3. veljače 2024. | 778 prikaza.

POVIJEST KATOLIČKE CRKVE – Zaslugom Ivana Šalića, osobnog tajnika Alojzija Stepinca, iz logora Jasenovac bilo je pušteno 56-ero djece u dobi od 4 do 14 godina koja su bila predana na njegu Caritasu tijekom 1943.

Budući da je 1941. godine boravio u Hrvatskoj, Ivan Šalić zbog ratnih se okolnosti nije mogao vratiti u Rim i dovršiti doktorski studij pa je 24. studenog imenovan bilježnikom, a od 11. prosinca 1941. godine osobnim tajnikom nadbiskupa Stepinca. Dužnost tajnika obnašao je sve do uhićenja 15. studenog 1945. godine. Tijekom tajničke službe radio je poslove koje mu je dodjeljivao nadbiskup Stepinac: primao je i slao nadbiskupovu poštu, dočekivao ministre i druge dužnosnike, odnosio nadbiskupove poklone ranjenim hrvatskim borcima u zagrebačke bolnice, obavještavao župnike o nadbiskupovim odlukama, putovao s nadbiskupom i sudjelovao pri podjeli sakramenta svete potvrde domobranima katolicima u svibnju 1944. te druge.

Mijo Jagodar, Ivan Šalić i Josip Šćurić, siječanj 1942.

Dana 10. veljače 1944. oko 11 sati Šalić je nosio pismo poglavniku Anti Paveliću u kojem je nadbiskup Stepinac molio pomilovanje ustaškog pukovnika Vladimira Galića i dopukovnika Petra Bakote. U literaturi se navodi da je Šalić spremio poglavnikove filmove u nadbiskupijski arhiv. Tijekom putovanja po Hrvatskoj često se vozio vlakom pa su mu željeznice 1943. izdale iskaznicu temeljem koje je ostvarivao 50% popusta na sve vožnje Hrvatskom državom željeznicom. U nastavku će se navesti nekoliko primjera iz kojih je vidljivo kako je Šalić tijekom Drugog svjetskog rata pomagao Srbima i Židovima. Po Stepinčevu nalogu, Šalić je zajedno sa Stjepanom Lackovićem, trebao pronaći način kako pomoći Židovima koji su u vlaku u Novskoj čekali transport za Njemačku 27. ožujka 1943. godine. Naredba njemačkih časnika bila je da ljudima u vlaku nitko ne smije dati ništa za jelo i piće, ali je na nagovor Lackovića dežurni njemački časnik dopustio da se Židovima podijeli topli obrok. Šalić je 26. svibnja iste godine išao na razgovor kod Filipa Crvenkovića u Ravnateljstvo za javni red i sigurnost kako bi se zauzeo za Židove u mješovitim brakovima i kako bi ih pokušao spasiti od uhićenja. Uz to, Šalićevom zaslugom iz logora Jasenovac bilo je pušteno 56-ero djece u dobi od 4 do 14 godina koja su bila predana na njegu Caritasu tijekom 1943. godine. Sačuvan je i dopis od 22. ožujka 1944. koji je Šalić uputio Milutinu Jurčiću, glavnom ravnatelju za javni red i sigurnost NDH, u ime nadbiskupa Stepinca, u kojem moli Jurčića da oslobodi zatočene Židove.

Misa u katedrali povodom obljetnice uspostave NDH, 10. travnja 1942.

Tijekom ispitivanja liječnika Milutina Radetića utvrđeno je da je, po nalogu nadbiskupa Stepinca, pomagao i Srbima tijekom NDH. Oni su intervenirali kod vlasti da se Radetić pusti iz zatvora u ljeto 1943., a nakon toga, nekoliko tjedana pred ulazak Jugoslavenske armije u Zagreb, Šalić je Radetiću ponudio smještaj u svojoj sobi u nadbiskupskom dvoru i tražio da njegovu ponudu prenese drugim Srbima koji se osjećaju ugroženo – da se mogu skriti u nadbiskupski dvor. Radetić je u kasnijim ispitivanjima pred komunističkim vlastima izjavio da je liječio Šalića od čira u Kirurškoj klinici u Zagrebu u proljeće 1944. godine. Nadbiskup Stepinac je u veljači 1956. godine izjavio da su Lacković i (…) bili povezani s ustašama, ali da on nije, stoga nije odobravao njihove pojedine poteze, ali ih je razumio jer su bili mladi, a svaki su dan po deset puta trebali intervenirati i spašavati ljude, stoga su morali „podržavati vezu“.

Nadbiskup Stepinac i Šalić u posjeti Kaniškoj Ivi, 23. travnja 1942.

Tijekom rata u nadbiskupski dvor dolazio je i nadrabin Miroslav Šalom Freiberger koji je cijenio Stepinca i njegova zalaganja za Židove tijekom Drugog svjetskog rata. Šalić je ponekad prisustvovao tim susretima te je u jednom svjedočanstvu izjavio: „Nadrabin dr. Freiberger znao je reći u Dvoru: ‘Kad rat završi i kada budemo gradili novi hram (sinagogu), prve riječi zahvalnosti bit će upravljene nadbiskupu Stepincu“.

