15. svibnja 2022. | 1124 prikaza.

Neosporna je Titova odgovornost za masovna pogubljenja zarobljenika i civila u svibnju 1945.


Navršilo se 77 godina od početka bleiburške tragedije i početka Križnog puta. U tom kontekstu, godinama se već vode rasprave o Titovoj ulozi i odgovornosti za masovna pogubljenja zarobljenika i civila u svibnju 1945. godine. O tome je prije više godina progovorio pravni stručnjak međunarodnog ugleda, sad već pokojni Mirjan Damaška, i to za moju knjigu „Tito-tajne vladara“. To je bilo prvi put da je netko s pravne strane detaljno elaborirao Titovu kaznenu odgovornost. Damaška se tijekom svoga radnog vijeka najviše bavio kaznenim pravom, međunarodnim kaznenim pravom i usporednim pravom. Evo što je tada rekao u razgovoru na ovu temu, koji je s njime vodila tadašnja suradnica na mojoj knjizi Jadranka Jureško-Kero.

Profesore, koja vam je prva asocijacija kad čujete ime Josipa Broza Tita?

– Nemam standardnu prvu asocijaciju. Ovaj čas na pamet mi pada epizoda iz 1969. kad sam bio vršitelj dužnosti dekana Pravnog fakulteta u Zagrebu. U profesorskoj zbornici tada nije bilo slika, jedino je središnje mjesto u dvorani zauzimala mala Titova fotografija. U to je vrijeme rektor Ivan Supek promicao ideju da moramo inzistirati na samostalnosti sveučilišta i nastojati što više isticati njegove simbole, a ne osobe. Ja sam se s tim stajalištem slagao, pa sam kod slikara Fedora Vaića naručio sliku središnje sveučilišne zgrade. Kad je slika stigla, naredio sam da se Titova fotografija makne i nadomjesti Vaićevom grafikom. To je u ono vrijeme bila odluka koja se mogla svakako protumačiti. Budući da nisam bio član partije, nisam znao kako će na tu odluku reagirati partijski aktivisti na fakultetu. No vladala je klima Hrvatskog proljeća, pa valjda zbog toga nije bilo nikakvih prigovora s njihove strane.

To me podsjeća na jedan vaš još riskantniji korak. Titov sin Aleksandar bio je vaš student i pao je kod vas na ispitu. Jeste li imali problema zbog toga?

– Nisam. Bio sam svjestan mogućnosti da bih zbog te odluke mogao imati neugodnosti od sitnih partijskih duša željnih da pokažu svoju budnost i revnost. No tu mi je odluku nalagala savjest, utoliko više što sam na isti način postupio i u pogledu mnogih drugih studenata koji se nisu pripremili za ispit, a oslanjali su se na posredovanja utjecajnih ljudi. Intervencije u prilog političara i članova njihovih obitelji bile su u to vrijeme prava pošast na Pravnom fakultetu.

Već dvadesetak godina Titova odgovornost za masovna pogubljenja zarobljenika i civila u svibnju 1945. predmet je žučnih rasprava i svađa. Postoji mišljenje da se današnji zahtjevniji kriteriji za ocjenu njegove odgovornosti razlikuju od onih iz 1945., a da su samo potonji mjerodavni za ocjenu Bleiburga i s njime povezanih okrutnosti. Prema tom mišljenju, Titova kaznenopravna odgovornost uopće ne dolazi u obzir po tim vremenski mjerodavnim kriterijima.

– S tim se mišljenjem slažem samo u pogledu tvrdnje da je za pravnu prosudbu o tome je li Tito kazneno odgovoran mjerodavno pravo koje je vrijedilo u vrijeme kad su masakri počinjeni. To se pravo primjenjivalo nakon rata u procesima protiv ratnih zločinaca, ali samo prema onima koji su pripadali poraženim državama, iako su i pobjednici, a posebno sovjetska armija, počinili teške ratne zločine. Sudovi u Nürnbergu i Tokiju bili su sudovi pobjednika, pa se pomanjkanju simetrije u progonu ne treba čuditi. No, pustivši po strani nepremostive političke zapreke nepristranoj primjeni međunarodnog kaznenog prava, nema sumnje da je ono vrijedilo i za ocjenu kaznene odgovornosti pobjednika kojima je pripadao i Tito. U mišljenju koje ste naveli pogrešna je, međutim, tvrdnja da mogućnost njegove kaznene odgovornosti postoji jedino po kriterijima suvremenog prava. Sve da su u Bleiburgu i na nekim drugim mjestima bez sudskog postupka bili pogubljeni samo nacistički zločinci, a to nije bio slučaj, ta okolnost ne bi isključivala mogućnost da se po onodobnim propisima utvrdi Titova kaznena odgovornost.

Govorite o “mogućnosti” da se Titova kaznena odgovornost utvrdi. Možete li reći nešto konkretnije o uvjetima pod kojima bi ona de facto postojala?

