4. studenoga 2022. | 1390 prikaza.

Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.) i hrvatsko-srpski odnosi

Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.) bila je marionetska država koja je osnovana na području većeg dijela Hrvatske koji se dotad nalazio u Kraljevini Jugoslaviji te na području Bosne i Hercegovine, i to pod pokroviteljstvom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Odnos novih vlasti NDH prema Srbima bio je uvjetovan hrvatsko-srpskim odnosima još iz vremena Austro-Ugarske Monarhije, a čiji se odnos posebno zakomplicirao i dobio još veći intenzitet sukoba od nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstva SHS) 1. prosinca 1918. godine, završetkom Prvoga svjetskog rata. Ta je nova država obuhvaćala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Država je 1921. godine preimenovana u Kraljevinu SHS, a 1929. u Kraljevinu Jugoslaviju.

Ključ problema nastao je već 1918. godine, kad pobjedničke sile u Prvome svjetskom ratu nisu imale nikakvog sluha za samostalnom hrvatskom državom. Hrvati su se u okviru Austro-Ugarske našli na poraženoj strani u ratu i ta je činjenica uvjetovala mnoge daljnje događaje. Nakon raspada Austro-Ugarske, oformljena je Država Slovenaca, Hrvata  Srba (Država SHS), koja je obuhvaćala teritorij bivše Austro-Ugarske u kojoj su živjeli Slovenci, Hrvati i Srbi (područje Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine). Ta je država oformljena 29. listopada 1918., ali nije dobila međunarodno priznanje. Tako se dogodilo da se Država SHS ujedinila s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u zajedničku državu – Kraljevinu SHS, u kojoj je glavni grad bio Beograd u Srbiji, a dotadašnji regent Kraljevine Srbije Aleksandar Karađorđević postao je prvo regent Kraljevstva SHS (1918.-1921.), a zatim i kralj Kraljevine SHS od 1921., odnosno od 1929. kralj Kraljevine Jugoslavije. Međutim, Hrvatski sabor nikad nije potvrdio tu odluku o ujedinjenju. Naprotiv, formiranjem nove države hrvatski parlament je raspušten.

Sljedeća točka razdora između Hrvata i Srba dogodila se dvije godine kasnije. Naime, već početkom Prvoga svjetskog rata, Italija je dobila obećanja Antante da će dobiti jadransku obalu koju je dotad držala Austro-Ugarska kao nagradu za prelazak Italije na stranu Antante u ratu. To je poznati Londonski ugovor iz 1915. godine koji je bio tajni sporazum između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, potpisan 26. travnja 1915., kojim su zemlje Antante privoljele Italiju da napusti Središnje sile, obećavajući joj područja njezinih dojučerašnjih saveznika. Prema tom ugovoru, Hrvatska je trebala biti svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije: preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije. Za taj dio Hrvatske koji ne bi bio pripojen Italiji i Srbiji, tek je trebalo odlučiti hoće li pripasti Mađarskoj, ili će ostati u nekoj budućoj austrijsko – mađarskoj zajedničkoj državi.

Tako je pao dogovor između Kraljevstva SHS i Kraljevine Italije 12./13. studenoga 1920. godine u talijanskom gradiću Rapallu, a tim ugovorom poznatim kao Rapallski ugovor, Italija je dobila hrvatska područja – poluotok Istru, otoke Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu, Sušac, te grad Zadar, a za Rijeku je dogovoreno da bude slobodna država. No 1924. godine, Rimskim ugovorima između talijanskog fašističkog vođe Benita Mussolinija i predsjednika jugoslavenske vlade Nikole Pašića (Srbina), Rijeka je također prepuštena Italiji. Sve su to bila područja s većinskim hrvatskim stanovništvom koja su vraćena Hrvatskoj 1945. godine pobjedom partizana u Drugome svjetskom ratu. Istina, Italija nije dobila sve što joj je bilo obećano Londonskim ugovorom, ali ipak je dobila puno!

Nova točka razdora dogodila se 20. lipnja 1928. godine, kad je član srpske Radikalne stranke i srpske terorističke grupacije “Bela ruka” – Puniša Račić, u Skupštini u Beogradu pucao na hrvatske zastupnike. Ubio je Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško su ranjeni Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa. Stjepan Radić bio je tada hrvatski vođa i umro je u Zagrebu od posljedica atentata 8. kolovoza 1928., a njegov pogreb okupio je desetke tisuća ljudi iz cijele Hrvatske.

