5. svibnja 2022. | 789 prikaza.

Politički i diplomatski životopis Ive Andrića

Sekularni kult Ive Andrića kao tvorca mudrih izreka u digitalnome dobu društvenih mreža nije ostao dominantan samo u javnome prostoru i školskoj lektiri, nego njegovi romani predstavljaju i savjetodavni priručnik međunarodne politike spram jugoistočne i središnje Europe.

Andrićevi povijesni romani i pripovijetke utjecali su na oblikovanje mišljenja i odluka spram prostora bivše Jugoslavije kod brojnih međunarodnih političkih predstavnika. Posebice je roman Na Drini ćuprija uziman kao obvezno štivo pri razmatranju političkih odluka, zajedno s Andrićevom pripovijetkom Pismo iz 1920., koju je čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić dijelio na Palama tijekom rata stranim novinarima i diplomatima kao objašnjenje razloga srpske opsade Sarajeva, s obzirom na to da Andrić u navedenoj pripovijetki opisuje Bosnu isključivo kao zemlju tradicionalne mržnje.

Međunarodni političari pritom ne hvale prvenstveno samo Andrićev književni talent, nego koriste njegovu literaturu kao političkoga savjetodavca. U galeriji utjecajnih osoba koje su odlučivale o ljudskim sudbinama i pritom držale na noćnome ormariću Andrića kao konzultanta izdvajaju se sljedeći politički likovi:

Lord David Owen u svojim političkim memoarima Balkanska odiseja piše da se „nije mnogo toga promijenilo otkako je Ivo Andrić koji je dobio Nobelovu nagradu za svoju knjigu Na Drini ćuprija, te napisao u svojoj kratkoj priči Pismo iz 1920. da je Bosna zemlja mržnje i straha“. Uz Ivu Andrića, lord Owen, „za razumijevanje Balkana“, preporučuje i studiranje putopisa britanske autorice Rebecce West Crno janje i sivi sokol: putovanje kroz Jugoslaviju. Bitno je navesti da je Rebecca West dobila od jugoslavenske vlade Milana Stojadinovića (u kojoj je Andrić bio pomoćnik ministra vanjskih poslova) oko 100 000 dolara za putovanje po Kraljevini Jugoslaviji u drugoj polovici 1930-ih godina i pisanje knjige Crno janje i sivi sokol. Primjerak putopisa Rebecce West, s oznakom Samo za upotrebu UNPROFOR-a, kružio je glavnim stožerom UN-a u Sarajevu tijekom rata te pojačavao predrasude s kojima su britanski časnici došli u Bosnu i kroz optiku knjige stjecali sliku o Srbima kao „našim saveznicima u dva svjetska rata“.

Paddy Ashdown, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, naziva Andrićev roman Na Drini ćuprija „remek djelom“, a u svojim memoarima iz Bosne prenosi duži isječak iz Andrićeva Pisma iz 1920. kao opravdanje složenosti političke situacije u BiH.

Njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel na povjerljivome sastanku s novinarima Deutsche Wellea 1993. godine rekao je da će na odmor ponijeti Andrićev roman Na Drini ćuprija „kako bi shvatio bit jugoslavenskog sukoba“.

Francuski mvpAlain Juppé izjavio je 1994. godine kako je „Ivo Andrić mnogo prije rata 1992., napisao da je Sarajevo grad mržnje“, nastojeći time opravdati Mitterandovu politiku sprječavanja strane vojne intervencije protiv bosanskih Srba. Pritom i francuski zapovjednik UNPROFOR-a za BiH (1992. – 1993.), general Philippe Morillon, navodi kako je, ponukan savjetom francuskoga veleposlanika u Beogradu, na noćnome ormariću držao Andrićeve romane s temama iz bosanske prošlosti.

Vojni zapovjednik mirovne misije u hrvatskome Podunavlju UNTAES, belgijski general Joseph Schoups, izjavio je na tadašnjoj srpskoj Televiziji Vukovar kako „mnogo bolje razumije Srbe otkako je pročitao Andrićev roman Na Drini ćuprija“, a koji su mu darovali tamošnji srpski vlastodršci.

Ivo Andrić najvažniji je svjedok za teoriju o drevnoj, biološkoj mržnji na Balkanu za knjigu američkoga autora Roberta Kaplana Balkanski duhovi, koja je utjecala na političko javno mnijenje u SAD-u i Billa Clintona početkom 1990-ih godina.

