3. listopada 2023. | 619 prikaza.

NOVA KNJIGA – Autobiografski roman Ante Marinčića, kroz svjedočenje i naraciju autorova stvarnoga unuka, vodi nas od vremena komunističke vladavine pa do danas

Nova knjiga jednoga od najvažnijih suvremenih književnih stvaralaca u Bosni i Hercegovini, Ante Marinčića, ratnoga zapovjednika i političara, koji u burnom vremenu sumraka i raspada Jugoslavije, rata devedesetih i poslijeratne obnove države i života, pokazuje da je moguće živjeti u duhu visokih etičkih načela i djelovati po moralnom kodeksu, a biti junak, predstavlja snažnu umjetničku sliku i složen prikaz tradicionalno neuređene države i zaostaloga društva, u kojem se kroz politički, pravni i sustav društvenih odnosa, uočava sva dubina krize maloga kolonijalnoga privjeska – nefunkcionalne države Bosne i Hercegovine. Ta država, koju nitko ne želi, u svakom trenutku egzistencije, u socijalizmu, ratu i miru, manifestira bezakonje, latentnu ali postojanu mržnju među narodima i neznanje, svjedočeći tako o besmislu svoga postojanja i daljnjega opstanka.

Ovaj autobiografski roman, kroz svjedočenje i naraciju autorova stvarnoga unuka, vodi nas od vremena komunističke vladavine pa do danas, pažljivo prateći tijekove međuljudskih odnosa kontakte i doživljaje te predstavlja autentično svjedočanstvo o vremenu i ljudima. Navodeći konkretne likove toga vremena i poretka, imenom i prvim slovom prezimena, autor je osigurao prepoznatljivost profila i samih osoba o kojima govori, uočavajući da oni, u tom dobu, žive ideološki život komunističke iluzije i trude se da ga nametnu i drugima, nasilno i na svakom mjestu.

Naravno da priča o Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, i ulozi Јosipa Broza Tita te položaj i značenje Bosne i Hercegovine, nije jednostavna. Istina je da, kao austrougarski monstrum od države, Bosna i Hercegovina predstavlja neihstorijsku konstrukciju. Istovremeno, jasno je da Komunistička partija Јugoslavije (prvo Socijalistička Radnička Partija Јugoslavije, /komunista/ a na kraju Savez komunista Јugoslavije) zaslužuje objektivan povijesni sud, kao pokret koji je s periferije političkoga odlučivanja izrastao u vodeću antifašističku snagu, sposobnu voditi državu i osigurati njezin postupni razvoj. Nije jednostavno ni danas, kroz teoriju ili povijest, sagledati svu dubinu ideološke isključivosti i monolitnosti komunističkoga poretka kakav je funkcionirao u Јugoslaviji. Tvrdnja da je u odnosu na druge socijalističke zemlje on bio liberalan je samo floskula i velika laž, koju izmisliše partijski umovi, tragično odvojeni od života i surove realnosti zemlje. U toj državi vlast se dijelila kao i svugdje: na zakonodavnu, izvršnu i sudsku – ali politička vlast, bila je ona stvarna vlast nad čovjekom, narodima i državom. Katkad je sva sila te političke vlasti bila u rukama samo jednoga čovjeka – ponekad se činilo da zemljom upravlja i mrtav čovjek, nekada se ugroženost države znala osjetiti u ataku na pojedinca. U suštini – zemljom su upravljali komunisti potpuno, surovo i sirovo. Niste mogli biti kandirani nigdje: ni u sudsku, ni u zakonodavnu, a ni u izvršnu vlast, ako niste komunist. Niste mogli biti oficir u vojsci („Јugoslovenskoj narodnoj armiji“), niti ste mogli biti policajac, rukovodilac ili direktor… a nisu vam dali ni da budete „ništa“, jer biti ništa znači ne biti u sustavu. Svi policajci, tužitelji, sudci, oficiri i komandiri, konobari, kuhari, poneki hodža i poneki pop – svi su bili dušom komunisti „u sistemu“.