Kralj Aleksandar zatim je 6. siječnja 1929. proglasio diktaturu kojom je ukinuo ustav i raspušta Skupštinu. U vrijeme diktature zabranjen je bio rad svih političkih stranaka i organizacija. Početkom listopada 1929. kralj je donio Zakon o nazivu i podjeli države, a po tom zakonu država je dobila naziv Kraljevina Jugoslavija i bila je podijeljena na devet banovina umjesto 33 oblasti: Dravska, Savska, Vrbaska, Primorska, Drinska, Zetska, Vardarska, Moravska i Dunavska. Granice među banovinama povučene su tako da je u njih šest bila srpska većina, koje naznačuju konture Velike Srbije. Hrvatske su zemlje bile podijeljene na dvije banovine – Savsku i Primorsku.

Nakon uvođenja diktature u zemlji, pojavljuje se hrvatska emigracija koja vuče svoj korijen ponajviše iz Hrvatske stranke prava, a taj dio hrvatske opozicije smatrao je da se hrvatsko pitanje može riješiti samo izlaskom iz Jugoslavije. Vodeći čovjek te stranke, Ante Pavelić, u raznim je prilikama otvoreno istupao s programom stvaranja samostalne Hrvatske. U Zagrebu je pokrenuo list “Hrvatski domobran” s jasnim programom stvaranja samostalne Hrvatske, a istovremeno je osnovana i istoimena ilegalna omladinska organizacija za borbene aktivnosti, koja će biti glavni stožer okupljanja ustaške skupine u zemlji.

Početkom diktature kralja Aleksandra, 1929., Ante Pavelić je postao nepoželjna osoba za režim, pa bježi u Austriju gdje je uspostavio vezu s grupom hrvatskih emigranata, bivših časnika austrougarske vojske koji se nisu vraćali u Hrvatsku jer nisu prihvaćali stvaranje Jugoslavije. U travnju 1929. Pavelić odlazi u Sofiju gdje se sastaje s vođom makedonske emigracije Vančom Mihailovom, i s njim dogovara suradnju s ciljem izdvajanja Hrvatske i Makedonije iz Jugoslavije, a usput je Pavelić održao antijugoslavenski govor, što nije prošlo nezapaženo u Beogradu, pa ga je jugoslavenski režim osudio na smrt u odsutnosti.

Beč nije želio komplicirati odnose s Jugoslavijom, pa je otkazano gostoprimstvo Paveliću u Austriji, nakon čega on prelazi u Italiju, koja postaje baza okupljanja hrvatske emigracije. U Mussolinijevim planovima širenje prema Balkanu to je imalo  veliki značaj, a posebno je to bila prilika za dobivanje Dalmacije, pa je jasno zašto je zainteresiran za Pavelićevu ideju rušenja Jugoslavije. Stoga pruža materijalnu i političku pomoć hrvatskoj emigraciji i Paveliću. U Italiji se okupilo oko 500 pripadnika hrvatske emigracije.

Godine 1930. Pavelić je inicirao organizaciju emigranata pod nazivom: Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret. Prvi programski dokument ustaške emigracije nastao je nešto kasnije, 1932., Ustav Ustaše – hrvatske revolucionarne organizacije, gdje se navodi da organizacija ima zadaću oružanim ustankom osloboditi Hrvatsku i postići njenu samostalnost na cijelom narodnom i povijesnom području, a kao granica buduće hrvatske države na istoku ističe se Drina, kao granica dvaju svjetova, istočnog i zapadnog. Prema Ustavu ustaše su organizirani kao vojna formacija, a najviši organ bio je Glavni ustaški stan kojemu je na čelu poglavnik (Ante Pavelić). Ubrzo je izdan novi dokument, 1933. pod nazivom Načela hrvatskog ustaškog pokreta, koji potvrđuje stavove iz Ustava, ali se cijela stvar postavlja na širu osnovu, pa više nije ustaška organizacija nego ustaški pokret.

Pripadnici ustaškog pokreta bili su smješteni u posebnim logorima u Italiji (Brescia, Bovigno, Lipari…), u Mađarskoj (ustaški centar Janka-puszta), a ustaških punktova bilo je i u Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj, u sjevernoj i južnoj Americi… Pripadnici pokreta izvodili su sve moguće diverzije na području Jugoslavije, posebno na željeznici. Najpoznatija akcija izvedena je 1932., tzv. Velebitski ili Lički ustanak, kada se skupina ustaša iz Italije prebacila u Liku i izvela napad na jugoslavensku žandarmeriju u Brušanima.

