4. svibnja 2022. | 686 prikaza.

Povijest srednjovjekovnog Garić grada počinje oko 1248.

Položen u sjevernome dijelu Moslavačke gore, na dugačku i strmu brdu neposredno iznad nekadašnje ceste kralja Kolomana (Velike ceste) smjestio se plemićki grad Garić. Moslavina je oduvijek privlačila pučanstvo, o čemu ponajbolje svjedoče brojna naselja podignuta po obroncima Moslavačke gore, koja se uzdiže u središtu toga prostora.

Plemstvu je bila važna i obrana te stoga ima i mnoštvo utvrda smještenih na raznim lokacijama, a Garić je upravo najveća utvrda od njih svih. Njezina poznata povijest otpočinje oko 1248. godine. Premda se taj prostor prvi put spominje još davne 1163. godine kao, po svoj prilici, ime današnje Moslavačke gore, o njegovoj pripadnosti ne znamo ništa sve do 1256. godine, kada se nalazio pod vlašću šomodskog župana. Pod njegovom ovlašću garićki je kraj bio najkasnije do 29. svibnja 1273., kada se u dokumentima Garić prvi put spominje kao samostalna županija (komitat). I iako je u upravnom i gospodarskom smislu bila jedinstvena cjelina sa središtem u istoimenome plemićkom gradu, dok je u vlasničkom smislu bila podijeljena na kraljevski veliki, ali raštrkani posjed, te na brojne manje posjede garićkih gradokmetova (iobagioni castrensis) i službenika (castrenses).

Čini se da je proces raspadanja Garićke županije na zemlje garićkoga vlastelinstva te zemlje gradokmetova i službenika bio dovršen 1265. godine. Brojne isprave iz te godine, ali i kasnijih godina, svjedoče o uređivanju granica garićkog vlastelinstva i manjih posjeda u istoimenoj županiji pod upravom župana Ruha.

Već 1272. godine je Ladislav cijeli kraljevski dio posjeda predao u ruke za „vječna vremena“ zagrebačkom biskupu što je i potvrđeno u ispravi iz 1277. godine. S time dotadašnja županija Garić postaje Vlastelinstvo Garić. No zagrebački biskupi nisu dugo uživali Garić, koji su izgubili u korist knezova Babonića. Premda se Garić u izvorima ne spominje kao njihova utvrda (kao i brojne druge utvrde koje je ta obitelj držala), isprava Čazmanskoga kaptola iz 1314. godine, u kojoj se opisuju međe posjeda Stupne u Gračeničkoj županiji ili distriktu, govori u prilog ovoj tezi. Pretpostavlja se da se to dogodilo nakon 1300. godine vjerojatno za vrijeme kada su pod prijetnjom sukoba s kraljem Andrijom III. Mlečaninom Babonići sklopili savez sa zagrebačkim biskupom. Njihova vlast nad Garić gradom trajala je do 1327. godine, kada je ban Mikac pod zidinama plemićkoga grada Steničnjaka slomio tu obitelj te zaplijenio, među ostalim, sve njihove moslavačke posjede (gotovo čitava Moslavina).

Vrlo je izgledno da je Garić bio pod kraljevskom i banskom vlašću sve do 1402. godine, kada ga je za prijestolnih ratova (Protudvorski pokret) zagrebački biskup Eberhard, koji je obnašao dužnost hrvatskog bana, imao priliku vratiti Zagrebačkoj biskupiji. No već 1412. godine njegova nova gospodarica postaje hrvatsko-ugarska kraljica Barbara Celjska. Upravo tih godina kraljica je vladala samostalno Hrvatsko – Ugraskim kraljevstvom nakon što ga je njezin suprug Žigmund napustio te se angažirao u stjecanju krune Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti. U prilog tome ide i da je od te godine u nizu isprava zabilježena njezina aktivna uloga u svakodnevnom životu Križevačke županije, u sastavu koje se od približno sredine 14. st. nalazio i Garić. Nepoznato je kada ga je izgubila no moguće je da ga je izgubila 1419. godine, kada je zbog navodne afere s kaštelanom Malog Kalnika, Neuhäuselom, pala u nemilost svoga supruga Žigmunda, a Garić se nalazio u Žigmundovim rukama do 1429. godine kada ga je, zajedno s Velikim i Malim Kalnikom, prodao zagrebačkom biskupu Ivanu I. Albenu.

Uz manje prevrate Garić i njegovo vlastelinstvo ostaje u rukama zagrebačkih biskupa do 1539. godine kada su osmanlijske akindžije prvi put provalile na područje Garića te pod njime razbile postrojbu od 150 pješaka zagrebačkog biskupa Šimuna Erdödyja. Idućih godina Garić su uspješno branile posade zagrebačkih biskupa no s vremenom su posade bivale sve manje te naposljetku 20. kolovoza 1545. godine pada u Osmanlijske ruke. Pretpostavlja se da ga je njegova malobrojna posada u strahu od pada u osmansko zarobljeništvo napustila i sklonila se u obližnji Ivanić-grad, tako da su Osmanlije ušle u njega bez borbe no pretpostavlja se kako je i njihova posada bila mala te da kako nisu imali načina obraniti utvrdu od protunapada kršćanskih snaga radije su je spalili i povukli se. U svakom slučaju, Garić je ostao napušten i nakon što je ban Toma II. Erdődy oslobodio i priključio Moslavinu Banskoj Hrvatskoj.

