21. veljače 2023. | 1412 prikaza.

NEPOZNATI LOKALNI IZBORI U ZAGREBU 1944. – Kako je Ante Pavelić Zagrepčanima uveo “ustašku demokraciju”

U ljeto 1944. godine sudbina Nezavisne Države Hrvatske kao saveznice Trećeg Reicha već je uvelike bila zapečaćena zbivanjima na europskim i domaćim bojišnicama. Iako je i dalje ostajao vjeran gubitničkoj njemačkoj strani, poglavnik Ante Pavelić poduzeo je potez koji je NDH trebao dati određeni demokratski pečat i legitimitet pred Zapadnim saveznicima, kao i pred vlastitim narodom nasuprot sve jačem partizanskom pokretu – sazvao je izbore za načelnika, donačelnika i Gradsko zastupstvo u Zagrebu i još tri grada. Tom prigodom je po prvi put u pozitivnom kontekstu spomenuo pojam demokracije skovavši termin „ustaška demokracija“, a NDH je prozvao „hrvatskom republikom“.

Nije bila riječ o demokratskim i višestranačkim izborima, kakvi u okolnostima ustaškog režima nisu bili ni mogući, već su oni organizirani u skladu s „Novim društvenim poretkom“. Zagrepčani su birali lokalnu vlast indirektno, preko staleških postrojbi, a same izbore organizirao je Glavni savez staliških i drugih postrojbi, čiji rad se intenzivirao u svibnju 1944. kad je na njegovo čelo kao glavni savezničar imenovan Ivan Oršanić, dotadašnji upravni zapovjednik Ustaške mladeži, a ranije istaknuti katolički intelektualac. On je Paveliću sugerirao provođenje izbora za Sabor na korporativnom načelu u koji bi ušli zastupnici iz cijele NDH, jer bi to bila „važna legitimacija pred zapadnim saveznicima.“ Ta se inicijativa realizirala samo na izborima u Zagrebu i još nekoliko gradova, ali u više se navrata najavljivalo da će isti izbori model u budućnosti biti primijenjen kod izbora za Sabor.

Glavni savez staliških i drugih postrojbi osnovan je u studenom 1941., a činilo ga je 16 staleških postrojbi – seljaka, radnika, državnih namještenika, samoupravnih namještenika, privatnih namještenika, slobodnih zvanja, veleobrtnika, obrtnika, trgovaca, kućevlasnika, kao i sportska i planinarska društva, vatrogasci, kulturno-prosvjetna društva, savez invalida te savezi grafičkih radnika i samopomoćnih društava. Na čelu svake postrojbe bio je savezničar, a članstvo u njima bilo je obavezno, u skladu s ustaškim učenjem da je hrvatski narod jedinstven organizam sastavljen od staleža.

Paveliću i ustašama nije bio cilj podijeliti vlast s narodom preko njegovih predstavnika, već su akcije poput organiziranja izbora u Zagrebu bile prvenstveno propagandnog karaktera, u cilju pridobivanja potpore naroda i eventualnog stjecanja bodova pred neprijateljima.

Kad je Pavelić 27. siječnja 1942. donio odluku o sazivanju Hrvatskog državnog sabora, i NDH je dobila svoj parlament, no on nije formiran na staleškom načelu, već je Pavelić imenovao zastupnike iz redova izabranih 1913. i 1938., istaknutih predstavnika HSS-a, nekadašnjeg HSP-a i ustaškog pokreta te dva predstavnika njemačke narodne skupine. Tri zasjedanja Sabora održana su u veljači, travnju i prosincu 1942., a nakon toga više nikad nije sazvan.

