1. prosinca 2023. | 605 prikaza.

PREDSTAVLJANJE U BEBRINI – Autori Josip Jagodar i Zvonimir Milošević o knjizi „Ivan Šalić – osobni tajnik Alojzija Stepinca“: Šalić je za vrijeme rata osobito bio aktivan u pomaganju Židovima i Srbima


U društvenom domu u Bebrini predstavljena je 30. studenoga knjiga “Ivan Šalić – osobni tajnik Alojzija Stepinca”, autora dr. sc. Josipa Jagodara i Zvonimira Miloševića. To je prvo predstavljanje ove nove knjige u nakladi Despot infinitusa, a u Bebrini kraj Slavonskog Broda zato jer je Šalić bio rodom iz Bebrine, čiji je životopis toliko zanimljiv i s toliko zapleta i svakakvih situacija da bi bio odličan temelj za filmski triler. Ovdje prenosimo što su o knjizi kazali njezini autori.

JOSIP JAGODAR

Kratak pregled povijesti Bebrine

Prvo naselje na području današnje Bebrine – pojašnjen je toponim Bebrina te zapisi iz školske, općinske i župne spomenice koji govore o naselju – „Mjesto Bebrina leži u slavonskoj Krajini u Posavini 7 kilometara od Save udaljena, te je sielo političke obćine. Sastoji se od jedne poduže, široke ulice, koja se proteže od iztoka prama zapadu. Kuće su sagradjene većinom iz solidna materijala prizemno, nu ima jih više jednokatnih, samo što doljni sprat ne upotriebljava se za stanovanje nego najobičnije za pivnicu.“ U tablicama je prikazan broj stanovnika naselja Bebrina od 1800. do 2021. godine te etnički sastav stanovništva.

„Kada i odkle te kojim povodom se je ovo mjesto naselilo, ne govori o tom poviest upravo ništa ni po pučkoj predaji /tradiciji:/ nije se mjesto Bebrina odmah naselilo na sadanjem mjestu izuzev samo njekoliko kuća, a većina njih ležaše razštrkane sjeverno nedaleko od sadanjeg mjesta. S toga staroga mjesta – sada zvana „Kućište“ – potisnuše kuće južno nu u red; nu ne mogahu se lahko složiti u tom, gdje da selo smjeste. – Jerbo mjesto Bebrina filijal župe Kobaške bijaše, zahtievahu jedni, da se selo smjesti prama Kobašu na ponješto uzvišenu zemljištu sada zvanom „Bebrinska“, drugi pako da se smjesti na sadanjem. Tako se razciepaše u mnienju na dva diela, a tim načinom nastade potreba glasovanja, kojega rezultat bijaše taj, da su se glasovi u prvi mah pripolovili, dok ne dodje starosjedioc Grgić sada kbroj 38., posjedujući kuću na mjestu, gdjeno je danas crkva sagradjena, – te svojim nadpolovičnim glasom ne odluči, da se mjesto Bebrina ne imade smjestiti prama Kobaša na „Bebrinskoj“, nego na sadanjem, a odtuda i dobi po svoj prilici ovo selo ime „Bebrina“.

Župa Bebrina – od 1702. do 1789. godine filijala kobaške župe: „Filijalna Crkva sv. Marije Magdalene smještena je u selu Bebrina i podignuta je od drveta, omazana blatom i oličena. Zdanje, oltar i slika u dobrom su stanju, osim što treba novi krov, za koji bi bilo dovoljni 60 forinti. Udaljena je od matice također sat hoda.“ Gradnja crkve od 1821. do 1825. (svećenik Ilijašević). Opis iz 1883. Ona imade jednu ladju, jedan veliki /glavni/ i tri pobočna žrtvenika, prodikaonicu, krstionicu, oblačnicu /sakristiju i kor /pievaonicu/, na kojem su orgulje smještene, zatim zvonik sa tri zvona, a pod korom iztočno pri jednom kraju smještena je grobnica Hristova oli sv. grob. Ova je crkva posvećena sv. Mariji Mandalini sa odnosnom slikom na velikom /glavnom/ žrtveniku“

