16. kolovoza 2023. | 424 prikaza.

NOVA KNJIGA – O austrougarskim bojnim brodovima klase Tegetthoff – Viribus Unitis, Tegetthoff, Prinz Eugen i Szent István


Austrougarska carska i kraljevska (c. i kr.) ratna mornarica raspolagala je potkraj 19. i početkom 20. stoljeća – uz već zastarjele oklopnjače, građene od sredine do kraja 19. stoljeća – i manjim oklopnjačama za obranu obale, malim bojnim brodovima klase Monarch (Monarch, Wien i Budapest). Početkom 20. stoljeća slijedile su ih dvije sustavno građene serije od po tri malo veća bojna ili linijska broda (oklopnjače) koji su činili po jednu homogenu tešku diviziju, a bila je riječ o klasama Habsburg (Habsburg, Árpád i Babenberg) i Erzherzog Karl (E. Karl, E. Friedrich i E. Ferdinand Max) s glavnim topovima kalibra 240 mm i pomoćnim kalibra 150 ili 190 mm.

U doba kad su druge mornarice počele graditi suvremenije bojne brodove s jedinstvenim kalibrom glavnih topova, nazvane dreadnoughtima (prema britanskom bojnom brodu Dreadnought, dovršenom 1906. godine, istisnine 18 100 ts /engleskih tona/, a naoružanom s deset topova kalibra 305 mm u pet dvocijevnih kula i lakim pomoćnim topovima za obranu od torpiljarki), Austro-Ugarska je tek naručila prva tri polu-dreadnoughta s miješanom bitnicom teških topova, klasu Radetzky (Erzherzog Franz Ferdinand, Radetzky i Zrinyi). Građeni su od 1907. do 1910. godine, imali po četiri topa kalibra 305 mm i osam kalibra 240 mm u dvocijevnim kulama, dok je pomoćnu bitnicu činilo 20 topova kalibra 100 mm.

S. M. S. Prinz Eugen na sidrenoj plutači u Puli. (Baumgartner)

Brodovi klase Radetzky nalikovali su britanskim pred- ili polu-dreadnoughtima klasa King Edward VII. (najveće istisnine 17 800 tona; četiri topa kalibra 305 mm i četiri kalibra 234 mm) i Lord Nelson (19 000 tona; četiri topa kalibra 305 mm i deset kalibra 234 mm), također i njima sličnim japanskim bojnim brodovima klase Kashima (istisnine 16 700 t; po četiri topa kalibra 305 i 254 mm) i Satsuma/Aki (19.500 i 20 100 t; četiri topa kalibra 305 i 12 kalibra 254 mm), ali austrougarski brodovi imali su premalu istisninu (samo 14 500 tona) i pramčani dio trupa bio je preopterećen težinom čak tri dvocijevne kule. Raspolagali su stapnim parnim strojevima trostruke ekspanzije i imali brzinu do 20 čvorova, dok su britanski dreadnoughti već dobili parne turbine i stoga bili brži.

Pojava H. M. S. Dreadnoughta izazvala je novu utrku u naoružanju, jer je deklasirao sve starije pred-dreadnoughte, također i brodove u sastavu britanske Kraljevske ratne mornarice (Royal Navy). Skoro istodobno – od 1906. do 1910. godine – građeni su prvi američki dreadnoughti klase South Carolina (konstrukcijske istisnine 16 000 ts, naoružani s po osam topova kalibra 305 mm u dvocijevnim kulama). Neobičan, ali napredan način postavljanja topovskih kula na američkim brodovima u uzdužnoj simetrali brodskog trupa i na dvije razine, kako bi unutarnji par (druga i treća od četiri kule) mogao gađati preko vanjskog (prve i četvrte kule) poslužio je poslije kao uzor za austrougarsku klasu Tegetthoff i skoro sve moderne dreadnoughte.

S. M. S. Viribus Unitis na sidru poslije ulaska u službu. (Selinger)

Od 1907. godine u utrku se uključila i njemačka Carska ratna mornarica (Kaiserliche Marine) s dreadnoughtima klasa Nassau (konstrukcijske istisnine 18 569 ts s po 12 topova kalibra 280 mm) i Helgoland (22 437 ts; 12 topova kalibra 305 mm), čiji su brodovi dobili i jače pomoćne topove kalibra 150 mm.

