19. srpnja 2022. | 1118 prikaza.

Juraj Haulik, prvi zagrebački nadbiskup i kardinal, iako rođenjem stranac, bolje je od mnogih Hrvata vidio kakve zamke krije romantičarska težnja za spajanjem s jezično bliskim, a kulturološki različitim narodima


Park Maksimir, Klinička bolnica „Sestre milosrdnice“, crkva svetog Vinka sa samostanom Sestara milosrdnica, Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima, prva javna knjižnica u Zagrebu, prvo radničko udruženje u Hrvatskoj, konjanički spomenik svetog Jurja, najveće zvono, orgulje i vitraji u zagrebačkoj katedrali, najznačajniji su i najvidljiviji tragovi djelovanja kardinala Jurja Haulika, prvog zagrebačkog nadbiskupa. Haulik je jedna od najvažnijih osoba hrvatske i zagrebačke crkvene, ali i društvene i kulturne povijesti. Na čelu Zagrebačke biskupije, odnosno nadbiskupije bio je duge 32 godine, od 1837. kao biskup, a od 1852. kao nadbiskup te od 1856. i kao kardinal, u burnom vremenu kad na ruševinama feudalizma nastaje građansko društvo i kad se odlučivalo o dugoročnoj sudbini Hrvatske.

Juraj Haulik (litografija Josefa Kriehubera, 1837., Wikimedia Commons)

Duže od Haulika, punih 40 godina, Zagrebačkom biskupijom upravljao je samo Maksimilijan Vrhovac. Haulik je bio rodom Slovak, a Hrvatsku je ne samo prihvatio kao svoju domovinu i doprinosio njenom napretku i boljitku, nego je njome i upravljao čak osam godina kao banski namjesnik. U povijest se ipak prije svega upisao zbog činjenice da je u njegovo vrijeme Zagrebačka biskupija, koja je od osnutka krajem 11. stoljeća bila podređena nadbiskupiji i metropoliji u Kaloči, podignuta na rang nadbiskupije i metropolije, čime je Katolička crkva u Hrvatskoj postala samostalna od one u Mađarskoj, što je potvrđeno i Haulikovim imenovanjem za kardinala. Zagreb je zahvaljujući Hauliku postao tradicionalno kardinalsko sjedište. Od sedam njegovih nasljednika samo dvojica nisu stekla kardinalsku čast, Juraj Posilović i Antun Bauer, najvjerojatnije zbog talijanskih spletki, budući da su se zalagali za opstanak glagoljskog bogoslužja, odnosno za prava Hrvata u Istri.

Grb (štit) kardinala Haulika, zagrebačkog nadbiskupa (1837. – 1869.) (Wikimedia Commons)

Dugo vremena nakon 1945. Haulik je bio osporavan kao tobožnji protivnik Hrvatskog narodnog preporoda i „natražnjak“, a njegove zasluge zanemarivane i prešućivane da bi tek u samostalnoj Hrvatskoj njegovo djelo doživjelo punu afirmaciju, premda se i danas o njemu nedovoljno zna. Haulik je i jedna od nezaobilaznih osoba koje spajaju Hrvatsku i Slovačku te je uz Bogoslava Šuleka najistaknutiji Slovak koji je djelovao u Hrvatskoj. Pošte dviju zemalja 1999. u Haulikovu čast izdale su i zajedničku poštanski marku. Jedini je od zagrebačkih biskupa i nadbiskupa po kojem se u Zagrebu zovu dvije ulice – Haulikova ulica u Donjem gradu i Jurja Ves između Maksimira i Bukovca.

