8. svibnja 2022. | 1667 prikaza.

Koja je jedinica Jugoslavenske armije prva ušla u Zagreb 8. svibnja 1945. godine?

Iako su prema Zagrebu s istoka težišno napredovale snage Prve armije generala Peka Dapčevića, stjecaj okolnosti na bojištu učinit će da u Zagreb s južne strane uđu jedinice Druge armije generala Koče Popovića. Druga armija prodirala je preko Bosne izbijajući početkom svibnja kod Karlovca. Naime, poslije oslobođenja – zauzimanja Siska i Petrinje i brzog prodora prema Zagrebu, u prijepodnevnim satima 8. svibnja 1945. godine 28. slavonska i 45. srpska divizija prešle su Savu i ušle u Zagreb. Tri divizije ove armije (28., 39. i 45.) činile su Unsku operativnu grupu koja se s juga dan prije približila gradu.

Prve jedinice koje su ušle u Zagreb s južne strane preko Save bile su one iz sastava 45. srpske divizije. Tri brigade u njezinom sastavu (20., 23. i 24. srpska) stigle su najbliže gradu tog 8. svibnja. Slijedeća divizija Druge armije koja je ušla u Zagreb 8. svibnja bila je 28. slavonska. Sastavljena je bila od tri brigade (17. i 21. slavonska i 25. brodska) a imala je kao ojačanje manju oklopnu jedinicu. Ona je također 7. svibnja stigla do sela s južne strane grada, koja su danas zagrebačka predgrađa. Njezine jedinice će 8. svibnja također ući u grad.

Međutim, u svim naknadnim tumačenjima ističe se da su jedinice 28. slavonske ušle u grad prije jedinica 45. srpske divizije, točnije da je prva u grad ušla 21. slavonska brigada. I konačno, treća divizija čije su jedinice s južne strane ušle u Zagreb bila je 39. krajiška divizija. Tako je u grad 8. svibnja ušla i 39. divizija Druge armije, čije su dvije brigade ušle u grad u popodnevnim satima.

Brzo nastupanje jedinica Druge armije s južne strane Zagreba učinilo je da se posljednje snage protivnika brzo i bez otpora izvlače iz Zagreba na sjeverozapad. Jedinice Prve armije, koje su nastupale s istoka i sjevera prema Zagrebu, ući će u grad idućeg jutra u biti lako i bez otpora jer neprijatelja više nije ni bilo na njezinom pravcu.

Uočava se da pripadnici 28. slavonske divizije u svojim izvještajima i sjećanjima daju sebi primate u tome tko je prvi ušao u grad, i da smatraju da je 45. srpska divizija ušla u grad poslije njenih jedinica. Na ovome stavu idućih je desetljeća posebno inzistirao ratni komandant ove divizije, istučući da je njegova divizija ušla prva u Zagreb, ali nekoliko dana prije i u logor Jasenovac.

Istražujući ovo pitanje, Darko Hudelist ovako je objasnio rezultate svog istraživanja:  “Ono što se dosad nastojalo prešutjeti ili barem potisnuti u drugi ili treći plan jest i, u biti, sasvim notorna činjenica da je najistureniju ulogu u oslobađanju Zagreba odigrala 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu… Četrdesetpeta srpska divizija, odnosno 20. srpska brigada u njoj, u dvostrukom se smislu može smatrati prvim osloboditeljem Zagreba. Prvo, ta je partizanska formacija – sasvim precizno: 2. i 3. bataljon 20. srpske brigade – 8. svibnja 1945. prva prešla rijeku Savu i kročila na zagrebačko tlo (tj. u zagrebačko predgrađe Trnje). To se dogodilo negdje oko 10.30 ili 10.45, dakle u prijepodnevnim satima. Srpski su partizani prešli Savu na onome mjestu na kojemu se danas nalazi Most slobode, koji od Bundeka vodi pravo u Ulicu Hrvatske bratske zajednice. Mosta 1945. na tome mjestu nije bilo, umjesto njega bila je u upotrebi skela (kompa) za prijevoz ljudi i tereta, koja je bila neposredno vezana za današnju Trnjansku cestu. Neke druge jedinice iz 45. srpske divizije prešle su Savu preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta, na jugoistoku grada, koji današnje Zapruđe povezuje s današnjom Držićevom. Danas taj most više ne postoji, umjesto njega je 1974. sagrađen Most mladosti.”