Stanovništvo Bebrine – opis potkraj 19. st. u „srednjega i ovisoka stasa, bieloputni, smedje kose, očijuh stranom plavih a stranom crnih“. Starosjedilačka prezimena u Bebrini popisana potkraj 19. stoljeća bila su: Podravac, Jozić, Mirković, Lukić, Starčević, Grgić, Alavanić, Franjković, Šuvaković, Šofić, Milošević, Crnac, Đurić, Didović

Upravna općina Bebrina – od 1872. godine (raspadom Vojne krajine)- Općinski načelnici do Prvog svjetskog rata – Mjesni sud i općinski školski odbor – Hrvatska seljačka zadruga, poštanski ured i čitaonica

Kratak pregled povijesti školstva u Bebrini – Prva je škola u Bebrini otvorena 1830. godine, a nastava se odvijala u prizemlju kuće Mirković na kućnom broju 20.

Prvi svjetski rat – gospodarske prilike, sudjelovanje u ratu

Bebrina u međuratnom razdoblju – politička situacija, gospodarstvo, svakodnevni život- Dobrovoljna vatrogasna četa, ogranak „Seljačke sloge“ i „Seljačkog kola“

Jelas polje

Drugi svjetski rat i komunistička Jugoslavija – politička situacija i borbe u selu

Bebrina nakon Drugog svjetskog rata  – Javne ustanove  – Poljoprivredna zadruga

Obitelj Šalić

Točan datum doseljavanja – učitelj Jakov Kalajdžić naveo potkraj 19. stoljeća – „U mjestu imade jedan obrtnik bravar doseljenik plemenitaš iz Turovapolja zagrebačke županije sa diplomom o plemstvu izdanom u Velikoj Gorici pod 8. svibnja 1799. imenom Šalić, naseliv se ovdje iste godine.“

Pavao pl. Šalić živio je u Bebrini i ondje je od svog oca, kovačkog meštra Mate pl. Šalića, izučio kovački zanat u roku od 6 mjeseci (26. rujna 1904. – 26. ožujka 1905.) kada je bio šegrt u očevoj radionici. Nakon što je Mato prestao raditi, Pavao je od Kraljevskog kotarskog ureda u Brodu 1919. godine zatražio da ga se uvrsti u obrtni upisnik, stoga mu je 16. lipnja 1919. godine izdana Obrtna iskaznica te je otada vodio svoju kovačku radionicu u Bebrini. Obitelj je bila religiozna te je Pavao bio član društva Vojska Srca Isusova proti psovki koje je u Bebrini osnovano u listopadu 1913. godine prilikom misija u crkvi koje su vodili svećenici isusovci te Vojske Srca Isusova u župi Bebrina. Supruga Magdalena bila je kućanica koja je vodila brigu o kućanstvu, vrtu, a radila je i u polju. Bila je praktična vjernica te se uključila u Apoštolstvo molitve koje je u Bebrini osnovano u listopadu 1913. godine prilikom misija. Trideset godina kasnije, 1943. uključila se u Bratovštvinu Svetog i Bezgrešnog srca Marijina te Društvo žive krunice.

Pavao i Magdalena u braku su dobili troje djece, od kojih je najstariji je bio sin Ivan rođen 23. lipnja 1911. godine, a obiteljsku kuću sagradili su u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Drugi je sin u obitelji bio Matija (Mato) koji je rođen prije početka Prvog svjetskog rata, 12. travnja 1914. godine. Matija je pohađao Nižu pučku školu u Bebrini od 1. rujna 1921. do 30. lipnja 1926. godine, potom je upisao gimnaziju u zagrebačkom sjemeništu. Za vrijeme školovanja se razbolio te je od 1933. godine počeo koristiti štap pri hodanju. U rujnu 1933. boravio je neko vrijeme u Novom Marofu, a u svibnju sljedeće godine u državnom lječilištu Strmac kod Nove Gradiške. Nakon završetka gimnazije upisao je studij koji nije završio zbog zdravstvenih razloga. Liječio se i u Crikvenici 1937. godine. Od 1939. godine liječio se u Zagrebu, a sačuvane su fotografije iz bolničke sobe iz siječnja i veljače 1941. godine. Bolovao je od tuberkuloze te umro nakon „duge i teške bolesti“ 24. studenog 1941. u 27. godini života. Matijine su kosti iz grobnice u kojoj je bio ukopan prenesene u grobnicu na arkadama u Mirogoju na molbu njegova brata Ivana u studenom 1960. godine.