Juraj Haulik rodio se 20. travnja 1788. u Trnavi u Slovačkoj, od oca Jurja i majke Klare rođene Repkaj. Izvorni oblik prezimena glasio je Havlík i ono je nastalo od muškog imena Gal koje na češkom i slovačkom glasi Havel. Haulikova rodna kuća nalazi se na trnavskom glavnom trgu i na njoj je 1929. postavljena spomen-ploča. U Trnavi je Haulik završio osnovnu školu, gimnaziju u Ostrogonu, a teologiju je studirao u Trnavi i Beču. Zaređen je za svećenika 1811. u Trnavi. Ondje je odslužio i mladu misu, u crkvi svete Ane gdje je pokopan sveti Marko Križevčanin. Nekoliko mjeseci radio je kao kapelan u Komárnom, a zatim odlazi u vikarijatski ured u Budim gdje obavlja službu arhivara, bilježnika i tajnika. U Pešti je 1818. stekao doktorat teologije, a 1820. postaje osobni tajnik ostrogonskog nadbiskupa kardinala Aleksandra Rudnaya, također Slovaka. Haulik je 1825. imenovan ostrogonskim kanonikom, a 1830. savjetnikom Ugarskog namjesništva i naslovnim prištinskim biskupom. Iduće godine odlazi u Beč gdje je postao dvorski savjetnik i referent Ugarske dvorske kancelarije, stječući time dragocjeno političko iskustvo i poznanstva.

Kardinal Haulik (Adolf Dauthage, 1856., Wikimedia Commons)

Prema ocjeni Tadije Smičiklasa, Haulik je visokim političkim obrazovanjem nadmašio gotovo sve svoje suvremenike u Hrvatskoj. Put prema zagrebačkoj biskupskoj stolici započeo je 1832. kad je imenovan velikim prepozitom zagrebačkog Kaptola i priorom vranskim. Ostao je međutim u Beču, osim povremenih dolazaka, sve dok ga 2. listopada 1837., nakon smrti Aleksandra Alagovića, papa Grgur XVI. nije imenovao zagrebačkim biskupom. Biskupsko posvećenje primio je u Beču i u siječnju 1838. došao u Zagreb. Na misi ustoličenja u katedrali u govoru koji je održao na latinskom kazao je među ostalim: „Vas pako molim i zaklinjem da me smatrate svojim i onim, koji domovinu vašu smatra svojom, koji sam duhom i srcem i svom snagom vaš, koji vas tako ljubim u Isusu Kristu, da mi nije ništa drugo na pameti, nego da služim vašem spasu i da me, kad se iza smrtnoga ovog života otputim u vječnost, poprati ono slatko uvjerenje da sam usčuvao u vama slatki zalog Božji, i da sam učinio sve, što sam po slabim svojim silama učiniti mogao za dobro Crkve i za blagostanje slatke domovine”. Odmah se dao na učenje hrvatskog pa je već u travnju na Uskrs održao propovijed na kajkavskom.

Već prve godine biskupske službe Haulik je uz duhovne morao preuzeti i političke dužnosti i postao namjesnik banske časti. Ban Franjo Vlašić je naime bio teško bolestan, a prema tradiciji u takvim slučajevima zamjenjivao bi ga zagrebački biskup. Haulik je tako u svojoj osobi objedinio i svjetovnu i duhovnu vlast u tadašnjoj Hrvatskoj i to na razdoblje od četiri godine. Ban Vlašić je umro 1840., ali Haulik je nastavio obnašati dužnost bana sve dok 1842. banom nije imenovan Franjo Haller. Nakon Hallerova odlaska 1845. Haulik ponovno postaje banski namjesnik i to ostaje do 1848. i imenovanja Josipa Jelačića banom. Kao banskom namjesniku glavna Haulikova zadaća bila je predsjedati Hrvatskom saboru i predvoditi hrvatsku delegaciju na Ugarskom saboru u Požunu. Ondje se odlučno borio za hrvatska prava nasuprot mađarskim pretenzijama, posebno protiv uvođenja mađarskog kao službenog jezika, u čemu su mu od velike koristi bile dobre veze s carskim dvorom u Beču.