Pogoršanje unutarnjeg stanja u državi i sve nepovoljniji međunarodni položaj, jer su Velika Britanija i Francuska kritizirale diktatorski režim, prisililo je kralja Aleksandra da pokuša prikriti diktatorski oblik vladavine. U rujnu 1931. kralj je objavio novi ustav Kraljevine Jugoslavije, poznatiji kao Oktroirani ustav, jer ga nije donio parlament, nego ga je dao (oktroirao) vladar. Stvorene su neke nove institucije vlasti, tj. uspostavljen je dvodomni parlament – Senat i Narodna skupština, ali država je i dalje totalitarno uređena, jer zakoni koji se donose u Senatu i Skupštini postaju valjani tek kada ih potpiše kralj, tako je otvorenu diktaturu zamijenila prikrivena diktatura.

Kada je 1928. izvršen atentat na Radića i druge hrvatske zastupnike u Beogradu, ustaše su za taj nasilnički čin okrivili osobno kralja Aleksandra, a njihov zavjet je bio da će kralj-diktator platiti za svoje zločine. Ustaše su pokušali prvi atentat na kralja Aleksandra 1933. prilikom njegovog boravka u Zagrebu, koji je završio neuspjehom, ali u slijedećem pokušaju bili su uspješniji. Naime, Pavelić je doznao za posjet kralja Aleksandra Francuskoj, a organizaciju atentata prepustio je Eugenu Didi Kvaterniku, čije su se skupine pripremale u Mađarskoj na imanju Janko Puszta i sa krivotvorenim putovnicama stigli u Francusku. Atentat je izvršen 9. listopada 1934. u Marseillesu, ubrzo nakon kraljeva iskrcavanja sa razarača “Dubrovnik”. Izvršenje atentata pripalo je Veličku Kerinu, koji je bio Makedonac, član VMRO (Vnutrešnja Makedonska Revolucionarna Organizacija). Uz kralja pogođen je i francuski minister vanjskih poslova Louis Barthou. Atentator Veličko Kerin ubijen je na licu mjesta, a ostali sudionici uhvaćeni su na švicarskoj granici i osuđeni na doživotnu robiju, dok je Dido Kvaternik uspio pobjeći, ali je skupa sa Pavelićem kao idejni začetnik u odsutnosti osuđen na smrt. Pod pritiskom međunarodne javnosti Italija je formalno raspustila ustaške logore, ali ih je u stvari samo prebacila na Lipare, a Pavelić je bio u nekoj vrsti ograničenja kretanja po Italiji.

Od 1935. godine osjeća se više slobode za politički rad u Jugoslaviji, npr. dopušta se isticanje hrvatske zastave, izlazak stranačkih novina tada vodeće hrvatske stranke, Hrvatske seljačke stranke…, ali još uvijek traje žandarski pritisak po cijeloj Hrvatskoj, posebno u selima. Srpski radikali osnivaju po Hrvatskoj četničke organizacije koje primjenjuju fašističke metode obračuna (batinanje prije svega), na što policija nije reagirala. U mnoštvu nasilja nad hrvatskim građanima izdvajaju se tri najtragičnija događaja: Sibinjske žrtve, veljača 1935. – u selu Sibinju pokraj Broda, nakon mise žandari su ubili osam seljaka, a mnoštvo njih odveli u zatvor. Seljaci su bili okupljeni zbog izbornih priprema. Žrtve iz Vrba i Rušćica, veljača 1935 – također sela blizu Broda, gdje su seljaci protestirali protiv događanja u Sibinju dan prije. Ubijeno je pet seljaka. Senjske žrtve, svibanj 1937. – senjski su žandari pucali u mladiće i djevojke iz Gospića, koji su u Senj došli na koncert Hrvatskog pjevačkog zbora Trebević iz Sarajeva. Ubijeno je sedmero mladih ljudi, a jedina im je greška bila što su nosili hrvatsku zastavu. Radi zaštite HSS je ustrojio svoje članove u Hrvatsku građansku i seljačku zaštitu (1935.), koja je bila naoružana batinama.

Hrvatsko-srpski spor u Jugoslaviji pokušao se riješiti 1939. godine. Tadašnji jugoslavenski premijer Dragiša Cvetković potpisao je 26. kolovoza 1939. s vođom HSS-a Vladkom Mačekom sporazum kojim je osnovana Banovina Hrvatska, posebna teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije koja je obuhvaćala područja s većinskim hrvatskim stanovništvom i imala je veliku autonomiju. No ubrzo je sve to propalo, jer je počeo Drugi svjetski rat u kojemu se Kraljevina Jugoslavija raspala.

