4. srpnja 2023. | 957 prikaza.

POVIJESNA ANALIZA – Nacionalizam kao karta na koju je na Balkanu prva zaigrala Rusija, ostati će i dalje uspješan ključ za otvaranje povijesnih rana i započinjanje novih sukoba


Balkanski poluotok je tijekom povijesti bio područje sukoba različitih civilizacija. Još u vrijeme staroga Rima ovdje je bila granica Istoka i Zapada, dva dijela sredozemnog carstva. Dolaskom slavenskih plemena na područje Balkana, i na koncu Osmanlija, područje Balkana postalo je i do današnjih dana ostalo šarolikim etnografskim mozaikom isprepletenim različitim kulturološkim utjecajima koji su još kompleksniji ukoliko uzmemo u obzir različite kulturne utjecaje naroda koji su se smjestili na granicama Balkanskog poluotoka. Područje je to od izrazitog geostrateškog značaja jer Balkanski poluotok predstavlja mjesto spoja Europe i Azije te Crnog mora sa Sredozemljem. U širem smislu Balkanski poluotok predstavlja područje koje u njegovom kopnenom dijelu omeđuju rijeka Soča, Sava i Dunav, a obalno od samog sjevera Jadrana do ušća Dunava u Crno more. Samim time geostrateški značaj Balkanskog poluotoka ogledao se u njegovoj kopnenoj i pomorskoj važnosti.

Osmansko Carstvo je čak pola tisućljeća predstavljalo dominantnu silu na Balkanskom poluotoku. Položaj velesile na Sredozemlju Osmansko Carstvo počinje gubiti tijekom druge polovice 18. stoljeća kad tijekom rusko-turskih ratova gubi Krim, Besarabiju, dijelove Kavkaza te dijelove teritorija između Dnjepra i Južnog Buga. Rusiji je time otvoren put na Crno more, a Osmansko Carstvo je bilo primorano Rusiji dati slobodan prolaz kroz Bospor i Dardanele, čime je Rusija dobila pristup srcu Sredozemlja. Bio je to tek početak širenja ruske sfere utjecaja na Sredozemlju. Idući korak ruske politike bio je podizanje serije ustanaka neturskih naroda Balkanskog poluotoka, koji je za cilj imao njihovo stavljanje pod rusku sferu utjecaja, a koji će obilježiti cijelo 19. stoljeće.

Prelazak ruske vojske preko Dunava kod Zimnicea/Svištova, 15. lipnja 1877. godine. Zimnicea je grad u Rumunjskoj, luka na Dunavu nasuprot bugarskog grada Svištova. (Nikolaj Dmitrijevič Dmitrijev-Orenburški, 1883., Wikimedia Commons)

Ključ ruske tajne diplomacije bilo je pobuđivanje nacionalnih osjećaja balkanskih naroda. Godine 1804. dolazi do pobune Srba, koji do 1830. uspijevaju izboriti se za autonomiju u sklopu carstva, a njihov primjer nastoje slijediti i ostali narodi Balkana. U konačnici na Berlinskom kongresu 1878. godine Srbija i Crna Gora dobivaju neovisnost, Vlaška i Moldavija udružuju se u samostalnu državu Rumunjsku te je osnovana Kneževina Bugarska pod ruskim protektoratom. Slijedeći korak ruske politike na Balkanu bio je stvaranje saveza balkanskih država kao sile ruske zone utjecaja koja će privesti kraju osmanski utjecaj na Balkanskom poluotoku.

Rusija je tu zaigrala na kartu panslavizma pa je i sama ideja Balkanskog saveza bila duboko ukorijenjena u panslavističkoj ideologiji. Što li je to drugo bilo nego politički suverenitet i jedinstvo rasno homogenog saveza Slavena pod ruskim vodstvom? Možemo li toj pojavi pripisati tek marginalno značenje? Teško. Kako to u politici često biva, nikome zapravo nije bilo stalo do romantičarskog panslavizma. Svaka država imala je svoju inačicu te je ideju sveslavenstva koristila u svome interesu. Ruski interes ogledao se u želji za slobodnim pristupom Sredozemlju, a Srbiji u širenju na teritorije susjednih zemalja. U tu svrhu iskorištena je panslavistička ideja jugoslavenstva u kojoj je Srbija trebala preuzeti dominantnu ulogu među južnim Slavenima.

