11. srpnja 2023. | 451 prikaza.

NOVA KNJIGA – U Prvome svjetskom ratu od djelovanja topništva poginulo je najviše vojnika na svim bojišnicama, premda se ta „zasluga“ često pripisuje strojnicama


Topništvo je poslije Drugoga svjetskog rata djelomice izgubilo nekadašnji značaj i zamijenili su ga raketni sustavi, ali početkom dvadesetih godina 21. stoljeća, „zahvaljujući“ ratu u Ukrajini, ponovno se vraća na bojišnicu. Topovi su uvijek bili „ekonomičniji“ od raketa i zrakoplovnih bombi, premda je njihova proizvodnja (posebice superteških topova) dulje trajala, a zahtijevaju i postojanje snažne industrije koja je u stanju osim topova proizvoditi i dovoljno streljiva, posebice za intenzivna i dugotrajna bombardiranja protivničkih položaja. Najveći problem predstavljaju razne namjene i potrebe raznih vrsta topništva, stoga se usporedno razvijalo poljsko i brdsko, opsadno i obalno, zatim protuzrakoplovno, a konačno i protutenkovsko topništvo, koje u sastavu austrougarskih vojnih postrojbi nije imalo veliku ulogu. Bivše tvrđavsko topništvo izgubilo je prijašnju važnost, a mobilno topništvo najvećeg kalibra bilo je u stanju još u Prvome svjetskom ratu nadvladati tvđavsko topništvo, što primjerice u Francuskoj nije bilo potpuno shvaćeno i ogromna novčana sredstva utrošena su u međuratnom razdoblju na gradnju Maginotove obrambene crte koju su Nijemci u napadu na Francusku 1940. godine jednostavno zaobišli. Vrlo pokretne bitnice danas podupiru napredovanje pješaštva i tenkova, čiji su topovi pretežito namijenjeni borbi protiv neprijateljskih tenkova, stoga u odnosu na suvremene topove i haubice imaju relativno malen domet.

Dvorana s topovima u Muzeju vojne povijesti u Beču. (HGM)

U Prvome svjetskom ratu od djelovanja topništva poginulo je najviše vojnika na svim bojišnicama, premda se ta „zasluga“ često pripisuje strojnicama. Dugotrajna baražna paljba prije pješačkih napada ili obrambena paljba tijekom samog napada desetkovala je redove napadajućeg pješaštva ili onog koje se skrivalo u rovovima čekajući napad, uništavala pozadinske instalacije i prekidala vezu s prednjim položajima. Sve zaraćene strane rabile su brojne topova svih vrsta, namjena, kalibara i različite dobi, a Austro-Ugarska nije bila iznimka, jer je također rabila skoro već „muzejske“ topove iz sredine 19. stoljeća, često i na prvim crtama bojišnice. Novijih topova i haubica nikad nije bilo dovoljno, tako su do kraja rata rabljeni stari, ali i izumljeni novi tipovi te proizvođene veće ili manje serije topova i haubica kao pojačanje ili zamjena uništenih bitnica. Kalibri topova također su bili „svojevoljni“: Austro-Ugarska i Njemačka uvele su u naoružanje topove „neobičnog“ kalibra 7,7 cm; njihovi topnici mogli su rabiti zarobljene protivničke topove kalibra 75 ili 76,2 mm nakon što su im cijevi proširene na veći kalibar, dok protivnik nije mogao ispaljivati vlastito streljivo iz zarobljenih austrougarskih i njemačkih topova. Na bojišnici su se u to doba pojavili i suvremeni bacači mina i granata, manjih protežnosti, mase i dometa od topova, ali zahvaljujući sve većim kalibrima vrlo uspješni na manjim udaljenostima u rovovskom ratu. Novost su bili i zračni (pneumatski) minobacači relativno velikog dometa, a bilo ih je i lakše skrivati, jer su bili tiši i manje uočljivi od minobacača s barutnim pogonskim punjenjem. Strojnice su do 1903. godine također bile dio austrougarskog topništva te se ovdje opisuju glavni tipovi i njihova svojstva.