Kraljevina Jugoslavija je potpisala pristupanje Trojnome paktu. No u Beogradu se 27. ožujka 1941. dogodio vojni prevrat pod vodstvom generala Dušana Simovića, usmjerene protiv ulaska države u Trojni pakt, a bio je potaknut od strane britanskih obavještajaca. Nijemci stoga više nisu dvojili oko opstanka Kraljevine Jugoslavije. Opredijelili su se za njezino razbijanje. Nijemci su je napali 6. travnja 1941. i zemlja je kapitulirala za 17 dana. No Nijemcima je problem bila Hrvatska jer su željeli zaobići Italiju i ustaše. Hitler je stoga kontrolu nad Hrvatskom kanio prepustiti Mađarskoj, ali ona zbog svojih unutarnjih problema za to nije pokazala zanimanje. Berlin je potom nastojao pridobiti vođu HSS-a Vladka Mačeka kako bi on u Hrvatskoj preuzeo vlast. Budući da je i on odbio tu ponudu, Hitler više nije imao izbora te se pomirio s time da u Hrvatskoj vodeću ulogu preuzmu Italija i ustaše na čijem je čelu bio Pavelić.

Novu državu, prozvanu Nezavisna Država Hrvatska, proglasio je 10. travnja 1941. u Zagrebu pukovnik Slavko Kvaternik (bivši austrougarski časnik) u ime ustaškog vođe Pavelića, koji se u to vrijeme još nalazio u Italiji. Pavelić se 15. travnja vratio iz emigracije u Zagreb u pratnji ostalih ustaških emigranata. Uspostavom nove države došlo je i do reorganizacije cjelokupnoga državnog aparata. Vlast, koja je do tada bila u rukama Hrvatske seljačke zaštite, preuzeli su ustaški dužnosnici, a mnogi ustaški emigranti odmah su se uključili u javni život. Na vodeće dužnosti u ustaškom pokretu Pavelić je imenovao ustaše povratnike, koji su većinom bili jedva pismeni i nisu nipošto odgovarali položajima na koje su bili postavljeni. Bio je to Pavelićev izraz nepovjerenja u domovinske ustaše i pripomogao je stvaranju djelomičnog nepovjerenja između ovdašnjih ustaša i povratnika.

Ante Pavelić je za dolazak na vlast platio veliku cijenu Italiji i fašističkom vođi Mussoliniju. Naime, Mussolini nije dozvolio Paveliću da napusti Italiju I da u Zagrtebu preuizme vlast sve dok Pavelić ne obeća Mussoliniju da će Italija zadržati hrvatska obalna područja pod svojim suverenitetiom koja je dobila nakon Prvoga svjetskog rata. Pavelić je na to pristao. Tako je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom Italijom u Rimu 18. svibnja 1941. Rimske ugovore koje su potpisali Pavelić i Mussolini. Oni se sastoje od triju dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je pripalo područje Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska). Područje Druge zone, koja se protezala između teritorija Prve zone i linije Vinica–Plitvička jezera–Plješivica–Čabar–Prenj–Troglav, bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, ni držati ratnu mornaricu. Iako je bilo predviđeno da gradom Splitom i otokom Korčulom upravlja i vlast NDH, to se nikada nije dogodilo. NDH se odrekla držanja vojne mornarice na Jadranu i gradnje vojnih građevina, osim za potrebe policijske i financijske službe. Italija je preuzela jamstvo za političku neovisnost NDH, dok je kruna kralja Zvonimira bila ponuđena Savojskoj dinastiji, što nikad nije ostvareno. Ukratko, Italija je dobila još veće područje na hrvatskoj obali od onog nakon Prvoga svjetskog rata. Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943., Pavelić je 10. rujna 1943. objavio Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, ali ta su područja zatim uglavnom do kraja rata bila pod kontrolom njemačkih snaga.