Hudelist dalje navodi; “A drugo, 20. je srpska brigada, uz pomoć 24. srpske brigade (također iz sastava 45. srpske divizije), prva zauzela zagrebačku radio-stanicu, koja se za vrijeme NDH zvala Hrvatski krugoval, a nalazila se u Vlaškoj 116, blizu Kvaternikoga trga, u zgradi u kojoj je danas uprava “Badela”… Drugo, 28. slavonska divizija, odnosno njezina 21. brigada, koja je u toj diviziji bila najbrža i najučinkovitija – ušla je u Zagreb preko Savskog mosta (onda kolnog, danas isključivo pješačkog), kao i željezničkog mosta što je u njegovoj neposrednoj blizini. I odmah je zatim produžila Savskom cestom i došla do HNK (eventualno do Ilice), gdje se zaustavila. Taj je pravac kretanja bio znatno udaljeniji od Radio-stanice u odnosu na onaj kojim su napredovali partizani iz 45. srpske divizije, koji su u Zagreb ušli preko skele kod Bundeka ili preko Crvenog mosta. Osim toga, borci iz 28. slavonske divizije nisu niti pokušavali zauzeti Radio-stanicu…”

Hudelist navodi iskaz Duška Dodera, člana ilegalnog štaba za oslobođenje Zagreba: “On je u svom članku priređenom za zbornik “Zagreb 1941-1945” (iz 1972.) vrlo precizno naveo da su on i tadašnja čelnica zagrebačke partijske organizacije Živka Nemčić svoj prvi susret s prvim osloboditeljima Zagreba imali točno u 11.20 na uglu današnje Držićeve (ondašnjega Kanala) i današnje Avenije Vukovar (ondašnje Varaždinske), a da su ti partizani bili pripadnici 45. srpske divizije. Ovako je napisao: “Na uglu Držićeve i Varaždinske… u 11,20 minuta sastali smo se s prvom jedinicom Jugoslavenske armije (45. divizija II armije). Zagrlili smo se i poljubili s majorom i ostalim drugovima… Kazali smo im da se vode borbe oko Radio-stanice i detaljizirali puteve kojima se može do nje najlakše doći… Zauzimanje Hrvatskoga krugovala dogodilo se oko 13.25, dakle već u ranim popodnevnim satima. Prvi ući u grad, a onda i prvi preuzeti kontrolu nad glavnom medijskom kućom na teritoriju koji se zauzima – to su dva ključna uvjeta koje treba ispuniti da bi se netko mogao smatrati osvajačem (ili u ovom slučaju osloboditeljem) teritorija o kojem se radi. I to je, 8. svibnja 1945., pošlo za rukom upravo 45. srpskoj diviziji.”