Poljski top M. 99 kalibra 8 cm bez zatvarača na zadnjaku cijevi. (www.passioncompassion1418.com)

Austrougarska kopnena vojska, kao i vojske drugih država uoči Prvoga svjetskog rata, promatrala je topništvo u skladu s Napoleonovim načelom njegove uporabe kao brzog i pokretnog vida vojske koji je trebao djelovati zajedno s pješaštvom i konjaništvom i podupirati ih na prvim crtama bojišnice. Tako su laki i teški poljski topovi, kao i haubice austrougarske vojske, pripadali kategoriji lakih i srednjih topova, dok su oružja velikog kalibra (mužari i haubice) bila namijenjena obrani vlastitih i uništavanju protivničkih stalnih utvrđenja. Kad je rat postao statičan i pretvorio se u rovovski rat, zahtijevani su i proizvođeni poljski topovi sve većih kalibara, što nije mijenjalo status quo, jer se i vojska sve dublje ukopavala. Veliku ulogu u ratu trebala su igrati stalna utvrđenja, također opremana najnovijim teškim mužarima i haubicama, ali zbog štednje početkom rata nisu bila dostatno naoružana ni sposobna za dugotrajni rat.

Top M. 18 izložen u bečkom Vojnom povijesnom muzeju. (HGM, Wiki)

Tijekom rata, 1916. godine, reorganizirano je poljsko, jahačko, brdsko i tvrđavsko topništvo na osnovi ratnih iskustava, poljskom topništvu dodijeljen je dio cijevi tvrđavskog topništva, a u naoružanje su ušli i novi topovi. Svaka divizija pješaštva (Truppendivision) trebala je raspolagati sa 68 cijevi u okviru jedne topničke brigade, sastavljene od jedne pukovnije poljskih topova (četiri poljske topničke bitnice s ukupno 24 topa), jedne pukovnije poljskih haubica (šest haubičkih bitnica s ukupno 36 haubica), kao i jedne divizije teških poljskih topova i haubica (s dvije bitnice: jednom od četiri teška topa, a drugom od četiri haubice). Ujedno je zborno topništvo raspolagalo s još tri teške topniöke divizije s ukupno 24 cijevi. Odlučeno je povećati broj haubica za ukupno 100 bitnica (!), što je prvotno omogućeno uključivanjem tvrđavskih topova u sastav teških poljskih topničkih pukovnija, a poslije uvođenjem u naoružanje novih poljskih haubica.

Brdski top M. 15 kalibra 7,5 cm na Kalemegdanu u Beogradu. (Tatić)

Posebnu ulogu u austrougarskim oružanim snagama imali su manji i lagani brdski topovi, primjerice za rat u Alpama, ali slična oružja imala je i protivnička talijanska vojska. Brdsko topništvo trebalo je raspolagati s 84 topovske i 42 haubičke bitnice u sklopu ukupno 14 pukovnija brdskog topništva. Godine 1916. bilo je opremljeno samo deset pukovnija i planirano je osnovati još 26 pukovnija i povećati njihov broj na 36. Posljedica je bio manji broj bitnica, kao i topova i haubica u pojedinim bitnicama.

Maketa mužara M. 11 kalibra 30,5 cm. (HGM, Wiki)

Kod reorganizacije tvrđavskog topništva stariji topovi zamijenjeni su novijima, ali su i oni, kako je spomenuto, također morali djelovati na raznim bojišnicama. Neke utvrde u pozadini nisu ni pojačavane, jer su pojačanja poslana na dunavsku granicu. Zahvaljujući dalekovidnosti nekolicine generala i inženjera, Austro-Ugarska je prije rata počela pravodobno proizvoditi superteške mužare i haubice koje se, zahvaljujući tehničkoj snalažljivosti projektanata, moglo relativno brzo prebacivati na mjesta gdje su bili potrebni. Tako su mužari kalibra 30,5 cm početkom rata bili od pomoći i njemačkom savezniku u Belgiji, ali prebačeni su uskoro na rusku bojišnicu, gdje su Austrijancima bili potrebniji.