Posljednje dijete u obitelji Pavla i Magdalene Šalić bila je kći Anka (25. srpnja 1920. – 2003.) koja je rođena u Bebrini gdje je polazila Nižu pučku školu od 1. rujna 1929. do 28. lipnja 1932. godine. Nakon završene osnovne škole upisala je realnu gimnaziju, potom Žensku zanatsku školu u Bosanskom Brodu kod časnih sestara Svetog Križa gdje je izučila zanat za krojačicu. Odmalena se uključila u folklornu i diletantsku skupinu te je 1932. godine nastupala s folklorom u Bebrini i Sibinju, a tri godine kasnije glumila je u predstavi „Vile“. Godine 1936. sudjelovala je u Bosanskom Brodu u predstavi „Nađena kći“. Bila je društvena osoba koja je nastupala s folklornom skupinom te održavala mnoge običaje, posebno maskiranje tijekom pokladnog vremena. Povremeno je posjećivala braću u Zagrebu. Živjela je s roditeljima u Bebrini te se brinula o majci, ocu i baki dok su bili bolesni, sve ih je sahranila jer je brat Matija umro 1941., a Ivan je bio u zatvoru u Staroj Gradiški, potom na službi u Zagrebu. S Ankom je Ivan često komunicirao te mu je ona uz roditelje bila najveći oslonac. Vodila je brigu o kućanskim i poslovima u polju. Nikada se nije udavala, a početkom 1972. godine posvojila je svoju sestričnu Luciju Grgić106 (11. prosinca 1953.). U svojoj oporuci Ivan je o Anki zapisao sljedeće: „Imam dobru i dragu sestru Anku, koja mi je bila ne samo sestra, nego kao majka, jer je za mene podnijela nadčovječanske žrtve.“ Anka je umrla u Bebrini 2003. godine.

Ivanovo osnovno i srednje obrazovanje

U rodnom je selu polazio Nižu pučku školu od 1. rujna 1918. do 30. lipnja 1923. godine, a učitelj mu je bio Đuro Radošević. U školskoj dokumentaciji navodi se plemićka titula: Ivan pl. Šalić. Po završetku osnovne škole u Bebrini, upisao je klasičnu gimnaziju u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu u Zagrebu 1923. godine. Jedan od profesora bio mu je i blaženi Ivan Merz koji mu je predavao francuski i njemački jezik. Maturirao je u novootvorenoj Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu 10. rujna 1931. godine.

Studij i vojni rok

Nakon završetka gimnazije, upisao je Bogoslovni fakultet na Univerzitetu Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu 12. listopada 1931. godine. U knjizi su navedeni predmeti i profesori koji su mu predavali. Između treće i četvrte godine studija, Šalić je služio vojni rok u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci, Drinskoj bolničarskoj satniji u Valjevu od 15. srpnja 1934. do 15. siječnja 1935. godine.

Svećenička služba do odlaska u Rim

Od početka svećeničke službe vezan je uz Alojzija Stepinca. Ivan je zaređen za đakona 18. svibnja 1935., a za svećenika 29. lipnja 1935. godine po nadbiskupu koadjutoru dr. Alojziju Stepincu. S njim je zaređen i Kobašan Mijo Jagodar s kojim se često družio.

Prva Šalićeva svećenička služba bila je u Slavonskoj Požegi gdje je imenovan kapelanom župniku Franji Pipiniću. Budući da je službovao u Slavonskoj Požegi, bio je blizu rodnog mjesta pa je ponekad posjećivao svoju obitelj. Ondje je ostao samo godinu dana jer je 1936. premješten za kapelana župe svetog Blaža u Zagrebu gdje je župnik bio Vladimir Kerdić. Tijekom službovanja u župi svetog Blaža u Zagrebu, Šalić je posjetio rodnu Bebrinu u pratnji nadbiskupa Stepinca. U župnoj je spomenici zapisano da je zagrebački nadbiskup Stepinac posjetio župu Bebrina 2. i 3. lipnja 1938. godine: „Dne 2. VI. došao je preuzv. g. Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac seljačkim kolima iz Kobaša. Sjenica je bila pred kućom Mirković-Didović kbr. 109. Sutradan je bila sv. potvrda u 8 sati u Bebrini, a prije podne u Dubočcu. Objed je bio u Bebrini, a oko 4 sata popodne odvezao se Preuzvišeni autom u Novu Kapelu i proslijedio u Zagreb. Preuzv. gosp. Nadbiskup je išao samo u školu, ali se inače nije interesirao za posao u župi. Knjige, koje su mu predložene, jednostavno je, bez pregledbe potpisao. U pratnji mu je bio g. Ivan Šalić kapelan kod sv. Blaža u Zagrebu, a inače rođeni Bebrinac.“