Portret kardinala Haulika (Wikimedia Commons)

Sam je o tome zapisao 1856.: „Službu banskog namjesnika vršio sam, doduše s prekidom, ali u svemu osam godina u zaista teškim prilikama. Uvijek sam se trsio i ovdje u zemlji i u burnim ugarskim saborima i prema svojim slabim silama borio za dobru stvar i za žestoko napadana prava Hrvatske. Moram iskreno priznati da me je vršenje ove časti stajalo mnogo gorkih časova, dapače mnogo neprospavanih noći, a i ne malih troškova“. Haulik je stekao potporu i popularnost među ilircima i narodnjacima, a oporbu među mađaronima. Vrhunac Haulikovog političkog djelovanja je zasjedanje Sabora 1847. kada je, pod njegovim predsjedanjem, hrvatski proglašen službenim jezikom. Iste je godine utjecajem na bečkom dvoru spriječio primjenu odluke Ugarskog sabora kojim se mađarski proglašava službenim jezikom na cijelom teritoriju Ugarske, pa tako i u Hrvatskoj.

Haulik je upamćen i kao velik dobrotvor koji je unaprijedio ne samo Zagrebačku biskupiju, nego i Zagreb i Hrvatsku, naročito na području obrazovanja i kulture pa ga se kao mecenu može usporediti s Josipom Jurjem Strossmayerom. Pastirskom okružnicom iz 1839. naredio je svećenicima da po župnim uredima otvaraju škole, a za marljive i uspješne učitelje odredio je velike novčane potpore. S ciljem razvoja prosvjete, u Zagreb je pozvao sestre milosrdnice kojima je 1841. vlastitim sredstvima počeo graditi samostan i crkvu svetog Vinka u današnjoj Frankopanskoj ulici koji su dovršeni 1846. Milosrdnice su otvorile školu za djevojke, a iste godine i bolnicu koja je 1871. preseljena u Ilicu, a 1894. u Vinogradsku gdje djeluje i danas, kao Klinička bolnica „Sestre milosrdnice“. U njenom krugu nalazi se Haulikovo poprsje, rad Ivana Rendića. Haulik je prikazan i na glavnom oltaru crkve svetog Vinka. Osim milosrdnica, Haulik je u Zagreb 1860. ponovno namjeravao dovesti isusovce, ali zbog otpora gradskih vlasti nije uspio. Ipak, za tu je svrhu osigurao znatna novčana sredstva temeljem kojih je kupljeno zemljište na kojem je 1902. u Palmotićevoj ulici sagrađen isusovački samostan s crkvom Presvetog Srca Isusova. U znak zahvalnosti prema Hauliku, na zidu u prednjem dijelu crkve postavljen je njegov reljef.

Spomenik Haulika na rodnoj kući u Trnavi (Wikimedia Commons)

Velika sredstva Haulik je uložio i u obnovu katedrale za koju je nabavio veliko zvono, rad Henrika Degena, a dao je postaviti i novi glavni oltar, vitraje, deset kipova svetaca i orgulje koje su danas najveći i najvredniji glazbeni instrument u Hrvatskoj. Osnovao je 1849. i Katolički list, najstarije i najdugovječnije hrvatske katoličke novine koje su izlazile do 1945.

Poput Strossmayera, i Haulik je važan za osnutak hrvatskih nacionalnih institucija, zbog čega ga se može smatrati jednim od tvoraca moderne Hrvatske. Na njegov je prijedlog 1841. osnovano Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, a Haulik je novčano podupirao ustanove nastale u njegovom okrilju: Narodni muzej u Zagrebu, Gospodarski list i Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima. Haulik je vrlo izdašno i trajno pomagao Glazbeno društvo, a 1858. darovao je sredstva za podizanje zgrade Hrvatskog glazbenog zavoda u Gundulićevoj ulici. Novčano je podupro i osnutak Matice hrvatske, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Sveučilišta. Haulik je 1846. za javnost otvorio Metropolitansku knjižnicu, a 1858. pored Kamenitih vrata osnovao i prvu javnu pučku posudbenu knjižnicu i čitaonicu u Zagrebu. Svjestan da se umjesto feudalnog rađa moderno industrijsko društvo, Haulik je 1855. inicirao osnutak Katoličkog djetićkog društva koje je okupljalo djetiće, tj. kalfe, pomoćne radnike u obrtima, u cilju obrazovanja na temeljima katoličke vjere, ali i ostvarenja njihovih prava u skladu s katoličkim socijalnim naukom, što je začetak radničkog udruživanja i sindikalizma u Hrvatskoj.