Nobelovac Peter Handke u svome putopisu poznatom pod naslovom Pravda za Srbiju opisuje kako čuči pokraj rijeke Drine i misli na Andrićev Višegrad opisan u knjizi Na Drini ćuprija. Handke se pita zašto ne može biti „tako mračno vidovit kao Ivo Andrić u svom trajno poučnom epu o Drini“, s Andrićevom „točnom slikom o ratnoj katastrofi koja prirodnom nužnošću izbija u svakom vijeku među bosanskim narodima“. Pritom zvučno halucinira kako „na bosanskoj obali ciganske trube zatreštaše, iz Kusturičinog filma, čuveni Marš na Drinu, ali ne, ničega nije bilo“. (Handke nema pojma da se u Kusturičinu filmu Underground ne svira Marš na Drinu nego, među ostalim, Bregovićev plagijat Mesečina u kojemu je ukradena melodija pjesme Šabana Bajramovića Djeli Mara).

Čestitajući Handkeu dodjelu Nobelove nagrade, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, koji je odlikovao Handkea Ordenom Karađorđeve zvijezde zbog „iznimnog doprinosa predstavljanju Srbije u sferi kulture“, istaknuo je u poruci Handkeu: „Srbija Vas smatra za istinskog prijatelja i, biću slobodan da kažem, Vašu Nobelovu nagradu doživljavamo kao da je dobio neko od nas. Sada, uz Ivu Andrića, slavimo još jednog našeg Nobelovca.“

Čak se i u mainstream narativu Andrićeva književnost uzima kao politički udžbenik za objašnjenje nedavnih ratova. Primjerice, u najgledanijem sportsko-dokumentarnom filmu u 2020. godini o najboljem košarkašu svijeta Michaelu Jordanu, The Last Dance, košarkaški trener Phil Jackson u Chicago Bullsima uručuje 1990-ih godina košarkašu Toniju Kukoču Andrićev roman Na Drini ćuprija, „radi boljeg razumijevanja razloga rata u bivšoj Jugoslaviji“ (Kukoč mu je mirno odgovorio: „To sam pročitao još u srednjoj školi za lektiru“).

U Hrvatskoj nikad u posljednjih 80 godina nijedan autor nije napisao sveobuhvatnu biografiju o Ivi Andriću (tek je prije nekoliko godina u Zagrebu prvu monografsku studiju objavio Krešimir Nemec). U Srbiji su o Andriću tiskani načelni panegirici unatoč povijesnim dokumentima o njegovoj potpori totalitarnim režimima, dok u BiH većina autora Bošnjaka ima izrazito kritičan stav prema Andrićevu antimuslimanstvu u njegovim romanima. Oni ih opisuju kao „estetiku za genocid nad Muslimanima u dva rata“, uz iznimku sarajevskoga titoističkog kulturološkog kruga Bošnjaka i Hrvata koji se zadržavaju na hvaljenju Andrićeva pripovjedačkog dara, te dijelova zagrebačkoga okruženja gdje književnik Dubravko Horvatić nastoji usidriti ranoga Andrića u hrvatsku književnost zbog toga što mu je lirska proza i rana novelistika pisana ijekavicom i hrvatskim leksikom.

Politički životopis Ive Andrića i njegovi pisani programi etničkoga čišćenja Albanaca i Turaka iz Jugoslavije predstavljaju svjetovni tabu u većini mainstream medija. Estetska vrijednost Andrićeva književnog djela i dodjela Nobelove nagrade opravdavali su i prikrivali sve aspekte njegovih političkih stavova i programa.

Pritom oni branitelji Ive Andrića isključivo kao književnika ne objašnjavaju kako to da, poput Karadžića, Miloševića ili srpskoga zapovjednika u Višegradu, Milana Lukića, nijedan ratni zločinac nije zazivao kao opravdanje svojih postupaka literaturu Branka Ćopića, Meše Selimovića ili Miroslava Krleže, a koji su također bili dijelom školske lektire.

Jorge Luis Borges napisao je zbirku pripovijedaka Opća povijest gadosti čiji naslov može zrcaliti pregled povijesnih zbivanja koji slijedi.

Davor Kristić

Iz Prologa iz knjige: “Ivo Andrić kronika jednog beščašća” u izdanju Despot infinitusa.

Andrić na njemačkom mimohodu s vojnim zapovjednikom grada Berlina (“Ivo Andrić, kronika jednog beščašća”, Despot infinitus)

Više o knjizi – https://despot-infinitus.com/proizvod/ivo-andric-kronika-jednog-bescasca/

Komentari su zatvoreni.