Školovanje u Rimu

Nadbiskup Stepinac od banske je vlasti Banovine Hrvatske tražio dopuštenje za izdavanje putovnice 12. listopada 1939. kako bi Šalić mogao otići u Rim na studij, a u zamolbi je naveo da: „(…) moli da mu se dopusti boravak na godinu dana u Rimu radi studija kanonskog prava. Vojnu dužnost je regulisao te sa strane vojnih vlasti u tome nema nikakve zapreke (…) Imenovanoga svećenika preporučam, jer ga šaljem radi velike potrebe za spomenuti studij.“ Šalić je 11. studenog 1939. godine upisan na Papinski zavod svetog Jeronima koji je djelovao na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu te je ondje studirao kanonsko pravo. Godine 1941. nastavio je studij i prijavio doktorsku radnju De distinctione inter privilegium Fidei (hrv. „Razlika između privilegija vjere“).

Za vrijeme studija na Gregorijani imenovan je aktuarom Nadbiskupskog duhovnog stola i ceremonijarom u Zagrebu 1. lipnja 1940. godine te je time započela njegova služba na zagrebačkom Kaptolu.

Dužnost osobnog tajnika Alojzija Stepinca

Budući da je 1941. godine boravio u Hrvatskoj, zbog ratnih se okolnosti nije mogao vratiti u Rim i dovršiti doktorski studij pa je 24. studenog imenovan bilježnikom, a od 11. prosinca 1941. godine osobnim tajnikom nadbiskupa Stepinca. Dužnost tajnika obnašao je sve do uhićenja 15. studenog 1945. godine. Tijekom tajničke službe radio je poslove koje mu je dodjeljivao nadbiskup Stepinac: primao je i slao nadbiskupovu poštu, dočekivao ministre i druge dužnosnike, odnosio nadbiskupove poklone ranjenim hrvatskim borcima u zagrebačke bolnice, obavještavao župnike o nadbiskupovim odlukama, putovao s nadbiskupom i sudjelovao pri  podjeli sakramenta svete potvrde domobranima katolicima u svibnju 1944. te druge. Osobito je bio aktivan u pomaganju Židovima i Srbima.

Događaji nakon završetka Drugog svjetskog rata

Zagreb, dne 22. VI. 1945.

Dragi moji roditelji!