Blizu granice s Mađarskom, u Koprivnici, ustaše su odmah nakon preuzimanja vlasti osnovale prvi koncentracijski logor. Logor “Danica” osnovalo je Ministarstvo unutarnjih poslova NDH 15. travnja 1941., istoga dana kada su ustaše s Pavelićem na čelu iz Italije stigle u Zagreb. Logor je bio smješten u napuštenim zgradama bivše Tvornice kemijskih proizvoda istoga imena koja je prestala proizvoditi prije Drugoga svjetskog rata. U logor su odmah zatvarani svi “nepoćudni” novoj vlasti, prije svega Židovi, Srbi i komunisti. Iz “Danice” su logoraši prebacivani u druge logore, pa tako i u zloglasni Jasenovac. Potkraj srpnja 1941. u logoru više nije bilo Židova. Osim malobrojnih koji su pušteni, svi su otpremljeni u Gospić. Ustaše su na slobodu pustile nešto više logoraša pravoslavne vjere, neke su deportirali u Srbiju (primjerice, pravoslavne svećenike), a većina njih također je završila u Gospiću i u drugim logorima. S različitih su strana stizale molbe za puštanje pojedinih zatočenika, u kojima se je tvrdilo da su osobe za koje se traži oslobađanje Hrvati ili općenito hrvatski državljani koji su poslušni novoj vlasti. Bilo je mnogo primjera u kojima su kaotičnu ratnu situaciju iskoristili razni pojedinci lažno optužujući ljude iz samo njima znanih pobuda te su na temelju tih lažnih optužbi ti ljudi završili u logoru. I pojedini Hrvati i skupine Hrvata intervenirali su za svoje uhićene i u logor upućene susjede Srbe te su zahtijevali da ih se pusti na slobodu.

Politika koju su ustaše provodili prema Srbima bila je zacijelo sudbonosna za opstanak NDH. Pokušavali su je braniti tezom da su Srbi prvi počeli s ustankom i zločinima na hrvatskom teritoriju nakon osnutka NDH. Dakako, na odnos prema Srbima utjecala je i velikosrpska politika za vrijeme jugoslavenske monarhije, kada su Hrvati bili brutalno proganjani i ubijani. Stoga su osnivanje NDH mnogi radikalni Hrvati jedva dočekali kako bi se prvom prigodom osvetili Srbima, bez obzira na to je li tko od njih bio kriv ili nije. Vlast se ravnala kolektivnom krivnjom.

Ustaška vlast nije priznavala pravoslavnu vjeru sve do kraja veljače 1942., kada je Pavelić dao inicijativu za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve. Radio postaja Glavnog ustaškog stana već je od 1. travnja 1941. izbacivala parolu “Srbi psine, bješte preko Drine” i slične, a 25. travnja donesena je Zakonska odredba o zabrani ćirilice na području NDH. Zatim je 7. lipnja 1941. izdana Naredba o dužnosti prijave Srbijanaca. Ona se odnosila na sve građane srpske narodnosti na području NDH koji su se doselili nakon 1. siječnja 1900., kao i na njihove potomke. Takva ustaška politika odmah je u Hrvatskoj izazvala javnu osudu. Tako je, primjerice, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac često javno u ratnom razdoblju osuđivao politiku nepoštovanja ljudske osobe i ljudskog dostojanstva u svakom čovjeku.

Kako je to izgledalo odmah nakon osnivanja NDH, evo članak iz “Podravskih novena” koje su izlazile u Koprivnici, a u travnju 1941. objavile su ovo upozorenje Hrvatskog državnog novinskog ureda: “Svim vojničkim zapovjedništvima i ustanovama na hrvatskom državnom teritoriju, t.j. na teritoriju Hrvatske, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Vojvodine, koje se još nalaze u upravi srpskih vojničkih časnika, daje se na znanje i upozorenje, da se ne usudjuju progoniti i zlostavljati Hrvate, bilo gradjansko pučanstvo ili vojna lica, jer će u takovom slučaju Hrvatska državna vlast upotrijebiti najstrožije mjere protiv danas već zarobljenih i zatvorenih srpskih vojnih lica i gradjana, kojih se već hiljade nalaze u vlasti hrvatske vlade, a medju kojima su napose pedesetak generala kao     najsigurniji taoci. Odmazda će biti takova, da će se za jednog Hrvata, koji bi stradao od navedenih srpskih vlasti, biti strijeljano 10 Srba koji se nalaze u našim zatvorima.”

Treba napomenuti da su još prije proglašenja NDH, neki članovi Hrvatske seljačke zaštite (HSZ-a), paramilitarne organizacije Hrvatske seljačke stranke, započeli s uhićenjima srpskoga stanovništva te su s time nastavili i nakon proglašenja nove države. Primjerice, prva takva veća akcija provedena je na područu Koprivnice u selu Novigradu 13. travnja, kada je uhvaćeno više od 500 ljudi. U pritvoru je zadržano 40 uhićenika, a živa su se vratilla kući samo dvojica. Većina ih je bila upućivana u logor “Danica”, te dalje u ostale logore. Iz same Koprivnice odvedeno je oko 60 Srba, a velik broj još i iz okolnih sela.

