17. studenoga 2022. | 894 prikaza.

Sinonim za američku vanjsku politiku u epohi Hladnog rata, Henry Kissinger, čak se šest puta susretao s Titom, što prvi put otkriva najnovija knjiga

Ratno savezništvo Sjedinjenih Država i Titovih jugoslavenskih partizana iz kasnijih godina Drugog svjetskog rata počelo se kvariti već posljednjih dana rata, u svibnju 1945. godine, najprije zbog pitanja Trsta, a potom postupnim pogoršavanjem odnosa prema američkim predstavnicima u Beogradu. Rušenje dvaju američkih zrakoplova nad sjeverozapadnom Slovenijom u ljetu 1946. godine posebno je radikaliziralo odnose dviju država. Nešto kasnije Titova je Jugoslavija odbila i pristupanje Maršalovom planu koji su Sjedinjene Države lansirale za obnovu europskih zemalja. Raskid sa Staljinom i Sovjetskim Savezom nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine otvorio je novu stranu tih odnosa. Amerikanci na početku nisu uočavali razmjere i ozbiljnost ovog sukoba. Međutim, već od 1950. počinju pomagati Jugoslaviji, najprije ekonomski i nekim civilnim programima, dok nakon serije tajnih pregovora, 14. studenog 1951. godine, Jugoslavija pristupa Programu za zajedničku obranu potpisujući Pakt o vojnoj pomoći sa Sjedinjenim Državama. Tim se programom Jugoslavija svrstala uz zemlje NATO-a i druge izvaneuropske države koje su bile na pravcu eventualne sovjetske agresije. U okviru tog projekta, koji je trajao sljedećih sedam godina, Jugoslavija je dobila velike količine naoružanja, vojne tehnike i opreme te nekoliko licencnih programa proizvodnje. Taj zaokret u obrambenoj politici omogućio joj je stabilnost pred izazovima eventualne agresije Sovjetskog Saveza i njegovih satelita te ojačao njezinu obranu do respektabilne razine. Paralelno s vojnom pomoći stizala je i ekonomska, posebno u žitaricama i hrani koja je pojedinih godina bila nužna za prehranu i civilnog stanovništva i vojske.

Ipak, iako suradnja sa Sjedinjenim Državama jest bila funkcionalna tijekom 1950-ih godina, ona samom Josipu Brozu Titu nije bila ugodna iz ideoloških razloga. Zato je nekako prerano otkazao američku vojnu pomoć, pod dojmom sve većeg otvaranja prema zemljama Azije i Afrike, takozvanog Trećeg svijeta, ali i pomirenja sa Sovjetskim Savezom 1955. godine te obnavljanja odnosa s Istočnim blokom. Stvaranjem Pokreta nesvrstanih 1961. godine, Titova je Jugoslavija zakoračila takozvanim trećim putem, uspostavljajući distancu prema Sjedinjenim Državama, koja će se posebno povećati u prvoj polovini godine, razvojem vojne i ekonomske suradnje sa Sovjetskim Savezom i zemljama Istočnog bloka. To je automatski dovelo do pogoršanja odnosa sa Sjedinjenim Državama i zabrane prodaje vojne i strateške opreme Jugoslaviji. Iako je Tito ostvario veoma uspješan posjet američkom predsjedniku Kennedyju u jesen 1963. godine, rat u Vijetnamu donijet će nove nesporazume, ali je ekonomska i trgovinska suradnja dosegnula prilično visoku razinu u odnosu na prethodna razdoblja. Bez američke financijske i ekonomske podrške jugoslovenskoj gospodarskoj reformi, Jugoslavija bi bila lišena svake mogućnosti realizacije svojih razvojnih programa te bi se zasigurno suočila s teškom ekonomskom krizom. Jugoslavensko potpomaganje oslobodilačkih pokreta diljem Trećeg svijeta bilo je osnova te politike koja je na mnogo mjesta došla u konfrontaciju s interesima Sjedinjenih Država, ponekad i više nego sovjetski utjecaj. Također, Titove veze s arapskim liderima na Bliskom istoku i rat 1967. godine dodatno će usložniti odnose dviju država. Jugoslavija, koja je i sama imala veliki kontingent u okviru mirovnih snaga na Sinaju, bezrezervno je podržavala arapske zemlje, najviše Egipat, a osuđivala američkog partnera – Izrael. To je dovelo do pojačanog približavanja Sovjetskom Savezu i Istočnom bloku. Međutim, samo godinu kasnije, nakon agresije Varšavskog rata na Čehoslovačku, dolazi do velikog zaokreta u vanjskopolitičkoj orijentaciji Titove Jugoslavije. Demonstracija sovjetske prakse – doktrine ograničenog suvereniteta – pokazana je u toj iznenadnoj epizodi. Jugoslavija i Tito sada su dobili potvrdu da je održavanje kursa između dvaju blokova spasonosno rješenje za održavanje položaja koji je Jugoslavija forsirala od raskida s Informbiroom. Svojevrstan strah Jugoslavena od intervencije Sovjeta primijećen je i u Sjedinjenim Državama. To će se odraziti u pojačavanju američke diplomatske aktivnosti prema Jugoslaviji i obrnuto, što će se vidjeti tijekom sedamdesetih godina.

