18. veljače 2024. | 532 prikaza.

NEPOZNATO O POZNATOME – Franji Kuhariću se ostvarilo sve što je u životunajviše priželjkivao – pad komunizma, samostalna Hrvatska i Stepinac postavljen na oltar!

Povijesno je danas neprijeporno da je komunističko suđenje zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu 1946. godine bilo montirano. Također je jasno da do procesa protiv Stepinca ne bi došlo bez izravne privole Josipa Broza Tita. Naime, Stepinac je bio glavna zapreka Titu u podjarmljivanju Katoličke Crkve u novom komunističkom sustavu. Zato ga je Tito dao uhititi već 17. svibnja 1945., ali je ubrzo pušten. Stepinac se nakon toga pojavljuje u javnosti s komunističkim vrhom, na zagrebačkom uličnom mimohodu, a u srpnju 1945. kao gost sudjeluje na otvaranju Četvrtog zasjedanja ZAVNOH-a u zagrebačkoj sabornici. Sve to vrijeme Tito je pokušavao pridobiti Stepinca, ali neuspješno. Stepinac je bio posve odan Vatikanu, ali bio je smetnja i zato što se bespogovorno suprotstavio komunističkim likvidacijama, uhićenjima, konfiskaciji imovine, ateističkoj promidžbi… Stoga ga je ipak trebalo uhititi, osuditi i zatvoriti.

Kako bi se pripremio teren za njegovo uhićenje, protiv njega je najprije pokrenuta medijska huškačka propaganda, koja ga je u narodu trebala prikazati kao jednog od najvećih ratnih zločinaca. Odluku o suđenju donio je Tito osobno, što je posvjedočio tadašnji javni tužitelj Hrvatske Jakov Blažević: „Tito je bio na Bledu, bio je i Kardelj… Hrnčević je bio javni tužilac Jugoslavije, ja sam bio javni tužilac Hrvatske. Tito je pozvao nas dvojicu na Bled, gdje smo čitav dan razgovarali kako da postavimo optužnicu i krivično gonimo Stepinca.“ Prema drugom Blaževićevu sjećanju, Tito je na Bledu „presjekao“ i rekao „gonite ga“.

Stepinac je ponovno uhićen 18. rujna 1946., a Tito je bio upoznat sa zapisnikom s njegova saslušanja. Kako suđenje ne bi dobilo prizvuk političkog procesa, suđeno mu je s bivšim dužnosnicima ustaškog režima za ratne zločine. Stepinčeva osuda izazvala je žestoke reakcije u svijetu. Zato je Tito stranim delegacijama često obrazlagao njegov slučaj, o čemu postoji više zapisa u njegovoj pismenoj ostavštini. Tito u svom osobnom dnevniku na dva mjesta piše o Stepincu. Štoviše, to je još jedan, dodatni dokaz da je Tito bio glavni nalogodavac Stepinčeva suđenja i utamničenja, a i nakon njegova zatvaranja pomno je pratio što se s njime zbivalo. Tako u svom dnevniku za dan 20. studenoga 1950. piše: „Danas sam javio Ministru Unutrašnjih poslova Hrvatske da obustavi daljnje posjećivanje Stepinca sa strane raznih stranaca i da mu se u vezi sa štednjom najlakše obustavi razne beneficije u ishrani koje je do sada uživao. Postao je prilično drzak otkako ga počeše stranci posjećivati.“ Tjedan dana poslije ponovno u dnevniku spominje Stepinca: „Američki Ambasador je danas tražio hitni sastanak po nalogu svoje Vlade. Mislio sam da će biti možda neka nova ponuda za naoružavanje i primio sam ga u 5 sati poslije podne. Na moje veliko iznenađenje počeo je prvo veliki, patetički uvod o nekoj ‘neugodnoj misiji’, a ispostavilo se da je stvar u tome: ‘Američka Vlada je zabrinuta o ishodu diskusije u Senatu u vezi sa davanjem pomoći Jugoslaviji, jer će republikanci vjerojatno postaviti kao uvjet puštanje Stepinca na slobodu.’ Ambasador je dugo objašnjavao kako bi se to moglo vrlo dobro udesiti još prije sjednice Kongresa, ‘da se Stepinac premjesti u neki manastir’, da se ‘prebaci preko granice’ itd. Ja sam bio vrlo kategoričan u svome odbijanju i rekao sam da to proturječi njihovim željama da mi budemo čim slobodniji u obrambenom smislu, jer takav postupak izazvao bi veliko negodovanje kod pravoslavnog stanovništva s jedne strane, a s druge strane narod bi to shvatio kao uvjet i ne bi se složio sa time.“