Balkanski savez koji su 1912. činile Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka uspio je poraziti Osmansko Carstvo u Prvom balkanskom ratu, a tim porazom uspostavljena je nova karta Balkanskog poluotoka na kojoj je pod protektoratom velesila svoje mjesto našla Albanija kao samostalna država. Već 1913. izbija Drugi balkanski rat jer se pobjednice nisu uspjele dogovoriti oko podjele osvojenih teritorija. Mirovnim ugovorima najveću korist uspjela je izvući Srbija, koja se nakon Balkanskih ratova pozicionira kao vodeća sila na području Balkanskog poluotoka koje je nekada bilo pod Osmanskim Carstvom. Time je Rusija dobila jak oslonac za provođenje svoje politike na Balkanu. Srpska politika je već dugo vremena remetila nacionalne duhove Austro-Ugarske Monarhije pa je takav susjed, de facto satelit Rusije, predstavljao problem višenacionalne države dobrim dijelom sastavljene od slavenskih naroda. Ruski planovi za raspadom Austro-Ugarske po nacionalnom ključu uspješno isprobanom na primjeru Osmanskog Carstva bili su već dugo vremena prije sudbonosne 1914. na stolu ruskih stratega. Ruska tajna diplomacija neumorna je radila na podizanju nacionalnih tenzija i širenju svoj utjecaja na slavenski nacionalni korpus.

Ruski pogled na balkanski problem: Italija i Austrija (lijevo u prvom planu) mame balkanske ribe (Grčka, Bugarska, Makedonija, Rumunjska, Srbija, Crna Gora) u svoje zamke. Bosna i Hercegovina je već u austrijskoj zamci. Sultan pokušava shvatiti poantu. Engleska i Njemačka žure se pridružiti zabavi. (časopis Strekoza, srpanj 1908., Wikimedia Commons)

Ne treba smetnuti s uma ni to da je upravo Rusija bila idejna začetnica Balkanskog saveza. Cilj stvaranja tog saveza bilo je sprečavanje širenja njemačkog i austrougarskog utjecaja na istok. Ali mnogi povjesničari zaboravljaju napomenuti da je Rusija stvaranjem Balkanskog saveza Njemačku i Austro-Ugarsku stavila u vrlo nezgodan položaj jer su se one našle u okruženju Rusije i njezinih saveznica. Kako bi osigurala zaleđe, Rusija je 1914. godine privukla i Rumunjsku na svoju stranu. Geostrateški položaj Rumunjske bio je od ključnog značenja za ostvarivanje ruskih planova. Rumunjska se ispriječila između Rusije i Srbije, imala je dugačku kopnenu granicu s Austro-Ugarskom te je odvajala Bugarsku i Tursku od Austro-Ugarske.

Ruski interes na Balkanu bio je u konfrontaciji i s Njemačkom, industrijskim i vojnim divom Europe, koja je sigurne veze s istokom, koje nije mogla postići pomorskim putem, nastojala uspostaviti kopnenim, a te veze vodile su preko Balkanskog poluotoka. Svijet je ušao u doba nafte, a svjetske velesile bile su itekako svjesne njezine važnosti. Zato je Njemačka nastojala gradnjom željeznice povezati se s naftom bogatim područjem Bliskog istoka. Željeznica Berlin – Bagdad trebala se povezati s lukom Basrom u Perzijskom zaljevu, čime bi Njemačka zaobišla Sueski kanal pod britanskom kontrolom i povezala svoje afričke kolonije s Berlinom. Europski dio Orijentalne željeznice spajao bi se sa svojim istočnim dijelom preko Bospora. Budući da je Njemačka preko svoje vojne misije radila na organizaciji i modernizaciji turske vojske, to je u principu značilo da bi se na Bosporu, osim turske vijorila i njemačka zastava. Rusija je ovoj situaciji mogla doskočiti jedino posjedom Dardanela i Bospora. Egzistencija takve velesile nikako nije mogla ovisiti o tuđoj volji. Utjecaj na Balkanu značio je i pritisak na onemoćalu Tursku u čijem posjedu su bili tjesnaci koji su predstavljali ključ Crnoga mora. Željeznica Berlin – Bagdad i njemačka vojna misija u Turskoj kosili su se s ruskim interesom.

