3. veljače 2023. | 1660 prikaza.

Prije 80 godina završila je Bitka za Staljingrad u kojoj su do kraja na njemačkoj strani sudjelovali i hrvatski legionari, žrtve ideologije i velike zablude


Upravo se navršila 80. obljetnice od završetka Bitke za Staljingrad u Drugome svjetskom ratu. Dobro je podsjetiti se na tu bitku koja je trajala od 23. kolovoza 1942. do 2. veljače 1943. godine, u kojoj je s njemačke strane bilo 740.000 mrtvih ili ranjenih te 110.000 zarobljenih vojnika, a sa sovjetske strane 750.000 mrtvih, ranjenih ili zarobljenih vojnika te još 40.000 stradalih civila. To je bila jedna od najvećih bitaka toga rata, a njezin ishod označio je prekretnicu u ratu, u prvom redu psihološku. A s Nijemcima su se do posljednjeg trenutka u paklu Staljingrada borili hrvatski legionari koje je na Istočno bojište poslao ustaški režim, sve u znaku borbe protiv boljševizma.

Staljingradsko glinasto pjeskovito zemljište bilo je idealno za izgrad­nju zemunica i bunkera. U balki gdje se nalazilo zapovjedništvo Pu­kovnije bilo je izgrađeno na desetke ovakvih podzemnih skloništa.

Radi se o 369. pojačanoj pješačkoj pukovniji, poznatoj i kao Hrvatska legija. Postrojbu je Ante Pavelić osnovao 2. srpnja 1941., deset dana nakon njemačkog napada na SSSR. Pavelić je u proglasu, koji započinje rečenicom “U borbu protiv židovsko-boljševičke Moskve! zakletog neprijatelja svih evropskih a osobito hrvatskog naroda”, naveo: “Udovoljavajući željama, što mi sa svih strana Nezavisne Države Hrvatske i svih narodnih slojeva dnevno stižu, odlučio sam odobriti, da se stvore dobrovoljne vojne jedinice, koje će se rame uz rame sa slavnom njemačkom vojskom boriti proti zajedničkom neprijatelju.”

Skupina časnika na pukovnijskom istaknutom zapovjednom mjestu. Opskrbni časnik pukovnije satnik Tumir je desno, Mautner je drugi slijeva. Časnik slijeva je najvje­rojatnije nadporučnik Lukačević (pukovnijski ordonans časnik). U slučaju da je ova pretpostavka točna to bi značilo da je fotografija snimljena između 27. i 30. rujna (Lukačević je napustio Staljingrad 1. listopada). Identitet časnika s mnoštvom odli­kovanja, uključujući i Željezni križ I. stupnja, nije ustanovljen.

Kako je izgledala borba u Staljingradu gdje su bili i hrvatski legionari, opisao je dr. sc. Amir Obhođaš, naš najbolji poznavatelj ove postrojbe i Istočnog bojišta, inače autor knjige „Hrvatska legija“ u nakladi Despot infinitusa: „Staljingrad, kraj prosinca 1942., njemačka Grupa vojski Don pod vodstvom Ericha von Mansteina ne uspijeva izvršiti prijeko potreban proboj prema opkoljenoj Paulusovoj 6. vojsci. Ovim neuspjehom zapečaćena je ionako očajna situacija njemačke vojske čiju su sudbinu dijelili i hrvatski domobrani 369. pojačane pješačke pukovnije. Krvave ulične borbe, žilav otpor branitelja, nedostatak streljiva i hrane dovode do sve slabije njemačke obrambene sposobnosti te se bojišnica na mnogim dijelovima Staljingrada urušava. Cjelokupno ljudstvo 6. vojske sve više obuzimaju posebni osjećaji panike i straha s nadom u nekakvo iznenadno, čudnovato oslobođenje koje nikada neće doći. Ipak i u takvim okolnostima većina jedinica slijedi zapovijedi grčevito pružajući otpor nadirućim sovjetskim snagama. Od samih početaka bitke za Staljingrad u napadu na grad rame uz rame s njemačkim postrojbama, a u sklopu njemačke 100. lake pješačke divizije, sudjelovala je i hrvatska 369. pukovnija. Početkom siječnja 1943. godine, 369. pukovnija bila je već značajno oslabljena i desetkovana velikim gubicima u ljudstvu i tvorivu, no i dalje je pružala žilav i jak otpor. Područje na kojem je borbeno djelovala pukovnija može se smatrati jednim od najtežih tijekom cijele bitke za Staljingrad. Naime, pukovnija je napadala na području brda Mamajev Kurgan, ključnog uzvišenja koje se prostiralo nad Staljingradom te u dijelu grada poznatijem kao područje tvornice Crveni listopad. Kako njemačke snage nikada u potpunosti nisu uspjele ovladati svim objektima tvornice Crveni listopad, to je područje postalo rak-rana njemačkih nastojanja te jedan od dijelova na kojem su se vodile i najžešće borbe (ako se uopće mogu neki dijelovi i izdvojiti). U to vrijeme, početkom siječnja, Hrvatska udarna satnija premješta sa na nove položaje između brda Mamajev Kurgana i tvornice Crveni listopad. Novi položaji nisu donijeli ništa dobroga domobranima.“