Dne 20. o. mj. primio sam pismo, koje je donesla kuma Pavlova i snaša Zvonareva. To su zapravo prve viesti, koje sam od kuće dobio. Do sada nisam imao nikakovih obavijesti o Vama, jer nije pošta išla, a neznam, da li i sada već ide. Ovo vrijeme smo mi svi ovdje u dvoru prošli donekle dobro. Moram priznati, da sam se naplakao gledajući sve ove jade hrvatskog naroda, a nije niti čudo, koliko miljuna puta u jednom danu je bilo opsovao ime Božje i ostali grijesi, pa nas eto sada Pravda Božja teško kažnjava. Medjutim i te će muke proći, a dobrota će Božja opet pogledati, pa ćemo možda vidjeti i mirnih dana. Moje je zdravlje dosta slabo. Već preko 3 mjeseca imadem stalni šum (kao vjetranjaču) u ušima. Bio sam kod specijaliste, koji mi je savjetovao, da su mi mandule (grlo) upaljeno i da bi trebalo operirati te mandule. I tako sam ja doista išao na operaciju u Bolnicu milosrdnih sestara i tamo ostao od 14. svibnja pa sve do 24. svibnja. Usljed toga što nisam mogao gutati skoro 8 dana, dosta sam oslabio, tako da skoro nisam bio tako slab kao sada. Išao bih nekamo izvan Zagreba, a sam neznam, kuda i kamo. Kroz ovo vrijeme, što sam ja bio u bolnici dogodilo se, da je 17. svibnja odvelo redarstvo Preuzvišenoga nadbiskupa u zatvor i tamo ga zadržali sve do 3. lipnja. Uopće nismo znali gdje se nalazi i nitko nije mogao do njega. Bio je u dvije vile posve samo, nakon čega je konačno pušten. Gotovo svi biskupi u Hrvatskoj su uhapšeni. Takodjer imade oko 120 svećenika uhapšenih, ali nažalost za nikoga se ne može ništa učiniti. Isti dan kada su ove dvije došle i rekle mi, da su i našega čestitoga župnika Matijevića uhapsili, u isto je vrijeme došla i službena obavijest od župnika iz Oriovca. Ja sam neznam koga će Vam se poslati za privremenog župnika. Nadam se, da će privremeno biti povjerena župa župniku iz Dubočca, slovencu156. Mislim, da će ipak preč.g. Matijević biti naskoro pušten. Ovo bih Vam savjetovao, da ne idete u Broda za njega se previše interesirati, pogotovo ne u grupama, jer kada oni vide, da neki svećenik imade ugleda u narodu, onda je takav baš njima nepoćudan. Žao mi je našega čestitoga župnika, ali tu Preuzv. g. nadbiskup ne može ništa napraviti. Ne može ovdje ništa u Zagrebu načiniti, a gdje bi mogao u Brodu. Dakle teška vremena.

Čičini ne baš osobito! Strina je jako teško bolesna i ja se za nju jako bojim. Također i svi mi. Ova silna vrućina, pa osim toga i Branko je zatvoren odmah čim se povratio iz Zagreba, tj. 8. VI. i još se sada nalazi u zatvoru. Navodno ga je netko denuncirao, da je ustaša i gestapovac. No to Branko uistinu nije nikada bio. On je imao tešku nesreću na povratku iz Beograda, tako da se on sav stukao, a Ivana Berkovićeva je morala ostati u Vukovaru u bolnici. Njihov se auto prevrnuo, a ona je dobila ozljede na glavi, tako da su joj šivali glavu i kožu na glavi. Strina i čičo žele, da ti Anka ili Ivana iz Broda dodjete čim prije k njoj, da ju netko imade poslužiti i da u kući imade ženska glava. U tom smislu je čičo poslao pismo u Brod Legradovim, pa će Ivana imati priliku doći prije nego Ti. Žarko nije i opet u vojsci. Radi kao medicinar na klinici. Svi su utučeni radi strinina zdravlja. Ovdje je užasna vrućina i suša. Kiše nije bilo jako dugo, tako da se ozbiljno bojati ove godine gladi. Ja se još ne usudjujem doći u ovim prilikama kući. Čekat ću ako se prilike malo bolje srede. Čujem, da naši ličani bebrinski dižu glave. Uopće budite što više oprezni s kim govorite i što govorite. Podvala i denuncijacija imade jako mnogo. Nedavno su u Krapini bila uhapšena 22 svećenika, odande su odvedena i do sada neznamo za njihovu sudbinu. Možda su već svi postrieljani. I Jagodar je negdje u logoru Sisak, užasno su svi izgladnjeli i bojazan je da će, ako i ne budu baš direktno ubijeni, poumirati od glada i od tifusa. Molim Vas, da ovo moje pismo smjesta poderete. Možete, ako Vam ga nadju i Vi i ja stradati i otići u zatvor. Kasnije će biti još većeg pristiska na ljude, a pogotovo na svećenike. Ako imadete od prije kakove moje pošte, sve to uništite.Mislima, da Vam nemam ništa više pisati. Sve Vas zajedno pozdravlja Vaš Ivo

ZVONIMIR MILOŠEVIĆ

Kako je sve počelo?

Cijela priča započela je 2021. na proljeće, kada sam prvi puta čuo da je tajnik Alojzija Stepinca, bio rođeni Bebrinac. Što je u meni u pobudilo izrazitu znatiželju.

Nakon što mi Google nije pokazalo ništa značajno o njemu, krenuo sam se raspitivati po selu i tada sam došao do teta Anke od koje dobivam ključeve od kuće Šalić.

