19. veljače 2024. | 1005 prikaza.

NOVA KNJIGA – Monografija A-satnije ZNG-a iz Bjelovara otkriva njezin ratni put i veliku ulogu koju je imala u obrani Hrvatske 1991.-1992.

Opisati formiranje A-satnije ZNG-a, progovoriti o njezinom ustroju i djelovanju, nije lako. Arhivska građa teško je dostupna, dokumentacija nepotpuna, a novinski članci nepouzdani. Ali zato imamo svoja sjećanja. Zato progovaraju naši osobni doživljaji tih dana Domovinskog rata. Kad se kaže A-satnija ZNG-a Bjelovar, na cijelom području Bjelovarsko-bilogorske, Vukovarsko-srijemske, Požeško-slavonske, Sisačko-moslavačke, Brodsko-posavske i Virovitičko-podravske županije, gdje je satnija bila angažirana i borbeno djelovala, bude se asocijacije na neku poveznicu s A-satnijom. Nekima su to ponos i čast osobnog sudjelovanja u sastavu satnije tijekom ratnih događanja. Drugi će se sjetiti da je baš njihovo selo obranjeno dolaskom A-satnije. Daleki sudionici Domovinskog rata, koji su vodili rat tamo negdje u zagrebačkom stožeru, bili su sigurni da neće pasti onaj dio ratišta na koji dolazi A-satnija taj dio bojišnice osiguran je od neprijatelja: onuda neće proći. Nažalost, najlakše i najčešće će se A-satnije sjetiti oni kojima je uzela nekoga bliskog: sjetit će se majke, sestre, žene i djeca da su njihovi najmiliji ostali zauvijek pripadnici A-satnije i da su ušli u legendu.

Prvi vod A-satnije ZNG-a Bjelovar. Stoje: Goran Lovrić – Kinez, Željko Šimić, Tomislav Jurković, Stipe Šola, pok. Ivica Čurić – Guto, pok. ZlatkoKliček, Dražen Hodak, Zlatko Mužina – Brzi, Josip Beljan. Čuče: Marijan Žugović, Pero Svalina – Pipa, Vito Gelo, Nenad Šeić, Josip Topolski, Nenad
Pavlin, Novosel – Nosko. (foto: Senka Budimir)

Ova knjiga prvenstveno je posvećena poginulim, ranjenim, oboljelim, ali i svim preživjelim pripadnicima A-satnije ZNG-a RH Bjelovar i svim braniteljima našeg Domovinskog rata, koji su čvrsto i hrabro podnosili nalete zla bez velikog vojnog znanja i vojničkog iskustva, podnijevši žrtvu za svoju hrvatsku domovinu onda kada je to trebalo učiniti. Pisati o ratu vrlo je teško. Ako je po definiciji rat najveće zlo koje može zadesiti pojedinca, naciju i državu, onda je zamisliva težina pisanja o njemu kao nečemu što si aktivno prošao i sudjelovao u tome. Mučno je pisati o nečemu što ne želiš zapamtiti, a ne možeš zaboraviti; o nečemu što nijedna majka, nijedno dijete, nijedna sestra ni žena ne bi smjeli ni trebali doživjeti. Teško je promišljati o majci prisiljenoj gledati mrtvo tijelo svoga sina kojeg je nosila pod srcem, hranila, učila hodati, odgajala i uživala u njegovom odrastanju. Majci koja to vidi više ništa nije važno. Svaki joj je dan isti, bio on kišan ili sunčan; ništa nije važno. Za to stanje ne postoji naziv. To je stanje u koje su upale mnoge hrvatske majke i u njemu ostaju dok im srca kucaju, živeći za trenutak ponovnog susreta.

Neovisna i slobodna Republika Hrvatska, kako to lijepo zvuči tako izgovoreno.

Ono što su Hrvati u srcu svome nosili, čemu su se nadali, što su u duši samo naslućivali i  sanjali – danas je ispunjeno, ostvareno.

