21. listopada 2025. | 217 prikaza.

POVIJESNE RASPRAVE – Zašto se hrvatski grb pojavljuje u dvjema inačicama – onoj koja počinje bijelim, i onoj koja počinje crvenim poljem?

Malo je simbola koji su toliko prepoznatljivi, a istodobno toliko zagonetni, kao što je hrvatski grb. Naizgled jednostavan niz bijelih i crvenih kvadrata skriva stoljeća povijesti, slojeve značenja i nebrojene rasprave o tome što zapravo predstavlja. Je li to znak države, naroda, zemlje – ili sve to zajedno? I, možda najzagonetnije pitanje od svih: zašto se hrvatski grb pojavljuje u dvjema inačicama – onoj koja počinje bijelim, i onoj koja počinje crvenim poljem?
Povijest, nažalost, ne nudi konačan odgovor. Izvori su oskudni, fragmentarni, često više simbolični nego precizni. Stoga, ako želimo shvatiti smisao tog starog simbola, moramo mu pristupiti cum grano salis – s dozom razuma, opreza i poštovanja prema njegovoj višeznačnosti.

Boje i njihove strane svijeta

Hrvati, kao dio slavenskog kulturnog i jezičnog kruga, nasljeđuju i slavensku simboliku boja. U prastarom sustavu označavanja, boje su služile kao oznake strana svijeta: bijela je predstavljala zapad, crvena istok. Razlozi za takav poredak danas su teško shvatljivi, ali tragovi te simbolike preživjeli su u jeziku i geografiji. Dovoljno je spomenuti primjer Bijelorusije – doslovno „Zapadne Rusije“ – ili same Rusije, čije ime potječe od arhaične riječi ruso, koja znači crveno, riđe, kao u izrazima „ruse kose“ ili „rusi konji“. U tom svjetlu, „Rusija“ bi značila „zemlja crvenih“, odnosno istočnih Slavena.

Ta je simbolika bila više od jezične navike – ona je izražavala temeljnu orijentaciju svijeta. Bijelo i crveno nisu bile tek boje, nego oznake prostora, smjerova, identiteta. Isti taj sustav značenja nastavit će živjeti i u pojmu Bijele i Crvene Hrvatske.

Bijela i Crvena Hrvatska – pradomovina i značenje

U hrvatskoj pradomovini, sjeverno od Karpata, postojala su područja koja su povijesni izvori i predaje nazivali Bijelom (zapadnom) i Crvenom (istočnom) Hrvatskom. Područje oko Krakova i danas se u nekim izvorima spominje kao Bijela Hrvatska, dok su istočnija područja nosila ime Crvena Hrvatska. Papa Ivan Pavao II. znao je s ponosom isticati da je rođen upravo u toj „Bijeloj Hrvatskoj“.

Kada su Hrvati doselili na Jadran, tu su simboliku prenijeli sa sobom. Zapadno od Cetine govorilo se o Bijeloj Hrvatskoj, a prema istoku, sve do Boke kotorske, prostirala se Crvena Hrvatska. Ta podjela nije bila formalna, ali je živjela u svijesti naroda, osobito u doba dinastičkih sukoba. Sukob Trpimirovića, koji su predstavljali zapadnu, bijelu Hrvatsku, i Domagojevića, koji su dolazili iz neretvanske Crvene Hrvatske, bio je i simbolički odraz te stare dihotomije. I danas se Splićani s ponosom pozivaju na bijelu boju, premda većina vjerojatno nije svjesna njezinog starog, praiskonskog značenja.

Tomislav – ujedinitelj boja i zemalja

Knez Tomislav prvi je uspio ujediniti Bijelu i Crvenu Hrvatsku u jedinstvenu kneževinu, a zatim i kraljevstvo. Njegova pobjeda nad Mađarima i učvršćenje granice na Dravi nisu bile samo vojni uspjesi, nego i simboličko dovršenje jedne povijesne cjeline: ujedinjenja zapadne i istočne Hrvatske, dviju polovica koje su stoljećima dijelile geografski i duhovni prostor. Kao priznanje za to jedinstvo, Tomislav je okrunjen za kralja, a Hrvatska je prvi put postala politički i kulturno objedinjena.

