10. kolovoza 2023. | 1314 prikaza.

POVIJESNO ORUŽJE U HRVATSKOJ – Baselard nađen na Banovini

Borbenih bodeža i noževa iz razdoblja razvijenog srednjeg vijeka sačuvalo se u Hrvatskoj veoma malo. Meni je poznato svega desetak sačuvanih primjeraka korištenih  između 1000. i 1500. godine na hrvatskom tlu. Jedan primjerak nalazi se u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu,  a ostali u nekolicini privatnih zbirki. Među njih ne ubrajam kuhinjske i utilitarne civilne noževe koji nisu imali borbenu namjenu, a kojih je nađeno mnogo karsteološkim istraživanjima diljem Hrvatske.

Iz razdoblja ranog srednjeg vijeka sačuvao se veći broj noževa, ali rijetko i bodeži. Uzrok toga je što su mnogi narodi koji su između 5. i 10. stoljeća obitavali na tlu Hrvatske imali običaj polagati oružje uz pokojnike. Taj su običaj imali germanski narodi poput Gepida, Herula, Istočnih i Zapadnih Gota, Langobarda i drugih. Ali i Avari, Slaveni te stari Hrvati. Nakon što je kršćanstvo uhvatilo snažnije korijene, tijekom 10. st. običaj je postupno nestao s tla čitave Hrvatske. U kasnijim stoljećima javlja se tek sporadično, i to isključivo u okviru osobito svečanih ukopa uglednih feudalaca.

Noževi ranog srednjeg vijeka pronađeni na našem području u pravilu su jednostavni i stereotipni. Bodeža zapravo i nema, osim ako uračunamo alanske mačeve 4. i 5. st., poznate pod nazivom meotski mačevi, koji mogu biti duljine bodeža. Budući da je riječ o iskopinama od kojih se sačuvalo uglavnom samo sječivo, svi oni nalikuju jedni na druge. Slično je i u ostalim dijelovima Europe. Tek u razvijenom srednjem vijeku borbeni noževi i bodeži poprimaju razigranije i raznolikije oblike, te se svrstavaju u nekoliko skupina s većim brojem inačica i podinačica. Neke su od njih općeeuropske, dok druge imaju uži lokalni značaj.

Bodeži i noževi razvijenog srednjeg vijeka obično se svrstavaju u sljedeće skupine:

–          noževi trokutastog sječiva (Knife Daggers),

–          bodeži s križnicama duljih krakova (Quillon Daggers),

–          rondela bodeži (Rondel Daggers),

–          baselardi (Baselard),

–          noževi s bubrežastom križnicom (Ballock knife),

–          seljački noževi ili korde (Hauswehren),

–          bodeži s ušima ili stratiotski (alla Levantina),

–          švicarski bodeži (Holbein dagger),

–          burgundski heraldički noževi (Burgundian heraldic daggers),

–          cinquedea ili volovski jezik (Cinquedea).

U Hrvatskoj je dosad bilo moguće sa sigurnošću konstatirati uporabu bodeža s križnicama duljih krakova, koji zapravo predstavljaju umanjeni mač i koji su oružje feudalnog sloja. Njih su vitezovi nosili na desnom boku, nasuprot maču, a obično su bili oblikovani i ukrašeni tako da stilski pristaju uz mač. Također, moglo se utvrditi i često korištenje seljačkih noževa ili kordi, koji su bili oružje običnog puka. U hrvatskim povijesnim pisanim izvorima razvijenog srednjeg vijeka, pogotovo u onim nastalim u Dalmaciji, često zatičemo spomen noževa i bodeža. Tako u dubrovačkim izvorima 14. st., pisanim na latinskom ili talijanskom jeziku, nailazimo na pojam cultellus, koji neprecizno označava bodeže i noževe različitih vrsta, te corda, što označava veliki borbeni nož koji se u Njemačkoj nazivao Hauswehren ili Bauernwehren. 

U jednoj zagrebačkoj privatnoj zbirci nalazi se i primjerak bodeža, odnosno noža, tipa baselard, koji je značajno obogatio naša saznanja o borbenim noževima i bodežima razvijenog srednjeg vijeka korištenima na tlu Hrvatske. Prema podacima koji su meni priopćeni, ovaj je baselard nađen prije mnogo godina prilikom zemljanih radova pokraj starog grada Prevršca, u blizini istoimenog sela, na Banovini. Budući da je od nalaza predmet nekoliko puta promijenio vlasnika, taj podatak treba prihvatiti s rezervom.

Odlično sačuvani primjerak baselarda iz zbirke Kraljevske oružarnice u Londonu. Datiraju ga u 14. st. i smatraju talijanskim ili švicarskim proizvodom.