Doduše, postojao je taj „pluralizam političkog sistema“ koji nije bio višepartijski, ali Savez komunista nije bio jedina politička organizacija u zemlji: društveno-političke organizacije činile su sljedeće strukture: Socijalistički savez radnoga naroda (kao najširi front – u kojem ste mogli biti član čak i ako niste komunist); Savez komunista (kao „avangarda“, tj. vodeća idejna i politička snaga u društvu); Savez udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata (s milijun članova koji su pribavili papire da su sudjelovali u ratu na pravoj strani), zatim Savez sindikata (kao organizacija radničke klase u strukturama neposrednog rada) i Savez socijalističke omladine, tj. podmladak iz kojega se regrutiraju pozitivno orijentirani kadrovi, budući rukovodioci). A na vrhu „mont everesta“, kao kapa svega, bili su komunisti, da se zna. Ako niste komunist – ne možete biti uopće u rukovodstvu nijedne političke organizacije, čak ni na najnižoj razini: što u prijevodu znači, morate biti „politički podobni“ i član Saveza komunista da biste mogli biti predsjednik jedne omladinske organizacije u nekom selu ili zaseoku. Točnije, čitav taj politički sustav funkcionirao je kroz neviđeno multipliciranje prisustva i utjecaja, u svim strukturama, na svim razinama, u svim društvenim skupinama – komunist, komunist… i samo komunist! Borili su se i vladali komunisti u Udruženju boraca – podmlađivali su oni svoju boračku organizaciju pa je boraca naraslo i do milijun i dvjesto tisuća, a da ih u stvarnosti u Drugom svjetskom ratu nije sudjelovalo ni pola od toga. Radili su i upravljali Omladinskom organizacijom, provodili generalnu politiku i pomagali u izgradnji nove-stare političke vizije društvenih odnosa. Taj mučni posao „pravilnog usmjeravanja“ omladine radili su komunisti-omladinci, stari po trideset i pet godina, ponekad i više.

Anto Marinčić

Komunisti „sindikalci“ su drmali sindikalnom organizacijom i bdjeli nad radničkom sudbinom i njihovim prohtjevima. U Socijalističkom savezu radnoga naroda radili su komunistički radnici i ideološki bojovnici, uz pomoć „klasnog i ideološkog neprijatelja“, koji je tu vrijedno pomagao. Imali su komunisti svoje ušlje i špijune među hodžama i popovima, u trgovinama i u javnim klozetima. Savez komunista Јugoslavije, sa svoja dva milijuna članova, bio je centar za potpuno, nemilosrdno upravljanje zemljom i svim njezinim bogatstvima. U povijesti Јugoslavije, ukupni problem međunacionalnih odnosa, bez obzira o kojem razdoblju je riječ (Kraljevina ili Socijalistička Јugoslavija), sveden je na političke sukobe oko državno-pravnoga aspekta njihova razrješavanja. Osnovna formula za razumijevanje složenoga nacionalnoga interesa jest politički otklon prema unitarizmu ili prema federalizmu.

Uglavnom, komunisti su svoju revolucionarnu ulogu i „istorijsku“ misiju ostvarivali u kancelarijama i daktilo-biroima. Papirnati revolucionari, zahvaljujući raznim političkim aferama i društvenim konfliktima, skretali su pozornost ukupne javnosti sa sebe i činjenice da oni – kao nova generacija komunističkih zadrtih derviša Meše Selimovića ili jednostavno „djeca komunizma“, nisu dorasli političkom i ukupnom društvenom trenutku, da nisu sposobni ponuditi nijedan relevantan odgovor na krizu sustava – štoviše, da su baš oni stvarni nositelji i generatori krize u zemlji. Razni službeni akti, s mnoštvom glupih fraza na kojima su zasnivali ideologiju beskrupulozna upravljanja svim državnim resursima, bili su jedini pokazatelj smisla njihova postojanja i djelovanja.

Anto Marinčić prepoznaje ideologiju i njezin neprestani pritisak na realan život i ljude, on detektira i slika, detaljno i precizno, nositelje toga sustava na razini jednoga maloga i ne baš važnoga grada u Bosni i Hercegovini. Svi Marinčićevi likovi su iz realnoga života i zato su često ključni fokus čitatelja i književne analize njegovih djela. Posebno je važno naglasiti kako je Marinčić uspio stvoriti duboke i složene likove, njihove unutarnje konflikte, razvoj kroz vrijeme i njihovu ulogu u priči.

Historijska autentičnost i umjetnički narativ I kao zauvijek se, dakako, bavi poviješću s iznimnom pozornošću. Kritičari će vjerojatno pohvaliti njegovu sposobnost da prikaže povijesne događaje i društvene okolnosti na uvjerljiv i autentičan književni način. I ranija Marinčićeva djela često se bave dubokim filozofskim i moralnim temama. Kritičari će primijetiti da se te teme prepliću s radnjom romana i pružaju čitateljima mogućnost razmišljanja o širem smislu života, slobode, ljubavi, smrti i slično, zbog čega je Marinčić poznat po posebno bogatom i slikovitom stilu pisanja. Struktura romana I kao zauvijek, je takva da čitatelji i književni kritičari moraju razmotriti posebnost u načinu na koji autor uspijeva održavati zanimanje čitatelja kroz velik obim lokalno bazirane slike života i odnosa među ljudima u romanu te kako gradi strukturu radnje.

