8. travnja 2024. | 546 prikaza.

PREDSTAVLJANJE U ZAGREBU – Knjiga s pismima uglednih Nijemaca, od nekadašnjeg predsjednika države do slavnog filozofa Piepera, otkriva što su njemački političari i intelektualci mislili o Hrvatskoj prije njezina priznanja

U ponedjeljak 15. travnja, s početkom u 19 sati, u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu, održat će se predstavljanje knjige „Poznati Nijemci o Hrvatskoj prije njezina priznanja“ autora dr. sc. fra Luke Markovića. Knjigu, podnaslova “Pisma uglednih Nijemaca, od nekadašnjeg predsjednika države do slavnog filozofa Piepera”, koja je objavljena u izdanju nakladničke kuće Despot infinitus, predstavit će nakladnik Zvonimir Despot, Dražen Budiša koji je napisao Pogovor, te autor dr. sc. fra Luka Marković.

Poznati Nijemci koji su zastupljeni u knjizi su Hans Küng, Iring Fetscher, Hans-Jochen Vogel, Frieder Wolf-Buchert, Luise Rinser, Heinz Rühmann, Karl Carstens, Manfred Rommel, Rheinhard Lettmann, Karl Lehmann, Josef Pieper, Hans-Hermann Witt, Johannes Leppich, Rita Süssmuth, Norbert Blüm i Justus Frantz.

———————–

U lipnju 1980., dva mjeseca nakon što sam odslužio vojni rok, odlazim u Münster, jedan od najljepših i najvećih njemačkih sveučilišnih gradova. Iako se susrećem s mnogim novim izazovnim doživljajima, još uvijek sam opterećen onim što sam kao vojnik proživio u vrijeme političkih igara oko Titove smrti. Gotovo svakodnevno prisjećao sam se vremena velike napetosti u kasarni Jastrebarsko. Još uvijek vidim isprepadana lica časnika JNA koji se kreću dvorištem kasarne. Svojim ponašanjem kao da su željeli poručiti vojnicima da će početi rat čim se objavi smrt Tita, koji je početkom te osamdesete godine ležao u ljubljanskoj bolnici. Nikako da se oslobodim onoga trenutka kad su nas, početkom siječnja te 1980. godine, ugurali u tenkove koje su na ogromnim transporterima vozili u nepoznatom smjeru. Čak i u Münsteru, nakon nekoliko mjeseci, budim se noću s vremena na vrijeme, prisjećajući se kako se ujutro zaustavljamo na zagrebačkom aerodromu Pleso. U ušima mi odzvanja zapovijed kapetana, kad su nas postrojili pred tenkovima, da na znak „Oganj!“ moramo pucati u svaki avion koji se pojavi na aerodromu. Kasnije su nam pojasnili da se boje invazije slične onoj u Pragu. Iako časnici JNA nikada nisu spominjali Ruse, upućenijima je bilo jasno na koga misle. Prisjećam se kako me istoga dana zapovjednik moje tenkovske jedinice, srpski časnik, pozvao na razgovor i upitao jesam li spreman pucati ako neprijatelj napadne aerodrom. Još vidim njegov bijesni izraz lica kad sam s osmjehom rekao da mi je to dužnost. Bilo mu je jasno da shvaćam da bi taj tajnoviti agresor mogli biti Sovjeti. Otpustio me glumeći zadovoljna oficira, iako sam imao dojam da bi me najradije zadavio vlastitim rukama.

Bolnija od burnih neprospavanih noći na aerodromu Pleso, bila su sjećanja na ono što se događalo svakodnevno po povratku u kasarnu. Zvukovi sirena za uzbunu parali su nam uši gotovo svakodnevno, čineći vojnike agresivnima. Očito se radilo o određenoj strategiji. A onda se iznenada jedne noći sve promijenilo. Poslije 14. veljače, te burne noći kad su nas htjeli izmjestiti iz kasarne u obližnje šume oko Jastrebarskoga, počeo se život u kasarni normalizirati. Iako smo bili spremni uskočiti u tenkove i poći na novo odredište, sve se smirilo oko ponoći. Vraćeni smo u spavaonice. Nije više bilo uzbuna i onoga grča na licu časnika. Tu i tamo pokoji bi vojnik tiho prokomentirao da se nešto čudno događa. Ponekad se moglo čuti i tiho pitanje nekoga od vojnika: „Kamo je nestala sva ona nervoza kad se zna da Tito nasmrt bolestan još leži u Ljubljani?“ Prisjećam se kako sam jednom zgodom prijatelju Slovencu tiho rekao da vjerojatno znaju dan njegove smrti. Situacija se toliko primirila da su tenkisti proveli neko vrijeme na vojnim vježbama u Slunju. Ni tamo nije bilo one velike napetosti. Sve se odvijalo nekako normalno.

