada nema najave ozdravljenja ovoga izrazito bolesnog stanja. Ove promjene trebale bi neminovno obuhvatiti slijedeća područja:

— Potrebno je napustiti birokratski voluntarizam i odvojiti privredu od politike odnosno eliminirati utjecaj politike na privredne tokove privrednih subjekata. Točnije, potrebno je potpuno osamostaliti privredne subjekte i otvoriti prostor za primjenu poduzetništva, s jedne strane, i odgovornosti za učinjeno, s druge strane. Poduzeća koja loše posluju trebala bi pod stečaj, a njihovu imovinu preuzeli bi drugi koji bi bili u stanju efikasnije raditi.

— U našem privrednom sistemu moramo priznati pluralizam oblika vlasništva, kako privatno vlasništvo, tako i državno vlasništvo te druge oblike vlasništva.

— Mala privreda treba da doživi ekspanziju, jer su se glomazna društvena poduzeća pokazala kao nedovoljno rentabilna. Učešće male privrede sada u strukturi privređivanja u Jugoslaviji čini simboličnih 5 posto, dok u razvijenim državama ovo učešće male privrede u ukupnom privrednom sistemu čini i do 60 posto (Japan). Ovdje bi svakako trebalo omogućiti razvoj privatnog sektora.

— Strani kapital veoma je neophodan radi nedostatka vlastite akumulacije privrede društvenog sektora. Da bi se realiziralo ulaganje stranog kapitala u privredne tokove Jugoslavije potrebno je otkloniti niz administrativnih smetnji i stvoriti pretpostavku za rađanje interesa stranih partnera za ulaganje tih sredstava.

— Privređivanje svih privrednih subjekata treba svesti na ekonomske kriterije kako bi se robni potrošači širom zemlje mogli više i uspješnije vezati uz privredu zapada i na taj način slijediti očekivanu tehničko-tehnološku revoluciju u 21. stoljeću.”

Što se od tada do danas kod nas promijenilo, ili nije, prosudite sami iz svega ovoga!

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.