Predmet ima naizgled simetrično trokutasto čelično ili željezno sječivo koje nalikuje sječivima bodeža. Ipak, ono je jednosjeklo i stoga nalaz moramo svrstati među noževe. Uz debeli hrbat nalazi se obostrano po jedan uži žlijeb. Križnica, trn drške i glavica drške iskovani su od jednog komada željeza, integralnog sa sječivom. Rubovi trna i glavice tako su raskovani i uzdignuti na jednoj strani da oblikuju lađastu šupljinu. Drška, gledana postrance, nalikuje slovu I, odnosno položenom H, jer su križnica i glavica u obliku ravnih greda. Na križnici, drški i glavici nekoć su se nalazile drvene ili rožnate obloge koje sad nedostaju, a bile su zakovane za dršku pomoću deset mjedenih zakovica. Na dršci se do danas sačuvalo samo njih šest. Duljina čitavog predmeta iznosi 352 mm, duljina sječiva 234 mm, a širina sječiva najprije 29 mm, po sredini 23 mm i pri vrhu 12 mm.

Tipološka osobina baselarda jest da im drška nalikuje slovu I, odnosno položenom H, jer su križnica i glavica dvije paralelne grede. Sječivo im je trokutastog oblika, s tim što je najčešće dvosjeklo, rjeđe jednosjeklo. Smatra se da je taj tip bodeža nastao potkraj 13. st. te da je švicarskog tipološkog podrijetla. Ime mu potječe od imena švicarskog grada Basela. Tijekom prve polovine 14. st. ovaj tip bodeža proširio se čitavom zapadnom Europom. Često se spominje u engleskim i francuskim pisanim izvorima 14. st., i to redovito pod imenom baselard. Postoji veći broj likovnih izvora tog vremena na kojima zapažamo baselarde. Koriste ih svi slojevi stanovništva, od građana i pučana pa do feudalne aristokracije. Uz građansko, civilno, odijelo baselard se nosio obješen o pojas, o desni bok ili po sredini pojasa.

Nadgrobni spomenik viteza iz obitelji Ferretti iz Ankone, podložnika ugarsko-hrvatskog kralja Karla Roberta Anžuvinca, izrađen kratko nakon njegove smrti 2. svibnja 1357. Privatna zbirka. S desne strane vitez paše tipični baselard koji je u ovom kontekstu imao primarnu namjenu probijanja pancirnog tkanja na tijelu protivnika. I vitez Ferratti nosi jednu takvu pancirnu košulju.

Koriste ga i oklopljeni vitezovi, konjanici, kao dio svoje borbene opreme i naoružanja. Nose ga obješenog o pojas na kome im visi mač, s tim što je mač na lijevom, a baselard na desnom boku. O tome nam svjedoče mramorni nadgrobni spomenici s reljefnim prikazom viteza i njegovog oružja. Nedavno je objavljen jedan takav spomenik koji nam je kulturno i povijesno blizak. Riječ je o nadgrobnom spomeniku viteza, pripadnika obitelji Ferretti iz Ankone, podložnika Napuljskog Kraljevstva kojim su tad vladali vladari iz francuske kuće Anju. Reljef prikazuje oklopljenog viteza s pancirnom košuljom dugih rukava, oklopom za noge i mamuzama položenog na odar. Preko pancira je navučena haljina s grbom na prsima. Na grbu su dvije kose paralelne grede. Oko pasa mu je remen s baselardom na desnoj, a mačem na lijevoj strani. Uokolo je natpis na latinskom jeziku, koji je dijelom očuvan i čitljiv. Ime viteza nije čitljivo, ali se zato razaznaje datum njegove smrti: 2. svibnja 1357. U natpisu se navodi da se isticao hrabrošću u službi vojvode Karla. S obzirom na kontekst i datum smrti viteza Ferrettija, zasigurno se misli na Karla Roberta Anžuvinca, ugarsko-hrvatskog kralja okrunjenog 1301., a umrlog 1342. godine.

Nadgrobni spomenik neimenovanog grofa Falačke i hercega Bavarske iz oko 1330. godine. Pješčanik približnih dimenzija 200 x 100 cm. Mittelrheinisches Landesmuseum, Mainz. Vitez paše o desnom boku jedan baselard.

Vitez Ferretti iz Ankone mogao je biti u kraljevoj pratnji tijekom njegovog vladanja Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom. Dapače, to je vrlo vjerojatno s obzirom na sadržaj natpisa na spomeniku.

Nije mi poznato da bi se na tlu Hrvatske iz tog vremena sačuvao jedan takav reljefni mramorni spomenik s prikazom viteza u punoj borbenoj opremi. Plemićki kameni nadgrobni spomenici 14. i 15. st. na tlu Hrvatske te Bosne i Hercegovine mnogo su skromniji. Na njima se javljaju grubo klesani heraldički motivi, prikazi mačeva, ljiljana, križeva i slično. Tek potkraj 14. st., kao i tijekom 15., na nadgrobnim spomenicima bosanskih kraljeva te najkrupnijih hrvatskih feudalaca zatičemo isklesane reljefne prikaze pokojnika kao vitezova u oklopu. Ali, zasigurno nećemo pogriješiti ako u prikazu viteza Ferrettia iz Ankone prepoznamo analogiju na izgled viteškog naoružanja i opreme koja je u to vrijeme i na tlu Hrvatske bila prisutna.