Hudelistovo istraživanje potvrđuje i dnevni list „Borba“ od 9. svibnja 1945., koji u svom tekstu opisuje kako je emitirana prva radio vijest o tome kako je oslobođen Zagreb: „U 12.45 časova spikerov glas prekinuo je emisiju muzike rečima: Pozor! Pozor! Građani Zagreba, silazite odmah u podrume! Zatim je nastavljeno emitovanje muzike sa ploča. U 13,13 časova, spiker radio Zagreba uzbuđeno je, prekinuvši emitovanje muzike viknuo: A sada, Čujte sada… Čuo se samo jedan dubok otegnut zvuk i lupa, koja je mogla da potiče od otvaranja vrata i koraka. Zatim se čulo krčanje i odjednom opet glas: E nema, nećeš javiti! Ja ću da javim… Šum koji se čuo ličio je na bučno otimanje dva lica od kojih su oba htela nešto da jave. I to samo za trenutak, pa je nastupila tišina, jer je mikrofon u studiju svakako bio isključen. Nekoliko sekundi nastavljeno je emitovanje lake muzike. U 13,23 časova emisija muzike prekinuta je i spiker je rekao: Građani grada Zagreba, kroz nekoliko časaka čućete jednu važnu vest. Kroz nekoliko trenutaka isti glas pročitao je sledeći: „Proglas građanstvu grada Zagreba: Posle četvorogodišnjeg teškog ropstva pod terorom ustaških zlikovaca i nemačkih fašista, glavni grad Hrvatske ponovo je slobodan. Hrabri borci 45. divizije Jugoslovenske armije, ušli su u grad u 11 sati. Živelo bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda! Živeo naš voljeni maršal i vrhovni komandant Tito! Živeli naši saveznici – Engleska , Amerika i Sovjetski Savez! Živeo komandant Druge armije general Koča Popović! Komandant 20. brigade 45. divizije major Vidović.“

Često je u poslijeratnoj javnosti otvarano pitanje zašto 10. (zagrebački) korpus nije bila prva partizanska jedinica koja je ušla u Zagreb? Kada se sumira sve ono što je poznato, vidi se da s jedne strane zbog udaljenosti od Zagreba, a s druge strane zbog brojčane i oružane slabosti tog korpusa, Generalštab Jugoslavenske armije nije ni računao da ovaj korpus može izvršiti zadatak. Ipak, kako se vidi u depešama, bilo je predviđeno da ovaj korpus odmah krene prema Zagrebu i po ulasku u grad preuzme garnizonsku službu. Evo kako su tekli događaji vezani za zagrebački korpus od 6. do 10. svibnja 1945. godine.

Dana 6. svibnja štab 10. korpusa prima ovu depešu od štaba 3. armije: „Danas je preko zagrebačkog radija objavljena predaje Zagreba jedinicama Jugoslovenske armije što treba da usledi sutra ili prekosutra. Ovu je predaju objavio dr Kumičić, koji je od Pavelića dobio upravu nad Zagrebom. Preduzmite sve mjere da na bazi te objave, kao i situacije na svimfrontovima protiv fašističke Njemačke postignete predaju domobranskih i ustaških jedinica na vašem sektoru.“

Štab korpusa istog je dana odgovorio izvještavajući da su se jedinice Korpusa, nakon razbijanja neprijateljskih položaja na liniji sela Apatovac, Glogovnica, Ivanec i Majurec (sjeverno i sjeveroistočno od Križevaca) prikupile u širem prostoru Sv. Petra Orehovca, Kolarca, Miholjca i Gušćerovca radi sređivanja i daljnjeg napredovanja, te da je na osnovu proglasa radio-stanice Zagreb od 7. ovog mjeseca, odlučio 8. svibnja u tri sata povesti Korpus direktno prema Zagrebu pravcem Sv. Petar Orehovec (sjeverozapadno od Križevaca), Sudovec i izlaskom na put od Varaždina prema Zagrebu (pravac: Bisag-Komin – Sv. Ivan Zelina – Sesvete – Zagreb).

Dana 7. svibnja 10. korpus stavljen je pod komandu Prve armije, „te pri zauzeću grada ima zadatak da preko Sljemena izvrši napad sa sjeverne strane na grad Zagreb, koordinirajući napad sa 1. i 6. proleterskom divizijom.“

U vezi sa zapovijedi Štaba 1. armije JA, Štab 10. korpusa je (svojom zapoviješću od 7. svibnja) uputio svoju 32. diviziju pravcem Kolarec – Bisag – Žitomir – Marija Bistrica, a 33. diviziju iz Greguroveca, preko Fodroveca, uputio da se priključi 32. diviziji i za njom krene prema Zagrebu.