Osim projekata u Zagrebu, Haulik je novčano je pomagao više hrvatskih gradova, a osobito je podupirao zaklade za siromašne.

Ploča posvećena Jurju Hauliku u parku Maksimir, Hrvatska (Wikimedia Commons)

Najveće i najpoznatije Haulikovo djelo za Zagreb je park Maksimir koji je 1843. uredio kao perivoj u engleskom stilu, nastavivši ideju svog prethodnika Maksimilijana Vrhovca koji je počeo krčiti šumu i kako bi ju pretvorio u barokni park dao probiti glavnu aleju i tri staze. Vrhovac je s radovima stao 1794., a u nevelikoj mjeri nastavio ih je njegov nasljednik Alagović (čijom zaslugom je uređen park Ribnjak), da bi ih Haulik dovršio, angažiravši iskusne austrijske vrtlare. Park danas u Vrhovčevu čast nosi ime Maksimir, ali u Haulikovo vrijeme zvao se Jurjevac ili Jurja Ves. Od Haulika potječe pet maksimirskih jezera, vidikovac, paviljoni, kapelica svetog Jurja, Švicarska kuća, ljetnikovac (danas župni ured Župe svetog Jeronima), ali i konjanički spomenik svetog Jurja, rad Antona Dominika Fernkorna, koji se najprije nalazio u parku Jurjevac, da bi kasnije bio premješten na Strossmayerov trg te napokon kod zgrade HNK.

Iste godine kada je otvoren Jurjevac, Haulik je dobio plemički status, s predikatom „de Várallyja“, jednako kao i njegov brat Emerik i sinovac Juraj, sin pokojnog brata Kaspara.

Početak revolucionarnih zbivanja u Hrvatskoj u ožujku 1848. Haulika je zatekao u Požunu na zasjedanju Ugarskog sabora. Svjestan novih okolnosti, on se 22. ožujka caru i kralju Ferdinandu V. zahvalio na službi banskog namjesnika i pozvao ga da za bana imenuje „rođenoga Hrvata ili Slavonca, muža koji uživa puno povjerenje svojih zemljaka i koji je iskreno odan narodnosti hrvatskoj”. Ferdinand mu je idućeg dana javio da je banom imenovao Josipa Jelačića i ovlastio Haulika da ga ustoliči. Haulik je podupro Jelačićev izbor. U međuvremenu, 25. ožujka u Zagrebu su na narodnoj skupštini usvojena Zahtijevanja naroda koja je posebno izaslanstvo odnijelo u Beč kako bi ih predalo vladaru, a  za vođu izaslanstva odabrali su Haulika. On se međutim nije mogao suglasiti sa svim zahtjevima, posebno ne s ukidanjem celibata što je bilo unutarnje crkveno pitanje. Izaslanstvo je stoga došlo pred Ferdinanda sa skraćenom verzijom Zahtijevanja, ali bez Haulika koji se svojim stavom zamjerio dijelu izaslanstva, posebno Ljudevitu Gaju. On je Haulika optužio za neuspjeh izaslanstva i poručio mu da ga Zagrepčani smatraju nepoželjnim u svom gradu i da mu se ne može garantirati sigurnost ako bi se vratio.

Kardinal Haulik (litografija Adolfa Dauthagea, 1860., Wikimedia Commons)

