7. svibnja 2022. | 1139 prikaza.

Tito – ja sam Jugoslaven i ne mogu drugo biti. Za mene danas religija ništa ne predstavlja

Prije 130 godina, 7. svibnja 1892. godine, u Kumrovcu se rodio Josip Broz, kasnije najpoznatiji pod nadimkom Tito. Teško je u novijoj povijesti svijeta naći ličnost o kojoj se više pisalo, a manje znalo od doživotnog predsjednika bivše Jugoslavije. U više od 900 knjiga, koje su o Titu objavljene do kraja njegova života, do najsitnijih detalja opisano je sve što čitatelji ne moraju znati, a malo ili nimalo ono što bi ljudi kojima je vladao trebali znati. Znali su kako su se zvali njegovi omiljeni konji i psi, pudlice i papagaji, ali ne i kad je Tito uistinu rođen, pa je „najveći sin svih naših naroda i narodnosti” ostavio svojim potomcima najmanje 15 datuma rođenja.

Danonoćno se pisalo i govorilo o njegovoj iznimnoj ljubavi prema radničkoj klasi i Komunističkoj partiji, slobodi i pravdi, pionirima i omladini, demokraciji i ljudskim pravima, svim jugoslavenskim narodima i narodnostima, miru i nesvrstavanju, lovu i prirodi, pčelama i pticama, domaćim i divljim životinjama, filmu i glazbi. Prema cjelokupnom čovječanstvu. Čak i o boji Titovih očiju i o njegovim snovima, ali ne i o tome kad i tko ga je primio u Komunističku partiju Jugoslavije, preko koje će Tito 35 godina neprikosnoveno vladati Jugoslavijom.

Još manje se znalo o tome kad ga je Moskva doista dovela na najvažniju funkciju u njegovu životu, funkciju generalnog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, CK KPJ, o čemu je Tito u raznim prilikama iznio najmanje 16 različitih verzija. A ponajmanje se znalo o tome kakvu je ulogu kao „mali Staljin” imao u staljinističkim pogromima u Sovjetskom Savezu, u kojima je mrak progutao sve njegove konkurente za titulu generalnog sekretara CK KPJ. I gotovo polovinu članstva njegove partije, oko 800 jugoslavenskih komunista.

Za Titova života nije se smjelo ni zucnuti, a kamoli istraživati i pisati o tome tko je kome 1948. zbilja rekao „istorijsko ne”, Tito Staljinu ili Staljin Titu. Kako je poslije iznenadnog razlaza sa svojim moskovskim pokroviteljem stao pod kišobran Velikog Brata, koji će do kraja Titova života biti jamac integriteta Jugoslavije i njegova opstanka na vlasti? Tko je uistinu dao ideju za formiranje Pokreta nesvrstanih, indijski premijer Džavaharlal Nehru ili Tito, kako je tvrdila službena jugoslavenska historiografija?

Isto kao što je bila najčuvanija državna tajna o tome je li imao i koliko je iznosila njegova plaća, a koliko dnevnice i honorari koje su mu plaćali strani, a još više jugoslavenski izdavači za objavljivanje njegovih govora koje su pisali činovnici njegovog kabineta i drugi Titovi suradnici.

On je bio sve i svugdje. Na radiju – drug Tito, na plakatima i transparentima – drug Tito, u školama i vojarnama – drug Tito, na gradskim trgovima ili u seoskim zabitima – drug Tito. Svugdje gdje oči dopiru – drug Tito. Na autobusnim i željezničkim stanicama, na zborovima i mitinzima, smotrama i priredbama, na pionirskim i omladinskim skupovima, partijskim i sindikalnim sastancima, stadionima i igralištima, u tvornicama i na gradilištima, mostovima i raskrižjima, na svim mjestima kojima se ljudi kreću. Drug Tito, pa drug Tito. Jugoslaveni su se i poslije njegove smrti češće pozivali na Tita i partiju nego na zakon ili pravo.

Josip Broz Tito u jugoslavenskim se medijima, koje je partija strogo kontrolirala, prikazivao na različite načine, ovisno o potrebi, a sve je bilo podređeno stvaranju i održavanju njegova kulta ličnosti. Ima više motiva koji se vezuju uz njegov lik. Analitičari su ustvrdili da ih je čak 19, a to su: motiv lidera siromašnog i seljačkog podrijetla, motiv odgovornog lidera, motiv radničkog lidera, motiv lidera s ratnim iskustvom, motiv komunističkog lidera, motiv lidera priznate povijesne uloge, motiv osloboditelja, motiv zaštitnika, motiv nositelja ideološkog pravovjerja, motiv donositelja napretka, motiv omiljenog lidera, motiv državnog objedinitelja, motiv svjetski priznatog političara, motiv borca za mir, motiv borca za ravnopravnost i mirnu koegzistenciju naroda, motiv uspješnog diplomata, motiv dostojanstvenog vladara, motiv narodu bliskog vođe i motiv vitalnog lidera.

