27. prosinca 2022. | 858 prikaza.

Mnogi su hrvatski dinar već zaboravili, mnogi ga nikad u rukama nisu ni imali, a imao je kratku i zanimljivu povijest


Jedan od važnih događaja u vremenu osamostaljenja Hrvatske prije 31 godinu bilo je uvođenje hrvatske nacionalne valute, hrvatskog dinara, koji je službeno zamijenio dotadašnji jugoslavenski dinar 23. prosinca 1991. godine. Bio je to jedan od dana za pamćenje, dan kad su Hrvati dobili i svoju nacionalnu valutu, dan koji je i na taj način označio prekid svih veza s dotadašnjom Jugoslavijom i Beogradom. Mnogi su sigurno već na hrvatski dinar zaboravili, mnogi ga nikad ni u rukama nisu imali, a imao je kratku i zanimljivu povijest.

Jedna je od zanimljivosti da nikad nije imao kovanice, samo papirnate novčanice. Druga je zanimljivost da je na svim novčanicama na prednjoj strani bio isključivo lik Ruđera Boškovića. Još je jedna zanimljivost da je na stražnjoj strani novčanica od 1 do 1.000 dinara bila slika zagrebačke katedrale, a na ostalim novčanicama slika skulpture “Povijest Hrvata” Ivana Meštrovića. Prvi dinari s novčanicama od 1, 5, 10, 25, 100, 500 i 1000 dinara tiskani su 8. listopada 1991. godine, zatim su 15. siječnja 1992. izdane novčanice od 2000, 5000 i 10 000 dinara, a 30. svibnja 1993. novčanice od 50 000 i 100 000 dinara. Zanimljivost je i to da se hrvatski dinar koristio na području RH, ali dakako ne i na okupiranom dijelu naše države, no koristio se i među Hrvatima u BiH paralelno s njemačkom markom. I onda je na Dan državnosti 30. svibnja 1994. hrvatski dinar otišao u povijest jer je od tog dana službena valuta postala današnja kuna.

Koliko su Hrvati bili osjetljivi na svoju valutu, koliko su se osjećali zakinutima u obje Jugoslavije, imamo o tome više primjera, i svi su nekako okrugli, obljetnički. Jedan je iz Hrvatskog proljeća, kad je jedna od politika hrvatskih komunističkih reformista, ali i ne samo njih, bila i politika „čistih računa“. Mlado hrvatsko komunističko vodstvo tražilo je da se zaustavi prelijevanje novca iz republika u saveznu blagajnu samo zbog očuvanja bratstva i jedinstva te da se točno zna koja republika što uprihodi. Savka Dabčević Kučar o tome je u svojim sjećanjima zabilježila svoj jedan tadašnji istup: „Mi mislimo da treba izvesti čiste račune, i to ne samo čiste račune u pogledu tzv. prethodnih obveza (radi se o sredstvima tzv. društveno investicijskih fondova), u pogledu izvoza opreme, u pogledu beneficiranih kamata, nego i čiste račune u pogledu zajmova, nosilaca tih zajmova, dakle u svim obavezama koje su dotad postojale, ali ne prvenstveno zbog toga da bismo se, da tako kažem, „raskusurali“, da bismo kao na rasprodaji sada prodali sve ono što smo imali u zajedničkoj kasi, nego zato da bismo sagledali koji su sada ti instrumenti putem kojih će se favorizirati razvoj onog što je u Jugoslaviji najbolje, najpropulzivnije, najnaprednije, što se može nositi sa svijetom, i to ne više na bazi administrativne, proizvoljno – subjektivističke podjele sredstava, nego na bazi jedne ekonomske logike koja proizlazi iz snage našeg samoupravnog sistema i iz snage tržišnih zakona.“

No sad nam je došla još jedna okrugla obljetnica, malo veća, stogodišnja, koja je zapravo nastavak na stogodišnjicu završetka Prvoga svjetskog rata te formiranja novonastalih država na ruševinama Austro-Ugarske Monarhije, u prvom redu stvaranja Kraljevstva SHS/Jugoslavije. Naime, s početkom 1922. godine završeno je povlačenje jugoslavenske krune, kratkotrajne valute koja je bila službena valuta nakon raspada Austro-Ugarske prvo na području Države SHS, a onda Kraljevstva SHS do 1920. godine. Od tada je jedina službena valuta postao jugoslavenski dinar, a jugoslavenska kruna bila je zapravo žigosana novčanica austrougarske krune i poslužila je kao sredstvo za prijelaz na jugoslavenski dinar. I onda se dogodila pljačka u organizaciji Beograda kao novog središta države.

O tome je pisao povjesničar Vladimir Gieger: „Novčarski krugovi u Hrvatskoj, Sloveniji i Vojvodini bili su mišljenja da se je zamjena kruna za zajedničku valutu trebala brže provesti, neposredno po stvaranju Kraljevstva SHS, a najkasnije do travnja 1919. godine, kada je tečaj nostrificirane krune i srpskog dinara u odnosu na švicarski franak odgovarao odnosu 2 : 1. Naime, većina austrougarskih krunskih novčanica zatečenih u Srbiji (oko 400 milijuna kruna) zamijenjena je za dinare upravo po tom odnosu. Odgađanje zamjene novca u ostalim dijelovima Kraljevstva SHS pridonijelo je obezvrjeđivanju zatečenih krunskih novčanica, što je prema mnogobrojnim mišljenjima središnja vlast u Beogradu iskoristila kako bi donijela politički motiviranu odluku o zamijeni u odnosnu 4 : 1, a ustvari 5 : 1, jer je 20% vrijednosti zadržano prilikom markiranja krunskih novčanica. Konačno, na temelju Zakona o unifikaciji novca od 18. siječnja 1920. provedena je zamjena i povlačenje iz optjecaja starog novca, nostrificiranih austrougarskih kruna i srpskih dinara. Zamjena nostrificiranih krunskih novčanica za nove dinarsko-krunske novčanice trajala je mjesec dana, od 16. veljače do 15. ožujka 1920. godine. Prema u izvorima i literaturi različitim navodima dinarsko-krunskim novčanicama je zamijenjeno ukupno oko 5 milijardi krunskih novčanica.“

Mnogi su Hrvati financijski izgubili i nakon 1945. godine. Jer su se tijekom zamjene kune iz NDH za novi jugodinar kune mijenjale u omjeru sedam dinara za 1000 kuna u Hrvatskoj i BiH (do najviše 3500 dinara), a u dijelu Srijema koji je pripao Srbiji, 25 dinara za 1000 kuna (do najviše 5000 dinara). I ovo govori kako se tada forsiralo na istoku. Stoga i ne čudi da danas kod mnogih Hrvata današnja kuna znači puno emotivno, tim više što je i nemamo tako dugo, i da se mnogi teško mire sa realnošću, da će kuna od 1. siječnja 2023. godine biti zamijenjena eurom. No treba gledati što je bolje za sve nas u budućnosti. Jer se od prošlosti ne živi.

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.