Dreadnoughte su naručile i neke južnoameričke ratne mornarice, zatim Japan, Rusija i Španjolska, a Francuska je najviše kasnila, jer su sve navoze njenih brodogradilišta još zauzimali veliki i brzi pred-dreadnoughti klase Danton. Stoga su prvi francuski dreadoughti klase Courbet (Courbet, Jean Bart, France i Paris) naručeni tek 1910. godine, imali su konstrukcijsku istisninu 25 000 ts i 12 topova kalibra 305 mm u dvocijevnim kulama, dvije od njih na bokovima.

Austrougarski prekomorski susjed, mornarica talijanskog kraljevstva, gradila je još bojne brodove nalik većim oklopnim krstašima na kojima je teško naoružanje žrtvovano za postizanje veće brzine, tako su četiri broda klasa Vittorio Emanuele i Roma, građena od 1901. do 1908. godine (V. Emanuele, Regina Elena, Roma i Napoli) imala miješanu bitnicu od dva topa kalibra 305 mm u jednocijevnim i 12 kalibra 203 mm u dvocijevnim kulama, a zbog male istisnine, do najviše 14 192 ts, postizali su unatoč starijem tipu pogona (parnim strojevima trostruke ekspanzije) brzinu od 21 do 22 čvora. Drugi još stariji talijanski preddreadnoughti nalikovali su starim austrougarskim brodovima te vrste i na austrijskoj strani nije bilo razloga za paniku.

Bojni brod Viribus Unitis poslije dovršenja. (Lemačko)

Središnje sile (Austro-Ugarska, Njemačka i Italija) potpisale su također 1900. godine mornaričku konvenciju o zajedničkom djelovanju protiv mogućih zajedničkih protivnika, Francuske, Rusije i Velike Britanije, koje su u to doba već bile povezane u savez pod nazivom Antanta (Entente ili Entente Cordiale). Austro-Ugarska i Italija ipak nisu mogle zaboraviti svoje suparništvo i ratove vođene tijekom 19. stoljeća, kad je primjerice 1866. godine austrijska flota porazila talijansku kod Visa. Tako je vijest objavljena u siječnju 1908. godine u njemačkom pomorskom časopisu Marine Rundschau, da će uskoro biti položena kobilica prvog talijanskog dreadnoughta (s radnim nazivom Dreadnought A) izazvala burnu reakciju u austrougarskim mornaričkim krugovima. Zapovjednik mornaričkog odsjeka u Beču i ujedno zapovjednik c. i kr. flote, admiral grof Rudolf Montecuccoli Polinago, najavio je 20. veljače, tijekom sjednice izaslanstva dvaju parlamenata (austrijskog i ugarskog), gradnju austrougarskih bojnih brodova konstrukcijske istisnine od 18 000 do 19 000 tona, koji su također trebali dobiti glavne topove jedinstvenog kalibra.

Prvi predloženi projekti Mornaričko-tehničkog odbora u Puli (Marinetechnisches Komitee, MTK) iz 1908. godine predstavljali su razne inačice brodova naoružanih s osam topova kalibra 305 mm u četirima dvocijevnim kulama. Bivši glavni projektant c. i kr. mornarice, poznati inženjer Siegfried Popper, smatrao ih je preslabima (jer su dreadnoughti drugih mornarica – osim američke ratne mornarice – već imali deset do dvanaest topova glavnog kalibra), a dimenzije (149,05 x 26,6 x 8,74 m) premalenima. Protežnosti bojnog broda s takvim naoružanjem trebale bi iznositi barem 153 x 27 x 8,12 m. On je nakon odlaska u mirovinu početkom 1907. godine postao savjetnik tršćanskog brodogradilišta Stabilimento tecnico triestino (STT), gdje je počeo raditi na nizu studija za bojne brodove istisnine 20.000 t, naoružane s osam, deset ili čak dvanaest glavnih topova kalibra 305 mm te nizom pomoćnih topova kalibra 100, 120, 150 ili 190 mm u bočnim bitnicama ili čak u dvocijevnim kulama. Prvi predprojekti STT-a predočeni su Mornaričkoj sekciji Ministarstva rata u ožujku 1909., a ostali potkraj travnja 1909. godine. Posljednji (br. VIII) već je nalikovao budućim bojnim brodovima klase Tegetthoff. Treba spomenuti kako je u međuvremu inž. Popper – zbog zamućenja staklastog tijela u obadva oka –  bio već skoro slijep, a također i gluh. Stoga su zlobni jezici tvrdili kako nije čudno da su čak dva najmodernija c. i kr. bojna broda izgubljeni, jer ih je gradio slijepac.