Da bi Sabor ubuduće mogao biti ustrojen na staleškom principu najavljeno je Pavelićevom odlukom da se početkom 1943. prema tom načelu izabere vodstvo novoosnovane općine Gračani. Pavelić je 15. veljače 1943. donio odluku o osnutku Hrvatskog saveza seljaka kao staleške postrojbe u okviru ustaškog pokreta. Prva organizacija Saveza osnovana je 1. ožujka 1943. u Gračanima, a tom prigodom je obavljen i izbor općinske uprave, čime je prvi put isproban novi izborni sustav na staleškim osnovama, gotovo godinu i pol prije izbora u Zagrebu. Stanovnici Gračana podijeljeni su u šest skupina od kojih svaka daje po tri predstavnika. Na izboru je bio i Pavelić koji je osobno prozvao svih tih 18 osoba, vlastoručno napisao zapisnik i te osobe imenovao savjetnicima, vijećnicima ili njihovim zamjenicima. Nakon toga se sastalo općinsko vijeće i predložilo za načelnika Mirka Matka, za zamjenike Ivana Baneka i Mirka Prekupca, nakon čega je Pavelić potvrdio izbor i održao govor. U njemu je kritizirao raniji sustav i njemu suprotstavio novi model izbora te već tada najavio da bi se po sličnom modelu trebali birati sva predstavnička tijela vlasti u NDH, u općinama, kotarima, velikim župama, „pa do Hrvatskog sabora i do hrvatske vlade.“

Na „demokratski“ iskorak da organizira izbore u Zagrebu Pavelića je ponukala viša sila – smrt dotadašnjeg načelnika Ivana Wernera 26. lipnja 1944. Pavelić je trebao imenovati njegovog nasljednika na isti način kao i 1941. i s istim ovlastima, no 22. srpnja donio je Odredbu o priedlogu za imenovanje načelnika, donačelnika i gradskih zastupnika slobodnog i kraljevskog grada Zagreba prema kojoj je Zagreb trebao ponovno dobiti svoje gradsko zastupstvo (do tada je njegove kompetencije imao Werner), a njega, kao i načelnika predložio bi državni savezničar. U Odredbi se kaže da će savezničar, u roku 30 dana poglavniku predložiti načelnika i donačelnika, a ministru unutarnjih poslova 50 zastupnika. Prijedlog bi državni savezničar trebao dati nakon „posavjetovanja“ s „predstavničtvom staležkih postrojbi“ u koje će svaka postrojba dati određen broj svojih predstavnika.

Način na koji će se obaviti izbor novog vodstva grada Zagreba postao je poznat 11. kolovoza kad je državni savezničar Ivan Oršanić propisao način rada Stališkog predstavništva grada Zagreba i njegov sastav. Predstavnike svake stališke postrojbe odredili bi njihovi savezničari i izdali im punomoći. Najviše predstavnika dao je Hrvatski radnički savez, njih 328, a najmanje, 40, Hrvatski savez seljaka.

Izbor je obavljen 18. kolovoza u Hrvatskoj radničkoj komori. Još ranije sastanak su održali svi savezničari i dogovorili da se za načelnika izabere ravnatelj Jadranskog osiguravajućeg družtva Eugen Starešinić, a njegovim zamjenikom građevinski poduzetnik i tabornik Ustaškog tabora Zagreb I. Franjo Mokrović. Hrvatski narod objavio je Starešinićev životopis u kojem je prije svega istaknuto njegovo domoljublje, a ne primjerice poduzetnost ili druge praktične osobine iz kojih bi se zaključilo da je upravo Starešinić pogodan za novog gradonačelnika. Rodio se u Zagrebu 1897., sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu te u oslobođenju Međimurja 1918., a od 1920. radio je kao osiguravatelje. Franjo Mokrović je u ustaškom pokretu imao istaknutiju ulogu od Starešinića pa je 1943. postao tabornik Tabora I. u Zagrebu, 1942. postaje dosavezni povjerenik za građevinsku struku u Savezu hrvatskih obrtnika, a 13. lipnja 1944. zamjenik savezničara Saveza obrtnika. Rodio je 1905. u Kraju Gornjem kraj Brdovca, radio je u zagrebačkim građevinskim poduzećima, a 1934. je bio osuđen na šest mjeseci strogog zatvora.

Sastanak u Hrvatskoj radničkoj komori na kojem su 18. kolovoza 1944. izabrani načelnik, donačelnik i Gradsko zastupstvo otvorio je državni savezničar Oršanić kraćim govorom, a zatim je pročitao Pavelićevu odredbu o izboru gradskog načelnika, donačelnika i Gradskog zastupstva, te svoju odluku o načinu izbora. Nakon toga je pozvao savezničare pojedinih saveza staliških postrojbi da pročitaju imena predloženih zastupnika, o kojima su se na prijašnjim sastancima sporazumjeli s pripadnicima struka svoje stališke postrojbe. Prijedlog svake postrojbe prihvaćen je pljeskom, no kod prijedloga pojedinih zastupnika bilo je i disonantnih tonova. Prijedlog za izbor Starešinića i Mokrovića za čelne ljude Zagreba dao je savezničar Hrvatskog radničkog saveza Milan Bujan, što je prihvaćeno jednoglasno uz pljesak.