Uočava se i na fotografijama Branka Savića na svečanom defileu jedinica 13. svibnja 1945. na Jelačićevu trgu u Zagrebu, da su jedinice ovog korpusa bile šaroliko opremljene i odjevene, za razliku od jedinica 1. armije. Ovu konstataciju npotvrđuje nam i monografija 33. divizije iz sastava 10. korpusa: „Za vrijeme odmora kod sela Bisaga (8. maj 1945), kao i u vrijeme nastupanja od Hrgovljana u pravcu Križevaca intendantura Divizije opskrbila je jedinice Divizije vojničkom odjećom i obućom. Istovremeno borci su primali održavali su sastanke s vojnicima te su im držali predavanja kako treba da se ponašaju kada uskoro udu u Zagreb, glavni grad Hrvatske. Objašnjavali su im kakav odnos trebaju imati prema građanima, posebno onima koji su bili u službi okupatora, kako se treba odnositi prema narodnoj imovini, kakva mora biti disciplina i si. Upozoravali su ih da će svaki onaj koji bude postupao svojevoljno odgovarati za svoje postupke. Upozoravalo se stalno da borci i rukovodioci moraju u gradu dostojno prezentirati lik narodnog borca i tako medu građanima steći ugled i poštovanje. Usporedo s tim vojni rukovodioci nastojali su da kod boraca u što većoj mjeri izgrade vojničko držanje. Učilo ih se postrojavanju, marširanju u koloni prostih i dvojnih redova, pozdravljanju u toku marša i pojedinačno, o nošenju puške i drugog oružja. Svim time, kao i dijeljenjem odjeće i obuće borcima i oficirima, nastojalo se da pripadnici Divizije ulaskom u Zagreb ostave na građane što povoljniji utisak.”

Jedinice 10. korpsua produžile su prema Zagrebu: „Devetog svibnja u 12.00 sati jedinice (33.) divizije stigle su u Sesvete, a u 15.15 sati produžile su pokret za Zagreb, u koji su ušle u 19.00 sati. Noć su provele u kasarnama na Selskoj cesti.”

I Zagrebački partizanski odred ušao je u grad 9. svibnja: „8. svibnja, doznali smo da su već i prve naše jedinice ušle u Zagreb. Svima nam je bilo žao što i naš Odred, koji se gotovo dvije godine borio nadomak Zagrebu, nije imao tu sreću i čast da među prvima uđe u Zagreb. Drugog dana, 9. svibnja, postrojile su se sve jedinice Korpusa i započeo je marš prema Zagrebu. Špalir razdraganog naroda bio je sve gušći što smo se više približavali središtu grada. Poseban je bio doživljaj — mislim neponovljiv — susreti pojedinih boraca Odreda sa svojim najbližim rođacima. Svaki čas u kolonu su dotrčavali otac, majka, žena ili braća pojedinih boraca i drugi koji su se raspitivali za svoje. Kolona dobro odjevenih boraca bila je nepregledna. Nailazila je jedinica za jedinicom u pravcu tadašnjeg Jelačićevog trga, i preko njega dalje, u pravcu Črnomerca. Naš je Odred bio smješten kasno navečer na tadanjem »Špartinom« igralištu. Ni jedna jedinica nije bila smještena u kasarne, jer je postojala opasnost da su minirane. 10. svibnja započeo se Odred rasformirati.“

Deseti korpus zadržan je u Zagrebu da zajedno sa Zagrebačkom brigadom KNOJ-a održava red u gradu. Korpus je ubrzo bio rasformiran, uostalom kao i svi korpusi Jugoslavenske armije, a nešto kasnije i njegove divizije. Garnizonsku službu u Zagrebu i drugim okolnim mjestima preuzet će druge jedinice Jugoslavenske armije.