Ovaj važan roman će imati utjecaj na književnost u zemlji i regiji. Za književnu kritiku bit će od ogromne važnosti analiza i praćenje njegova doprinosa književnosti, na koji način on oblikuje žanrove i teme i kako utječe na druge pisce. Recenzija ovoga književnoga djela neizbježno će, u konačnom zaključku i konačnom mišljenju o romanu, biti pohvala Marinčićevu stilu i umijeću pripovijedanja uz visoku ocjenu kvalitete: stila, sadržaja i poruke koju šalje čitatelju i društvu u cjelini. Naravno, mnogo je pitanja na koja odgovor ne može dati književna kritika i recenzija, nego čitatelji i javno mnijenje.

Jer, ako je u Jugoslaviji poredak bio nečastan i neljudski, a jest, on je u Bosni i Hercegovini morao biti gori. Ako je taj sustav bio glup i primitivan, a jest, onda je u Sarajevu morao biti najgluplji. Način na koji autor u romanu „šeta“ od komunizma do zadnjega rata i dvadeset i pet godina poslije njega, svjedoči da je put iz komunizma u međunacionalni rat imao svoj prirodan tijek. Autor kroz naraciju unuka Filipa – Pipa živopisno boji prošlost. Nadalje, iako u ratu časno služi domovini i svomu hrvatskomu narodu ne glorificira rat. Čak ne veliča ni vlastitu ulogu u kojoj kao hrabri zapovjednik Hrvatskoga vijeća obrane Maglaj manifestira junaštvo i moral: spašava civilno stanovništvo muslimana Maglaja od stradanja i surovosti rata, iako je kasnije prisiljen ratovati protiv njihovih vojnih i paravojnih formacija. Zahvaljujući takvoj svojoj prirodi, autor naglašava samo one svakodnevne, obične stvari koje radi u tim teškim situacijama, način na koji pojedinci sebi žele spasiti život ili barem bolje iskoristiti svaki dan jer im može biti zadnji. I kao zauvijek gradi snažnu, umjetnički izbrušenu sliku komunikacije među različitim ljudima, koji svoje razlike prikrivaju lažnom suglasnošću i klimanjem glave dok žive svoj paralelni i stvarni život pun averzije prema drukčijem i sanjaju o svijetu u kojem tih drukčijih ne će biti ili ih se barem ne će pitati o politici, državi i životu.

Opisujući vojsku poslušnika režima i sustava, Marinčić pokazuje kako glavna matica života ne mora ići, nužno, kroz velike i glavne gradove, kroz najveće države, nego da, vrlo često, prati aktivnost snažne osobe koja krećući se u duhu vlastite i od Boga određene svrhe ulazi u konflikt s okoštalim odnosima i tradicionalnim primitivizmom. Snažnim svjedočanstvom autor otkriva da Bosnu i Hercegovinu malim i poganim prostorom ne čini površina države – površinom je veća i od Švicarske i od Nizozemske – nego je malom čine njezini mali, zaostali ljudi poredani u povijesne kolone komunizma – antikomunizma, Bošnjaka – Srba i Hrvata, vjernika – nevjernika, tradicionalista i zapadnih liberala. Autor pokazuje da svaka različitost u Bosni i Hercegovini ne predstavlja bogatstvo nego izvor sukoba i uvijek ima svoje radikalne vojnike obrasca s kojima se i Marinčić čitav život hvatao u koštac. Suglasno vremenu i disperziji moći, neki minorni ljudi su dobivali na važnosti, neki propadali u mrak beznačajnosti. Jureći za vlastitom slobodom Marinčić je obranio tvrđavu svoje časti i svoga identiteta, sačuvao glavu pokazavši visoku moralnost i hrabrost.

U biti, Marinčićeva proza je uvijek slika realnoga života, vrlo precizna i neobično emotivna. Prividno ogolivši vlastiti život, Marinčić je ogolio opću društvenu bijedu i pokazao prstom u moralne i političke patuljke kao njezin stvarni razlog i izvor. Svakako je upečatljiva karakteristika ovoga romana Marinčićeva sposobnost da prenese osjećaj, sliku života kao pozornicu sveprisutne ljudske tuge i očaja koji kao da padaju s neba, kao da nisu rođeni u kolijevci neartikulirana identiteta, razarana od Osmanlija, Germana, komunista, na kraju i od anglo-saksonskih liberala. U takvom društvu građani su, nedvojbeno i vidno, kroz bezbroj primjera koje autor analizira i tumači, samo objekt manipulacije. Minuciozne analize i stručni presjeci („Povijest Bosne i Hercegovine je veoma komplicirana, a svaki od tri njezina naroda ima svoju povijest, svoje obrazovanje, svoju istinu i nema ni najmanje šanse da povjesničari i intelektualci iz ta tri naroda usuglase neku zajedničku povijest, obrazovanje, istinu. Ova tvrdnja o nemogućnosti dogovora čak i oko zajedničkoga obrazovanja na prvi pogled izgleda nevjerojatna, netko bi rekao i glupa – čuj matematiku ne mogu učiti u zajedničkom obrazovnom programu!?