Nadbiskup Stepinac i Šalić u posjeti Kaniškoj Ivi, 23. travnja 1942.

Kao nadbiskupov tajnik, Šalić se bavio i brigom o dokumentima i različitom arhivskom građom. Po nalogu nadbiskupa Stepinca, poslao je Promemoriju novoj vlasti u Hrvatskoj 6. lipnja 1945. u kojoj ih je obavijestio da se u podrumu nadbiskupskog dvora nalazi nekoliko sanduka dokumenata za koje je nadbiskup Stepinac dopustio da se pohrane, na molbu Mehmeda Alajbegovića, ministra vanjskih poslova NDH „radi čuvanja za povijest važnih dokumenata Ministarstva vanjskih poslova NDH“ zbog mogućeg bombardiranja ili razaranja grada Zagreba. U nadbiskupskom se dvoru čuvao i arhiv Caritasa, stoga je Šalić 5. srpnja 1945. godine uručio ravnatelju Caritasa Vilimu Nuku dokumentaciju o djelovanju Caritasa te ga zamolio da dokumentaciju nakon korištenja vrati arhivaru Nadbiskupskog duhovnog stola vlč. Josipu Perošu.

Nadbiskup Stepinac i Šalić u procesiji

Partizanske vojne jedinice ušle su u grad Zagreb 8. svibnja. 1945. godine. Grad je dotad napustilo nekoliko desetaka tisuća stanovnika te je predan bez većih oružanih sukoba, a vlada Nezavisne Države Hrvatske povukla se iz grada nekoliko dana ranije. Uz državno vodstvo, u organiziranoj koloni prema Austriji povlačilo se mnoštvo hrvatskih civila i vojnika gdje su ih zarobile engleske trupe i predale Jugoslavenskoj armiji. Komunisti su u Zagrebu odmah započeli konsolidaciju vlasti svim raspoloživim sredstvima pri čemu su stradale desetine tisuća ljudi optuženih za suradnju sa Nezavisnom Državom Hrvatskom. U Zagrebu su se nekoliko mjeseci nakon ulaska u grad događale masovne likvidacije na obroncima Medvednice, pljačkale su se kuće imućnih obitelji, konfiscirana je imovina, nadzirana su veleposlanstva i strani diplomati, oskvrnjivani su spomenici i groblja, a posebna meta bili su svećenici koji su najčešće optuživani za suradnju s ustaškim vlastima. Kaptol je u svemu tome bio nemoćan jer je nadbiskup Stepinac bio izoliran te se nalazio pod nadzorom OZNA-e. Voljom komunističkih vlasti započet je sukob s Katoličkom crkvom i njenom personifikacijom u Hrvata, zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, a rezultat pritisaka na Crkvu bilo je nadbiskupovo prvo uhićenje u svibnju 1945 godine. O događajima nakon dolaska komunista na vlast pisao je Šalić svojoj obitelji u drugoj polovici lipnja 1945. godine. U pismu navodi da je prekinut poštanski promet i telekomunikacija te da nadbiskup Stepinac nema utjecaja na novu vlast. Opisao je obiteljsku situaciju u kojoj su se nalazili rođaci iz Zagreba i uhićenju svećenika diljem Hrvatske, stoga je bio u strahu i za vlastiti život. Upozorio je obitelj da se previše ne izlaže u javnosti i da paze s kim razgovaraju. Izrazio je žaljenje zbog uhićenja bebrinskog župnika Josipa Matijevića. Na kraju pisma sugerirao im je da unište pismo zbog vlastite sigurnosti, ali srećom oni to nisu napravili te su ostavili primaran izvor o situaciju u Zagrebu i Katoličkoj crkvi nakon dolaska komunista na vlast 1945. godine. U nastavku slijedi tekst pisma:

Dragi moji roditelji!