Haubica kalibra 38 cm izložena u Beču. (HGM, Wiki)

Zanimljivo je spomenuti kako su 1915.-17. godine neke austrougarske topničke postrojbe poslane u u pomoć Turskoj, primjerice motorizirana mužarska bitnica br. 9 s dva mužara M. 98 kalibra 24 cm, bitnica haubica br. 36 s poljskim haubicama M. 14 kalibra 15 cm, dvije bitnice brdskog topništva, br. 1/4 iz Budimpešte i br. 2/6 iz Košica, obje s brdskim topovima M. 15 kalibra 7,5 cm, kao i topnička bitnica br. 20 s poljskim topovima M. 15 kalibra 10,4 cm, zajedno s motoriziranim transportnim, sanitetskim i školskim postrojbama, pozadinskim zapovjedništvom skupine i vojnim poštanskim uredom br. 452 (koji je djelovao u Aleppu). Prvotno su djelovale na galipoljskoj, a poslije – sve do 1918. godine – u Mezopotamiji i na palestinskoj bojišnici. Jedan vod haubica M. 14 kalibra 15 cm uspio je 14. svibnja 1916. godine potopiti kod Smirne/Izmira britanski monitor M 30.

Top kalibra 15 cm L/50 bitnice Giaconi na Velom Brijunu. (Tatić)

Još jedna reorganizacija poljskog topništva slijedila je 1918. godine, kad su postojeće poljske topovske i haubičke pukovnije (Feldkanonen– odnosno Feldhaubitz-Regimenter) dobile zajednički naziv poljske topničke pukovnije (Feldartillerie-Regimenter). Kod jahačkog topništva svakoj konjaničkoj diviziji dodijeljena je njena vlastita brigada poljskog topništva, a konjaničke poljske topničke pukovnije dobile su ispred broja i slovo K (Kavallerie).

U konačnici rata protiv Italije na jugozapadnoj bojišnici rabljeni su uz brdske topove čak i najteži topovi i haubice, čije su granate mogle gađati ciljeve iza visokih brda. Austrougarsko poduzeće Škoda prednjačilo je kod uvođenja novih rješenja i tipova topova (unatoč današnjem uvjerenju o zaostalosti crno-žute Monarhije). Niz austrougarskih oružja ostao je u službi drugih država sve do Drugoga svjetskog rata, a u međuratnom razdoblju služio i pobjednicima za kopiranje i daljnji razvoj vlastitih topova istog ili sličnog kalibra.

Obalni mužar kalibra 30,5 cm na brdu Kope. (Schuster, SKPU 487/112)

EPILOG

Niz austrougarskih topova i haubica (od kojih su neki služili i tijekom II. svjetskog rata) nalazi se u muzejima u Beču, Budimpešti, Beogradu, Ateni i Bukureštu, na spomen-grobljima ili muzejima u Italiji ili Francuskoj, a čak i u Australiji i SAD-u. Čini se da jedino Hrvatska ne raspolaže topovima iz tog razdoblja, osim nekoliko samo djelomice sačuvanih u Puli. Otvaranje postave za posjetitelje već osnovanog ratnog (vojnog) muzeja u Zagrebu odgađa se dvadesetak godina, a jedini privatni muzej posvećen austrougarskoj ratnoj mornarici u međuvremenu se preselio iz Novigrada u obalnu utvrdu Verudella u Puli, gdje se nalazi i Aquariumu Pula, s velikim bazenom za morske pse na mjestu prijašnje oklopne kupole. I druge institucije u Puli, poput Povijesnog i pomorskog muzeja te Sveučilišne knjižnice pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile, kao i udruge Viribus Unitis, nastoje sačuvati tradiciju tog razdoblja i objavljuju zanimljive knjige i članke o austrougarskom razdoblju naše zajedničke povijesti. Pojedinci i udruge iz Zagreba, Varaždina, Šibenika, Zadra i Dubrovnika također se bave temama austrougarske vojne povijesti, pomorstva i utvrda. Tome se pridružila i nakladničkaa kuća Despot infinitus iz Zagreba, koja nastoji približiti tu tematiku zainteresiranim pojedincima, ali i širem čitateljstvu. Nažalost politika i društvo još uvijek (ili ponovno?) „nemaju sluha“ za taj dio povijesti, koji bi bio zanimljiv i brojnim posjetiteljima iz zemalja bivše austrougarske monarhije, ali i šire.

Izvadak iz knjige „Topništvo austrougarske kopnene vojske u Prvome svjetskom ratu“ Zvonimira Freivogela.

Komentari su zatvoreni.