Haulika je to teško pogodilo pa je razmišljao i o odstupanju s biskupske dužnosti, no dao je ostavku jedino na dužnost kraljevog povjerenika za ustoličenje novog bana. Iako je u međuvremenu iz Zagreba dobio informacije o tome da su mu, suprotno Gajevim tvrdnjama, i kler i narod i dalje privrženi, odgodio je svoj dolazak sve dok se ne formira novi Hrvatski sabor, prvi izabran na izborima. Sabor se sastao 5. lipnja 1848., a istog dana Jelačić je ustoličen za bana. Umjesto Haulika, svečanost je obavio pravoslavni patrijarh iz Srijemskih Karlovaca (tada dio Hrvatske) Josif Rajačić. Haulik se u Zagreb vratio 14. lipnja, svečano dočekan, a uoči Jelačićeva pohoda na Mađarsku, dao je novčanu pomoć za njegovu vojsku. Revolucija je donijela značajne promjene i za Katoličku crkvu jer je ukidanjem feudalizma ostala bez velikog dijela prihoda, posebno od crkvene desetine. Hrvati su nakon gušenja mađarske revolucije koja im je prijetila gubitkom državnosti ostali razočarani i izigrani jer nisu ispunjeni glavni zahtjevi iz 1848. o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, a uvođenje neoapsolutizma 1851. značilo je nametanje centralizma i njemačkog jezika.

Prekid političkih odnosa Hrvatske s Mađarskom 1848. stvorio je ipak povoljne okolnosti da se ti odnosi raskinu i na crkvenoj razini i da se konačno ispuni zahtjev Hrvatskog sabora iz 1845. o stvaranju Hrvatsko-slavonske metropolije uz uzdignuće Zagrebačke biskupije na rang nadbiskupije. Zahvaljujući utjecaju bana Jelačića, s tim se suglasio i bečki dvor, svjestan da Hrvati trebaju dobiti neku zadovoljštinu za zasluge u očuvanju Habsburške monarhije čiji opstanak su ugrozile revolucije u Mađarskoj i Beču. Mladi car i kralj Franjo Josip je 12. kolovoza 1850. donio odluku o osnutku Hrvatsko-slavonske metropolije koju uz Zagrebačku nadbiskupiju čine još i Senjska, Đakovačko-srijemska i Križevačka biskupija. Međutim, konačnu odluku trebala je donijeti Sveta stolica, a mađarski crkveni čelnici nastojali su je osujetiti, tako da je proces potrajao više od dvije godine.

Napokon, 11. prosinca 1852. papa Pio IX. donio je bulu Ubi primum placuit kojom su Hrvati konačno dobili samostalnu crkvenu pokrajinu, a Juraj Haulik postao prvi zagrebački nadbiskup i metropolit. Svečano ustoličenje obavljeno je 7. svibnja 1853. u katedrali gdje je Hauliku nadbiskupski palij predao papin izaslanik kardinal Michele Viale Prelà, nuncij u Beču. Ostrogonski nadbiskup kao mađarski primas pokušao je ignorirati novonastalu činjenicu te je i dalje Haulika pozivao na zasjedanja mađarskog episkopata, sve dok ga Franjo Josip 1855. nije zbog toga ukorio. Da iznad zagrebačkog nadbiskupa i metropolita hijerarhijski stoji jedino papa postalo je jasnije u travnju 1856. kada je Pio IX. Haulika imenovao kardinalom. Haulik se tada nalazio u Beču pa mu je kardinalski biret na glavu na posebnoj svečanosti stavio osobno Franjo Josip. U Hrvatskoj je zavladalo oduševljenje što je dobila svog prvog kardinala koji je u Zagrebu veličanstveno dočekan i svečano uveden u katedralu odjeven u kardinalski grimiz. Iduće godine otputovao je u Rim kako bi iz papinih ruku primio kardinalski šešir. Budući da cardo na latinskom znači stožer, u Haulikovo vrijeme titula kardinal prevodila se i kao stožernik.