Ulaskom u kuću Šalić te čitanjem knjiga i dokumenata koje sam tamo zatekao (Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Stjepan Kožul) ubrzo sam shvatio važnost gradiva koje se nalazi ispred mene. Za obradu takvog gradiva potrebna je ispravna primjena historiografske metodologije kojom ja u tim trenutcima u dovoljnoj mjeri ne vladam.

Otprilike negdje u to vrijeme, upoznajem Josipa jer sam namjeravao ići u Poljsku, kroz razgovor uviđamo da dijelimo interese, strast za istraživanjem, te se rađa suradnja. Ova knjiga je rezultat upravo te suradnje i dvije i pol godine kasnije se nalazimo ispred vas predstavljajući je.

Pane Jagodare, bilo mi je zadovoljstvo, puno novih tema smo otvorili i nesumnjam da ćemo ponovno surađivat.  

Uhićenje i suđenje

Ivan Šalić uhićen je 15. studenoga 1945. godine, pod optužbom da je blagoslovio križarsku zastavu u kapelici na Kaptolu. Zatvoren u samicu, metar i pol ispod zemlje, mučen i ispitivan od notornog Nede Milutinovića. U tom mu je razdoblju bilo jako teško te spominje: „Ali postoji Bog, njegova sveta milost i vjera da se te beznađe može izdržati.“

Nije se dao slomiti sve dok pred njega nisu doveli sestru i majku uz prijetnju da su osuđene na smrt zbog protunarodnog djelovanja, ali bi on mogao potpisati zapisnik i spasiti im život. Što i čini.

Optužnica protiv osamnaestorice objavljena je 28. kolovoza 1946. godine,

Postupak protiv Eriha Lisaka, Ivana Šalića i drugihkojima se na teret stavljalo da su pod utjecajem nadbiskupa Stepinca vršili protudržavnu djelatnost, započelo je 9. rujna 1946. godine. Devet dana suđenja,  Jakov Blažević smatrao je nužnim da se postupak u oba krivična predmeta spoji i provede zajednička rasprava. Tada i Stepinac postaje dijelom istog sudskog procesa – primanje Eriha Lisak u nadbiskupskom dvoru (sastanak s Stepincem i noćenje), blagoslov križarske zastave (Martin Mesarov)

Čitav proces je bio politički montiran i isceniran, u svrhu obračuna komunista s katoličkom crkvom i njenim neupitnim autoritetom, blaženim Alojzijem Stepincem. Sud u Zagrebu je 2016. poništio presudu.

Dopisnice i pisma

Kao što je već rečeno, osuđen je na služenje 12 godina zatvora u KPD Stara Gradiška, relativnoj blizini svoga doma, ali opet nikad udaljeniji od njega.

U knjizi ćete pronaći 188 dopisnica i pisama koje smo pronašli u kući Šalić.

120 dopisnica datira iz vremena dok je bio u zatvoru (1945. – 1953.), ostatak se tiče života poslije zatvora sve do smrti.

Kroz pisma koja Vam donosimo u knjizi, jasno možete vidjeti što je okupiralo njegove misli i s kakvim brigama se bori čovjek u tim teškim trenutcima. U kakvim je uvjetima boravio, što je radio, koliko je smio primati paketa i slati pošte, kakvo mu je bilo zdravstveno stanje i slično.

Brigu o njemu dok služi kaznu zatvora, u najvećoj mjeri vodila je njegova sestra Anka, za koju u svojoj oporuci navodi: „Imam dobru i dragu sestru Anku, koja mi je bila ne samo sestra, nego i majka, jer je za mene podnijela nadčovječanske žrtve.“

Za vrijeme služenja kazne, umire mu otac Pavao, što je dodatno narušilo njegovo psihološko stanje jer nije dočekao da oca vidi živog u rodnoj kući.

Po izlasku iz zatvora, služi četiri godine uvjetne kazne. Mora se javljati vlastima i dobivati njihovo dopuštenje za svako putovanje, tako i u Bebrinu. A nakon isteka uvjetne kazne i dalje ostaje pod nadzorom UDBE i drugih organa komunističke vlasti i tako do kraja života.

Ponovno u Crkvi

Nakon zatvora, ponovno je integriran u sustav Katoličke crkve u Hrvatskoj. Pa tako ostatak života nakon kraćih službi u Kutini i Požegi, provodi na župi Sv. Petra. Imenovan je prvim župnim vikarom u višestoljetnoj povijesti župe, župa koja se nalazi u neposrednoj blizini Kaptola, u Vlaškoj ulici.

