22. ožujka 2023. | 810 prikaza.

Kao i druge svjetske mornarice, i austrougarska ratna mornarica imala je na raspolaganju brojne pomoćne brodove

Sve ratne mornarice svijeta uvijek su raspolagale i brojnim pomoćnim brodovima različite namjene. Za razliku od ratnih brodova, izazivali su manju pozornost i bili rjeđe fotografirani, osim reprezentativnih školskih jedrenjaka i krstarica koje su morale pokazivati zastavu u domaćim i stranim lukama. Služba na tim većim i manjim pomoćnim brodovima bila je često napornija, a ujedno i životno bitna da bi cijelo brodovlje moglo uspješno funkcionirati.

Postoje razne vrste i tipovi pomoćnih ratnih brodova, počevši od već spomenutih školskih brodova, preko tankera, opskrbnih brodova, plovećih skladišta ili pratećih brodova, bolničkih brodova i brodova za spašavanje, do tegljača i niza raznih malih tendera. Austrougarska ratna mornarica nije bila iznimka i također je raspolagala brojnim pomoćnim brodovima. Toj kategoriji pripadali su i minski brodovi, uključujući četiri minopolagača i brojne prvotno improvizirane čistače mina. Postojali su i minski tenderi, minski pontoni i splavi. Opći pojam minski brodovi (Minenschiffe) nije bio u službenoj uporabi c. i kr. ratne mornarice, ali najbolje obuhvaća cijelu kategoriju tih brodova, plovila, brodica i pontona.

Osim pomoćnih ratnih brodova koji su građeni kao takvi za c. i kr. ratnu mornaricu, tijekom rata ušli su u službu brojni mobilizirani ili unajmljeni pomoćni ratni brodovi te su služili kao transportni brodovi, tegljači, brodovi za gašenje požara, bolnički brodovi i sl.

Kao i druge svjetske mornarice, carska i kraljevska ratna mornarica imala je na raspolaganju brojne pomoćne brodove, ali većina je bila namijenjena za uporabu u uporištima ili domaćim vodama jer c. i kr. mornarica kao obalna mornarica nije planirala ratovati na svjetskim morima. Operativni planovi stvoreni prije Prvog svjetskog rata za operacije u Sredozemlju, zajedno s talijanskom ratnom mornaricom i njemačkom Sredozemnom divizijom, rasplinuli su se kad se Italija proglasila neutralnom 1914. godine, pa su dva broda za ugljen, izgrađena za opskrbu brodova izvan uporišta, rabljena u lukama ili za transport ugljena od jedne do druge luke.

U jesen 1914. njemački saveznik predložio je da c. i kr. flota zajedno s pomoćnim brodovljem otplovi s Jadrana u Tursku i na Crno more, što ne bi bilo izvedivo (također zbog male brzine većine pomoćnih brodova) ni praktično jer bi u tom slučaju jadranska obala ostala nezaštićena od neprijateljskih napada s mora. Nakon što je Italija ušla u rat na strani Antante u svibnju 1915. godine, ta ideja potpuno je odbačena.

Mali broj minopolagača pokazao se tijekom rata dostatnim jer se za polaganje mina moglo rabiti razarače i torpiljarke, koji su također dopunjavali stare čistače mina i minske tendere. Stariji ratni brodovi služili su kao hulkovi za skladištenje mina, a brojni pontoni (Lichter i Plätten) za polaganje ili dopremu mina od skladišta do brodova koji su ih trebali polagati.

Nijedan od flotnih pomoćnih brodova i hulkova nije izgubljen tijekom rata, ali većinu su poslije rata zaplijenili pobjednici, a noviji su služili još određeno razdoblje pod talijanskom zastavom.

Austrougarska trgovačka mornarica bila je prije Prvoga svjetskog rata po veličini osma na svijetu, iza Velike Britanije, Njemačke, SAD-a, Japana, Francuske, Italije i Rusije. Austrijska mornarica raspolagala je 1912. godine sa 165 parobroda velike plovidbe, pet jedrenjaka i 22 parobroda velike obalne plovidbe, zajedno sa 1 443 jedrenjaka i 160 parobroda male obalne plovidbe. Ugarska trgovačka mornarica imala je 1911. godine 58 parobroda velike plovidbe, dva parobroda velike obalne plovidbe te 99 jedrenjaka i 58 parobroda male obalne plovidbe. Postojao je niz brodarskih kompanija, a dvije najveće bile su Austrijski Lloyd (Österreichischer Lloyd ili Lloyd Austriaco) iz Trsta i Kraljevsko-ugarsko dioničko društvo Adria sa sjedištem u Budimpešti.

Kad je izbio rat, samo mali broj brodova trebao je biti mobiliziran, a ostali su sklonjeni na sigurno: u Bakarski zaljev, Prukljansko jezero i Novigradsko more (također s nekim već unajmljenim, a poslije vraćenim mobiliziranim brodovima), ali kasnije su po potrebi također unajmljivani. Osim niza ovdje navedenih većih i manjih parobroda koje je unajmila ratna mornarica, postojali su brojni drugi brodovi koji su služili samo u transportne svrhe i nisu plovili pod c. i kr. ratnom zastavom. Parobrodi su uglavnom unajmljivani s civilnim posadama, a samo iznimno su umjesto njih bili ukrcani pripadnici ratne mornarice. Što se tiče njihovih prava i socijalne skrbi, mornari trgovačke mornarice bili su izjednačeni s aktivnim pripadnicima ratne mornarice. Preinake na brodovima rađene su na trošak ratne mornarice, također i popravci te obnova brodova prije kraja najma i povratka vlasnicima. Ako bi ti troškovi bili previsoki, ratna mornarica ili kopnena vojska mogle su otkupiti brod po cijeni otpisanog ili izgubljenog broda.

U odnosu na broj rabljenih brodova i njihovim plovidbi tijekom rata, njihovi gubitci bili su vrlo niski. Prvi brodovi izgubljeni su početkom rata jer su zaplijenjeni i internirani u stranim lukama, gdje su neki od interniranih poslije također zaplijenjeni (primjerice u Italiji u svibnju 1915. godine). Na Jadranu je najviše brodova izgubljeno od mina i torpeda protivničkih podmornica, pri čemu su bolnički brodovi unatoč međunarodnim propisima bili čest cilj. Ipak, samo parobrod Oceania nije spašen. Od parobroda s brojevima izgubljena su samo dva, Baron Gautsch (Dampfer XVI) i Goritia (Dampfer III), prvi od austrougarske mine pred Pulom u kolovozu 1914. godine, a drugi vjerojatno također od mine blizu Drača u kolovozu 1918. godine.

Od naoružanih obalnih parobroda izgubljen je tijekom rata samo parobrod Pelagosa iz sastava Flotile za lov na podmornice (kad ga je 12. veljače 1918. godine torpedirala talijanska podmornica F 7), premda su ti brodovi sudjelovali u nizu okršaja s protivničkim podmornicama i zrakoplovima. Također je izgubljeno samo devet transportnih parobroda. Tako je austrougarska trgovačka mornarica dobro prošla kroz rat, ali poslije njega nestala je sa svjetskih mora jer je sve veće i dio manjih brodova progutala talijanska mornarica, a samo manji brodovi obalne plovidbe, s matičnim lukama u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Boki kotorskoj, pripali su Kraljevini S.H.S.

Zvonimir Freivogel

AUSTROUGARSKI MINSKI I POMOĆNI RATNI BRODOVI U PRVOME SVJETSKOM RATU

Komentari su zatvoreni.