Mladi povjesničar Marko Babić u svojoj novoizašloj knjizi “Đilasovci u Hrvatskoj – Zaboravljeni disidenti” u izdanju Despot Infinitusa otkriva mnogo povijesnih podataka o Istri i istarskoj političkoj sceni u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća
4. prosinca 2022. | 794 prikaza.
Mladi povjesničar Marko Babić u svojoj novoizašloj knjizi “Đilasovci u Hrvatskoj – Zaboravljeni disidenti” u izdanju Despot Infinitusa otkriva mnogo povijesnih podataka o Istri i istarskoj političkoj sceni u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća
Dokumentaciju na kojoj je zasnovao svoju knjigu pronašao je u arhivama Službe državne sigurnosti, a ona baca novo svjetlo na politički djelovanje niza Istrijana – od partizana Dušana Diminića i Ljube Drndića do katoličkih svećenika poput Bože Milanovića, te novinara i državnih službenika. U knjizi se navodi 28 uglednih Istrijana koje je UDB-a smatrala “đilasovcima”, jer su podržavali ideje prvog jugoslavenskog disidenta. Spominju se i kontakti Milovana Đilasa s Miroslavom Krležom, Vladom Gotovcem, Franjom Tuđmanom i Markom Veselicom.
Kako ste, zapravo, došli na temu bavljenja „đilasovcima“, poklonicima i pristašama političkih ideja prvog velikog jugoslavenskog disidenta, u Hrvatskoj? Mnoga imena su pravo iznenađenje, posebno onda iz Istre?
Na početku bih napomenuo da, s obzirom da je to jedna od temeljnih teza monografije, „đilasovci“ u Hrvatskoj, usprkos nazivu, nisu bili poklonici i pristaše Milovana Đilasa kao što taj naziv sugerira. Prema dostupnoj arhivskoj građi, i sama je UDBA toga bila svjesna budući da u jednom izvješću navode kako su se stavovi „đilasovaca“ u Hrvatskoj razvili znatno prije pojave Đilasovih, a da su im njegovi članci u Borbi i Novoj misli samo dali dodatan poticaj da nastave tim putem.
Što se tiče izbora teme „đilasovaca“, tijekom studija povijesti i anglistike počeo sam se interesirati za povijest disidentstva u Hrvatskoj kao područja koje je nedovoljno istraženo ili o kojem postoje određene predodžbe koje su nedovoljno precizne. Iz tog sam razloga sam sebi postavio pitanje tko su zapravo bili „đilasovci“, odnosno možemo li govoriti o prvim disidentima u NR Hrvatskoj.
Dok se nisam počeo baviti temom „đilasovaca“ nisam bio upoznat do koje je mjere njihovo djelovanje bilo uvjetovano njihovim istarskim porijeklom. Uvidjevši sve specifičnosti istarskog kraja, a tu prije svega mislim na nedostatak kvalitetnih kadrova, smjenu generacije koja je sudjelovala u antifašističkoj borbi, prisilni rad i međuetničke odnose između Hrvata i Talijana, shvatio sam da je logično da je velik broj „đilasovaca“ i njihovih kontakata bio upravo iz Istre.
Koliko su „đilasovci“ bili utjecajni u političkom životu tadašnje federacije, a naročito Hrvatske?
Valja istaknuti da su ideje za koje su se „đilasovci“ zalagali pojavile u periodu kada su partijski dužnosnici nakon sukoba Tito – Staljin počeli razvijati alternativni model da bi mogli tvrditi da je njihov put u socijalizam bliži Marxovim zamislima nego onaj u Sovjetskom Savezu.
Njihove su ideje svoju afirmaciju na federalnom nivou na Šestom kongresu Saveza komunista Jugoslavije održanom 1952. godine. Taj je kongres uistinu bio vrhunac Đilasova utjecaja na smjer Partije. On je na njemu izabran za člana Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ) a o njegovom utjecaju simbolički svjedoči sljedeća parola: „Šesti kongres složno glasa, druga Tita i Đilasa!“
Kada govorimo o „đilasovcima“ u Hrvatskoj, iste godine u redakciju Naprijeda, lista koji je okupljao velik broj mladih novinara koje će partijski vrh kasnije nazvati „đilasovcima“, dolaze pojedinci poput Berta Črnje, Živka Vnuk, Petra Šurana, Hrvoja Šarinića, Ljube Grubora, Tome Đurinovića i Stjepana Šeparovića. List je u svibnju 1953. godine prestao biti „organom Saveza komunista Hrvatske“ i postao „tjednikom za društvena, politička i kulturna pitanja“ Ovi su se mladi novinari u svojim tekstovima zalagali za implementaciju ciljeva spomenutog Kongresa kako oni ne bi ostali mrtvo slovo na papiru. O njihovoj relevantnosti govori i podatak da se redakcija Naprijeda prije objavljivanja svojih tekstova savjetovala s Vladimirom Bakarićem, članom Izvršnog komiteta CK SKJ i sekretarom CK Saveza komunista Hrvatske (SKH).