Oklopljeni vitezovi nosili su baselarde samo tijekom 14. st. jer ih već u 15. st. zamjenjuju neki drugi tipovi bodeža. Ipak, baselard se nastavlja koristiti i u 15. st., ali tada isključivo kao oružje civila nošeno uz civilnu odjeću. Smatra se da su baselardi jednosjeklog sječiva i debelog hrbata stariji od onih s dvosjeklim sječivom, koji su sačuvani u znatno većem broju od ovih prvih. Obično ih datiraju u prvu polovinu ili sredinu 14. st., dakle upravo u razdoblje kad ih najčešće zatičemo kao oružje oklopljenih vitezova. Jednosjekli baselardi s debelim hrbatom mogu poslužiti i kao oružje za borbu protiv protivnika zaštićenog pancirnom košuljom. Njegov uzak, ali čvrst, vrh mogao je lako probiti pancirno tkanje. Zapravo, većina viteških bodeža i noževa imala je upravo tu namjenu, zbog čega se postupno viteški bodež pretvara u oružje specifične namjene s uskim i dugim četverobridnim sječivom, namjenjenim isključivo probijanju pancirnog tkanja.

Detalj spomenika grofa Falačke i hercega Bavarske iz 1330.

Predmetni baselard pronađen je blizu utvrde Prevršac, smještene u blizini prometnice koja povezuje srednjovjekovni grad Hrastovicu, u blizini današnje Petrinje, i Kostajnicu u Pounju. Možda je u kakvoj vezi s dotičnom utvrdom, ali to zbog nesigurnih podataka o mjestu pronalaska ne možemo utvrditi. O Prevršcu, Prekovršcu ili Prikovrškom kaštelu, veoma je malo poznato. Utvrda je danas u šumi, teško pristupačna, ali zato prilično dobro sačuvana. Polukružne kule i zidno platno sačuvani su do visine od pet-šest metara. Pretpostavlja se da je utvrda u sadašnjem stanju izgrađena potkraj 15. st. kao obrambeni objekt koji je štitio od turskih upada, ali se drži da je na istom mjestu i od ranije postojala utvrda, odnosno feudalni burg, središte feudalnog posjeda ili predija. Možda je sagrađena tijekom sredine ili druge polovine 13. st., kad je nastao veći broj sličnih zamkova, kao posljedica kraljevog poticanja gradnje takvih utvrda radi jačanja obrambene moći kraljevstva, a sve u strahu od povratka Tatara.

Toponim Podwersye, što bi se moglo odnositi na selo ispod utvrde, spominje se u ispravi iz 1492. godine kao dio teritorija feuda Kostajnica, točnije, Kostajničko-komogovačkog feuda (Koztanicha et Komogoyna). Kostajnica i njezin teritorij nalazila se u vrijeme tatarskog prodora 1242. u posjedu viteza Herenka. Njega su naslijedila tri sina: Marin, Petar i Ivan. Tijekom 14. st. vlasnici su Petrovi potomci: najprije sin Dionizije, koji se prvi nazvao Kostajnički, a potom njegovi sinovi Ivan i Petar. Zadnji od tog roda bio je Ivanov sin Nikola Kostajnički, koji je preminuo 1412. Potom je feud promijenio više vlasnika, da bi  1528. godine dospio u zalog, a potom i u vlasništvo, obitelji Zrinski, pa je neko vrijeme bio dio njihovog velikog, ali zbog turskih napada slabo naseljenog i nesigurnog, posjeda na Banovini i Pounju. Turci su osvojili Kostajnicu 1556., što je ugrozilo obranu posjeda Zrinskih na Banovini. Ne mogavši je braniti, Zrinski 1560. napuštaju i razaraju utvrdu Prevršac. 

Iz tako škrtih podataka o gradu Prevršcu i njegovim gospodarima, nismo u stanju uočiti imalo čvršću poveznicu s našim baselardom. Možemo samo reći da je bio u upotrebi u vrijeme kad je gospodar tog područja bio feudalac Dionizije (spominje se 1324.) te nakon njega njegovi sinovi Ivan (umro 1352.) i Petar (umro oko 1380.).

Na kraju, zaključimo da predmetni nož obličjem pripada starijoj skupini baselarda te ga datiramo u prvu polovinu ili sredinu 14. stoljeća. Približno u 1340. godinu. Vrlo vjerojatno je pripadao oklopljenom vitezu i bio dio njegovog naoružanja. Primarna namjena tog noža bila je probijanje pancirnog tkanja na tijelu protivnika. Ovaj nalaz svjedoči da su baselarde koristili i vitezovi na tlu Hrvatske, poput onih iz Njemačke, Francuske, Italije i Engleske. Nemamo pouzdanih podataka o mjestu izrade ovog noža, ali pretpostavljamo da je riječ o proizvodu lokalnih nožara.

Tekst i foto: Tomislav Aralica

POVIJESNO ORUŽJE U HRVATSKOJ

Komentari su zatvoreni.