Sjećam se da sam 19. travnja, nakon odsluženja vojnoga roka, na vlastito čuđenje, napustio kasarnu i postao ponovno slobodnim čovjekom. Kao ni mnogi drugi vojnici, nisam vjerovao da ću je ikada napustiti živ. Prisjećam se i kako se sudbina i dalje poigravala mnome. Nakon što sam neko vrijeme bio doma, otputovao sam u Ljubljanu po diplomu, koja će mi zatrebati u Njemačkoj da bih mogao upisati postdiplomski studij. I danas se prisjećam dana kad sam s poznanikom krenuo na ručak k prijateljima. Vijest koju sam svakodnevno očekivao u kasarni dolazi u tom trenutku preko radija u automobilu: „Umro je drug Tito“. Ne uzbuđujem se previše jer sam već dan ranije saznao da je samo pitanje vremena kada će objaviti njegovu smrt. „Treba isključiti aparate i proglasiti ga mrtvim“, rekla mi je jedna poznanica, medicinska sestra. Njezin rođak uvjeravao me da se ne treba plašiti povratka u kasarnu jer su se drugovi komunisti sve isplanirali do u detalje; i smrt i sprovod. Vratili smo se kući, uvjereni da će u gradu nastati panika. Prevarili smo se. Dok smo u jednoj prostoriji pozorno slušali vijesti, prišao mi je stari poznanik student i pozvao me da se pridružim njegovoj grupi koja se spremala odigrati nogometnu utakmicu u parku Tivoli. Iako sam bio šokiran njegovom ponudom, kao strastveni nogometaš, prihvatio sam je. Dok sam ja uglavnom bio tih za vrijeme utakmice, slovenske kolege su svaki gol slavile glasno. Okretao sam se uokolo očekujući policiju, koja se nije pojavila. Kasnije od prijatelja saznajem da su ljudi u Sarajevu tih dana budno pazili da im slučajno ne bi na usnama zatitrao osmjeh jer bi se i to moglo protumačiti kao radost zbog diktatorove smrti. Dovoljan razlog za zatvor. Bila su to dva svijeta u jednoj državi. Nešto više od mjesec dana kasnije otputovao sam u Njemačku, uvjeren da će se u Jugoslaviji jednoga dana dogoditi rat.

Nakon nekoliko mjeseci, kad su splasnula sjećanja na vrijeme provedeno u vojsci, saznajem za slučaj N. N. Radilo se o jednom kolegi s fakulteta, ali i iz kasarne u Jastrebarskom, kojega su u studentskom domu u Sarajevu jedne večeri uhvatili dok je za vrijeme dnevnika magnetofonom skrivenim ispod habita prisluškivao studente. Kao u filmu odvijalo se pred mojim očima ono što se 1979. godine događalo s tim studentom teologije. Prisjećam se kako mi je prišao jednog poslijepodneva i sa suzama u očima ispričao da su mu podvalili pronevjeru novca u vojnoj pošti, u koju je bio premješten nakon obuke. Pokušavao sam mu pomoći, uključujući u razgovor i drugoga studentskog prijatelja. Nažalost, radilo se o prevelikoj svoti novca. A onda se jednoga dana pojavio N. N., veseo iako se na njegovom licu mogla iščitati velika zabrinutost, i ispričao mi da je novac pronevjerio stariji vodnik. Nedugo nakon toga N. N. je premješten u susjednu četu, gdje mu je povjerena služba „vojnog ćate“. Činjenica da je dobio tako povjerljiv zadatak te da je stariji vodnik ostao u svojoj službi, nije kod mene pobuđivala nikakva posebna razmišljanja. Vjerojatno i zbog toga što je stanje u državi i samoj kasarni zbog diktatorove bolesti bilo jako napeto.