Koji su im bili glavni ciljevi – demokratizacija KPJ/SKJ, društvenog života?
Glavni su ciljevi „đilasovaca“ bili veća razina „zakonitosti“, poticanje „borbe mišljenja“, uvažavanje specifičnosti lokalnih sredina i smanjivanje utjecaja Partije na društveni život.
Međutim, kako bismo najpreciznije shvatili domete njihovih „demokratizacijskih“ težnji, najbolje je usredotočiti se na borbu za veću razinu „zakonitosti“, koja je za njih označavala viši nivo poštovanja zakonskih procedura, kao i neovisnost sudstva u slučajevima kada su optuženi članovi Partije.
Dok bi se za Đilasa moglo tvrditi da on zagovara držanje slova zakona i kada to ne odgovara njegovim ideološkim uvjerenjima, kod „đilasovaca“ u Hrvatskoj situacija je ponešto drukčija. Primjerice, Ljubo Drndić je u Naprijedu pratio slučaj udaljavanja iz službe četiriju opatijskih nastavnika kako bi ukazao na opasnost „administrativnog monopolizma“. Ukratko, nastavnici su optuženi za „neodgovorna istupanja“ protiv komunističkog režima i nametanje svojih „klerikalnih“ shvaćanja učenicima. Zbog toga je Kotarski narodni odbor (KNO) Rijeka donio dekret o otpuštanju nastavnika. Drndić ne smatra da ih nije trebalo udaljiti iz službe već da je to bila i dužnost KNO Rijeka, ali se distancirao od metoda koje su opatijski rukovodioci koristili da bi se obračunali s tim „agentima stepinačkovatikanskim“. Drndić je smatrao da, kada se uklanjalo osobu s tako važnog mjesta autoriteta, prije svega trebalo uvjeriti đake da je riječ o nužnoj mjeri jer su ovako ti nastavnici bili percipirani kao mučenici koje se progoni.
Tko su bili najvažniji Đilasovi suradnici u Zagrebu – spominjete novinare, članove Centralnog komiteta, uglednike?
Ono što se može zaključiti na temelju arhivske građe, Đilasovim tekstovima i njegovim tezama prvenstveno su bili skloni „javni i kulturni radnici“, a ponajviše novinari. U toj društvenoj skupini ističu sespomenuti list Naprijed i Dušan Diminić, posljednji glavni urednik Naprijeda prije nego što je list ugašen.
Pored osnovne skupine koju bismo mogli nazvati disidentskom, a koju su činili Berto Črnja, Stevo Dedijer, Dušan Diminić, Ivan Motika, Marijan Stilinović i Živko Vnuk, u dokumentima UDBA-e navedeni su brojni pojedinci za koje je UDBA smatrala da su na „liniji Đilasa“. Na temelju tih dokumenata rekonstruirao sam dva nepotpuna popisa pojedinaca s kojima su „đilasovci“ održavali kontakte u razdoblju između 1954. i 1959. godine. Jedan popis čine „javni i kulturni radnici“, dok su drugi pojedinci koje je režim ocijenio da su bili na „liniji Đilasa“ u kotarima Buzet, Poreč i Pazin te gradu Puli. Primjerice, na prvom se popisu spominju književnici poput Fadila Hadžića i Vladana Desnice, kipar Dušan Džamonja, filmski režiser Branko Belan, slikari Željko Hegedušić i Vilko Gliha, te fotograf Tošo Dabac.
Za razliku od popisa „javnih i kulturnih radnika“ iz Zagreba, može se reći da je bitno više službenika različitih državnih poduzeća podupiralo Drndića, Diminića i Đilasa u Istri, dok je broj onih koji su dolazili iz umjetničkih krugova, a njih su podupirali, praktički zanemariv u odnosu na broj onih iz Zagreba.
Kakav je bio odnos Milovana Đilasa i Miroslava Krleže, potonji nije otišao u partizane jer mu je bilo svejedno hoće li ga likvidirati „Dido (Kvaternik) ili Đido (Đilas)?