Sam protokol svečanosti bio je organiziran tako da bi se naglasilo da su staleške postrojbe izbore obavile potpuno slobodno i bez ičijeg pritiska. Naime, Pavelić tijekom biranja nije bio u dvorani, već je u nju ušao nakon što je izbor obavljen, u pratnji ministra unutarnjih poslova Mladena Lorkovića. Pavelić je potvrdio izbor načelnika i zamjenika, a Lorković izbor zastupnika. Potvrđivanju je prethodio podulji Pavelićev govor u kojem je detaljno objasnio zašto je odlučio Zagrepčanima omogućiti da biraju svoju vlast preko staleža. „Ja sam smatrao bezuvjetno potrebnim, da gradjanstvo donese odluku, tko će biti načelnik, a tko donačelnik grada Zagreba. Tom zgodom smatrao sam potrebnim, da uz načelnika i donačelnika na gradskoj obćini budu zastupani ljudi povjerenja gradjanstva, tako da o gradskim poslovima ne odlučuje samo činovničtvo, već osobe povjerenja gradjanstva, koje će donositi odluke, koje će davati svoje savjete i koje će vršiti nadzor nad gradskim poslovima, vršiti nadzor nad uredovanjem i nad razpolaganjem gradskom imovinom. (…) Nije lako naći sustav izbora. A ja smatram najnepravednijim izborom, gdje odlučuje jedan glas više od polovice. A smatram najboljom vrsti izbora, da se oni, kojih se to tiče medjusobno dogovore i sporazume, koga će na to mjesto postaviti.“ Nakon opširnog i vrlo slikovitog opisa nedostataka ranijeg demokratskog sustava koji je po njegovim riječima na vlast dovodio nesposobne i nedostojne osobe, Pavelić je istaknuo po čemu se novi sustav razlikuje od starog, a to je odlučivanje dogovorom kako bi svi bili zadovoljni, umjesto preglasavanjem. U nastavku je najavio da će se sustav izbora po prvi put proveden u Zagrebu primijeniti u svim gradovima i općinama u NDH, a „ako Bog da, u skoro vrieme i za Hrvatski državni sabor.“

Ključne Pavelićeve rečenice su tek uslijedile, a u njima je po prvi put tijekom NDH termin demokracija upotrijebio u pozitivnom kontekstu: „…ovaj izbor je dokaz, da se mi nikakve demokracije ne bojimo, dokazom je, da mi u vodjenju države, u državnim i obće javnim poslovima uobće nemamo pred narodom nikakvih tajna. Mi smo sa židovskom demokracijom obračunali i stvaramo svoju najveću i najbolju demokraciju, ustašku demokraciju.“ Pavelićev govor često je bio prekidan pljeskom i „zaglušnim poklicima odobravanja“ i poklicima „Tako je“ i „Živio Poglavnik“. Nazočnima se obratio i novi načelnik Starešinić, kao i zastupnik Bezuh koji se nadovezao na Pavelićev govor o demokraciji kazavši: „Naši neprijatelji nude različite sustave vladanja, a napose se razbacuju krilaticom o demokraciji, a ja vas pitam braćo, da li ima više slobode i demokratskog postupka nego je to u našoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.“