Ipak, u američkoj je administraciji, nakon prvih razočaranja prekidom vojne pomoći s kraja pedesetih i obnavljanjem jugoslavenskih odnosa sa Sovjetskim Savezom, sazrelo shvaćanje da ti postupci Jugoslavije nisu približavanje Istočnom bloku, već stvaranje nekakve nezavisne politike, koja je korisna Sjedinjenim Državama. Titova će Jugoslavija tijekom većine trajanja Hladnog rata izgraditi svoje posebno mjesto u vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država. Činjenica da se radilo o socijalističkoj zemlji koja je imala nezavisan položaj od Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta i bila nekakav svjetionik različitosti bila je glavni faktor koji je odredio tu specifičnost. Pogotovo krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, kada su se i u drugim socijalističkim zemljama, primjerice u Rumunjskoj, čuli disonantni tonovi u odnosu na sovjetski centar međunarodnog socijalizma. Dragan Bogetić u svojoj knjizi o jugoslavensko-američkim odnosima 1961–1971. godine primjećuje da su jugoslavenski diplomati na službi u Sjedinjenim Državama procjenjivali da je jugoslavenski „originalni put razvoja“ u neposrednim i dugoročnim američkim planovima bio važan, ali ne primaran za odnose dviju država. Samoupravni socijalizam ili ne „to je ipak komunizam“, čulo se kod domaćina. Ipak, primaran stav dolazio je od jugoslavenskog otpora „prema širenju fizičkog i drugog utjecaja SSSR-a.“

Ono što su isticali američki diplomati te epohe jest da se jugoslavenska vanjska politika i diplomacija nikada nisu koristile ucjenama prema velikima svojim neutralnim (nesvrstanim) stavom. To je dizalo ugled Jugoslavije kao „serioznog i relativno jakog partnera“. Ali, veoma je zanimljivo da su u jugoslavenskom političkom vrhu u ovoj fazi posvećivali više pozornosti odnosima jedne ili druge države diljem svijeta, nego li razvoju bilateralnih odnosa dviju država. Svoju prilično ekskluzivnu poziciju Tito i njegovi ministri nisu koristili uglavnom za širenje bilateralne suradnje, već za duge debate o „svjetskim pitanjima“. Uostalom, to pokazuju transkripti razgovora koji će uslijediti u ovoj knjizi.

Sam je Tito, iz perspektive američke politike, prošao dug put od lidera pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata, preko komunističkog vođe, disidenta iz sovjetskog lagera, pomalo kicoša u maršalskoj uniformi do čovjeka koji je na vezi imao ključne lidere Pokreta nesvrstanih, kao i poznavanje sovjetskog vrha. Kako je vrijeme prolazilo, Tito je u dijalogu s Amerikancima postajao dobar izvor informacija i dobar sugovornik. Jugoslavenski su diplomati primijetili početkom 1970-ih: za običnog Amerikanca ime Tita je često bilo poznatije od Jugoslavije. Tito se promatrao kroz otpor Staljinu te kao istaknuti državnik nesvrstanih i lider koji je više od 25 godina održao nezavisnost Jugoslavije u Hladnom ratu. U ovom periodu Tito postaje preostali suvremeni akter Drugog svjetskog rata koji je još uvijek bio aktivan. Međutim, od početka 1970-ih jedno od dominantnih pitanja američke administracije koje se počelo nametati bilo je: što nakon Tita? Ta tematika u službenim razgovorima s Jugoslavenima razumljivo nije spominjana, ali je stalno „lebdjela u zraku“ u okviru priprema visokih dužnosnika Sjedinjenih Država za razgovor ili u raznovrsnim elaboratima koje su pripremala razna, i često međuresorna, tijela američke administracije. Među njima, kao pomoćnik predsjednika za nacionalnu sigurnost i državni tajnik, doktor Henry Kissinger.