Pitanje prvenstva ulaska u Zagreb „poteže“ i još jedna jedinica: Posavski partizanski odred. Kako navodi Rade Bulat, jedan od istaknutih pripadnika 10. korpusa, taj odred, „surađujući s 39. krajiškom, 28. slavonskom i 45. srpskom divizijom, 8. maja ujutro prelazi kolni most na rijeci Savi s južne strane i ulazi u Zagreb, a zatim kroz Frankopansku, Ilicu i Jurišićevu ulicu stiže do Radio-stanice Zagreb u Vlaškoj ulici, gdje uništava grupu neprijateljskih vojnika – ustaša koji su trebali uništiti stanicu. Odred je u tim borbama imao 3 mrtva… Istog dana je Radio-stanica bila osposobljena i pjevački zbor Odreda otpjevao je nekoliko borbenih pjesama. Zborom je rukovodio pomoćnik komesara Odreda Stjepan Papa.“

Darko Hudelist, međutim, ukazuje: „Lokal-patriotski nastrojeni pojedinci su pak nastojali uzdignuti ulogu Posavskog partizanskog odreda, sastavljenog od “domaćih dečki” iz Turopolja i okolice. Postoje neki podaci (ili, možda, bolje rečeno, interpretacije) po kojima je on, ako ne prvi, ono svakako među prvima ušao, 8. svibnja 1945., u Zagreb i ostavio jedan od dubljih tragova u njegovu oslobađanju. Na mitu o Posavskom odredu najviše je, proteklih godina i desetljeća, radio njegov nekadašnji pripadnik i kasniji obavještajac Mišo Deverić (danas pokojni), iako je vojni doprinos te, široj javnosti sasvim nepoznate, partizanske formacije nekadašnji komesar 10. „zagrebačkog” korpusa Ivan Šibl još u svojim „Sjećanjima” sasvim jasno sveo na pravu mjeru, napisavši: “Taj ulazak Posavskog odreda u Zagreb čak ni historiografija ne uzima u obzir. Nevažan je i jedva spomena vrijedan.”

Konačno, svakako je vrijedno spomena da je partizanski pregovarač za razmjene zarobljenika Boris Bakrač bio sasvim sigurno prvi pripadnik Jugoslavenske armije koji je ušao u Zagreb 6. svibnja u uniformi. On je u njemačkom zapovjedništvu u Gajevoj ulici razgovarao o mogućoj predaji njemačkih snaga. Nijemci su nudili da se povuku iz grada, bez rušenja i uništavanja objekata. On je ostao u njemačkom stožeru prespavati i sutradan nikoga više nije bilo od Nijemaca.

Kako se u Zagreb, kao i danas, moglo ući s više strana, slavu za prvenstvo ulaska u grad pripisivale su, kako vidimo, mnoge partizanske jedinice. Ipak, sasvim je sigurno da su posljednje jedinice NDH napuštale grad prijepodne i tijekom 8. svibnja, a da su odmah za njima prve partizanske snage prešle Savu i ušle u grad, najmanje iz dva pravca. Također, da jedinice Prve armije, koje su imale težišni zadatak da oslobode – zauzmu Zagreb, to nisu učinile, već su njihove prve jedinice stigle s istočne strane u grad slijedećeg jutra, i zatim ulazile tijekom 9. svibnja s istočne i sjeverne strane grada. Istog dana popodne sa sjeveroistočne strane pristigao je u Zagreb i 10. korpus kome je bilo povjereno da preuzme garnizonsku službu u gradu poslije odlaska jedinica 1. i 2. armije dalje na zapad. Ipak, uočava se da su dijelovi jedinica obje armije, kao i njeni štabovi, ostali u gradu još najmanje desetak dana.

Oslobođenje Zagreba 8. svibnja 1945. najgromoglasnije je proslavljeno u – Beogradu. Prema pisanju “Borbe” od 9. svibnja 1945., slavlje je počelo već u 10 sati prije podne, a potrajalo je sve do tri sata iza ponoći.

Izvadak iz knjige „Zagreb svibanj 1945.“ – https://despot-infinitus.com/proizvod/zagreb-svibanj-1945/

FOTO – izvor – Muzej Jugoslavije, Beograd, Srbija

Komentari su zatvoreni.