Nakon ukidanja neoapsolutizma 1859. kada je u Habsburškoj monarhiji obnovljen ustavni poredak Haulik se ponovno politički aktivirao, budući da je po funkciji bio član Hrvatskog sabora, izabranog 1861. Te je godine kao kraljev izaslanik svečano ustoličio bana Josipa Šokčevića. U vrijeme kad se rješenje hrvatskog pitanja tražilo i u ujedinjenju s drugim južnoslavenskim narodima, Haulik je gotovo proročanski predvidio opasnost takvih ideja rekavši u Saboru: „Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah… To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni događaji bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva europejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi. U ostalom tko bi mogao uztvrditi da će otačbini našoj ovakovom velikom promjenom zapasti veća sloboda, ili da će biti sretnijom, nego što bijaše kroz toliko vjekovah svoga sjedinjenja s austrijanskom carevinom? Ja barem po duši nebi hotjeo za to jamčiti.“

Iako rođenjem stranac, Haulik je očito bolje od mnogih Hrvata vidio kakve zamke krije romantičarska težnja za spajanjem s jezično bliskim, a kulturološki različitim narodima. Iste je godine Haulik izrekao svoj stav i o komunističkoj ideologiji:  „Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda.“ Zbog ovakvih i drugih stavova Haulik je u doba socijalističke Jugoslavije bio i u historiografiji i u politici ocjenjivan kao negativac. Komunistički političar Jakov Blažević ga je 1986. u predgovoru drugog izdanja zloglasne knjige Magnum crimen nazvao „klerikalnim bukačem protiv ilirizma“ i čudio se što još uvijek ima ulicu u Zagrebu. Promjenu njenog imena, kao i naziva niza drugih ulica nazvanih po nepodobnim osobama, tražio je 1961. i Vjesnik u srijedu u velikom članku čiji autor je za Haulika napisao da je „imao i nekih sporadičnih mecenatskih zasluga“, ali da ne zaslužuje ulicu jer je bio natražnjak i protivnik ujedinjenja južnih Slavena.

Ante Starčević je pak još 1867. u pohvalu Hauliku napisao da ima „bistar um i podpuno znanje politike i diplomacie. On niti občinja svoje svetjeničtvo, niti muti po narodu kao g. biškup Strossmayer.“

Haulika se nastojalo konfrontirati sa Strossmayerom s kojim se nije politički slagao, no dvojica velikodostojnika ipak su korektno surađivali u crkvenim pitanjima. Kao đakovački i srijemski biskup Strossmayer je bio podređen Hauliku kao hrvatsko-slavonskom metropolitu i za svoje je crkvene projekte tražio i dobio Haulikovu potporu, primjerice u vezi statusa Zavoda svetog Jeronima u Rimu i uporabe glagoljskog bogoslužja. Obojica su 1863. organizirali proslavu 1000 godina od početka misije svetih Ćirila i Metoda među Slavenima te se kod Svete stolice izborili da svi Slaveni katolici mogu 5. srpnja slaviti njihov blagdan (štovanje dvojice slavenskih apostola kao svetaca na razini cijele Katoličke crkve uvedeno je tek 1880., Strossmayerovom zaslugom).

Kao realan političar, Juraj Haulik je smatrao da je za Hrvatsku najbolje nagoditi se s Bečom i time postići glavni nacionalni cilj, ujedinjenje hrvatskih zemalja. Nasuprot većini hrvatskih političara koja se zalagala za uniju s Mađarskom, uz određene uvjete, Haulik se priklonio Ivanu Mažuraniću koji se zalagao za uniju s Austrijom i ušao u njegovu Samostalnu narodnu stranku. Njenim porazom na izborima 1865. Hrvatska se ponovno približava Mađarskoj, što dovodi do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. Te godine Haulik je slavio 80. rođendan i napravio svoje posljednje veliko djelo, osnovavši Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima sa zadaćom izdavanja pučkih knjiga zabavno-poučnog sadržaja kako bi se omogućilo prosvjećivanje nižih slojeva, posebno seljaka koji su većinom bili nepismeni.

Kardinal Juraj Haulik umro je u Zagrebu 11. svibnja 1869., a pokopan je 20. svibnja u kripti katedrale, nakon što su građani devet dana obilazili njegov odar u nadbiskupskoj kapelici. Danas se Haulikov grob nalazi pored oltara svetog Ladislava u lijevoj lađi. Ispod kamenog poprsja koje je izradio Ivan Rendić nalazi se i latinski napisana rečenica: “Čovjek znamenit po dobru glasu, a još znamenitiji po izvršenim djelima.”

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.