Međutim, ovo je veoma lako dokazati na samo jednom jedinom primjeru koji zorno govori da je i to nemoguće ovdje dogovoriti. U srednjoj mješovitoj školi, kada djeca već više toga znaju o svom jeziku, svojoj pripadnosti nekom od naroda, nastavnik, Bošnjak, djeci predaje matematiku i kaže im: ‘Kutarišite ovaj zadatak!’ Dijete Hrvata i Hrvatice došlo je kući i pita oca što znači kutarišite. Čuj, kutarišite! Naravno da je i tebi smiješno to kutarišite.“) obogaćeni komparacijama i vidljivim paralelama slabosti sustava, institucionalne neizgrađenosti i loše političke prakse u sasvim umjetničkom narativu i bogatim slikama čine ovo djelo vrhunskim iskorakom u razumijevanju prošlosti. I samo još jedan citat iz romana glede minuciozne analize i stručnih presjeka – „Prvo nekoliko riječi o pozdravu. Kad danas vidim razne dužnosnike na nekim svečanostima, polaganja vijenaca, obilježavanja i proslava važnih datuma za Bosnu i Hercegovinu, svaki put, ama baš svaki put, sebi potvrdim da sam bio u pravu izbjegavši skup pozdraviti vjerskim pozdravom. Često si vidio scene kako se na jednom te istom skupu političari tri naroda, dok zajedno stoje, jedni križaju, drugi krste, a treći dlanove prinose licima kao da se umivaju, odnosno ‘uče fatihu’. Neki bi rekli to je demokratski, drugi bi dodali kako je svima dugo vremena u Jugoslaviji bilo zabranjeno iskazivati svoja vjerska osjećanja i ne znam što sve ne bi rekli, ali, kada bih imao mogućnost, svima njima zabranio bih da počast odaju na svoj vjerski način.

Možda zvuči diktatorski, ali da su imalo pametni, da žele ovoj nazovi državi dobro, njih trojica stali bi ispred, recimo, nekog spomenika palima, jednu minutu šutjeli, potom se blago naklonili, okrenuli i otišli. To bi bilo i dostojanstveno i jedino ispravno. Nadam se da i ti misliš ovako? Kad danas pogledaš da, recimo, Bošnjaci pri obilježavanju i proslavljanju Dana državnosti svi odreda uče fatihu, postavlja se logično pitanje: Kako oni misle da Hrvati i Srbi prihvate proslavljati taj dan ako će njegovu proslavu obilježavati učenjem fatihe?!“

Što želim reći? Ovaj roman je namijenjen čitateljima koji su sposobni prepoznati i razlikovati dobro i zlo; prepoznati istinu bez kvazinacionalnoga političkoga nijansiranja trenutka i bez lažnih opravdanja, odglumljene sumnje i nevjerice o postojanju takvih i sličnih konkretnih ljudskih djela i poroka.

I na koncu, i sam sudionik u pregovorima oko promjene općinskih granica na prostoru prijeratnih općina Žepča, Zavidovića i Maglaja, kao osoba koja dobro poznaje Marinčićeve ljudske i političke vrijednosti, spreman sam svjedočiti činjenicu da su Hrvati s prostora navedene tri općine izborili općinu Žepče u novim granicama zahvaljujući njemu. Ako bih to mjerio u postotcima devedeset i pet posto posla oko toga riješio je Marinčić. O istinitosti svega napisanoga u svom PJESNIČKOM OSVRTU svjedoči njegov najbliži politički i vojni suradnik Pero Jukić – Pop!

Zaključak: kroz ovo djelo autor se na novijoj književnoj pozornici zemlje, i pisac i svjedok, pozicionira kao jedan od najvećih književnih umova u zemlji i najtalentiranijih stvaralaca, tako potrebnoga umjetničkoga izraza koji bi bio sposoban da bez dvojbe razumije problem i ponudi rješenje!

Pogovor Dževada Galijaševića u knjizi „I kao zauvijek“ u nakladi Despot infinitusa.

I KAO ZAUVIJEK

Komentari su zatvoreni.