Rana biografija Henryja Kissingera, vjerujemo, načelno je poznata domaćim čitateljima. Od 2016., kada je u Srbiji objavljena detaljna biografija iz pera britanskog povjesničara Nialla Fergusona, koji je veoma detaljno istražio okolnosti od njegovog rođenja do postavljenja na političku dužnost u kabinetu predsjednika Nixona, domaći čitatelji dobili su priliku detaljno se upoznati s njegovim životopisom.

Rođen 1923. godine u njemačkom gradu Furthu. Nakon dolaska na vlast Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije Adolfa Hitlera i prvih progona Židova s obitelji se preselio u Sjedinjene Države 1938. godine. Po dolasku u Ameriku, svoje je ime Heinz Alfred zamijenio imenom Henry, a prezime Kisinger ubuduće je izgovarano kao Kissinger. Stasao u New Yorku, Kissinger je tijekom rata služio u američkoj vojsci u Europi. Nakon Drugog svjetskog rata upisao je studij na Harvardu, gdje je diplomirao 1950, a doktorirao 1954. godine. Već sljedećih godina bio je profesor na tom fakultetu, s vremenom postajući savjetnik u više državnih institucija tijekom 1960-ih godina. Nakon pobjede Richarda Nixona na izborima krajem 1968. godine, on je pozvao Henryja Kissingera u svoj tim.

U administraciji predsjednika Richarda Nixona, koja je službeni rad započela 20. siječnja 1969. godine, Kissinger je bio pomoćnik predsjednika za nacionalnu sigurnost. Od rujna 1973. bio je imenovan i na drugu dužnost – državnog tajnika. Kissinger je bio prva i jedina ličnost koja je obavljala te dvije veoma važne funkcije u vrhu političke vlasti Sjedinjenih Država. Na tim je dvjema dužnostima bio u vremenu predsjednikovanja Geralda Forda, sve dok 3. studenoga 1975. nije bio zamijenjen na dužnosti pomoćnika za nacionalnu sigurnost. Na dužnosti državnog tajnika ostao je do kraja Fordove administracije u prosincu 1976., odnosno, formalno do sredine siječnja 1977. godine. Unatoč skandalu oko afere Watergate, koja je prisilila Nixona na abdikaciju, Kissinger je ostao na dužnosti i dočekao novog predsjednika Forda, s kojim je nastavio raniji smjer američke (i svoje) politike.

Obnavljanje odnosa i detant-kontrola strategijskog naoružanja sa Sovjetskim Savezom, uspostavljanje odnosa s komunističkom Kinom, zaključivanje rata u Vijetnamu i posvećenost odnosima na Bliskom istoku u dugom traženju kompromisa i mira vjerojatno su Kissingerova najveća i najprepoznatljivija dostignuća. Za navedeni angažman u okončavanju rata u Vijetnamu dobio je Nobelovu nagradu 1973. godine. Vjerojatno je prvi američki političar koji je prakticirao takozvanu shuttle diplomaciju posjećujući razne zaraćene i druge strane, namjeravajući ostvariti i mir i američke državne ciljeve.

Unatoč ograničenom radu u predsjedničkoj administraciji, u trajanju od osam godina, Kissingerov utjecaj tijekom trajanja mandata često je nadilazio okvire položaja. Sličan je utjecaj zadržao i u vremenu nakon odlaska s vlasti, kada je postao utjecajan mislilac, savjetnik, teoretičar vanjske politike i povijesti. O tome govore i brojne knjige u kojima je dao prikaz diplomatskih odnosa u svijetu tijekom moderne povijesti, davao smjernice za američku vanjsku politiku i razmatrao pojedina pitanja ključna za održanje Sjedinjenih Država na vodećem mjestu u svjetskim odnosima. U poslovnom angažmanu ostao je aktivan do današnjih dana kao predavač, savjetnik, konzultant, član raznih upravnih ili drugih odbora, banaka, fondacija, bordova direktora i čak počasni savjetnik nekoliko svjetskih državnika. I sam je vlasnik konzultantske tvrtke Kissinger Associates od 1982. godine. Bez obzira na trenutni angažman, javnost do danas pozorno prati njegove komentare i viđenja svjetske politike, posebno u kriznim i ratom zahvaćenim područjima posthladnoratovskog svijeta.

