8. ožujka 2023. | 801 prikaza.

Prijedlog da se Milki Planinc dodijeli ulica u Zagrebu šamar je demokraciji, a posebice hrvatskim proljećarima koje je proganjala

Milka Planinc opet je među nama! Ovaj put u inicijativi da joj se u središtu Zagreba dodijeli ulica! Kao, ona je bila hrvatska političarka, prva žena premijer među nekadašnjim socijalističkim zemljama, i svakakve joj se još zasluge pridjevaju. To je bome šamar svim hrvatskim proljećarima, svima koji su bili dio hrvatskog pokreta, a posebice onima koji su zbog Hrvatskog proljeća tamnovali, poput Franje Tuđmana, Vlade Gotovca, Marka Veselice, od kojih su brojni imali i doživotne posljedice tog robijanja.

Uvjerena Jugoslavenka, komunistička tvrdolinijašica, odana Vladimiru Bakariću, sivoj eminenciji hrvatske partije, zasjela je na tron hrvatske partije nakon što je Tito smijenio hrvatsko rukovodstvo krajem 1971. godine. Milka Planinc došla je na čelo partije u najgore doba za Hrvatsku, u olovno vrijeme, u vrijeme teške depresije koja je vladala u Hrvatskoj i među Hrvatima nakon sloma Hrvatskog proljeća. A onda je po republičkom ključu došla na čelo Saveznog izvršnog vijeća. Ne zato jer je bila žena, ne zato jer je bila sposobna za to mjesto, nego samo zato jer je bila podobna Bakariću!

Zanimljiv je jedan “štiklec” o Milki Planinc iz vremena prije sloma proljećara. Neposredno prije početka ljeta 1971. Tita su zasipali informacijama da su Srbi u Hrvatskoj počeli stražariti po selima u strahu da ih ne napadnu Hrvati. Početkom srpnja Tito je došao u Zagreb na sastanak s Izvršnim komitetom CK SKH i upitao što se to događa. Njegovo je izlaganje autorizirano prema bilješkama Milke Planinc, Eme Derosi-Bjelajac, Jelice Radojčević i Ante Josipovića.Nakon što je tekst bio već redigiran, Milka Planinc piše Titu i pita ga:

„Drug Predsjednik je odobrio da se njegov razgovor s političkim aktivom Hrvatske od 4. srpnja 1971. godine u vili Zagorje objavi kao partijski dokument. Međutim, ako se taj dokument objavi i za javnost, drugarica Planinc skreće pažnju na sljedeće:

– kada drug Predsjednik govori da su protiv njega bili u Hrvatskoj i Srbiji

– da li da Srbija ostane (drugarici Planinc ne smeta Hrvatska);

– kada drug Predsjednik govori o svom razgovoru sa Brežnjevim, i da su neki kazali da je to izmislio zbog sređivanja stvari

– da li da to ostane

– da li da ostane izjava druga Predsjednika da poslije 17. sjednice Predsjedništva SKJ nije htio javno istupiti zbog sudbine Jugoslavije.

Ukoliko drug Predsjednik smatra da i gornje tri stvari mogu biti objavljene za javnost, ovaj document bi se objavio u cijelosti.”

Tito je vlastoručno na bilješci svog šefa kabineta Marka Vrhunca napisao „neka sve ostane“.

Nakon tog sastanka Tito se sastao i s Miroslavom Krležom. Ovaj ga je još više oštrio, o čemu je progovorio Tripalo: „On ga je još više raspaljivao, možda iz oportunističkih razloga, odnosno, bilo bi bolje reći: iz konformističkih razloga. Naime, znajući da takav stav Titu konvenira, govorio mu je kako treba tu hapsiti, kako treba spriječiti te majmune u Matici hrvatskoj, i sve te koji prave gužvu, izazivaju nespokojstvo itd., i kako rukovodstvo griješi što tu oštrije ne postupa. Jer to nam je sam Tito rekao nakon onog sastanka u vili Zagorje, u srpnju 1971., kasno u noći Krleža ga je čekao, i oni su razgovarali.”  Poslije se ispostavilo da su srpske straže samo dio zahuktale propagande koja je mahom dolazila iz Beograda. Svrha joj je bila huškati Tita protiv hrvatskog rukovodstva kako bi ga on smijenio.

Ili još jedan. Tito je lovio životinje gotovo do pred smrt, odnosno drugi su lovili za njega, a on se onda naslikavao s lovinom, kao što se to može vidjeti na mnogim fotografijama, posebno s odstrijeljenim medvjedima. Do danas se prepričava jedna anegdota iz Karađorđeva, kad je već Tito bio nesposoban išta pogoditi. Tako je on ondje pucao po pticama u zraku, ali ni jedna nikako da padne na zemlju. I onda Titu dometne šefica hrvatske partije Milka Planinc, kako bi ga valjda osokolila: „Nevjerojatno, mrtve ptice lete!“

Kako god, Milka Planinc bila je i ostala predmet sprdnje kao simbol sustava koji je propao jer je morao propasti, sa sustavom koji je bio neodrživ i politički i ekonomski. I ne samo to, ona je bila vjerni sluga režima koji je bio nedemokratski, koji je zatvarao ljude samo zbog verbalnog delikta, ali i koji je provodio državni terorizam, koji je ubijao ljude, i to ne samo u Jugoslaviji, nego i izvan nje. Tko misli da ona kao šefica hrvatske partije i jugoslavenska premijerka nema nikakvu odgovornost za likvidacije hrvatskih emigranata? Ili emigranata drugih nacionalnosti iz bivše Jugoslavije?

To je onaj povijesni revizionizam koji je nakaradan, koji ne priznaje činjenice, koji manipulira, koji “farba“ prošlost. Revizija povijesti uvijek postoji jer se povijest upotpunjuje novim činjenicama, otvaraju se arhivi… Kao i u svim drugim znanostima. No ovo je čista politička instrumentalizacija povijesti s ideološkim pobudama! Zašto onda trg u Zagrebu ne bi dobio Stane Dolanc?

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.