Reflektor ukrcan na brodovima klase Tegetthoff. (ARGE)

Projektanti prvog talijanskog dreadnoughta, poslije nazvanog Dante Alighieri, inženjeri Vittorio Cuniberti i Eduardo Masdea, nastojali su stvoriti bojni brod boljih svojstava od prvih dreadnoughta građenih u Velikoj Britaniji, SAD-u i Njemačkoj, koji su imali glavno topništvo u dvocijevnim kulama, od kojih su neke bile raspoređene na bokovima. Stoga je Dante trebao dobiti dvanaest topova u četiri trocijevne kule, koje bi zauzimale manje prostora na palubi i imale manju ukupnu težinu od šest dvocijevnih kula. Po jedna kula bila bi postavljena na pramcu i krmi, a preostale dvije također u uzdužnoj okomici u središnjem dijelu trupa, između pramčanog i krmenog para dimnjaka. Taj Cunibertijev raspored preuzeli su i ruski brodograditelji za klase Gangut i Imperatrica Marija, premda ruski autori tvrde da je riječ o njihovom vlastitom izumu. Nakon službenog objavljivanja podataka talijanskog broda, posljednji austrougarski predprojekt preinačen je u bojni brod također naoružan s dvanaest topova kalibra 305 mm u četirima kulama. Brza promjena planova bila je moguća jer je poduzeće Škoda u Plzenju navodno već radilo na projektu trocijevne topovske kule za ruske naručitelje. Odluka o gradnji trocijevnih kula nije bila jednostavna, jer su zbog većeg promjera bili potrebni veći otvori na palubi i drugačiji način postave uzdužnih i poprečnih rebara, a ravnomjerna opskrba sva tri topa streljivom bila je vrlo složena.

Postava kula na novim c. i kr. bojnim brodovima riješena je bolje nego kod susjeda na drugoj obali Jadrana i predstavljala je kombinaciju američkog i talijanskog načela. Sve četiri trocijevne kule nalazile su se u uzdužnoj osi broda, a dvije unutarnje postavljene su iza, odnosno ispred vanjskih i povišene su kako bi njihovi topovi mogli gađati preko pramčane i krmene kule. Svih dvanaest topova moglo je gađati preko bokova, a po šest preko pramca i krme. Ta postava bila je i posljedica želje skratiti oklopnu citadelu između pramčane i krmene barbete, što je ujedno skraćivalo i cijeli brod te (navodno) smanjilo troškove gradnje.

Austrougarski kapetan fregate Alfred von Koudelka poslan je potkraj travnja 1909. godine u Berlin kako bi saznao pojedinosti o konstrukciji novih njemačkih bojnih brodova. Sastao se s njemačkim admiralom Alfredom von Tirpitzom, tadašnjim ministrom mornarice, te viceadmiralom Bachmannonm. Uz dozvolu njemačkog cara Wilhelma II. dopušten mu je uvid u najnovije i još tajne projekte njemačkih bojnih brodova s izvrsnom oklopnom i podvodnom zaštitom, a dobio je i niz savjeta kako nove c. i kr. bojne brodove što bolje zaštititi oklopom te podjelom trupa na niz nepropusnih prostora. Austrougarski graditelji (odnosno Popper) ipak se nisu držali njemačkih savjeta, niti čekali izvješće kapetana Koudelke, stoga su na austrougarskim brodovima postojala „nepropusna“ vrata između pojedinih podvodnih prostorija (što njemački brodovi nisu imali), a protutorpedni prostor bio je preuzak, s unutarnjom uzdužnom pregradom preblizu vanjskoj oplati.