Kissinger je ušao u Nixonov predsjednički tim koji je započeo rad 20. siječnja 1969. godine. Na samom početku Nixonovog mandata jugoslavenski ga tisak ne prepoznaje, već se samo spominju predsjednik Nixon i njegovi neimenovani „glavni savjetnici“. On navodi da je osnovni zadatak savjetnika za pitanje nacionalne sigurnosti planiranje. On nije trebao biti posrednik između predsjednika i državnog sekretara, već se trebao baviti dugoročnim problemima, a ne taktičkim pitanjima i potezima. Tako je vjerojatno bilo na početku. Kako je vrijeme prolazilo, tako je Kissinger dosegnuo položaj najmoćnijeg čovjeka američke diplomacije. On je, za razliku od prethodnika, u nju unio značajan intelektualni kapital, kao što primjećuje Niall Fergusson.

Uspoređujući sebe i predsjednika Nixona, Kissinger sumira: „Njegove su perspektive bile taktičke. Kao odvjetnik, bio je obučen da se bavi određenim problemima redoslijedom kojim su se javljali i na osnovi njihova značenja i vrijednosti. Moj pristup bio je strategijski i geopolitički. Nastojao sam događaje dovoditi u uzajamne veze, stvarati i izazivati poticaje i pritiske u jednom dijelu svijeta kako bih utjecao na zbivanja na nekom drugom kraju.“

Kako Kissinger vidi Jugoslaviju prije stupanja na dužnost? Teško je reći kako je Kissinger doživljavao Titovu Jugoslaviju prije svojih posjeta i uopće bavljenja Titom i njegovom politikom. Iz detalja njegovih spisa ili izjava prije stupanja na dužnost, uočava se da je Titov otpor Sovjetima nakon 1948. godine Kissingera impresionirao i da je to bila jedna od točaka stvaranja dojma o njemu i njegovoj državi. S druge strane, činjenica da je Jugoslavija bila komunistička država mogla je Kissingeru stvoriti negativnu sliku, pojačanu jugoslavenskim kritikama na račun američke vanjske politike krajem 1960-ih godina. S tko zna kojim predrasudama, Kissinger će se susresti i s Titom i s Jugoslavijom tijekom desetljeća koje će uslijediti.

Da zaključim, sinonim za američku vanjsku politiku u epohi Hladnog rata, Henry Kissinger, u više se navrata tijekom sedamdesetih godina susretao s jugoslavenskim liderom Josipom Brozom Titom – čak šest puta, a imao je i nekoliko susreta s drugim istaknutim ličnostima jugoslavenske države i diplomacije. Stupajući na dužnost pomoćnika predsjednika Nixona za nacionalnu sigurnost u razdoblju velike krize američke vanjske politike zbog tegobnog angažmana u sukobu u Vijetnamu, Kissinger je došao u veliko iskušenje da pretoči svoja prethodna intelektualna iskustva u realnu politiku, koju će provoditi američki predsjednik. Socijalistička Jugoslavija u njegovoj je percepciji imala posebno mjesto kao država koja je otvorila napuklinu u istočnom komunističkom bloku te je služila i kao svojevrstan primjer  drugim državama da eventualno pođu putem „Titoizma“ – kako je i sam nazivao jugoslavensku politiku otklona od istočnog, komunističkog bloka – ali i kao strateška točka američke politike da drži Sovjetski Savez izvan pristupa Mediteranu.

Kissingerov odnos prema Jugoslaviji imao je služben i neslužben karakter. Susretao se s Titom i njegovim rukovodstvom kao pomoćnik predsjednika za nacionalnu sigurnost i kao državni tajnik, ali potom i kao pripadnik bivše administracije. Njegovo hijerarhijsko pomicanje vidi se kroz razgovore s jugoslavenskom stranom. Na prvim susretima 1970–1971. on je manje primjetan jer i sam osvaja prostor oko predsjednika. Ali, već tijekom posjeta 1974–1975. njegova je uloga značajna i jugoslavenska strana to primjećuje, ne samo u tim razgovorima već i aktivnostima diplomacije, koja prilično detaljno prati njegovo kretanje i aktivnosti.