Tek u Njemačkoj, s distance od godinu dana, počeo sam shvaćati o kakvoj se groznoj stvari radilo. N. N. je pretrpio podvalu da bi ga se prisililo na rad za zloglasnu Udbu. Grozan čin jednoga ogavnoga komunističko-staljinističkoga sustava kojem čovjek nije značio ništa. Tih sam dana intenzivno razmišljao i o tome kako me N. N. spasio možda i zatvora jer me nikada nije želio primiti u svoj ured i ponuditi kavom. Tko zna što bi se dogodilo da smo u uredu razgovarali o svemu. Nakon toliko vremena shvatio sam da se kod njega nije radilo o bahatosti, nego o ljudskosti, želji da me zaštiti od mogućih neugodnosti. Sebe nije više morao štiti. Prisilili su ga da bude njihov. Bio sam mu zahvalan zbog toga. Zapravo nikada nije postao njihovim, na što upućuju i kasnije informacije o tome da zbog njega nitko nije nastradao. Srećom, nije „dobro“ obavljao povjereni mu zadatak.

Godine su prolazile, a ja sam zbog doživljenoga u vojsci postajao sve agresivniji u raspravama s njemačkim prijateljima koji su hvalili Jugoslaviju, pokazujući pritom malo znanja i zanimanja za ono što se događalo s hrvatskim narodom u toj državi. Od pomoći nije bila ni priča o onim teškim vremenima nakon hrvatskoga proljeća, kada je veliki dio hrvatske inteligencije bio zatvoren, a radnički sloj, na vrlo lukav način, potjeran u inozemstvo da bi svojim slanjem deviza omogućio lakši život komunistima. Nažalost, u Njemačkoj je zahvaljujući politici Willyja Brandta i sve jačim alternativnim pokretima, što me na poseban način iritiralo, Jugoslavija bila omiljena zemlja, a pokojni Tito veliki vođa.

Ako znamo da su pojedini njemački ljevičarski krugovi bili nezainteresirani za ponovno ujedinjenje s DDR-om, ne treba nas čuditi malo zanimanje za položaj hrvatskoga naroda u Jugoslaviji. Uvjerenje da je Jugoslavija stabilna država naroda vladalo je i u intelektualnim krugovima u Njemačkoj, čak i onima koji nisu bili skloni ljevici. Štoviše, zbog teškoga stanja u DDR-u, za mnoge je Nijemce Jugoslavija bila uzor komunističke države. Malo je onih koji su poznavali odnose unutar te države i sustavne pokušaje srbijanske politike da je vrati u vremena uvećane Srbije. Ipak, što je najgore, većina Nijemaca govorila je o Jugoslaviji kao državi u kojoj živi samo jedan jugoslavenski narod. U tom se kontekstu na hrvatsko proljeće gledalo kao na nacionalističke pokušaje razbijanja države. Uostalom, o kakvim se perfidnim političkim igrama radi, najbolje je pokazao sprovod diktatora Tita. Gotovo svi zapadni političari došli su pokloniti se mrtvom Brozu, iako su dobro znali da se radi o jednom od najbrutalnijih svjetskih diktatora. Interes je bio ispred slobode i ljudskih prava. Takve slike dodatno su pojačavale uvjerenje običnoga puka da je Jugoslavija demokratska zemlja u kojoj se poštuju ljudska i etnička prava, a Tito veliki državnik. Štoviše, radikalna ljevica gledala je u Jugoslaviji i lažnom socijalističkom sustavu idealno uređenje za radničku klasu.

Nešto o tome govori i jedan zanimljiv događaj na Filozofskom fakultetu u Bochumu. Na seminaru o Karlu Marxu došlo je do zanimljive rasprave. Lijevo orijentirani studenti do te su mjere hvalili društveno stanje u bivšem Sovjetskom Savezu, a napose u Jugoslaviji, da sam se morao uključiti u diskusiju, pojašnjavajući im da nemaju pojma o čemu govore. Istina, učinio sam to s dosta opreza jer nisam mogao znati nalazi li se među zagovornicima marksizma poneki student s prostora Jugoslavije. S vremenom upoznajem i one Nijemce u intelektualnim krugovima koji su znali da u Jugoslaviji vlada komunistička diktatura, ali i silan pritisak na etničke grupe. Među njima su i poneki koji su dobro upućeni u previranja poslije diktatorove smrti, kojima čak nije strana ni misao da bi ubrzo moglo doći do krvavih sukoba. Često sam se družio s jednim od takvih, koji je dijelio moje mišljenje da su sukobi u Jugoslaviji neizbježni jer će se pojedini narodi pokušati osloboditi pritiska Beograda.