Koji je bio njihov smisao? Ovi motivi imali su za cilj stvoriti određenu predstavu o Josipu Brozu kod jugoslavenskih građana, ali i da naglase, ili mu pripišu, određene osobine ličnosti. Također, oni su mu trebali osigurati prestiž kao političkom lideru i dati legitimitet njegovom visokom državnom položaju. Uzdizanje Brozova lika nije vršeno samo dodavanjem određenih atributa pozitivne konotacije njegovu imenu, već i stalnim isticanjem njegovog uvođenja u legendu, kao i identifikacijom s pojmovima kao što su narod, sloboda, mladost, Sunce itd. Ove identifikacije su korištene ne samo kad je o Titu trebalo nešto reći, već i u parolama kojima je trebalo pobuditi strasti jugoslavenskih građana. Izgradnja ‘Titova kulta’ nije bila samo proizvod Titova rada, već i organiziranog političkog ulaganja u tom cilju. Uzdizanje Brozova lika u Jugoslaviji bilo je i rezultat opće atmosfere koja je vladala među jugoslavenskim građanima, vođenim karizmatskim liderom u jednom totalitarnom režimu.

To je bio Tito u svojoj Jugoslaviji. No tko je doista bio Tito? Kakva je on bio osoba? Vladimir Velebit, jedan od njegovih bliskih suradnika i poznavatelja, također još predratni komunist, nije dvojio: „Tito se formirao u duhu boljševizma i nije se nikad posve oslobodio nekih boljševičkih dogmi. Osnovna slabost Jugoslavije i njezinog društvenog i političkog uređenja bio je jednopartijski sistem. To je bila tolika slabost da druge možemo i zanemariti. Tito je bio glavni zagovornik takvog sistema. On se pod utjecajem boljševičke ideologije i Sovjetskog Saveza formirao kao sljedbenik dogmi o proleterskoj revoluciji i diktaturi proletarijata i o jednoj partiji koja u ulozi avangarde na sebe preuzima misiju izgradnje socijalizma i stvaranja besklasnog društva itd. Koliko god da je bio vidovit i realističan, Tito nije vidio da su u promijenjenim prilikama neke dogme i neka rješenja neodrživi. Da bi se jugoslavenski brod uspješno usmjerio na plovidbu u budućnost, bilo je apsolutno potrebno prekinuti s jednopartijskim sistemom, odnosno i ne uvoditi ga 1945. godine, pa makar neka druga partija ili više njih, a ne Komunistička, dobila izbore. Moralo se na jedan doista demokratski način utvrđivati i poštovati volju naroda. Tito se tome uvijek suprotstavljao, previše se bojao zapadnih utjecaja, restauracije kapitalizma i vlasti buržoazije. Moralo se prakticirati slobodu govora, okupljanja, udruživanja, sindikalnog organiziranja. Sindikati, recimo, nisu obavljali svoju pravu ulogu, više su bili birokratizirani servis vlasti, tjerali su radnike da provode ono što je državni aparat tražio ili su svoju ulogu svodili na brigu za zimnicu i ljetovanje, što je, doduše, poželjno i pohvalno, ali nije dovoljno.“

Ili, Milovan Đilas , član Titova najužeg kruga, dok ga ovaj nije odbacio od sebe 1954. godine, dodaje: „Tito je političar značajnih dometa i dostignuća u okvirima komunističkog pokreta, ali i krupnih, nezaboravnih i nepopravljivih promašaja na širem, demokratskom i ljudskom planu. Političar izuzetne snalažljivosti, pouzdanog instinkta i neistrošene energije. Ali i ličnost okrenuta k vlasti, k osobnoj vlasti, u tolikoj mjeri da je previđao, a u prijelomnim trenucima i suzbijao pojave i tijekove koji bi obogatili život, koji bi društvo i pojedince učinili otvorenijim i kreativnijim.“

U raščlanjivanju Titove osobnosti nema dvojbe da je on bio gorljivi ateist. Više je rasprava o tome je li on bio Hrvat, Jugoslaven, nešto treće, ili sve skupa. I Tito je znao jedanput reći jedno, drugi put drugo, kako mu je kad što odgovaralo. No možda najbolji odgovor dao je početkom 1963. Tomislavu Badovincu, koji je tada bio predsjednik Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije. Badovinac je došao Titu uoči sedmog omladinskog kongresa, pa mu je, među ostalim, rekao: „U težnji da se izbjegnu razne sitne političke deformacije, partikularizam i šovinizam, imali smo snažan pritisak mladih ljudi u pravcu stvaranja jugoslavenstva. Imali smo čak zahtjeve mladih ljudi da budu Jugoslaveni, a ne Srbi, Hrvati i drugi.“