U komentaru izbora novog zagrebačkog zastupstva u Hrvatskom narodu posebna je pozornost dana Pavelićevom govoru i njegovoj tvrdnji da se u NDH gradi „ustaška demokracija“. Pod tim je naslovom 22. kolovoza objavljen komentar u kojem se objašnjava da „prava demokracija“ nije u suprotnosti s autoritarnom naravi ustaškog poretka. „To je uostalom karakteristika svih suvremenih nacionalističkih pokreta, koji vode do prave demokracije, t. j. do vlade naroda u kojoj će vlast biti vršena u ime naroda i u probitku naroda. Elemenat vodstva u autoritativnim sustavima nacionalističkih pokreta nije ono, što bi te sustave približavalo apsolutizmu, nego naprotiv pravoj narodnoj vladavini. Kod nas se to izražava već u tome, što Poglavnik neprestano iztiče, da sve svoje odluke i odredbe izdaje u ime naroda. Već je vraćajući se u oslobodjenu domovinu rekao: ‘Nisam došao vladati, nego raditi.’ Od toga časa Poglavnik u tom smislu razvija svoju državničku djelatnost, i možemo reći, da je danas malo državnika i vladara koji imaju tako neposredan dodir sa svojim narodom i koji s njime izravno razgovaraju kao Poglavnik. No, on ne ostaje kod toga, nego to razvija u pravi sustav narodne vladavine, nazivajući to sasvim ispravno ustaškom demokracijom.“

Ima li se na umu Pavelićev govor u Hrvatskom državnom saboru od 28. veljače 1942., može se zaključiti da dvije i pol godine kasnije prvi put dolazi do rehabilitacije pojma demokracije. Pavelić je u spomenutom govoru kazao da su ustaše tu riječ izbrisali iz riječnika, „zato da se izbrišu i sramotne uzpomene, koje je demokracija iza sebe ostavila:“ „Kad se govori o demokraciji, demos znači grčki narod, a kratein vladati, znači da bi narod trebao vladati. Pitam ja vas, u 23 godine demokracije Jugoslavije, kada, gdje i koliko je narod vladao? Pitam ja vas, koliko ste vladali i vi na državnim poslovima i samo upliva imali, kao najizrazitiji predstavnici naroda? Da je demokracija narodna volja, onda bi u našoj domovini već 1921. Stjepan Radić vladao. Nu ta demokracija ne samo da mu to nije dozvolila, nego ga je i ubila. (…) Gdje više narod sudjeluje u političkom, ekonomskom, pa i u svakom drugom polju, nego li što to danas u Njemačkoj i Italiji sudjeluje? Koji vođe imaju u zapadnim demokracijama uz sebe, za sebe i na djelu i na radu tako narod, kao dva velika vođe tih naroda, bez demokracije, mimo demokracije i protiv demokracije?“

I dok se 1942. pojam demokracije u potpunosti odbacivao, 1944. se ipak radi distinkcija  između „ustaške demokracije“ i liberalne demokracije s političkim strankama koja se naziva „židovskom“. U komentaru u Hrvatskom narodu pod naslovom „Ustaška demokracija“ kao razlog uvođenja novog izbornog sustava u NDH osim artikuliranja narodne volje otvoreno se spominje i opovrgavanje „neprijateljskih“ tvrdnji o unutarnjem stanju u NDH, čime se neizravno potvrđuje da je riječ o pokušaju da se ustaški režim pred Zapadnim saveznicima i partizanima barem prividno pokaže kao demokratski kako bi zadržao i povratio naklonjenost hrvatskog stanovništva: „Naša kritika demokracije nije kritika sustava, u koliko je on prava narodna pučka vladavina, nego je to kritika metoda, po kojima se hoće tobože doći do izražaja volje. Demokraciju kao narodnu vladavinu oštro lučimo od parlamentarizma… Važnost je Poglavnikova govora u tome, što je Poglavnik jasno iztaknuo ozbiljnu volju i ozbiljan rad Ustaškog pokreta, da svojim putem dodje do prave narodne volje, pa je na taj način opovrgao sva neprijateljska izvrtanja o našem unutrašnjem političkom životu.“ Na kraju članka najavljuje se da će staleške postrojbe ubuduće birati vodstva u svim gradovima i općinama, što bi trebalo biti uzor i za izbore za Hrvatski državni sabor.