Ponukan takvim razmišljanjima, krajem 1986., nakon što sam magistrirao filozofiju i povijest, dolazim na ideju poslati pisma nekolicini poznatih Nijemaca da bih svratio jaču pozornost na činjenicu da su Hrvati samostalan narod i da se ne osjećaju Jugoslavenima. Na moje iznenađenje, stiglo je nekoliko neočekivanih odgovora, i to od najpoznatijih njemačkih uglednika s područja kulture, politike i filozofije. Posebno me obradovala činjenica da ne govore o Jugoslavenima, nego o Hrvatima kao samostalnom narodu, pa čak i vrlo afirmativno. Već sljedeće godine njemačka izdavačka kuća LIT izdaje moj magistarski rad iz filozofije, koji se vrlo kritički odnosi prema marksističkoj ideologiji i filozofiji s obzirom na pojam otuđenja. Knjiga nailazi na veliko zanimanje javnosti, i to upravo zbog toga što i sami njemački politički i intelektualni krugovi počinju shvaćati da se Jugoslavija sa svojim ideološkim postavkama i neriješenim nacionalnim pitanjem nalazi u velikim previranjima.

Velika zainteresiranost za moju spomenutu knjigu, koja se kritički odnosi prema marksističkom poimanju pojma otuđenja, kao i činjenica da je citiraju značajni autori, ukazuje na to da se i u njemačkim intelektualnim krugovima počinje mijenjati mišljenje o jugoslavenskom lažnom samoupravljanju i demokraciji. Stanje u Jugoslaviji sve je gore. Političku krizu pojačava i ona ekonomska. Polako jača povezanost domovinskih i iseljenih Hrvata. Sve su učestaliji posjeti glazbenika, književnika, kazališnih glumaca i intelektualaca iz Domovine, koji gostuju diljem Njemačke pred velikim brojem posjetitelja. Ekonomska kriza u Jugoslaviji i buđenje nacionalne svijesti čine svoje, te dovode do snažnijeg povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske. Na organizirane koncerte, kazališne predstave i susrete s gostima iz Hrvatske dolazi i sve više njemačkih gostiju. Upravo će to druženje doprinijeti velikom angažmanu njemačkih prijatelja pri pomaganju hrvatskome narodu za vrijeme rata devedesetih, ali i sve jačem političkom zauzimanju za Hrvatsku i BiH. Vrhunac susreta domovinske i iseljene Hrvatske odvijat će se krajem osamdesetih, pred prve slobodne parlamentarne izbore. To je vrijeme sve intenzivnijih susreta hrvatske dijaspore i njemačkih uglednika, što će rezultirati sve jačim zanimanjem za ono što bi se moglo dogoditi u Jugoslaviji.

Već je i mnogim Nijemcima, koji su se družili s Hrvatima, postalo jasno da se u Beogradu sprema ratni pohod protiv onih republika i naroda koji ne žele živjeti pod patronatom velikosrpske politike, koja je polagano preuzimala vlast od komunista u državi. Nakon razgovora s pojedinim njemačkim prijateljima, odlučio sam poslati drugu seriju pisama njemačkim uglednicima da bih ih zainteresirao za Hrvate. Za razliku od nekih naivnih krugova u Hrvatskoj i BiH, čak i među poznatim političarima, Hrvatima u dijaspori bilo je jasno da Srbi neće dozvoliti osamostaljenje Republika mirnim putem. Na svoje iznenađenje, ubrzo sam ponovno dobio nekoliko pisama od uglednih Nijemaca, među njima i nekih poznanika s kojima sam se s vremena na vrijeme imao čast družiti.

Mnogi od onih koji nisu direktno odgovorili pisano su se ispričali zbog nedostatka vremena. Što je najvažnije, i oni su prihvatili poruku. Istina, mnogi Hrvati nisu slali dopise uglednim Nijemcima, ali su se uspješno družili s pojedinim njemačkim prijateljima, čak i s onima poput kancelara Helmutha Kohla, što će se odraziti u ogromnom doprinosu hrvatske dijaspore za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH, i to ne samo na ekonomskom nego i na političkom području. Mnoge stvari koje su Hrvati u Njemačkoj učinili za Hrvate u Hrvatskoj i BiH ne bi bile moguće bez utjecaja uglednih Nijemaca, kako onih u politici, kulturi i Crkvi, tako i onih među običnim pukom, koji je napokon shvatio da se hrvatski narod s pravom bori za odvajanje od Beograda i agresivne velikosrpske politike.

Tekst uvoda dr. sc. fra Luke Markovića u knjizi „Poznati Nijemci o Hrvatskoj prije njezina priznanja“ u nakladi Despot infinitusa.

POZNATI NIJEMCI O HRVATSKOJ PRIJE NJEZINA PRIZNANJA

Komentari su zatvoreni.