Dne 20. o. mj. primio sam pismo, koje je donesla kuma Pavlova i snaša Zvonareva. To su zapravo prve viesti, koje sam od kuće dobio. Do sada nisam imao nikakovih obavijesti o Vama, jer nije pošta išla, a neznam, da li i sada već ide. Ovo vrijeme smo mi svi ovdje u dvoru prošli donekle dobro. Moram priznati, da sam se naplakao gledajući sve ove jade hrvatskog naroda, a nije niti čudo, koliko miljuna puta u jednom danu je bilo opsovao ime Božje i ostali grijesi, pa nas eto sada Pravda Božja teško kažnjava. Medjutim i te će muke proći, a dobrota će Božja opet pogledati, pa ćemo možda vidjeti i mirnih dana. Moje je zdravlje dosta slabo. Već preko 3 mjeseca imadem stalni šum (kao vjetranjaču) u ušima. Bio sam kod specijaliste, koji mi je savjetovao, da su mi mandule (grlo) upaljeno i da bi trebalo operirati te mandule. I tako sam ja doista išao na operaciju u Bolnicu milosrdnih sestara i tamo ostao od 14. svibnja pa sve do 24. svibnja. Usljed toga što nisam mogao gutati skoro 8 dana, dosta sam oslabio, tako da skoro nisam bio tako slab kao sada. Išao bih nekamo izvan Zagreba, a sam neznam, kuda i kamo. Kroz ovo vrijeme, što sam ja bio u bolnici dogodilo se, da je 17. svibnja odvelo redarstvo Preuzvišenoga nadbiskupa u zatvor i tamo ga zadržali sve do 3. lipnja. Uopće nismo znali gdje se nalazi i nitko nije mogao do njega. Bio je u dvije vile posve samo, nakon čega je konačno pušten. Gotovo svi biskupi u Hrvatskoj su uhapšeni. Takodjer imade oko 120 svećenika uhapšenih, ali nažalost za nikoga se ne može ništa učiniti. Isti dan kada su ove dvije došle i rekle mi, da su i našega čestitoga župnika Matijevića uhapsili, u isto je vrijeme došla i službena obavijest od župnika iz Oriovca. Ja sam neznam koga će Vam se poslati za privremenog župnika. Nadam se, da će privremeno biti povjerena župa župniku iz Dubočca, slovencu. Mislim, da će ipak preč.g. Matijević biti naskoro pušten. Ovo bih Vam savjetovao, da ne idete u Broda za njega se previše interesirati, pogotovo ne u grupama, jer kada oni vide, da neki svećenik imade ugleda u narodu, onda je takav baš njima nepoćudan. Žao mi je našega čestitoga župnika, ali tu Preuzv. g. nadbiskup ne može ništa napraviti. Ne može ovdje ništa u Zagrebu načiniti, a gdje bi mogao u Brodu. Dakle teška vremena.

Posjet sjemenišnim vinogradima u rujnu 1943.

Čičini ne baš osobito! Strina je jako teško bolesna i ja se za nju jako bojim. Također i svi mi. Ova silna vrućina, pa osim toga i Branko je zatvoren odmah čim se povratio iz Zagreba, tj. 8. VI. i još se sada nalazi u zatvoru. Navodno ga je netko denuncirao, da je ustaša i gestapovac. No to Branko uistinu nije nikada bio. On je imao tešku nesreću na povratku iz Beograda, tako da se on sav stukao, a Ivana Berkovićeva je morala ostati u Vukovaru u bolnici. Njihov se auto prevrnuo, a ona je dobila ozljede na glavi, tako da su joj šivali glavu i kožu na glavi. Strina i čičo žele, da ti Anka ili Ivana iz Broda dodjete čim prije k njoj, da ju netko imade poslužiti i da u kući imade ženska glava. U tom smislu je čičo poslao pismo u Brod Legradovim, pa će Ivana imati priliku doći prije nego Ti. Žarko nije i opet u vojsci. Radi kao medicinar na klinici. Svi su utučeni radi strinina zdravlja. Ovdje je užasna vrućina i suša. Kiše nije bilo jako dugo, tako da se ozbiljno bojati ove godine gladi. Ja se još ne usudjujem doći u ovim prilikama kući. Čekat ću ako se prilike malo bolje srede. Čujem, da naši ličani bebrinski dižu glave. Uopće budite što više oprezni s kim govorite i što govorite. Podvala i denuncijacija imade jako mnogo. Nedavno su u Krapini bila uhapšena 22 svećenika, odande su odvedena i do sada neznamo za njihovu sudbinu. Možda su već svi postrieljani. I Jagodar je negdje u logoru Sisak, užasno su svi izgladnjeli i bojazan je da će, ako i ne budu baš direktno ubijeni, poumirati od glada i od tifusa. Molim Vas, da ovo moje pismo smjesta poderete. Možete, ako Vam ga nadju i Vi i ja stradati i otići u zatvor. Kasnije će biti još većeg pristiska na ljude, a pogotovo na svećenike. Ako imadete od prije kakove moje pošte, sve to uništite. Mislima, da Vam nemam ništa više pisati. Sve Vas zajedno pozdravlja

Vaš Ivo

Nadbiskup Stepinac i Šalić s mladomisnicima 1943.

Šalić s papinskim delegatom Mazzonom i tajnikom Masuccijem u posjetu talijanskim zarobljenicima, 1943.

Šalić 1944. godine (lijevi)

Iskaznica za Hrvatske državne željeznice

Šalić u svom uredu

Izvadak iz knjige „Ivan Šalić – osobni tajnik Alojzija Stepinca“, autora dr. sc. Josipa Jagodara i Zvonimira Miloševića, u nakladi Despot infinitusa

IVAN ŠALIĆ – OSOBNI TAJNIK ALOJZIJA STEPINCA – Povijest Bebrine, Šalićev životopis i korespondencija s obitelji iz zatvora u Staroj Gradišci i nakon izlaska

Komentari su zatvoreni.