Koliko je Tito bio zainteresiran za Stepinca dovoljno govore i izvješća UDB-e za NR Hrvatsku koja su mu redovito dostavljana. Kad je 5. prosinca 1951. Stepinac prebačen iz Lepoglave u kućni pritvor u Krašić, to je kao trebao biti Titov znak popuštanja. Stepinac je i tada dobio Titovu ponudu da ode iz zemlje, što ovaj nije prihvaćao, jer je znao da ga nikad ne bi pustili natrag u zemlju. Vrhunac Titova sukoba s njime i Vatikanom dogodio se 29. studenoga 1952., kad je imenovan kardinalom. Bila je to prekretnica koja je dovela do raskidanja diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice.

Sve je to kontekst u kojemu je stasao Franjo Kuharić i kojega je Stepinac pratio cijeli njegov život, i kojega se Kuharić nije odricao ni za što. Kao prvo, Kuharić je rođen 1919. u Gornjem Pribiću kod Jastrebarskog, u mjestu koje administrativno potpada pod Krašić, isto kao i mjesto Brezarić u kojemu je 1898. rođen Stepinac. Kuharić je teologiju diplomirao 1945. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te mu je 15. srpnja iste godine svećenički red podijelio Stepinac kao zagrebački nadbiskup. Bilo je to nedugo nakon prvog Stepinčeva uhićenja i puštanja. Stepinčev biograf Aleksa Benigar piše kako mu je Kuharić kazao da je Stepinac nakon izlaska iz zatvora posjetio Bogoslovno sjemenište u Zagrebu na Kaptolu i da je tom prilikom izjavio: “Bit će borbe, najviše za odgoj mladeži!” Kuharićevi prvi svećenički dani bili su u znaku komunističke strahovlade. Pratila ga je Stepinčeva poruka mladim svećenicima: “Šaljem vas u krvavu kupelj.”

Kuharić je nakon svećeničkog ređenja od 1. studenoga 1945. prvo bio na službi kao duhovni pomoćnik u župi Radoboj. I onda ga Stepinac od 1. rujna 1946. premješta za upravitelja novoosnovane župe Rakov Potok. Kuharić je poslije svjedočio kako mu je Stepinac kazao: “Šaljem te u mali Staljingrad!” Nedugo nakon toga, Stepinac je 18. rujna ponovno uhićen i zatvoren, a optužnica protiv njega podignuta je 23. rujna. Glavna rasprava započela je 30. rujna, a presuda je donesena već 11. listopada. Stepinac je osuđen na 16 godina zatvora s prisilnim radom uz gubitak građanskih i političkih sloboda za dodatnih 5 godina te mu je oduzeta privatna imovina. Dana 19. listopada prebačen je u lepoglavsku kaznionicu, a 5. prosinca 1951. prebačen je u kućni pritvor u župni ured u Krašiću. Papa ga je 29. studenoga 1952. imenovao kardinalom. Stepinac je umro u Krašiću 10. veljače 1960. i pokopan je 13. veljače u kripti zagrebačke katedrale, iako su se tome prvotno protivile komunističke vlasti.

Stepinac je umro, ali je Stepinac i dalje pratio Kuharića u njegovom životu. Povjesničar dr. sc. Miroslav Akmadža u svojoj knjizi “Franjo Kuharić – kardinal i vlast” piše: “Bogoslov Franjo Kuharić naznačio je svoju ideju svećeničkoga života u čestitki prigodom desete obljetnice biskupskog posvećenja Alojzija Stepinca 1944. godine: “ići stopama svog nadpastira, muževno i bez straha svjedočiti za Istinu, dobrotom otirati suze svima koji plaču, toplinom duše rastapati led oko srca i vraćati u nj nadu, obuhvatiti Kristovim duhom ljude ranjene mržnjom i oživiti u njima ljubav; za sve to crpsti snagu iz molitve i pokore, iz intimnog prijateljstva s euharistijskim Isusom i s nebeskom Majkom Marijom”.