Đilas se još kao učenik u Beranama, a kasnije i kao student u Beogradu, oduševljavao Krležinim tekstovima, dok je Krleža za Đilasa smatrao da je riječ o talentiranome mladom piscu. Ti inicijalno pozitivni dojmovi rasplinuli su se razbuktavanjem sukoba na književnoj ljevici. Krleža je bio najpoznatiji predstavnik grupe lijevih intelektualaca koji su se, okupljeni oko časopisa Danas i Pečat, odupirali staljinističkoj ideologiji i politici SSSR-a koja je imala presudan utjecaj na Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ). Đilas je kao član CK KPJ bio zastupnik dogmatske struje, ali se 1939. uključio u pokušaj smirivanja sukoba. Rat je prekinuo polemiku, ali ono što je ovdje važno napomenuti jest da ga je Krleža dočekao u izrazito lošim odnosima s Partijom.
Krležino nesudjelovanje u partizanskom pokretu nikada nije dokraja razjašnjeno. Krleža je upravo izolaciju i bojkot komunista nakon publiciranja Književnih sveski koristio kao dokaz da bi odlazak u partizane bio poguban za njega. Opisujući jedno svoje uhićenje koje su provele ustaške vlasti, on spominje da ga je u zatvoru u Petrinjskoj ulici u Zagrebu prepoznala skupina omladinaca, nazvala „trockistom“ i ispljuvala. U tom su smislu Krležini strahovi od nekih nižerangiranih partijaca bili opravdani, ali je nedvojbeno da je rukovodstvo Partije na svojoj strani željelo imati takvog književnika kao što je bio Krleža.
Sličan je odnos prema njemu ispoljavala i ustaška vlast. Pavelić je Krleži nudio poziciju intendanta Hrvatskog kazališta, sveučilišnog profesora i direktora Sveučilišne knjižnice, ali je on sve te ponude odbio. S obzirom na to da se pobjeda saveznika doimala sve izglednijom, ustaškoj je vlasti bilo u interesu pridobiti Krležu na svoju stranu, ostavljajući tako što pozitivniji dojam na zapadne saveznike u slučaju poraza.
Netom nakon završetka rata, Đilasov odnos s Krležom i dalje nije bio harmoničan. Krleža je kasnije tvrdio da Đilas stoji iza nekoliko slučajeva cenzura njegovih djela. Primjerice, Krleža je smatrao da je Đilas bio taj koji je zabranio izvođenje drame U agoniji i naredio da se Krležine knjige uklone iz sindikalnih knjižnica. Osim tih zabrana, Krleža je optužio Đilasa da je odgovoran što je izvršena smrtna kazna nad njegovim prijateljem Đurom Vranešićem, koji ga je skrivao u svojem sanatoriju za živčane bolesti tijekom rata. Tito je čak obećao Krleži da će mu sačuvati život, ali na kraju je „val narodne osvete“ bio prežestok da bi mu i Tito stao na put. Đilas je Krležine optužbe za cenzuru i odgovornost za Vranešićevu smrt kasnije odbacio.
Đilas i Krleža započinju intenzivnu suradnju nakon sukoba sa Staljinom, kada Đilas odbacuje staljinistički dogmatizam. Krleža se tada angažirao u uredništvu Nove misli, mjesečniku koji je pokrenuo Đilas, gdje je bio jedini hrvatski član uredništva. Upravo je taj period bio vrhunac njegovog odnosa s Đilasom, koji je bio sve samo ne idiličan. Njihov je odnos prekinut Đilasovim padom 1954. i oni od tog trenutka više ne komuniciraju.
Spominjete važne istarske antifašiste, poput Dušana Diminića koji je iz SKJ izbačen još 1954. Je li to bilo zbog Đilasa ili njegovih drugih „grijeha“, poput protivljenja prisilnom radu na pruzi Štalije-Lupoglav?
Točno je da se Diminić protivio prisilnom radu na pruzi Štalije-Lupoglav koja se počela graditi 1948. godine. Projekt je trebao biti dovršen u studenom 1950., ali su na kraju radovi trajali do 1952. godine.
Diminića je na Desetom plenumu CK SKH, održanom dvije godine kasnije, organizacioni sekretar CK SKH Zvonko Brkić apostrofirao kao predvodnika grupe koja je željela stvoriti frakcije i u konačnici likvidirati SK. Špiljak je pak govorio o tome kako je Diminić ojačao „frakciju u Istri“ koja se sastajala u hotelu Central u Rijeci.
Ovdje valja napomenuti da o tome da je Diminić okupio tu skupinu nema smisla govoriti jer je on na poziv redakcije Naprijeda tek 1. siječnja 1954. godine došao na mjesto glavnog urednika, netom prije kraja objavljivanja lista.