Kissinger je prema Jugoslaviji i njezinom lideru Titu imao prilično konstruktivan stav. Bio je intelektualac antikomunističkog opredjeljenja koje nije prikrivao, a nije podnosio ni aktivnosti Pokreta nesvrstanih, s čijim se stavovima često sukobljavao na raznim stranama svijeta ili u skupštini Ujedinjenih naroda. Sve je to moglo voditi ka neraspoloženju prema jugoslavenskoj strani, posebice Titu. Česte oscilacije u jugoslavenskoj vanjskoj politici, kritički tonovi prema Sjedinjenim Državama te podrška revolucionarnim i radikalnim pokretima diljem takozvanog Trećeg svijeta čimbenici su koji su samo dodatno iritirali Kissingera. Zbog toga je – osobito u svojoj najutjecajnijoj fazi – imao riječi kritike za takve stavove i često ostavljao jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Minića bez zakazanog termina za sastanak.

Ipak, Kissinger je prepoznavao poseban značaj Jugoslavije i zato se prilično mnogo bavio odnosima s njom. Titov svojevrsni osobni šarm u odnosima sa svjetskim diplomatama i liderima također je utjecao na Kissingera jer je u njemu prepoznavao ratnog lidera iz Drugog svjetskog rata, čovjeka koji je pružio otpor Staljinu i „održao se na površini“ te postao utjecajan u odnosima Trećeg svijeta, najviše zbog liderske uloge koju je imao od početka. Međutim, Kissinger je u Titu prepoznavao i čovjeka koji je u svojoj biti bio oličenje srednje Europe prije Drugog svjetskog rata, u kojoj je i sam odrastao. Prema pojedinim zapažanjima nekih od njegovih najbližih suradnika, Tito se o Kissingeru izjašnjavao kao o opasnom konkurentu, pokazujući pritom poštovanje prema njegovim stavovima, znanju i utjecaju.

Može se ipak zaključiti da su, usprkos svim iskušenjima u obliku iznenadnih poremećaja odnosa zbog razvoja događaja na drugim stranama svijeta, ponajprije na Bliskom istoku te dilemama u vrhu Sjedinjenih Država o potrebi i značaju odnosa s Titovom Jugoslavijom, odnosi dviju država u razdoblju administracije predsjednika Nixona i Forda, točnije u doba službovanja Henryja Kissingera, bili najvećim dijelom – uspješni. Analizom razgovora Kissingera i njegovih jugoslavenskih sugovornika uočava se da su razgovarali o svjetskim događajima: odnosima na Bliskom istoku, ratu u Vijetnamu, prevratima u Čileu, na Cipru, odnosima sa Sovjetskim Savezom i njegovim rukovodstvom te, naravno, o Pokretu nesvrstanih. Zamjetno malo razgovarano je o bilateralnim odnosima Sjedinjenih Država i Jugoslavije. Tito i njegovi suradnici iscrpljivali su se dokazujući svoje „svjetske“ uloge, debatirajući i često se suprotstavljajući Sjedinjenim Državama, a ne koristeći takve razgovore za unapređenje suradnje dviju država u području ekonomije, trgovine, investicija ili vojnih odnosa. Pa i kada bi se postigli konkretniji dogovori o bilateralnoj suradnji, jugoslavenska strana često je remetila uspostavljene dobre odnose nekim svojim postupkom, mahom javnim optužbama na američki račun ili podrškom evidentnim američkim protivnicima diljem svijeta. Takve oscilacije Kissinger nije podnosio, iako je shvaćao da nezavisnost Jugoslavije ne znači i automatsko podržavanje američkih pozicija u sukobima diljem svijeta. Shvaćao je značaj takvog posebnog položaja Jugoslavije, objašnjavajući to činjenicom da kad ne bi bilo američke ekonomske, a ranije i vojne pomoći, odnosno jasnog jamstva njezine sigurnosti s američke strane, Jugoslavija ne bi imala tako ekskluzivan stav na svjetskoj pozornici.