– Prema suvremenome međunarodnom kaznenom pravu mogao bih sasvim kratko obrazložiti tvrdnju da ti uvjeti postoje. Dijagnoza pravne situacije iz 1945. nije, međutim, jednostavna i zahtijeva opširnije obrazloženje. Međunarodna kaznena sudbenost bila je, naime, još u povojima, pa neki uvjeti o kojima ovisi odgovor na vaše pitanje nisu još bili izričito i jasno formulirani. Ne znam ima li smisla da vas zamaram podrobnijim pravnim rasuđivanjem.

Biste li mi mogli dati barem skicu tog rasuđivanja?

– Hajde da pokušam! Prvo je pitanje jesu li po tadašnjem pravu masovne izvansudske likvidacije ratnih zarobljenika i civila bili ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. U slučaju potvrdnog odgovora, treba onda ispitati bi li se odgovornost za njih mogla pripisati Titu. Što se prvog pitanja tiče, ima ih koji tvrde da te masovne likvidacije nisu bile ratni zločin, jer su se dogodile tek nakon završetka rata. Nema rata, kažu ti komentatori, pa nema ni ratnih zločina. S tim u vezi oni često spominju 9. svibnja kao kraj rata iako su posljednje kapitulacije trupa na području bivše Jugoslavije potpisane tek 15. svibnja. Osim toga, ne treba zaboraviti da prema međunarodnom pravu rat završava ratifikacijom mirovnog sporazuma, a ne kapitulacijom. No sve da je u kritično vrijeme rat već bio dokrajčen, ta okolnost nije odlučujuća za postojanje ratnih zločina. Onodobna pravila o tretmanu ratnih zarobljenika vrijedila su, naime, sve do konačne repatrijacije zarobljenih, a povreda tih pravila proglašena je u Nürnbergu ratnim zločinom.

Mogao bi netko reći da se repatrijacija dogodila prije pokolja, to jest nakon što su Britanci predali hrvatske i slovenske zarobljenike Jugoslavenskoj armiji. No Ženevska konvencija iz 1929. zamislila je repatrijaciju kao predaju zarobljenih onoj strani za koju su se borili, a ne strani protiv koje su se borili. To zato što u potonjem slučaju ostaju sve opasnosti nečovječnog postupanja koje je Konvencija htjela spriječiti. Za taj i druge nepredviđene slučajeve vrijedila je, međutim, takozvana Martensova klauzula, koja zahtijeva da se pitanja koja nisu izričito regulirana međunarodnim ugovorima o ratnom pravu moraju rješavati u skladu s “elementarnim zahtjevima čovječnosti”. Postupci pak kojima su hrvatski i slovenski zarobljenici bili izloženi nakon predaje JA poklapali su se potpuno s nehumanim postupcima za koje je njemačka soldateska odgovarala u sudskim postupcima i to nakon utvrđivanja individualne krivnje.

Pogrešno je i mišljenje da su izvansudske likvidacije zarobljenih bile dopuštene, jer su pogubljene osobe bile „odmetnici”, „teroristi” i „narodni neprijatelji”. Tome se opet protivi Martensova klauzula, čija je namjena bila da se spriječe nečovječni postupci prema tzv. „protupravnim borcima”, to jest osobama koje se formalno nisu mogle smatrati ratnim zarobljenicima. Izvansudskim pogubljenjima protivili su se, uostalom, i propisi samih antifašističkih vlasti doneseni na oslobođenom teritoriju. No pretpostavimo, argumentacije radi, da su se ustaški zločinci smjeli bez daljnjega likvidirati.

Ostaje činjenica da su među pogubljenima bili i brojni domobrani regrutirani protiv svoje volje u kvislinšku vojsku, pa im se ni po Fočanskim propisima nije moglo imputirati da su narodni neprijatelji. Broj tih domobrana, čak ako isključimo Slovence, uvelike je premašio broj pogubljenih Bošnjaka u Srebrenici. Sve u svemu, treba zaključiti da su u Bleiburgu i s njime povezanim događajima na groteskan način povrijeđena ne samo moralna pravila nego su počinjeni i teški ratni zločini po onda važećem međunarodnom kaznenom pravu.

Zarobljeni pripadnici oružanih snaga NDH nakon zarobljavanja kod Bleiburga, na granici Austrije i Slovenije, u svibnju 1945. godine (Wikimedia Commons)


Spomenuli ste i zločine protiv čovječnosti.

– Ti su zločini također bili predviđeni u Londonskom sporazumu o Međunarodnom kaznenom sudu u Nürnbergu. No za razliku od prava koje je danas na snazi, morali su biti izvršeni „u svezi” s ratnim zločinima. Budući pak da su, kao što sam rekao, u Bleiburgu bili počinjeni ratni zločini, masovna izvansudska pogubljenja civila mogla su se podvesti pod pojam zločina protiv čovječnosti.


Što je onda s Titovom odgovornošću?