Prema arhivskoj građi koja mi je bila dostupna, rekao bih da je Diminić isključen iz SKH prvenstveno zbog svoje uloge glavnog urednika Naprijeda. Da je njegovo protivljenje prisilnom radu na pruzi Štalije-Lupoglav bio glavni razlog isključivanju iz Partije, izglednije je da bi bio isključen još 1952. godine.
Jedan od osnivača Glasa Istre, Ljubo Drndić, kojeg također stavljate u Đilasov hrvatski krug, bio je kasnije šef kulturnog predstavništva u Egiptu i ambasador u Švedskoj – to pokazuje kako prema njima nije bilo represije poput one prema IB-ovcima?
Točno, nivo represije prema „đilasovcima“ bio je bitno niži u odnosu na represiju primijenjenu na „informbiroovce“. Općenito govoreći, „đilasovci“ u Hrvatskoj nisu imali vanjski centar kao što su „informbiroovci“ imali Moskvu. „Đilasovci“ nisu djelovali subverzivno raspačavanjem propagandnih materijala i nisu imali namjeru otići u inozemstvo djelovati iz emigracije protiv režima. Svi su ti faktori utjecali na to da Partija „ne uništi“ „đilasovce“, već primijeni dovoljno pritiska na njih i njihove bližnje da više ne bi javno djelovali. Primjerice, 1962. godine Diminiću je odbijen zahtjev za izdavanjem putovnice da bi posjetio rođake i sestru u Italiji. Tek mu je nakon žalbe odobren zahtjev.
Isto tako, vršen je pritisak na njihove članove obitelji i prijatelje da prekinu kontakt s njima. Črnjinu su sestru pokušali odvratiti od njega da bi ga se što više društveno izoliralo, dok je UDBA pozivala njegovu suprugu na razgovore da bi utjecala na njegovo ponašanje.
Novinar Berto Črnja, kasniji predsjednik novinarskog društva, također je bio „hrvatski Đilasovac“, kao i partizan Ivan Motika. Kako su dospjeli u skupinu crnogorskog revolucionara, poznatog po krutim metodama tijekom NOB-a?
Na Desetom plenumu CK SKH osuđena je „Đilasova linija“ i izdvojena redakcija Naprijeda kao centar „đilasovštine“ u Hrvatskoj. „Đilasovci“ su optuženi su da su smjerali stvoriti višestranački sustav i da su se zalagali za likvidaciju Partije. Kritike na račun „đilasovaca“ u Hrvatskoj nisu bile osobito drukčije u odnosu na Treći plenum CK SKJ na kojem je osuđen sam Đilas. Ono što je zasigurno bilo različito pokušaj je dokazivanja postojanja grupe Diminić–Drndić–Đilas, pri čemu se istaknuo Mika Špiljak. On je inzistirao na dokazivanju povezanosti Đilasa i „đilasovaca“ u Hrvatskoj na organizacijskom nivou. Međutim, prema UDBA-inim izvještajima o djelatnosti „đilasovaca“, jasno je da tu organizacijske poveznice nije bilo.
U Zagrebu posebno spominjete Živka Vnuka, novinara Vjesnika?
Da, Živko Vnuk, koji od 1960-ih radi kao novinar Vjesnika, bio je jedan od najoštrijih kritičara birokratizma u redakciji Naprijeda. Njegova je uloga osobito značajna jer je u svibnju 1958. godine bio pritvoren tri dana zbog, kako se navodi u obrazloženju UDBA-e, „preventivnih mjera za osiguranje“. To je objašnjenje izrazito korisno za razumijevanje pristupa UDBA-e „neprijateljskim“ elementima. Jasno je naznačeno da je Vnuk pritvoren kako bi se stvorilo nepovjerenje u skupini koja se okupljala nakon Desetog plenuma CK SKH. Da su mjere UDBA-e bile efikasne svjedoči činjenica da je to uhićenje zaista stvorilo nepovjerenje između njih jer su Vnuka njegovi dotadašnji sugovornici, a u tom trenutku riječ je o Diminiću, Črnji i Stevanu Dedijeru, nazivali agentom UDBA-e i nisu više komunicirali.
Jesu li postojali odnosi između dr. Franje Tuđmana i drugih nacionalističkih disidenata sa Đilasom?