Napokon, nakon dugih stoljeća, hrvatski je narod doživio svoj veliki i sretni čas. Postao je slobodan, svoj na svome.

Hrvatska oslobodilačka borba i naš sveti Domovinski rat doveli su nas do uspjeha; do pobjede. Uspostavljena je neovisna država Hrvatska sa svim državnim atributima; suverena i svoja.

Zaslugom i energijom borbenih, odlučnih i beskompromisnih naših dragovoljaca ZNG-a i policije pod vodstvom našeg prvog hrvatskog predsjednika poštovanog dr. Franje Tuđmana, mukotrpnom borbom i izdržljivošću te vjerom u uspjeh tvrdom poput kamena stvorena je neovisna Republika Hrvatska, naša draga i lijepa Domovina.

I tako se ispunio san i nada brojnih hrvatskih generacija, težnja i želja naših velikana i mučenika od Zrinskih i Frankopana, preko Oca Domovine dr. Ante Starčevića do bezbrojnih hrvatskih javnih i tajnih, znanih i neznanih kulturnih radnika, nacionalnih trudbenika, ratnika i branitelja i svih mučenika od stoljeća sedmog do danas.

Obrana sela od velikosrpskog agresora; Šola, pok. Guto, Tasić, Jurković, Žugović pok. Klijo, Zvonko Božić (foto: Senka Budimir)

Uloga A-satnije ZNG-a Bjelovar u ostvarenju tog sna bila je velika. Po zapovijedi dobivenoj od Glavnog stožera OS RH za formiranje Hrvatske oružane vojske, skupina sastavljena od osamdesetak entuzijasta i istinskih domoljuba dragovoljno se stavlja na raspolaganje tek rođenoj državi i svome gradu.

Nakon ustroja formiraju se tri voda te se imenuje A-četa, nakon čega pripadnici zadužuju maskirne odore. Na njihovoj je kapi bio povijesni hrvatski grb, a na rukavu grb i pet slova: ZNG RH. Koji je to bio ponos! Tada smo se jedni drugima zakleli da ni pod cijenu vlastita života nećemo dopustiti da ta naša povijesna obilježja više itko skine i gazi. Usprkos nenaoružanosti, to nam je u tom trenutku bilo dovoljno. Bili smo svjesni da smo dobili povijesnu šansu i da je ne smijemo propustiti. Bili smo ponosni, sretni, a u istom trenutku i svjesni odgovornosti, ali ni izdaleka nismo mogli predvidjeti kakvo zlo i kakav krvavi put ćemo morati proći, kakvu žrtvu podnijeti do slobode i samostalnosti.

Slabo naoružana, A-satnija ZNG-a Bjelovar odlazi u krvavi i bespoštedni rat; u obranu svoje Hrvatske. Na počecima Domovinskog rata obrana Hrvatske se zasnivala na hrabrosti i domišljatosti svakog branitelja. Pripadnici A-satnije bili su upravo takvi: hrabri, domišljati, odlučni. Hrabrost je ponekad graničila s ludošću, ali to je bio adut koji nam je nadomjestio nedostatak naoružanja. Dobivali smo takve udarce da bi pod njima svatko normalan odustao. Ali zakletva izgovorena za povijesni hrvatski grb morala se održati. Imali smo cilj i znali smo koliki ovise o nama; da je cijela budućnost domovine u našim rukama, a to je golema odgovornost.

Bili su to posebni dani, dani ponosa i slave, dani kada se u krvavom ratu stvarala povijest; samostalna neovisna i slobodna Republika Hrvatska. Bili su to dani jedinstva koji su obilježili sve nas, dani koji su nas promijenili, ali nadasve nas učinili ponosnima.