Sama utvrda je jedna od najstarijih, najbolje sačuvanih i najvećih srednjovjekovnih obrambeno-stambenih građevinskih kompleksa u Hrvatskoj koja je, unatoč znatnoj urušenosti, sačuvala svoje srednjovjekovno lice i strukturu sve do naših dana. Najbolje očuvana cjelina Garića jest središnja utvrda ili gradska jezgra, čiji su zidovi mjestimice sačuvani do izvorne visine. Sagrađena je u obliku nepravilna trokuta, vrhom okrenutim prema sjeveru i blagoj padini od koje je odvojen zidinama vanjske utvrde i dubokom obrambenom grabom. Sastoji se od prostrana dugačka i uska dvorišta, triju ulaza (svi na istočnom zidu), branič-kule, samostojeće središnje kule ili palasa, niza manjih i većih građevina naslonjenih s unutarnje strane na obrambene zidove te cisterne. Premda su obrambene kule zbog svoje robusnosti gotovo u pravilu najdojmljivije građevine ruševina većine plemićkih gradova, na Gariću taj status one ravnopravno dijele s obrambenim zidovima, mjestimice sačuvanim gotovo do izvorne visine. No, ono što odmah upada u oči jesu velike razlike u stilu gradnje od zidina do zidina te arhitektonski detalji koji su sačuvani. Garić se stoga dijeli na 6 građevinskih faza.

Vjeruje se da je prvotna utvrda bila od građena od drveta i da je zapremala znatno manji prostor od postojeće te da je kasnija intenzivna gradnja uklonila većinu tragova najstarije razvojne faze. Drugoj razvojnoj fazi Garića bez ikakve sumnje pripadaju ostatci južnog obrambenog zida središnje utvrde, sagrađenog tijekom druge polovice XIII. st. Trećoj razvojnoj fazi Garića pripadaju donji dijelovi zapadnog i istočnog obrambenog zida, čija pročelja nose stilske karakteristike kraja XIII. i početka XIV. st. Ti zidovi, danas većim dijelom otkopani, opasuju znatno veću površinu od pretpostavljene površine prvotnoga plemićkoga grada te su visoki između 3,5 i 4 metra, a širina stražarske staze na zidinama iznosila je od 0,90 do 0,80 m. U tom vremenu Garićem vladaju Babonići. Četvrta faza na temelju stilske analize kamene plastike nedvojbeno datira u vrijeme biskupa Eberharda, dakle na kraj 14. i početak 15. st., a biskup Eberhard dograđuje dvije kule, sjevernu i južnu. Sjeverna kula je bila obrambena, a južna namjenjena udobnom stanovanju (palas).

Čini se da je nevelika visina obrambenih zidova predstavljala velik problem i Eberhardovim nasljednicima, koji su tijekom 15. st. opasali Garić novim obrambenim zidom i pretvorili ga u koncentričnu utvrdu. No, kao i mnogo puta do sada, nameće se pitanja investitora tako velika pothvata. Za sada nema izvora koji bi upućivali na investitora pete građevinske faze. NA pšosljetku dolazimo do šeste građevinske faze ujedno i najveće u kojoj se Garić tijekom prve polovice 16. st. znatno povisio te postigao današnje dimenzije, i tlocrtno i visinski. Naime, na temelju stilskih karakteristika i načina zidanja ovoj posljednjojfazi pripadali bi gornji zidovi središnje utvrde, sve njezine unutarnje građevine izuzev dvije kule, snažna artiljerijska baterijska kula u njezinu južnome dijelu te naposljetku manja peterokutna kula na sjevernome vrhu vanjske utvrde. Čini se da je tim dogradnjama Garić bio iz kasnogotičke utvrđene rezidencije pretvoren u renesansnu tvrđavu dovoljno prostranu za smještaj veće vojne postrojbe – najmanje 150 vojnika. Čini se da je ovo bio posljednji pokušaj da se čvrstim uporištem na istočnim granicama prostranih posjeda zagrebačkih biskupa zapriječi osmanlijski prodor no naposljetku neuspješno.

Kako se Garić nalazio duboko u planini i izvan glavnih komunikacija i nakon oslobođenja moslavačkog kraja, ostaje prepuštena vremenu, a zahvaljujući slikovitosti svoga položaja, dobroj uščuvanosti arhitekture te blizini popularnoga moslavačkog izletišta Vila Podgarić, plemićki grad Garić „osigurao“ je trajno zanimanje hrvatskih povjesničara, arheologa i povjesničara umjetnosti.

Na slici je prikazan tlocrtni prikaz Garić grada.

Izvor: FB stranica Tajne hrvatskog srednjovjekovlja

Komentari su zatvoreni.