I doista, već 2. rujna Pavelić je objavio Zakonsku odredbu o priedlogu za imenovanje načelnika, donačelnika, gradskih odnosno obćinskih zastupnika i njihovoj nadležnosti. Daljnji događaji pokazali su da su ovi potezi prije svega bili motivirani propagandnim razlozima. Pavelić je 7. rujna u Zagrebu održao govor Ustaškom stožeru grada Zagreba u kojem je dao svoje tumačenje upravo slomljene urote Vokić-Lorković. Poručio je da NDH čvrsto ostaje u savezništvu s Njemačkom i da nije moguća izdaja jer „u Hrvatskoj nema kralja“, što je očito bila aluzija na rumunjskog kralja Mihaela I. koji je 23. kolovoza 1944. izvršio puč protiv pronjemačkog predsjednika vlade Iona Antonescua: „Zaboravlja svatko takav, da je Nezavisna Država Hrvatska republika. I da u ovoj hrvatskoj republici ne odlučuju kraljevi, ne odlučuju pojedinci, nego da u njoj odlučuje čitav hrvatski narod.“ Ova rečenica imala je značajan odjek u ustaškoj propagandi i povezivana je s ranijom tezom o „ustaškoj demokraciji.“ Ivo Bogdan je u Hrvatskom narodu, u članku „S Poglavnikom do pobjede“, napisao da su Pavelićevom izjavom o NDH kao republici „neprijateljskoj propagandi potpuno podsjećena krila:“ „Uzalud kraljevski komunisti, koji vode partizane, govore o nekakvoj ‘slobodoj Hrvatskoj’; uzalud ‘vlada’ Petra Karagjorgjevića najavljuje nekakvu demokraciju; uzalud Draža Mihailović i njegov ‘svetosavski kongres’ govore o federaciji. Sve to iščezava pred stvarnošću Nezavisne Države Hrvatske, naše hrvatske republike (…) Već prije pala je u našem novinstvu rieč o ustaškoj demokraciji, a sada je još jasnije izražena Poglavnikova volja, da naša država, naša hrvatska republika, ima biti uredjena u skladu s narodnim predajama. Treba postepeno izgraditi političke ustanove preko kojih će na najbolji način doći do izražaja volja naroda, da bi tako naša država bila demokracija, tj. vlada naroda, u kojoj bi doista vrijedila volja naroda, a ne kojekakvih dvorskih klika, novčara, židova i kojekakvih stranaka i skupina, koje ovise o volji inozemaca.“ Ivo Šarinić je u članku „Seljaci brane državu“, pohvalio Pavelića da je izvršio „goruću želju“ Stjepana Radića, jer je ne samo ostvario hrvatsku republiku, već ju je „pred cielim svietom takvom i proglasio“, a ujedno je istaknuo i Pavelićeve teze o ustaškoj demokraciji: „Što to znači ta hrvatska ustaška demokracija? To znači podpuno slobodna politička volja svega hrvatskoga naroda koji se u svojoj ogromnoj većini danas bori i radi u Hrvatskom ustaškom pokretu.“

U takvom ozračju trajale su pripreme da se nakon Zagreba izbori prema modelu „ustaške demokracije“ održe i u drugim sredinama. Prvi su održani 10. listopada u Dubrovniku gdje su staleške postrojbe za načelnika izabrale Nika Koprivicu, a za donačelnika Franju Vojvodića. Ti izbori održani su u pravim ratnim uvjetima, osam dana prije ulaska partizana u Dubrovnik. Nakon toga 21. listopada obavljen je izbor u Karlovcu gdje je 420 predstavnika 12 staleških postrojbi izabralo Gradsko zastupstvo, načelnika Ivana Hauptfelda i donačelnika Josipa Požara. Dana 29. listopada izabrano je Gradsko zastupstvo u Sisku, načelnik Josip Stürmer i donačelnik Luka Pavelić. Dubrovnik, Karlovac i Sisak bili su uz Zagreb jedini gradovi u NDH koji su izabrali lokalnu vlast po novom modelu, dok su njegovu širu primjenu onemogućile nepovoljne ratne okolnosti i smanjenje područja pod nadzorom vlasti NDH. Izbori u tim gradovima imali su daleko manji odjek u novinama nego izbori u Zagrebu te nisu uopće bili popraćeni komentarima.

