RASPAD I SLOM JUGOSLAVENSKOG NOGOMETA 1980-ih – Uspoređivao se s popularnom američkom „sapunicom“ te se govorilo: „Nogomet nam je kao ‘Dinastija’, svi je gledamo, a ništa ne valja“
13. travnja 2023. | 747 prikaza.
RASPAD I SLOM JUGOSLAVENSKOG NOGOMETA 1980-ih – Uspoređivao se s popularnom američkom „sapunicom“ te se govorilo: „Nogomet nam je kao ‘Dinastija’, svi je gledamo, a ništa ne valja“
Jugoslavenski socijalistički društveno-gospodarski sustav poslije smrti Josipa Broza Tita postupno se urušavao, a takvo je stanje bilo i u nogometu u kojem se ogledala mučna društvena atmosfera raspada države. Tijekom 1980-ih u jugoslavenskom profesionalnom nogometu i dalje su prevladavali „crni fondovi“ u financiranju klubova i prelasku nogometaša iz kluba u klub, namještanje rezultata i slično. Novac se u nogometnim klubovima odlijevao i prelijevao bez kontrole društva i dolazio je u ruke pojedinaca ili interesnih skupina koje su ga zlorabile. Zbog toga se nastojalo stati na kraj „komotnom“ i neodgovornom ponašanju pri trošenju društvenih sredstava.
U nogometu su se izigravali propisi, stoga se klubove nastojalo staviti pod društvenu kontrolu nadzorom određenih stručnih službi državnih organa, odnosno Službe društvenog knjigovodstva (SDK). U proljeće 1982. više od 200 kontrolora i revizora SDK kontroliralo je poslovanje nogometnih klubova i sredinom 1982. ustvrdilo se postojanje značajnih sredstava izvan društvene kontrole koja su se trošila na isplaćivanje premija, hranarine, stanova, nevraćene kredite i sl. Jedan visoki dužnosnik SDK izjavio je da Jugoslavija nema dovoljno zatvora za sve one koji su se u nogometu i općenito sportu razbacivali društvenim novcem.
Na kraju je cijela akcija SDK „završila“ na crnim fondovima drugoligaškog kluba NK Maribora. Naime, najveći i najbogatiji klubovi zbog kojih je akcija u stvari i pokrenuta bili su zaštićeni podrškom „važnih drugova“ u upravama i ložama i uglavnom su tvrdili: „nemamo komentar jer smo pošteni.“
Nogometni klubovi bili su društveno-sportske organizacije i njihovo financijsko poslovanje trebalo je biti u skladu s društvenim kretanjima te je potrošnja klubova trebala biti u granicama „realnih“ materijalnih mogućnosti pojedinih sredina. Sva sredstva koja su ostvarivali klubovi bila su društvena sredstva i kao takva imala su isti tretman u pogledu njihova korištenja i raspolaganja. U NSJ-u su isticali da takav način financiranja nogometnih klubova zahtjeva od nadležnih organa detaljan način evidentiranja i kontrole prihoda koji su u nalazima SDK bili izvor negativnih pojava.
Kvaliteta jugoslavenskoga nogometa bila je u stalnom padu, materijalni položaj klubova sve teži, broj gledatelja na utakmicama sve manji. Tako je u natjecateljskoj sezoni 1980/1981 prosječna posjećenost po kolu iznosila 80,000, odnosno po utakmici 9,000 gledatelja. Pojedini dužnosnici u NSJ-u isticali su „da su nam želje biti u samom vrhu Europe, a ulaganja u reprodukciju vode ka dnu Europe, mi se ipak održavamo negdje oko sredine sa tendencijom pada.“
Smatralo se da su tri osnovne slabosti jugoslavenskog nogometa: neefikasnost, grubosti i suđenje. Te tri sastavnice bile su neraskidivo vezane i za etičku stranu jugoslavenskog nogometa, bilo je mnogo podvala, laži i bježanja od rješavanja problema. U jugoslavenskom nogometu tada se vrlo malo vodilo računa o etičkim vrlinama, na djelu je bio „čisti makijavelizam“ jer je sve bilo podređeno višim interesima kluba. Ključne stvari koje je trebalo riješiti bile su: status kluba, status igrača, odlazak u inozemstvo, izmjena propisa, sustav natjecanja te želi li se profesionalizam u nogometu. Prema mnogim mišljenjima jedni od nositelja devijantnih pojava u jugoslavenskom nogometu bili su suci koje se optuživalo da režiraju utakmice, „kroje tabele, sude po nečijoj sugestiji“ i sl.
U tom razdoblju bila je „javna tajna“ da su nogometni klubovi sucima davali novac, ali je to bilo teško dokazati jer se „sređivalo u četiri oka.“ U tom vremenu pojavila se afera nazvana „Teteks“ po makedonskom klubu iz Tetova čiji su dužnosnici tvrdili da su nogometnim sucima platili desetke milijuna dinara, što su međutim nogometni suci opovrgavali jer nije postojao nikakav dokument o danom, odnosno primljenom, novcu. Pojedini klubovi nisu kupovali suce, ali se „budno pazilo“ da ih ne kupi neki drugi klub, pa su se zbog toga sucima plaćala primjerice inozemna putovanja i obiteljska ljetovanja na Jadranu. Tada se znalo da svaki klub, poglavito iz tzv. velike četvorke, ima svoje suce. Prema nekim mišljenjima, događaji u jugoslavenskom nogometu nadmašili su mafijaški Chicago 1930-ih godina koji se doimao „kao dječji vrtić u usporedbi s makinacijama i lopovlucima oko jugoslavenske buba-mare.“
Nogomet se igrao „iza kulisa, po hotelskim sobama (gdje odsjedaju suci) i diskretnim restoranima“. Osim toga i dalje je prevladavalo shvaćanje i praksa da se izvršni organi pojedinih nogometnih klubova biraju prema načelu „što više direktora privrednih poduzeća, to bolje za materijalni prosperitet i društveni ugled.“
U takvim uvjetima dogodila se najveća afera u povijesti jugoslavenskoga nogometa. Zbog namještanja rezultata, predsjedništvo NSJ-a na čelu s predsjednikom Slavkom Šajberom donijelo je odluku da se posljednje kolo prvenstva 1985/1986. poništi zbog neregularnosti te se ponovo odigra. Dvanaest klubova kažnjeno je zbog namještanja rezultata u posljednjem kolu s minusom od šest bodova u sljedećem prvenstvu.
Zbog te afere, Slavko Šajber je 1987. dao ostavku na dužnost predsjednika NSJ-a nakon što mu je navodno UDBA namjestila aferu s prodajom obiteljskih zlatnika u Beču. Kasnije su se u medijima pojavljivale teze da je Slavko Šajber „bio prvi Hrvat koji je Srbima opalio šamar na javnoj sceni“.
Jugoslavenski nogomet se 1980-ih uspoređivao s popularnom američkom „sapunicom“ te se govorilo: „Nogomet nam je kao ‘Dinastija’, svi je gledamo, a ništa ne valja“. Treba istaknuti da kvaliteta jugoslavenske nogometne Prve lige nije bila na razini kvalitete jugoslavenskih igrača, čiji se talent pokazivao u nastupima na europskim kupovima. Tako je Dinamo 1967. osvojio Kup velesajamskih gradova, a Crvena zvezda 1991. Kup europskih prvaka.
Izvadak iz knjige „Hrvatska nogometna samostalnost“ dr. sc. Davora Kovačića
Kako bismo Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, koristimo kolačiće (eng. cookies). Korištenjem stranice potvrđujete suglasnost s postavljanjem i uporabom kolačića. OkPolitika kolačića