Ključno desetljeće Kissingerovih odnosa s Jugoslavijom bile su 1970-te godine. Međutim, Kissinger se bavio jugoslavenskim događajima naknadno u svojim radovima i javnim nastupima te kao čovjek od iskustva i poznavatelj prilika na prostoru bivše Jugoslavije. Raspad i ratovi na prostorima bivše Titove države otvorili su mogućnost za nastavak njegovog bavljenja, sada ratom zahvaćenom, Jugoslavijom. Njegovi nastupi bili su često izvan okvira glavnog tijeka trenutne američke administracije, zasnovani na osobnom iskustvu ili njegovim povijesnim analogijama, što mu je bila jedna od omiljenih metoda  razumijevanja svjetske politike ili definiranja američkih odnosa.

Osvit stogodišnjice života američkog diplomata i povjesničara Henryja Kissingera, vjerojatno najznačajnijeg američkog političara iz razdoblja Hladnog rata, prilika je da se ovdašnja znanstvena i zainteresirana javnost prisjeti Kissingerovih posjeta Jugoslaviji i njegovih susreta s jugoslovenskim predsjednikom Josipom Brozom Titom. Takvih je susreta tijekom 1970-ih bilo čak šest. Predstavljali su vrhunac jugoslovensko-američkih političkih odnosa u toj epohi. Osim susreta s Titom, Kissinger se susretao i s aktualnim ministrima – saveznim sekretarima Milošem Minićem, Mirkom Tepavcem i Josipom Vrhovcem, kao i predsjednikom vlade – Saveznog izvršenog vijeća – Džemalom Bijedićem.

Međutim, iako više nije posjećivao Jugoslaviju niti bilo koju od država nastalih nakon njezinog raspada, Kissinger je zahvaljujući svom znanju povjesničara i iskustvu političara koji je bio prisutan u regiji i već tada znao sve probleme opstanka jugoslovenske federacije, tijekom devedesetih godina davao precizne procjene i ocjene događaja u ratom zahvaćenom jugoslovenskom prostoru. Štaviše, davao je adekvatne savjete američkoj administraciji o postupcima prema zaraćenim stranama. Ti Kissingerovi stavovi bili su prisutni u medijima, ali mora se priznati da aktualne administracije nisu obraćale previše pozornosti na te savjete te su svoju vanjsku politiku vodile na način koji smo imali priliku vidjeti u posljednjem desetljeću 20. stoljeća na bivšem jugoslavenskom prostoru.

Knjiga koja je pred čitateljem nastala je na temelju arhivskih dokumenata koji se čuvaju u beogradskim arhivima: Arhivu Jugoslavije i Ministarstvu vanjskih poslova. Nakon vrlo inspirativnih razgovora s Kissingerovim biografom i jednim od vodećih povjesničara današnjice, Nilom Fergusonom, tijekom 2017. godine istraživao sam građu u Arhivu Jugoslavije vezanu za Kissingerove posjete i ostale aktivnosti s Titovom Jugoslavijom. Potom sam, tijekom ljeta 2022. godine, nastavio istraživanje u arhivu Ministarstva vanjskih poslova. Također, u međuvremenu, istraživao sam dokumente američkih vanjskopolitičkih institucija, koji su dostupni u arhivskoj bazi poznatoj pod skraćenicom „FRUS“. Naravno, osim jugoslavenskog tiska i ostale literature, značajni su bili i Kissingerovi memoari te druga djela u kojima je opisivao posjete ocjenjujući pritom jugoslovenske prilike i događaje. U dijelu knjige koji se odnosi na događaje iz jugoslavenskih ratova 1990-ih, značajan je niz Kissingerovih izjava dostupnih na Internetu. Naravno, tu su i dvije opsežne monografije našeg uvaženog kolege Dragana Bogetića, koji se detaljno bavio jugoslavensko-američkim odnosima u Hladnom ratu. Njegove studije dobar su okvir za razumijevanje jugoslavensko-američkih odnosa u razdoblju u kojem je djelovao i Henry Kissinger. Moje se arhivsko istraživanje u dobroj mjeri poklapalo s njegovim, ali ja sam se u ovom radu usredotočio na samog Kissingera te njegov odnos s Titom i jugoslavenskim rukovodstvom.

Izvadak iz knjige „Kissinger-Tito: Amerika i Jugoslavija u Hladnom ratu“ dr. sc. Bojana Dimitrijevića

KISSINGER – TITO – Amerika i Jugoslavija u Hladnom ratu

Komentari su zatvoreni.