Pet godina rata i trideset tri godine hrvatske opstojnosti i života hrvatske države: to su godine borbe, žrtava i krvi; godine hrvatskog junaštva, hrvatskog prkosa i hrvatskog jala svim onim silama koje se pod raznim zastavama udružiše u jednoj jedinoj želji: upropastiti nas i uništiti, jednostavno nas izbrisati  s ovog našeg preteškog i predivnog komadića zemlje.

Hrvatski tenk u Komletincima stoji kao stijena, ali bez hrvatskog branitelja je samo hrpa željeza

Kada se bude pisalo o svemu što smo mi kao narod i satnija u pet godina rata proživjeli, pretrpjeli i izdržali od „prijatelja” i neprijatelja, od onih protiv kojih smo se borili i onih s kojima smo se borili i ginuli, pri čemu smo ipak ne samo ostali živi nego i postali dovoljno razvijeni i ojačani da bismo oslobodili cijelu svoju državu, onda će valjda za sva vremena, za sve zvane i nezvane, biti pokopana i izbrisana nesretna teza tuđinaca, đavolska tvrdnja naših narodnih neprijatelja, da mi ne možemo opstati kao slobodan narod u svojoj državi.

Ako netko i poslije svega što je bilo od devedesetih do danas smogne toliko odvažnosti i neoprostivog cinizma da posumnja u volju hrvatskog naroda da sačuva svoju državu, onda će mu oni koji budu htjeli moći pokazati grobove hrvatskih branitelja koji su svojom krvlju i svojim životima jasno pokazali, bolje i uvjerljivije od bilo kojeg argumenta, je li i koliko hrvatski narod za hrvatsku državu.

Takvima će trebati pokazati i sve one naše ranjene branitelje koji dadoše svoju mladost, svoje zdravlje i svu svoju životnu snagu, i to sve za hrvatsku državu i hrvatski narod.

Takvima će, osim toga, trebati pokazati i sve one masovne grobnice diljem Hrvatske, od kojih je prva pronađena i ekshumirana ona u Rakovom Potoku s pripadnicima A- satnije ZNG-a RH Bjelovar. Trebat će ih upoznati i sa svim zarobljenima koji su prošli pakao logora, pokazati im svu poginulu i ranjenu djecu, sve nestale i sve isplakane suze.

Svi mi, ili bar većina nas, znamo koliko su nas već u ovom kratkom razdoblju sahranjivali, pa i žalili.

Svi mi znamo koliko su truda uložili u dokazivanje nama, i samo nama, da nam ne treba država. Znamo i da su na sve moguće načine htjeli dokazati da mi nismo sposobni imati svoju državu, ali kada deseci i deseci tisuća golorukih ljudi dragovoljno krenu na ogromnu vojnu silu obraniti, osloboditi i stvoriti svoju državu, onda svaki realan i razborit čovjek, iz kojeg god kutka svijeta dolazio, mora računati s Hrvatima i Republikom Hrvatskom kao gotovom i nepromijenjenom stvarnošću, pa i ako to ni dan-danas iz bilo kojeg razloga ne želi priznati.

Mi, pripadnici A-satnije ZNG-a RH Bjelovar, s ponosom možemo zabilježiti činjenicu da smo svojom borbom i svojim žrtvama, krvlju i životima naših junaka, postigli međunarodno priznanje i onih koji nisu vjerovali da smo u stanju napraviti što smo napravili. Narod koji prođe takve kušnje, koji na oltar domovine položi tolike žrtve, padne na koljena i ponovo ustane još jači – ima pravo na svoju slobodu i na svoju samostalnu neovisnu državu.

Hrvatski stijeg vijorio se svugdje; pok. Ranko Vukelić, Goran Posavac, Dijana Bertić, Zdenko Petreković, Dragan Bačak, Vlado Car

Pripadnici A-satnije ZNG-a RH Bjelovar, budimo ponosni na ono što smo napravili za domovinu, za slobodu i sve građane Republike Hrvatske. Budimo ponos grada Bjelovara, Bjelovarsko-bilogorske županije i cijele Republike Hrvatske.