Financiranje gradnje novih brodova također je bilo upitno, premda je zapovjednik flote, admiral Montecuccoli, bio uvjeren da će parlamenti odobriti te izdatke, posebice zbog vijesti o polaganju kobilice talijanskog Dreadnoughta 6. lipnja 1909. godine. Problem su predstavljali posebni izdatci i tek odobreni kredit za financiranje aneksije (priključenja) Bosne i Hercegovine austrougarskoj monarhiji 1908. godine. Bila je riječ o svoti od ukupno 26,6 milijuna kruna, a prva rata za gradnju novih dreadnoughta iznosila je čak 55 milijuna kruna.

Prva dva austrougarska dreadnoughta naručena su već 6. kolovoza 1909. godine premda nacrti još nisu bili potpuno gotovi, a ni gradnja nije službeno odobrena do jeseni 1910. godine pa se činilo da su građeni na crno. Istina je ipak bila malo drukčija, jer su i brodogradilište STT i banka koja je odobrila kredit (K. u. k. Privat Credit Anstalt für Handel und Gewerbe) pripadale istom koncernu braće Rothschild. Istodobno je zapovjedništvo ratne mornarice zajedno s nadvojvodom Franjom Ferdinandom vršilo „nježni pritisak“ na političare kako bi odobrili financiranje. Svi ministri zajedničkih ministarstava Monarhije (rata, financija i vanjskih poslova) bili su informirani i podupirali gradnju tih brodova. U međuvremenu se saznalo da je Italija naručila još tri dreadnoughta i delegacije dvaju parlamenata odobrile su početkom 1911. godine gradnju prvog para već naručenih brodova, kao i gradnju drugog para brodova iste klase, uz uvjet da jedan od njih bude sagrađen u ugarskoj polovici Monarhije. Novi flotni program obuhvaćao je ukupno četiri bojna broda, tri lake krstarice (klase Saida), šest razarača (klase Tátra), 12 torpiljarki i četiri podmornice. Tri bojna broda naručena su od STT-a u Trstu, a četvrti u Rijeci, od brodogradilišta Ganz & Co, Danubius (današnjeg 3. maja).

Imena brodova također su prvotno bila kamen smutnje. Prvi brod trebao se zvati Tegetthoff, po slavnom admiralu Wilhelmu Tegetthoffu, pobjedniku kod Helgolanda i u Viškom boju, drugi Prinz Eugen (Eugen Savojski, austrijski vojskovođa iz 17. stoljeća koji se proslavio u ratovima protiv Turaka), treći Don Juan (prema Don Juanu d’Austria, sinu cara Karla V. i polubratu španjolskog kralja Filipa II. te pobjedniku nad turskom flotom kod Lepanta 1571. godine), a četvrti Hunyadi (Hunyadi Janos ili Sibinjanin Janko, ugarski vojskovođa iz 15. stoljeća). Nadvojvoda Franjo Ferdinand bio je veliki politički protivnik Mađara i predložio je da se četvrtom brodu dodijeli ime Laudon (prema feldmaršalu Gideonu Ernstu von Laudonu koji je 1789. godine protjerao Turke iz Beograda). Kako bi se izbjegle svađe s Mađarima, Carski ured je po nalogu cara Franje Josipa I. konačno zapovjedio da se prvi brod nazove Viribus Unitis (prema carskom geslu Združenim snagama), drugi je postao Tegetthoff, treći Prinz Eugen, a četvrti je nazvan Szent István prema mađarskom kralju Svetom Stjepanu (prvom ugarskom kršćanskom kralju i svetcu-zaštitniku Mađarske). Klasa je iz administrativnih razloga nazvana klasom Tegetthoff, što je već bilo učinjeno i kod klase Radetzky, gdje je prvi brod klase nazvan prema nadvojvodi Franji Ferdinandu zbog njegove stalne potpore ratnoj mornarici. Istodobno je ime starije oklopnjače Tegetthoff promijenjeno u Mars.

Izvadak iz knjige „Viribus Unitis – Bojni brodovi klase Tegetthoff“ autora Zvonimira Freivogela.

Komentari su zatvoreni.