Organiziranjem ustaškog pokreta nastavio se i službeno progon Srba, uz izuzetak onih koji su prihvatili katoličku vjeru. Bili su razvrstani u tri grupe: bogate, siromašne i organizirane četnike, bez obzira na imovno stanje. Siromašni su dalje mogli ostati na svojim posjedima, bogati su razvlašteni i s obiteljima poslani u Srbiju, a četnici su pozatvarani i poslani u logore. Ustaške vlasti su u svibnju 1941. postavile povjerenike u sve trgovine vlasnika pravoslavne vjeroispovijesti.

U Bjelovaru je 7. srpnja 1941. osnovan iseljenički logor. Redovito iseljavanje srpskoga stanovništva iz Podravine trajalo je od 1. kolovoza do 28. rujna 1941. i tada je prekinuto. Na njihova imanja naseljavane su obitelji iz Zagorja i Međimurja te Slovenci. Preko tog su logora iseljene 4 693 osobe.

U ustaškim je redovima bilo i razmimoilaženja u pristupu prema Srbima. Neki ustaški čelnici protestirali su zbog načina na koji su neke ustaške postrojbe zaplašivale srpsko stanovništvo. Ustaše su se, naime, 5. kolovoza približile selima u okolici Rasinje kod Koprivnice s većinskim srpskim stanovništvom te su počeli pucati izazvavši paniku među pučanstvom. Jedan ustaša piše: “Ustaše su se približili tamošnjim selima Prkosu, Belanovom selu i drugima, te stali pucati na selo?! prouzročivši takovu paniku medju tamošnjim stanovništvom, da je iz tih sela sve živo pobjeglo u šume. O tom dogadjaju pristižu ovom ust. logoru prijave od stanovnika katolika iz dotičnih mjesta, uz izjave, da takav postupak nije ničim opravdani, da nije bilo razloga puškaranju, da je stanovništvo grko-istočne vjere ionako preplašeno i u strahu pred raseljenjem, pa je ovaj prepad učinio na to stanovništvo veoma loši dojam. Stanovnici grko-istoč. vjere sakrivaju se sada po šumama u strahu da ne budu postrijeljani, prekinuli su sve poljske poslove, naročito vršidbu žita, koje po poljima propada i tako i bez svoje krivnje prouzrokuju ogromnu štetu Državi”.

Po nalogu Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja od 11. lipnja 1942., bivše pravoslavne parohije koprivničkog kotara predane su grkokatolicima: u Plavšincu već 31. svibnja, u Velikoj Mučni 16. lipnja i u Velikom Pogancu 20. lipnja, a dobili su i manastir u Lepavini. Pravoslavna crkva u Koprivnici ostala je zapečaćena. Domobransko izvješće od 28. kolovoza 1942. svjedoči, međutim, da iz grada nisu bili odvedeni svi pravoslavni građani: “Jučer je od strane redarstva uhapšeno desetak pravoslavaca u Koprivnici. Razlozi nisu poznati, ali izgleda da su to preventivne mjere       redarstva zbog akcije partizana. Saznaje se od pravoslavnih osoba, da ako se nastave ova uhapšenja, da će svi otići u šumu.”

Koprivnički i đurđevački kotar postali su tijekom 1941., nakon početka rata, utočište slovenskim obiteljima koje su iz Slovenije uglavnom bježale pred Nijemcima. U pravilu su te obitelji nastanjivane na imanjima nekadašnjih vlasnika srpske nacionalnosti, odnosno na dobrima pravoslavnih parohija.

I kako je već rečeno, odnos ustaških vlasti prema Srbima bio je presudan za NDH. Srbi su mahom otišli u partizane, srpski četnici iz Srbije su 1944. dobili amnestiju od Tita i također ušli u partizane. Bilo je njihovih osvetničkih akcija prema Hrvatima i za vrijeme rata. No novo klanje između Hrvata i Srba uslijedilo je 1945., neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Ovaj put su se Srbi krenuli masovno osvećivati ustašama i svima koji su podržavali njihov režim u NDH.

Zvonimir Despot

VRIJEME ZLOČINA

Komentari su zatvoreni.