Možda je dovoljno samo reći: pripadnici A-satnije ZNG-a Bjelovar, jednom davno bili smo vojnici i bili smo mladi. Borili smo se i izborili svoju slobodu, čuvajmo je!

Hrvatski ratnici, nije bilo uzalud!

RATNI PUT A-SATNIJE ZNG-a BJELOVAR

1. 6. – 14. 8. 1991. Osnivanje satnije, okupljanje ljudstva, zaduživanje odora, snalaženje u nabavci oružja, straže po mjesnim odborima i ulicama grada, izviđanje i nadzor tadašnjih vojnih objekata tzv. JNA i ekstremnog neprijateljskog (srpskog) stanovništva.

14. 8. – 29. 8. 1991. Odlazak 25 pripadnika A-satnije u Podravsku Slatinu.

29. 8. –  2. 9. 1991. Obuka, naoružavanje i pripreme za predstojeće borbene zadaće.

2. 9. – 10. 9. 1991. Dva voda (77 pripadnika) odlaze u pomoć obrani grada Pakraca.

10. 9. – 15. 9. 1991. Konsolidacija redova i oporavak nakon stresnog gubitka 18 suboraca u selu Kusonjama 8. 9. 1991.

16. 9. – 18. 9. 1991. Sa specijalnom policijom SJP Omega Bjelovar, probijanje komunikacije i deblokada Lipika i Pakraca kroz sela Gaj, Kukunjevac, Dobrovac.

19. 9. – 22. 9. 1991. Operacija Grubišno Polje, Donja Rašenica, Ivanovo Selo.

22. 9. – 28. 9. 1991. Obuka i naoružavanje (Šandrovac, Veliko Trojstvo, Maglenča) te sudjelovanje u lako mobilnim grupama lovaca na tenkove.

28. 9. – 30. 9. 1991. Osiguravanje topničke bitnice i sprječavanje dolaska tenkova iz zapadne Slavonije u pomoć garnizonu JNA u Bjelovaru.

30. 9. – 12. 10. 1991. Osiguravanje grada Bjelovara nakon zauzimanja vojnih objekata tzv. JNA, raspored oružja i tehnike te formiranje novih postrojbi; pomaganje pri saniranju ogromnih oštećenja i hvatanje snajperista.

12. 10. – 14. 10. 1991. Druga deblokada Lipika i Pakraca tenkovskom satnijom kroz sela Kukunjevac i Dobrovac.

14. 10. – 24. 10. 1991. Obrana Pakraca na brdu Krndiji.

27.10. – 1.11.1991. Novska, Kozarice, Bair; operacija Orkan ‘91.

1. 11. – 13. 11. 1991. Konsolidacija redova, popuna ljudstvom i pripreme za odlazak u istočnu Slavoniju na zadaću deblokade Vukovara.

13./14. 11. 1991. – 1. 7. 1992. Istočna Slavonija: Otok, Komletinci, Vinkovci.

1. 7. – 4. 8. 1992. Preustroj A-satnije u taktičku grupu u Bjelovaru.

5. 8. – 20. 8. 1992. Prvi boravak u Bosanskoj Posavini.

21. 8. – 14. 9. 1992. Boravak u Bjelovaru nakon velikih gubitaka, popuna i obuka.

15. 9. – 29. 9. 1992. Drugi boravak u Bosanskoj Posavini.

31. 10. 1992. Pripadnici A-satnije ZNG-a Bjelovar odlaze u razne postrojbe hrvatske vojske i policije diljem Republike Hrvatske i bore se na bojištima od Vukovara do Privlake do konačnog oslobođenja RH.

Izvadak iz upravo objavljene knjige „BILI SMO VOJNICI ‘91. – Ratni put A-satnije ZNG-a Bjelovar“, autora Perice Drmića, u nakladi Despot infinitusa.

BILI SMO VOJNICI ‘91. – Ratni put A-satnije ZNG-a Bjelovar

Komentari su zatvoreni.