Što se tiče Đilasovog odnosa prema hrvatskim disidentima koji su se posvetili ideji o slobodi nacije kao što je bio dr. Franjo Tuđman, on u intervjuu s Đorgovićem spominje nekoliko susreta s hrvatskim disidentima i opozicionarima te tvrdi da je iz dvaju razloga komunicirao s njima. Prvi se odnosio na njegovu empatiju koju je imao prema njima kao bivši zatvorenik. Nije ih želio bojkotirati jer je i sam bio u sličnoj situaciji. Drugi se ticao Đilasovog pristupa stranom tisku, što je hrvatskim disidentima i opozicionarima bilo privlačno da bi svoje ideje prezentirali stranoj javnosti jer u Zagrebu nisu dobivali nikakav publicitet.
Đilas je tako primio Marka Veselicu u svojem stanu u Beogradu nakon što je Veselica odslužio svoju prvu zatvorsku kaznu. Boraveći u Zagrebu, nekoliko puta se nalazio s Veselicom, Vladom Gotovcem i Franjom Tuđmanom. Uglavnom su raspravljali o budućnosti Jugoslavije, ali, kako Đilas tvrdi, nisu pronašli zajednički jezik. Đilas je kontaktirao tri strana novinara i obavijestio ih da u Zagrebu postoje disidenti i opozicionari koji bi željeli dobiti priliku izložiti svoja stajališta u inozemstvu. U konačnici su sva trojica bila osuđena na zatvorske kazne 1981., upravo zbog davanja izjava stranim medijima. Đilas još spominje da ga je jednom ili dvaput nakon toga u Beogradu posjetio Tuđman i da su imali lijep razgovor, ali da su politički bili vrlo udaljeni.
Kakav je bio stav Milovana Đilasa prema maspoku, “partijskom proljeću“ pod vodstvom Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala?
Početkom i sredinom 1950-ih pitanje položaja Hrvatske unutar socijalističke Jugoslavije još uvijek nije postalo prvorazredno pitanje na partijskim sastancima, pa ne doznajemo ništa o Đilasovim stavovima u njegovim člancima u Borbi.
On je u ožujku 1967. poslao jedno pismo Titu u kojem mu je govorio o vlastitom viđenju višenacionalnih država kao što je Jugoslavija. Iako je smatrao da takvi oblici državnog uređenja nisu „vječite i najsretnije tvorevine“, on je u Jugoslaviji vidio priliku da se mali narodi koji su u njoj živjeli afirmiraju i budu ravnopravniji čimbenici na međunarodnoj sceni. Istovremeno, on je ukazivao na stanje u kojem su nacionalizmi u Jugoslaviji jačali zbog nedemokratskog uređenja i da se izbor između „Jugoslavije i slobode“ sve češće postavljao pred narode Jugoslavije. Iz tog razloga, Đilas smatra da je za tu situaciju najbolje rješenje „demokratsko preobražavanje“. Tito mu na to pismo nije odgovorio, već mu samo poručio da mu više ne piše.
Jeste li u istraživanju koristili danas dostupne arhive UDB-e i Službe državne sigurnosti?- Ima li u tim materijalima kompromitacija za još živuće javne osobe – drugim riječima, ima li još „đilasovaca“ među nama?
Istraživanje je u velikoj mjeri bazirano na građi fonda Službe državne sigurnosti pomoću kojeg sam rekonstruirao zbivanja nakon Desetog plenuma CK SKH kada je osuđena „đilasovština“ u Hrvatskoj. Dok su dosadašnja historiografska istraživanja „đilasovaca“ u Hrvatskoj uglavnom završavala tim događajem, arhivska građa je otkrila da je do 1959. pojedince koje je Partija označila „đilasovcima“ UDBA nastavila pratiti jer su se oni nastavili privatno okupljati.
U tim dokumentima nisam pronašao nikakvih kompromitirajućih materijala za živuće javne osobe. Posljednji „đilasovac“ koji nas je napustio, a da je bio dio užeg kruga, bio je Berto Črnja koji je preminuo 2016. godine.
Historija bivše Jugoslavije i SR Hrvatske ima mnogo tamnih i nerazjašnjenih mjesta. Čime ćete se sljedeće baviti?
Volio bih dodatno istražiti već spomenuti popis „javnih i kulturnih radnika“ jer ga smatram polazišnom točkom za istraživanje držanja novinarske struke i općenito inteligencije prema režimu 1950-ih. Daljnjim arhivskim istraživanjem navedenih književnika, novinara, sveučilišnih profesora i drugih pripadnika intelektualne elite dobili bismo kvalitetniju i realniju sliku stvarne potpore radu Partije u 1950-ima.
Izvorno objavljeno u “Glasu Istre” 3. prosinca 2022.
Kako bismo Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, koristimo kolačiće (eng. cookies). Korištenjem stranice potvrđujete suglasnost s postavljanjem i uporabom kolačića. OkPolitika kolačića