Tito je na to odvratio: „Ima toga dosta. Poznato mi je. Ali, jugoslavenstvo koje bi krnjilo nacionalnost nema smisla. Ljudi se ne moraju odricati svoje nacionalne pripadnosti, ali im nitko ne mora ni naturati da budu Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci ako se oni tako ne osjećaju. Mnoge stvari treba mijenjati i u našim dokumentima. Mi tu stavljamo čak i religioznu pripadnost, jer ona kod nas ima veliku tradiciju. Ako je netko katolik, po toj tradiciji se smatra da mora biti Hrvat ili Slovenac, a ako je pravoslavac, da mora biti Srbin. On je, u stvari, Srbin, Hrvat i Slovenac, ako se tako osjeća, a religija u tome ne treba igrati nikakvu ulogu. Dostavljali su i meni formulare u kojima se tražila religiozna pripadnost, ali ih ja nisam ispunjavao. Kako komunist može biti katolik ili pravoslavac? Ja ne priznajem religiju. Ona je za mene preživjela. Komunist je mora odbaciti, jer je to tradicija koja potječe iz srednjeg vijeka. Ja živim skoro 20 godina u Beogradu i osjećam se među Srbima kao Srbin, kao što se u Hrvatskoj osjećam kao Hrvat. Ja sam Jugoslaven i ne mogu drugo biti. Za mene danas religija ništa ne predstavlja.“

Neosporna je činjenica da je Tito za svoje vladavine imao dva područja djelovanja koja je držao nedodirljivima: vanjske poslove i vojsku. Brojni državni funkcionari danima su čekali da ih primi, ako ih je uopće primio, od predsjednika vlade pa dalje, ali su zato k njemu odmah mogli ući jugoslavenski diplomati i dužnosnici Saveznog sekretarijata za vanjske poslove. Oni su izravno odgovarali Titu, a ne Saveznom izvršnom vijeću (tadašnjoj vladi), koji je nominalno bio mjesto za to. Ista je stvar bila i s vojskom, ako ne i čvršća. Tko je glavni u zemlji i tko zapovijeda Armijom, Tito je dao na znanje u razgovoru s predstavnicima SR Hrvatske u Zagrebu 2. siječnja 1969. godine.

Povod za razgovor bile su smjene u Armiji. Izvršni komitet CK SKJ predložio je tada da umjesto generala iz Hrvatske Ivana Gošnjaka, kojega su srbijanski krugovi optuživali da je staljinist, za državnog sekretara za narodnu obranu bude postavljen drugi hrvatski general Ivan Rukavina, a za načelnika Generalštaba JNA Srbin iz Hrvatske Bogdan Oreščanin, koji je tada slovio kao jedan od najliberalnijih generala. No Tito je promijenio tu odluku. Za državnog sekretara postavljen je srbijanski general Nikola Ljubičić, a za načelnika Generalštaba general iz Hrvatske Viktor Bubanj. To je izazvalo val nezadovoljstva.

Tito je s hrvatskim vodstvom bio odrješit: „Moram otvoreno ovdje kazati da je dosta stvari bilo u zadnje vrijeme, koje se meni nisu sviđale. Na primjer, razgovori na strani, izvan tih vojnih krugova, o tome koga bi trebalo skinuti, koga bi trebalo namjestiti, treba skinuti ovoga, treba onoga. Ja mislim da tu nema nitko pravo, ja sam Vrhovni komandant, ja određujem tko će biti general, da će biti proizveden ili neće biti, ja odlučujem kuda ćemo ga premjestiti – naime, dođu kod mene rješavati, onda bi trebalo meni to kazati ako se netko nekome ne sviđa. I tako ćemo mi postupiti i ubuduće. Ja neću dozvoliti da mi se miješa netko u vojnu komandu. To moram da kažem ovdje vama svima.“

Jakov Blažević, tadašnji predsjednik Sabora SR Hrvatske, kratko je prokomentirao: „O dobroj informaciji se radi.“

Tripalo je poslije ustvrdio: „Mora se znati da je on bio vrlo osjetljiv kad bi ocijenio da mu se bilo tko miješa u stvari Armije. Armiju je smatrao svojom neprikosnovenom domenom. Nije tu bilo drugog boga i to su ovi iz Armije uvijek vrlo vješto koristili da se obrane i od eventualnih opravdanih kritika.“

Zbog karaktera komunističkog režima koji je stvarao, taj čovjek žiteljima Jugoslavije, sve i da je htio, nije mogao donijeti ni pravu slobodu, ni stvarnu demokraciju, ni istinsku pravdu koja ne bi bila ideološki uvjetovana. A oni su ga obožavali kao da im je dao sve. Tajna te magije vjerojatno se ne krije samo u njegovoj velikoj vještini vladanja već i u činjenici da su građani Jugoslavije poslije strahota kroz koje je zemlja prošla u Drugome svjetskom ratu željeli što prije pobjeći od svoje ružne prošlosti.

I Tito i njegova vješta propaganda, koja je sustavno stvarala mit o njemu, neprekidno su žiteljima Jugoslavije pričali sladunjave priče o njihovoj „svijetloj budućnosti”, a većini njih su, kao melem, bili potrebni baš ti nerealni snovi, pa su u njih i (po)vjerovali. A laž se na Balkanu odavno udomaćila. Postala je više navika, nego porok. Tako još i danas mnoge laži stoje kao povijesne činjenice.

Izvor fotografija: Muzej Jugoslavije, Beograd, Srbija

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.