23. listopada 2023. | 350 prikaza.

Ruska agresija na Ukrajinu ima još jednu namjernu taktiku, kao dio vojne strategije – silovanje, što podsjeća i na silovanja koja su nad hrvatskim ženama počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih snaga


Ruska agresija na Ukrajinu ima još jednu namjernu taktiku, kao dio vojne strategije – silovanje. Tu činjenicu otkrila je prije godinu dana Pramila Patten, posebna predstavnica UN-a za seksualno nasilje u sukobima. Evo što je ustvrdila: “Kad žene drže danima i siluju ih, kad počnete silovati dječake i muškarce, kad vidite niz genitalnih sakaćenja, kad čujete da žene svjedoče o ruskim vojnicima opremljenim Viagrom, to je očito vojna strategija. A kada žrtve izvještavaju o onome što je rečeno tijekom silovanja, očito je da je riječ o namjernoj taktici da se žrtva dehumanizira”.

UN je potvrdio više od 100 slučajeva silovanja ili seksualnog napada u Ukrajini otkako je Rusija pokrenula svoju invaziju u veljači 2022. godine. Ona je dodala da je broj prijavljenih slučajeva “samo vrh ledenog brijega” jer se seksualno nasilje uglavnom premalo prijavljuje. Žrtve su prvenstveno žene, ali ima i muškaraca i djece.

Sve to neodoljivo podsjeća na masovne zločine silovanja koja su počinili vojnici Crvene armije 1945. godine, kad su ušli u Njemačku i nakon tri tjedna osvojili Berlin. Tada je počeo pravi horor za njemačke civile, posebice za djevojčice i žene, ali i za starice. Naime, sovjetski vojnici su tada silovali svaku žensku osobu od osam do 80 godina starosti! Taj masovni ratni zločin Rusi i danas negiraju, a opisao ga je u svojoj knjizi o padu Berlina engleski vojni povjesničar Antony Beevor.

Što se dogodilo? Beevor navodi da su pozive na osvetu za domovinu (majčicu Rusiju), mnogi shvatili kao dopuštenje za svaku okrutnost. Beevor piše kako je bila upečatljiva sposobnost sovjetskih časnika da se uvjere da je većina žrtava bila ili zadovoljna svojom sudbinom, ili da je barem prihvatila kako je njihov red da pate nakon onoga što je Wehrmacht učinio u Rusiji. “Naši su momci bili tako seksualno izgladnjeli”, rekao je sovjetski časnik britanskom novinaru, “da su često silovali starice od šezdeset, sedamdeset ili čak osamdeset godina – što je izazvalo iznenađenje kod tih baka, ako ne i oduševljenje”, navodi u knjizi. 

Pramila Patten (Wikimedia Commons)

Beevor je iznio podatak da su se procjene žrtava silovanja iz dvije glavne berlinske bolnice kretale od 95 do 130 tisuća. Jedan liječnik je zaključio da je od oko 100 tisuća žena koje su silovane u gradu, oko 10 tisuća umrlo, uglavnom počinivši samoubojstvo. Smatra se da je ukupno silovano najmanje dva milijuna njemačkih žena, pri čemu je veliki broj njih pretrpio višestruko silovanje!

Sve to neodoljivo podsjeća i na masovne zločine silovanja koja su nad hrvatskim ženama počinili razulareni pripadnici JNA i srpskih paravojnih snaga, posebice na vukovarskom području. Na žalost, ni toliko godina nakon Domovinskog rata  još se ne zna koliko je točno žena prošlo užase silovanja. Kako čitamo u medijima, sudski postupci rijetko završe sa zločincem iza rešetaka čak i ako ga se osudi pa žrtve, koje tijekom procesa moraju ponovo proživljavati traumu, ne prijavljuju zločin. Štoviše, tek puno godina nakon silovanja neke su žene počele o tome govoriti i svjedočiti. Tek puno godina poslije javnost se počela suočavati i s tim ratnim zločinom.

“Majka je bila ta koja je rekla – šuti. Sigurno se dogodilo i drugim ženama, to je sramota. Kad sam rekla mužu do kraja, onda je on dobio slom živaca”, rekla je, primjerice, silovana Snježana Maljak u svojem svjedočenju na televiziji. Njezin slučaj tragično ilustrira zašto mnoge žene radije šute. Naime, prije više godina istaknula je kako je suđenje zločincima trajalo 12 godina, a u trenutku izricanja presude ni jednog od njih nije bilo pred sudom. “Zločinci su u bijegu, prvooptuženi je pobjegao odmah prije početka samog suđenja, država mu je otkupila kuću, dala mu mogućnost bijega. Drugooptuženi je ostao do kraja, ali je pobjegao s izricanja presude. Ono što mene boli je što mu je kao bivšem policajcu, hrvatskom policajcu, sindikat policije davao plaću svih tih 12 godina. Suspendiran je, ali je pod suspenzijom primao 3900 kuna plaću i sindikat policije mu je plaćao odvjetnika, dok sam ja kao žrtva bila sama i nezaštićena u potpunosti”, govorila je S. Maljak.

Marija Slišković, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu, potvrđuje da u manjim mjestima oko Vukovara i danas žive ljudi koji su počinitelji silovanja. Prema njezinim podacima od prošle godine, status žrtve dosad je zatražila 281 osoba, 77 zahtjeva ocijenjeno je negativnim, a Ministarstvo branitelja tvrdi da sve iskaze prosljeđuje DORH-u.

“Kod nas je izostalo traženje, zapravo i nije iskazana volja da Hrvatska dokumentira dimenzije stradanja”, kaže M. Slišković. Problem je i što se trauma, zbog ispreplitanja više zakona, mora iznova dokazivati. I stoga žene radije šute i povlače se u sebe.

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.