Akmadža napominje kako se “iz navedenog može vidjeti kako je Kuharić u nadbiskupu Stepincu već tada vidio svećenički uzor i put kojim treba ići, ne mogavši još tada ni naslutiti što će sve njegov nadbiskup uskoro morati doživjeti” i nastavlja: “Progon, suđenje, zatvaranje i smrt nadbiskupa Stepinca sigurno su duboko dirnuli mladog svećenika Franju Kuharića i dodatno u njemu ojačali uvjerenje kako je potrebno nasljedovati Stepinčev put. Zato će Kuharić čitav svoj život vjerno svjedočiti Stepinčevo ime i čvrsto braniti njegovu čast pred komunističkim vlastima bez obzira na posljedice. Nakon što je nadbiskup Stepinac u rujnu 1946. zatvoren u Lepoglavi, Kuharić se tada kao župnik u Rakovu Potoku prvi put našao u situaciji da svjedoči njegovu nevinost. U jednom svom sjećanju Kuharić navodi da ga je tih dana, dok se vraćao biciklom iz Svete Nedelje, sustigao komandir milicije iz Rakova Potoka i upitao ga “što kaže narod, zašto je zatvoren nadbiskup Stepinac?”. Kuharić mu je odgovorio: “Svaki misli svoje.” Na upit što on misli, kazao je: “Smatram da je nevin zatvoren i da hrvatskom narodu i Crkvi nešto znači,” Milicajac je na to upitao: “Zašto nisu zatvorili mene ili Vas?”, na što je Kuharić odgovorio: “Ni Vi ni ja nismo važni, a nadbiskup Stepinac nešto znači u hrvatskom narodu i zato je zatvoren!”

Akmadža piše da je Kuharić još kao župnik 13. prosinca 1951. među prvima pohodio nadbiskupa Stepinca nakon što je premješten iz zatvora u Lepoglavi u Krašić. Budući da je često dolazio u Krašić, i nadbiskup Stepinac se o njemu, piše Akmadža, znao pohvalno izraziti. “Govorio je da čuje lijepe stvari o tom mladom svećeniku i da želi da nastavi s radom i stječe iskustva.”

Akmadža i ovo otkriva u svojoj knjizi: “U Kuharićevoj ostavštini sačuvane su i Stepinčeve dopisnice Kuhariću u kojima iz Krašića zahvaljuje na čestitkama u povodu imendana i raznih blagdana. Kuharić u jednom pismu od 27. kolovoza 1954. traži i neke savjete glede duhovnih pitanja. Iz svega je vidljivo kako su nalazili načina za međusobno dopisivanje, što je Stepinac uspijevao činiti tajnim kanalima kojima je održavao vezu i s brojnim drugim osobama.”

U ljeto 1959. Kuharić je, prema njegovu kasnijem svjedočenju, posljednji put vidio živoga nadbiskupa Stepinca. Akmadža o tome piše: “Tada je Stepinac svećenike Kuharića i Josipa Dumića blagoslovio s prozora obučen u roketu i mocetu (gornji dio svećeničke odjeće). To je bilo u skladu s dogovorom da, kada oni budu prolazili na mopedima od Hutine, Stepinac ih bude čekao na sjevernom prozoru svoje sobe, dok je milicionar pred vratima s druge strane kuće. Po navodima UDB-e Kuharić se 1960. žalio prijateljima što su novine u obavijesti o smrti kardinala Stepinca izostavile njegove titule, kako bi ga i mrtvog ponizili. Isticao je značenje čina što je papa Ivan XXIII. održao propovijed i zadušnicu za kardinala Stepinca i kako bi se to u srednjovjekovnoj Crkvi smatralo da je automatski proglašen svecem. Kuharić je iz toga vidio namjeru pape da se u dogledno vrijeme pokrene postupak za proglašenje kardinala Stepinca svetim.”

Nova stranica u Kuharićevom životu dogodila se kad ga je papa 16. veljače 1964. imenovao pomoćnim biskupom zagrebačkim, a za biskupa je posvećen 3. svibnja iste godine. Nekoliko dana poslije tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper postavlja ga za generalnog vikara Zagrebačke nadbiskupije. Kuharić je još kao župnik bio pod stalnim nadzorom komunističkih vlasti, a nakon njegovog imenovanja za pomoćnog biskupa vlasti su ocijenile da im je on sve opasniji! Novi korak za Kuharića dogodio se kad je papa Pavao VI. dotadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franju Šepera 8. siječnja 1968. imenovao predstojnikom Zbora za nauk vjere. Nakon što je u kolovozu 1969. Šeper podnio ostavku na mjesto zagrebačkoga nadbiskupa, Kuharić je imenovan apostolskim administratorom do imenovanja novog zagrebačkog nadbiskupa. I baš ubrzo nakon toga dogodio se Kuharićev susret s Blaževićem koji je 1946. zastupao komunističku optužnicu protiv Stepinca. Dogodilo se to istog dana kad je Kuharić jedini put u životu susreo Tita, nakon proslave 300. godišnjice Zagrebačkoga sveučilišta 17. prosinca 1969. godine.