Godine 1956. nadbiskup koadjutor Franjo Šeper imenovao je Ivana Šalića sucem drugomolbenog ženidbenog suda Zagrebačke nadbiskupije. A  11 godina kasnije, nadbiskup Franjo Šeper imenuje ga župnikom na Župi Sv. Petra, tu službu vrši do kraja svoga života.  Za vrijeme njegova župnikovanja, župna crkva je u potpunosti uređena kao i župni dvor, obnovljene su orgulje, vjeronaučke dvorane.

Šalić je umro u Velikom tjednu, 14. travnja 1981. godine: „U tri sata poslije podne rekao je kapelanu da je posve spreman za susret s Gospodinom jer se iskreno i duboko pokajao. Već u 17 sati primajući Bolesničko pomazanje, posve predan u volju Božju, mirno je preminuo.„ Sprovod je vodio zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić.

Iz korespodencije nakon izlaska iz zatvora, istaknuo bih sažalnicu svjetski poznatog kipara Ivana Meštrovića koju upućuje Ivanu Šaliću u veljači 1960. nakon smrti Alojzija Stepinca. U njoj navodi: „Vama kao njegovom odanom čuvaru šaljem svoje saučešće u Vašoj žalosti koja je velika kao ona cijeloga hrvatskog naroda.“ U tom pismu nalazi se i pjesma „Stepinac sada mrtvu drži stražu“, pročitajte ju pažljivo.

Ali također, moram iskazati žaljenje što nismo uspjeli pronaći pisma koja Šalić za života prima od blaženog Stepinca. A spominje ih na dva mjesta.

U Arhivu župe Sv. Petra čuva se vlastoručno pisan i strojopisno sastavljen tekst (od petnaest stranica) župnika Ive Šalića o životu i pastirskom služenju: „Primio sam nekoliko Nadbiskupovih pisama, vrlo sadržajnih koja su imala očinski podsticaj. Ona se čuvaju na sigurnom mjestu.“

U oporuci: „Moja sestra Anka čuva nekoliko prekrasnih pisama, koje je pisao nakon mog povratka iz zatvora nadbiskup Kardinal Dr. Alojzije Stepinac iz Krašića.“

Šalić i Bebrina

Svoje rodno mjesto nikada nije zaboravio i uvijek mu se rado vraćao. Naročito oko 22. srpnja (Marija Mandalina) kada je znao i služiti mise, čega bi se neki od vas u publici mogli i sjećati naročito oni koji su ministrirali pa poslije dobili koji dinar.

Bogato je darivao i našu crkvu: pomagao novčanim prilozima, nabavio stakla za ispovjedaonice, sufinancirao nabavu lustera, a u župnoj se spomenici 1968. godine, navodi kako je upravo on najveći dobročinitelj naše župe.

U njegovim pismima se nerijetko pojavljuju pozdravi i čestitke upućene Pavlovima, Podravčevima, Filipovima te svim komšijama. Osobno je poznavao i surađivao sa Bebrinskim župnicima od Augustina Kralja do Marijana Goleca.

Podijeli bi sa Vama nešto što mi je ostalo urezano u pamćenje ono što jei ostalo urezano u pamćenje je djelić pisma kojeg šalje sestri Anki nakon što je doputovao za Zagreb: „Prije pola sata sam se okupao, pa sam umoran i ne mogu zaspati, pa rekoh: idem pisati  kući. Moram Ti reći, draga moja seko, da mi je kod moje kuće ipak najljepše.“

Zbog svega navednog, smatram da:

Briga koju je pokazao duž cijeloga života za svoju obitelj, rodbinu, komšije i u konačnici samu Bebrinu zaslužuje biti prepoznata!

Stoga bi iskoristio ovu priliku da se obratim svojim Bebrincima.

Neka ova knjiga ne bude kraj priče o Ivanu Šaliću!

Postoji nekoliko načina da selo oživi uspomenu na njega. Jedan od njih je i imenovanje ulice. Zašto prva ne bi bila nazvana upravo Šaliću u spomen?  

Komentari su zatvoreni.