Zato je Rusija 1914. godine preko Srbije, svog balkanskog satelita, nastojala spriječiti njemački plan. Stoga je Srbija prekršila prijašnje ugovore i sporazume te nacionalizirala dio Bagdadske željeznice koji je prolazio njezinim teritorijem. Srbija je nepokolebljivo stajala pri svojim zahtjevima, premda sama od tog postupka nije imala značajnije koristi. Bila je to situacija koja nimalo nije išla u prilog Rusiji. Ruski utjecaj u Europi i Sredozemnom moru bio je ograničen geografskim položajem Rusije. Ruska mornarica na Crnome moru nije imala veću važnost sve dok su Bospor i Dardaneli, tjesnaci koji odvajaju Crno more od Sredozemnog, bili pod turskom upravom. No, nije u pitanju bila samo vojna važnost na Sredozemnom moru koju bi Rusija dobila kontrolom Dardanela. Ruski proračun uglavnom se temeljio na izvozu, a o njemu je ovisio mogući bankrot ruske državne blagajne koja je tih godina vapila za svježim kapitalom više nego ikada prije. Rusija više nije mogla plaćati ni kamate za goleme vanjske dugove. Dvije trećine ruskoga izvoza prolazilo je Bosporom. Zato bi za Rusiju zatvaranje Bosporskog tjesnaca značilo bankrot države koji bi u konačnici doveo do nesagledivih ekonomskih posljedica.

Sarajevski atentat 1914. godine. Rusija je gurnula Srbiju u rat kako bi izbacila Njemačku s Balkana. (Wikimedia Commons)

S druge strane Balkanskog poluotoka nalazila se Kraljevina Italija s težnjom za pretvaranjem jadranskog bazena u „Mare Nostro“, po uzoru na stari Rim koji je u svojim najboljim danima unutar svojih granica imao cijelo Sredozemno more. U tom smislu Italiji je na ruku išao talijanski nacionalni korpus na istočnoj obali Jadrana, a ona sama je maštala o nastavku „Risorgimenta“, ujedinjenja svih Talijana u jednu državu, čime bi se njezina vlast proširila i na istočne obale Jadrana koje su pored talijanskog bile naseljene i slavenskim narodima. Time se talijanski utjecaj kosio s rusko-srpskim utjecajem koji je istočni Jadran vidio u sferi svog utjecaja. Kontrola Otrantskih  vrata, ulaza u Jadranko more širine tek 100 kilometara, omogućio bi Italiji dominaciju nad Jadranom. Stoga je Albanija bila zona nad kojom su svoj utjecaj nastojale osigurati Italija i Austro-Ugarska. Postavljanjem njemačkog princa Wilhelma od Wieda na albansko prijestolje 1913. velesile su Albaniju svrstale pod utjecajnu sferu Njemačke i Austro-Ugarske, načelno i Italije kao članice Trojnog saveza.

Izbijanje Prvoga svjetskoga rata, otvorilo je Pandorinu kutiju sukobljenih sfera interesa na Balkanskom poluotoku. Nacionalizam kao karta na koju je na Balkanu prva zaigrala Rusija, ostati će i dalje uspješan ključ za otvaranje povijesnih rana i započinjanje novih sukoba koji će za cilj svaki puta imati novo miješanje karata i težišta interesa velikih sila.

Danijel Tatić

Komentari su zatvoreni.