Poručnik Rudolf Baričević izalzi sa zapovjednog mjesta smještenog u balki zapadno od kote 107.5 (isto mjesto kao i na fotografiji gore).

Njezin ratni put započeo je u mjestu Dangeni na negdašnjoj rumunjsko-sovjetskoj granici, a završio je u Staljingradu gdje je 31.1. 1943. podpukovnik Marko Mesić predao posljednje ostatke pukovnije u sovjetsko zarobljeništvo. Ovo je njezin ratni put: Hodnja od Dangenija do Poltave, 27.8.1941.-3.10.1941.; Prva bitka za Harkov, 3.10.1941.-24.11.1941.; Hodnja i boravak na rijeci Mius, 24.11.1941.-21.1.1942.; Barvenkovo-Lozovajska operacija, 21.1.1942.- 16.5.1942.; Operacija Fridericus i priprema za Plan Blau, 17.5.1942.-30.6.1942.; Plan Blau, 30.6.1942.- 25.7.1942.; Borbe u velikom luku rijeke Don, 25.7.1942.-19.9.1942.; Staljingradska bitka, 20.9.1942.-30.1.1943.

Pukovnik Pavičić u stožeru Pukovnije. Pavičić je s ponosom isticao činjenicu da je stožer bio smješten tako blizu bojišnice od kuda je često obilazio ljudstvo u prednjim postavima. Časnici koji nisu postupali na isti način bili su strogo kritizirani.

Odlazak legionara na Istočno bojište, ne samo iz ove postrojbe, jer ih je bilo više,  bila je dakako velika zabluda. Ali to je bila tek 1941., tek početak ratra. U NDH je vladala euforija što zbog osnivanja marionetske države, što zbog njemačkog napada na SSSR, što zbog preranog nadanja da rat neće zahvatiti i područje NDH. Pavelić se uz sve išao dodvoravati Hitleru kako bi se što više odmaknuo od Mussolinija. Zbog svega toga, mnoge su kosti hrvatskih vojnika ostale razasute po Istočnom bojištu. Položili su prisegu Hitleru i išli do kraja s Nijemcima. Godinama poslije, za jedne su junaci, a za druge ustaške izdajice iako nisu bili ustaše nego domobrani.

Pukovnik Adolf Sabljak (lijevo) došao je u Staljingrad nekoliko dana prije početka njemačke ofenzive. U Staljingradu je boravio kao promatrač MINORS-a ali je u nekim prilikama djelovao i kao časnik za vezu između vlade NDH i njemačkog zapovjedništva. Zajedno s Generalleutnant Sanneom 12. listopada posjetio je pukovnika Pavičića i zatim se uputio u zapadne i južne dijelove Staljingrada gdje je imao priliku promatrati sovjetske položaje na suprotnoj strani Volge. Sutradan ga je Sanne obavijestio o pred­stojećoj ofenzivi i pozvao ga na jednu od promatračnica kako bi mogao pratiti djelovanje zrakoplovstva i početak napada. Sabljak je prihvatio poziv i u trenutku kada je snimljena ova fotografija nalazio se na koti 107.5. Prvi zdesna je Oberst Klaus Uebe, načel­nik stožera VIII. zrakoplovnog zbora.

Zvonimir Despot

Foto: knjiga „Hrvatska legija“

https://despot-infinitus.com/proizvod/hrvatska-legija-2/

Komentari su zatvoreni.