Kuharić je, naime, te večeri u Banskim dvorima vodio podulji razgovor s Blaževićem koji je tada bio predsjednik Sabora SR Hrvatske. Akmadža o tome piše: “Blažević je počeo razgovor primijetivši kako Hrvatska nikada prije nije imala takav kulturni i ekonomski prosperitet kao u socijalizmu, upitavši: “Nije li onda ipak naša politika bila bolja od Stepinčeve politike?” Kuharić je odgovorio kako kardinal Stepinac nije bio političar nego katolički nadbiskup, koji je kao takav obavljao svoju dužnost. Primijetio je kako je to tema za jedan duži razgovor i da trenutačno za to nije prigoda. No Blažević je ustrajao na razgovoru i pozvao ga da dođe k njemu kako bi mu pokazao ono što sigurno ne zna. Ustvrdio je kako je Stepinac iskoristio Biskupsku konferenciju 1944. (vjerojatno je mislio na ožujak 1945.) kako bi pomogao poglavniku Anti Paveliću. Kuharić je na to odgovorio kako Stepinac sigurno nije stajao iza pojedinih osoba, nego je branio načelo prava naroda, u ovom slučaju hrvatskoga, na svoju državu i slobodu. Time nipošto nije branio zločine koji su možda u to ime učinjeni. Blažević je kritizirao i način na koji je Stepinac postao nadbiskup, pridajući važnost potpori kralja Aleksandra Karađorđevića zbog Stepinčeva sudjelovanja na Solunskoj fronti. Kuharić je na to kazao kako je Stepinac postao nadbiskup ponajprije zbog svojih svećeničkih kvaliteta. U nastavku razgovora Kuharić je isticao kako je Stepinac nevin osuđen i prikazan kao ratni zločinac. Blažević je na to rekao kako je za državne vlasti Stepinac “zatvorena knjiga”, ustvrdivši da je i sam priznao krivnju. Kuharić je to opovrgnuo ističući kako je Stepinac samo rekao: “Moja je savjest čista!” Blažević je u nastavku tvrdio kako Crkva nikada prije nije imala toliko časopisa kao danas. Na to je Kuharić ustvrdio da je to trenutačna činjenica, tako nije bilo prijašnjih godina, no kako sada nije riječ o tome nego o potrebi da se objektivno i mirno analiziraju povijesne činjenice. Rekao je kako je osobno za razgovor, ali posve slobodan i iskren, a kada bi se neki procesi obnovili, osude bi bile sasvim drukčije. Istaknuo je kako revolucija ne sudi mirno, a glavni je uzrok sukoba to što su komunisti borbu za novo društvo vezali za ateizam. Blažević je to negirao, ističući kako su u ratu surađivali komunisti i vjernici. Čudio se Kuhariću što je tako mlad toliko opterećen prošlošću. Na to je Kuharić primijetio kako je sva promidžba poslije rata bila usmjerena protiv vjere, a što se tiče prošlosti, samo se zalaže za objektivnost. Blažević je čak ustvrdio kako bolje pozna Crkvu od Kuharića jer je bio ministrant i učio dogmatiku i moral, a zna i Misu solemis. Kuharić je na kraju primijetio kako bi onda morao dopustiti da i on kaže što zna, a na Blaževićev prijedlog da jednom prigodom detaljnije o svemu razgovaraju, odgovorio je kako je spreman za razgovor, ali u mirnom i iskrenom ozračju. Na Blaževićevu primjedbu da su on i neki drugi ekskomunicirani iz Crkve Kuharić je kazao kako mu to neće biti smetnja za razgovor. Kuharić u svom dnevniku navodi kako je Tito uglavnom razgovarao s drugima, ali je povremeno slušao njihov razgovor, jednom upitavši: “Što vi to vodite teološku diskusiju?”