Zagrebačko Gradsko zastupstvo djelovalo je sve do propasti NDH, a održalo je tek tri sjednice te su vijećnici uglavnom zasjedali u odborima kojih je bilo sedam i bavili se egzistencijalnim pitanjima koja su potkraj rata mučila Zagrepčane. Zadnju sjednicu Gradsko zastupstvo održalo je 9. travnja 1945. povodom četvrte godišnjice NDH i tom je prigodom Paveliću darovalo „ljetnikovački posjed na obroncima Zagrebačke gore zvan Rebro“. „Obćina slob. i kr. Glavnoga grada Zagreba nada se, da će Poglavnik nakon teških godina boravka i borbe u stranom svietu, nakon napornog rada u domovini, po sretnom svršetku ovog rata, sprovesti u ljetnikovcu dugi još niz godina, smiren nad sudbinom svog naroda i sretan u krugu svoje obitelji“, rekao je načelnik Starešinić prije nego je prijedlog aklamacijom prihvaćen.Zadnja je sjednica ovom potpuno iracionalnom odlukom, donesenom mjesec dana prije propasti NDH, simbolički pokazala da je svrha postojanja Gradskog zastupstva bila prije svega propagandna i dekorativna, kako bi ustaški režim pred unutarnjom i vanjskom javnošću dobio određenu demokratsku masku i stekao potporu.

„Ustaška demokracija“ i činjenica da je Pavelić Zagrepčanima „vratio samoupravu“ ne spominje se u Memorandumu Vlade NDH poslanom 4. svibnja 1945. Zapadnim saveznicima. Memorandum nije imao šanse za uspjeh jer je NDH izgubila rat i saveznici su bili složni oko ponovne uspostave Jugoslavije, iako je u njemu detaljno pobrojano sve što bi se moglo shvatiti kao dokaz tobožnje demokratičnosti ustaških vlasti i privrženosti vrijednostima koje su zastupali i saveznici. Među ostalim je istaknuto i to da je Ante Starčević bio „najveći hrvatski liberal i demokrat“ te „najveći protivnik pruskog imperijalizma i najvatreniji pobornik zapadne demokracije“, čija djela se zbog „vanjskog pritiska“ tijekom rata nisu mogla objaviti u izvornom obliku. Međutim, radi se o tome da „ustaška demokracija“ nije imala puno veze s liberalnom demokracijom i da su njena provedba u praksi, pa i sam termin, i zamišljeni kao njena suprotnost (liberalna demokracija je pritom nazivana „židovskom“, što je u ustaškom političkom govoru bila krajnje negativna kvalifikacija).

Stoga podsjećanje na izbore provedene na staleškim osnovama nije moglo biti dokaz da NDH nije fašistička država i da se nije vodila fašističkom ideologijom, kao što se tvrdilo u Memorandumu, nego upravo potvrda bliskih veza s nacističkom Njemačkom i ranije s fašističkom Italijom koje je vodstvo NDH odjednom pokušalo izbrisati iz povijesnog pamćenja. Iako je izbor lokalne zagrebačke vlasti devet mjeseci ranije Paveliću bio dokaz da se „mi nikakve demokracije ne bojimo“, u novim okolnostima taj čin nije imao nikakvu političku težinu koja bi pomogla u dodvoravanju zapadnim demokratskim državama i bilo je oportunije ne spominjati ga.

Kad su uoči sloma NDH načelnik Starešinić i donačelnik Mokrović otišli su u inozemstvo, Pavelić za čuvanje reda i mira u Zagrebu nije opunomoćio nikoga od gradskih zastupnika, nego ravnatelja Ureda Hrvatskog državnog sabora Đuru Kumičića. Eugen Starešinić povukao se u Austriju, zatim u Italiju u logor za hrvatske izbjeglice u Fermu i na koncu u Buenos Aires gdje je umro 1974. godine. Franjo Mokrović se pak povukao u Italiju, a u Jugoslaviji je u odsutnosti osuđen na smrt. Britanske vojne vlasti uhitile su ga u Trstu 1947. i 1948. izručile. Te godine na novom je suđenju osuđen na 11 godina robije, no kazna mu je povećana na 13 godina koje je izdržavao u Staroj Gradiški i Srijemskoj Mitrovici. Umro je u Zagrebu 1994. godine. Inspirator uvođenja novog izbornog sustava Ivan Oršanić nastanio se u Buenos Airesu gdje je 1951. osnovao Hrvatsku republikansku stranku kojoj je bio na čelu do smrti 1968. godine.

Marijan Lipovac

Foto: Članci iz dnevnog lista „Hrvatski narod“

Komentari su zatvoreni.