Upravo u tom povijesnom trenutku može se naslutiti smisao hrvatskog grba. Njegova izmjena bijelih i crvenih polja nije slučajna: ona označava sjedinjenje Bijele i Crvene Hrvatske, zapada i istoka, u jedan narod i jednu državu. U ritmu kvadrata, poput tvrdog kamenog zida, naizmjenično se smjenjuju dvije boje koje su stoljećima određivale hrvatski prostor i njegovo poimanje svijeta.

Simbolika boja u europskoj heraldici

U europskoj heraldici bijela (srebrna) boja označuje čistoću, vjernost i istinu, dok crvena predstavlja hrabrost, snagu i krv prolivenu za domovinu. Kada se te dvije boje spoje u jedan grb, nastaje sklad između odanosti i hrabrosti, između postojanosti i borbenosti. Nije teško uočiti kako te vrijednosti tvore samu srž hrvatskog povijesnog iskustva. U tom smislu, hrvatski grb nije samo geografska karta jedne zemlje, nego moralni portret jednoga naroda.

Kartografsko pitanje i dvostruki početak

No, ostaje pitanje – s kojom bojom grb zapravo započinje? Odgovor vodi u područje kartografije. Nakon Kolumbovih otkrića i šire uporabe kompasa u 15. stoljeću, europska se kartografija standardizira: sjever se prikazuje “gore”, jug “dolje”, zapad lijevo, a istok desno. Upravo u to vrijeme pojavljuju se prvi kolorirani prikazi hrvatskog grba koji, posve logično, počinju bijelim poljem – simbolom zapadne, Bijele Hrvatske – i nastavljaju se crvenim, koje označuje istočnu, Crvenu Hrvatsku.

Prije te standardizacije, međutim, kartografi su svijet crtali iz vlastite točke gledišta. Hrvati su, dolazeći sa sjevera, vjerojatno zamišljali jug – zemlju u koju su stigli – kao “gore”, a sjever, odakle su došli, kao “dolje”. U takvoj prostornoj slici istok je lijevo, a zapad desno. Prema toj logici, hrvatski je grb započinjao crvenim poljem – simbolom Crvene Hrvatske na istoku.

Iz toga slijedi: inačica s crvenim početnim poljem vjerojatno potječe iz ranog srednjovjekovlja, možda već iz 10. stoljeća, dok je varijanta s bijelim prvim poljem vjerojatno nastala u 15. stoljeću, u doba kada se europska kartografija standardizirala i kada su heraldika i simbolika poprimile suvremeniji oblik.

Simbol jedinstva, a ne razdora

Iz svega navedenog proizlazi jednostavan, ali važan zaključak: hrvatski grb ne pripada ni jednoj boji, nego njihovom jedinstvu. Njegova snaga nije u poretku polja, nego u njihovom izmjenjivanju – u skladnom suživotu bijelog i crvenog, zapadnog i istočnog. Prikaz s crvenim ili bijelim početnim poljem ne smije imati nikakvo političko značenje, niti smije služiti razdoru među Hrvatima. Naprotiv, on bi trebao podsjećati da je snaga naroda uvijek ležala u jedinstvu njegovih različitosti.

Hrvatski grb, bez obzira s kojom bojom započinje, ne pripada prošlosti nego trajnom pamćenju. Njegova polja ne dijele nego spajaju i podsjećaju da su Bijela i Crvena Hrvatska odavno utisnute u jedno ime, jedan narod i jednu sudbinu. U njemu ne treba tražiti razliku, nego sklad – jer njegova moć ne leži u boji, nego u značenju.

Boris Kovačević Mirin

Komentari su zatvoreni.