Akmadža piše kako su komunističke vlasti bile “uznemirene nekim Kuharićevim izjavama nakon imenovanja apostolskim administratorom u kojima spominje kardinala Stepinca i govori o teškom položaju Crkve”. Bilo je prijedloga i akcija sa strane vlasti da se kod Svete Stolice poduzmu mjere za žurno i konačno sprečavanje Kuharićeva imenovanja novim zagrebačkim nadbiskupom. No to im nije pomoglo, jer je papa 16. lipnja 1970. Kuharića imenovao za zagrebačkog nadbiskupa, čime je naslijedio nadbiskupsku stolicu u kojoj je sjedio i Stepinac. I onda je papa Ivan Pavao II. objavio 5. siječnja 1983. da Kuharića imenuje kardinalom.

Onima starijima u sjećanju je ostalo Stepinčevo svake godine u zagrebačkoj katedrali, koja je svake godine na obljetnicu Stepinčeve smrti 10. veljače bila puna, kao i trg pred njome. Svi su slušali Kuharićeve propovijedi, a njih je pomno dakako analizirala i vlast. Evo Kuharićeve propovijedi od 10. veljače 1984. godine: “Imajući pred očima vrijeme, prilike, svu dramatičnost naše nacionalne i svjetske situacije u kojoj je živio i djelovao zagrebački nadbiskup blažene uspomene Alojzije Stepinac, dolazimo do uvjerenja da je i on uključen na osobit način u misterij mučeništva kojim se potvrđuje uvjerenje i čvrstoća savjesti. Dao je svjedočanstvo istini i potvrdi ljubavi koja u sebi uključuje čovjekoljublje i rodoljublje. Ta pak ljubav ima izvor u Bogu i živi od otkupljenja. To je uvjerenje Crkve u Hrvata. To je uvjerenje cijele Katoličke crkve. To potvrđuju svi veliki pape ovog našeg vremena za redom, od Pija XII. do Ivana Pavla II. Čestitosti nadbiskupove savjesti dali su priznanje toliki ljudi koji ne pripadaju našem katoličkom zajedništvu. Poslije “prežalosnog procesa”, kako se izrazio veliki papa Pio XII. tolike su ličnosti svjetske politike, znanosti, vjere i kulture dali svjedočanstvo svoga uvjerenja o nadbiskupovoj nevinosti.”

Dakako, za vrijeme jugoslavenskog režima nije bilo moguće povesti proces za Stepinčevo proglašenje blaženim i svetim. No čim se Hrvatska osamostalila, Kuharić je dao sve od sebe da taj proces krene što prije. Prvi korak bio je posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i Zagrebu 1994., a posebno je bilo zabilježeno kad je papa kleknuo kod Stepinčeva groba i molio s Kuharićem. I onda se vrhunac dogodio 1998. godine. Kuharić je tada bio nadbiskup u miru, naslijedio ga je Josip Bozanić, ali bio je zacijelo dotad najsretniji u životu. Jer je papa Stepinca u Mariji Bistrici proglasio blaženikom Katoličke Crkve.

Kada su konačno potvrđeni papin dolazak i beatifikacija, Kuharić je u dnevniku, piše Akmadža, 8. svibnja 1998. zapisao: “Ovom beatifikacijom je nagrađena i pobožnost hrvatskih katolika koju je Božji narod (i hrvatski narod) njegovao prema Sluzi Božjem vjerujući u njegovu nevinost, štujući ga ne samo kao sveca nego i kao mučenika. Ovdje se zaista ostvaruje: Vox populi, vox Dei! [Glas naroda, glas Božji!] Uvjeren sam da božja providnost proslavom Sluge Božjega želi utješiti Crkvu u Hrvata i hrvatski narod zbog svih nepravda i nasilja koja su izvršena u ovom stoljeću nad hrvatskim narodom baš zato jer je katolički narod koji je zbog toga imao mučnu povijest. […] Svemu tome je simbol i znak mučenik kardinal Alojzije Stepinac, najnevinija među svim nevinim žrtvama. Bog u svojoj božanskoj mudrosti ima vječnost da ispravlja sve nepravde, ali On i u vremenu ima načina da obori s prijestolja silne i uzvisuje ponizne. Dakle, Božje nam milosrđe priređuje utjehu, a to nas obavezuje da se obratimo. Uzalud bismo častili Blaženika s neobraćenim srcem. To nam neka On moli: obraćenje!”

Dana 3. listopada 1998. godine papa Ivan Pavao II. beatificirao jeu Mariji Bistrici Alojzija Stepinca (stepinac.zg-nadbiskupija.hr)

Kuhariću se tako ostvarilo sve što je u životu najviše priželjkivao – pad komunizma, samostalna Hrvatska i Stepinac postavljen na oltar!

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.