– Ta je odgovornost po onodobnom međunarodnom pravu neosporna, iako njezin konkretni pravni oblik ovisi o nepoznatim činjenicama. Najteži oblik te odgovornosti postojao bi da je Tito neformalno izdao naredbu za likvidacije. Ta mi činjenična hipoteza ne izgleda vjerojatnom zbog nekih njegovih naredbi Glavnom štabu JA iz svibnja 1945. godine. No prema propisima koje su primjenjivali sudovi u Nürnbergu i Tokiju, bilo je dovoljno za odgovornost zapovjednika njegovo znanje o zločinima podređenih te njegov propust da spriječi zločinačke postupke trupa pod njegovom kontrolom. Taj se oblik odgovornosti izjednačavao s odgovornošću neposrednih počinitelja zločina, pa su neki njemački i japanski generali po toj osnovi osuđeni na smrtnu kaznu.

Svakome pak koji poznaje ustrojstvo vlasti u Titovo vrijeme, teško je povjerovati da su mu kao predsjedniku vlade, Vrhovnom komandantu i vođi Komunističke partije bile nepoznate likvidacije i nečovječni postupci prema zarobljenicima, već i zato jer su se događali od svibnja pa sve do u jesen 1945. godine. Postoji na kraju još jedan mogući oblik Titove kaznene odgovornosti, koji se sastoji u tome da je propustio kazniti počinitelje ratnih zločina nakon što je za njih doznao. O tome da je Tito za te zločine barem naknadno doznao ne bi uopće smjelo biti spora. Poznato je i to da počinitelji zločina i njima nadređeni nisu bili kažnjeni. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je u nekoliko presuda da je taj oblik odgovornosti postojao već 1945. godine. Potaknut slučajem Blaškić, osporio sam to stajalište u stručnoj literaturi tvrdeći da je propust kažnjavanja kao oblik odgovornosti novina Haaškog suda. Moj glas je, međutim, ostao glas vapijućeg u pustinji.

Zapažate li kako se u Hrvatskoj posljednjih godina veliča Titova uloga?

– Zapažam to, kao što zapažam i usporedne pojave u Rusiji, gdje su se odnedavna proširile simpatije prema Staljinu. Nostalgije za diktatorima imaju brojne uzroke, od kojih je jedan žaljenje za vremenom kad su države koje su ti autokrati stvorili bile važne na svjetskoj pozornici. Sadašnji čelnici u državama sljednicama moraju se zadovoljiti skromnijim, katkad sasvim patuljastim ulogama. Mlađim hrvatskim naraštajima nedostaje i osobno iskustvo o okrutnostima kojima su bila prožeta prva dva desetljeća Titova režima, o suzbijanju slobode zbog njegovih totalitarnih ambicija i zbog moći njegovih tajnih službi.

Malo je tim naraštajima poznata i brutalnost kojom su dokrajčeni ne samo Hrvatsko proljeće nego i liberalna strujanja u Komunističkoj partiji Srbije. Jedno je steći znanje o tim stvarima, a drugo osjetiti ih na svojim leđima. Starije generacije Titovih simpatizera često se pak usredotočuju na vrijeme njegove vladavine kad su Jugoslaviji zbog razmjernog blagostanja i određene slobode zavidjeli građani drugih socijalističkih država. Neki su, osim toga, uistinu uživali u raskoši kojom se okruživao i voljeli su njegovu pompoznost. Ja sam pak za njegove rane vladavine nagomilao dosta bolnih iskustava iako se nisam aktivno bavio politikom. Ta su me iskustva učinila imunim na nostalgiju za njim.

Koja su to bila bolna iskustva?

– Bilo bi preuzetno da o tome govorim, jer su moja iskustva sasvim trivijalna u usporedbi s daleko bolnijim iskustvima velikog broja drugih ljudi. Možda samo jedna mala vinjeta. Kad sam početkom 1960-ih zatražio putovnicu za odlazak na studijski put u SAD , bio sam pozvan u republičku Udbu, gdje sam morao obećati da neću posjetiti svog tasta. Živio je kao emigrant u Italiji, pa sam ga želio upoznati. Budem li prekršio obećanje, bilo mi je tad rečeno, tajna će policija to doznati pa neću više nikad moći putovati izvan zemlje. Umro je, a da se nikad nismo vidjeli.

Kako su vaši kolege na Yaleu i u Americi komentirali Tita i jesu li vas pitali o njemu?

– Što se tiče Titove varijante socijalizma, intrigiralo je neke od njih samoupravljanje, jer ga je prilikom jednog posjeta sveučilištu tadašnji jugoslavenski ambasador u Washingtonu Budimir Lončar uzdizao u nebesa. Prozreli su ubrzo da je riječ o propagandi, pa ih je zanimalo kako sustav uistinu funkcionira. U nekoliko navrata iznosio sam im tada svoja osobna iskustva sa samoupravljanjem na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Mojim ovdašnjim kolegama inače je bilo jasno da je Tito diktator, ali im je imponirao kao uspješan vođa gerile i kao državnik koji je razbio jedinstvo komunističkog bloka. Nisu znali što da uistinu misle o njemu kao o jednom od vođa Pokreta nesvrstanih zemalja.

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.