4. svibnja 2022. | 501 prikaza.

Titov stav prema Katoličkoj Crkvi mogao se dobiti već u ljeto i jesen 1944.


Kao što znamo, jugoslavenski vođa Josip Broz Tito je Katoličku Crkvu najprije pokušavao pridobiti, a glavni cilj mu je bio da je odvoji od Vatikana i da on bude njezin neformalni poglavar. Kad mu to nije uspjelo, izravno se sukobio s njom. Smetale su njemu sve Crkve, ali najviše Katolička.

Njemačka povjesničarka Katrin Boeckh lijepo je to opisala u svome jednom radu: „Nacionalna snaga Crkava bila je razlog zašto je Komunistička partija Jugoslavije slijedila anticrkveni konfrontacijski put; drugi razlog je bio komunistička ideologija, koja je polazila od ateizma. A treći razlog za potiskivanje Crkava sastojao se u tome da Crkve nude slobodan duhovni prostor, a time su mogle predstavljati i forum za oporbu i različitost mišljenja, što su one i prakticirale u Jugoslaviji. Titu je bilo jasno da poglavito Katolička Crkva nije bila snaga za podcjenjivanje, stoga je najprije nju pokušao pridobiti na svoju stranu. Kada u tome nije uspio, prešao je na njezino razaranje kao organizacije i počeo ju je potiskivati iz javnoga života.“

Titov stav prema Katoličkoj Crkvi mogao se dobiti već u ljeto i jesen 1944. godine, kada Drugi svjetski rat još nije bio gotov, a on je bio utaboren na Visu. Riječ je o pismu Edvarda Kocbeka, tadašnjeg povjerenika za prosvjetu Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), privremene Titove vlade (u rangu današnjeg ministra), koji Titu piše 8. kolovoza 1944. godine iz Rima, te mu predlaže da se Državnom tajništvu Svete Stolice uputi memorandum NKOJ-a kao privremene jugoslavenske vlade. On je sastavio prijedlog koji je poslao Titu, u kojemu je najvažniji treći dio. U njemu Kocbek predlaže da NKOJ izjavi da je „spreman priznati dosadašnji juridički položaj katoličke crkve u Jugoslaviji u skladu sa federativnim i demokratskim statutom države, i omogućiti rješenje svih onih pitanja i problema koji u predratnoj Jugoslaviji nisu mogli naći rješenja“. Kocbek je još predložio da Sveta Stolica odmah imenuje vojne svećenike u NOVJ-u, ali i da na partizanski teritorij pošalje svoga predstavnika. Sva ta tri navoda u Kocbekovu su prijedlogu debelo podcrtana, a zacijelo je to učinio sam Tito, kako svjedoče sačuvani dokumenti iz Titovog arhiva.

Tito mu uime NKOJ-a odgovara 26. kolovoza, i to vrlo oštrim tonom: „Smatramo da je potrebna veća opreznost nego što je to izraženo u Vašem konceptu po pitanjima u trećem odsjeku Vašeg memoranduma, što se vidi iz naših prijedloga. Odnos Katoličke crkve (ne Crkve u cjelini, već one u Jugoslaviji) prema borbi naroda Jugoslavije za njihovu slobodu nije bila besprijekorna. Ne samo da svećenstvo nije stajalo uza svoj narod u toj njegovoj borbi, već je u ogromnoj svojoj većini bilo aktivno na strani neprijatelja. Bilo je čak i svećenika zločinaca. Prirodno je da to držanje nije ostalo bez posljedica na raspoloženje naroda prema Crkvi u Jugoslaviji. Mi ćemo morati preduzeti mjere protiv krivaca prema svom narodu i nastojati da spriječimo ponavljanje ovakve uloge domaćeg našeg djela crkvene organizacije. Mi se do danas nismo ogriješili o Crkvu, kao u pogledu njenog poštovanja tako ni u pogledu priznanja slobode njenog vjerskog djelovanja. Ona se međutim u mnogome ogriješila o naše narode. Na njoj je sada da to popravi i da stvori uvjete za dobre odnose u budućnosti. U ovakvom stanju stvari, mi ne možemo ničim garantirati njezin pravni položaj, a ne možemo pristati ni da se odreknemo prava da izmijenimo njezin sadašnji položaj bez pristanka Sv. Stolice. Danas ne vidimo nikakve garancije da bi takvo naše dobrovoljno odricanje od svojih prava urodilo korisnim plodom i dalo mogućnosti za dobre odnose s Crkvom u našoj zemlji. Zato smatramo da danas još nije vrijeme da se naši odnosi s Katoličkom crkvom konačno urede. Oni bi – prema današnjem stanju i raspoloženju naroda – morali biti nepovoljni po samu Crkvu, bez obzira na pozitivno vjersko raspoloženje narodnih masa. Mi, razumije se, ne želimo takvo rješenje pitanja. Upravo je u interesu dobrih odnosa sa Sv. Stolicom da se ta stvar postepeno razvija i u tom razvoju prečiste svi konkretni problemi Crkve u Jugoslaviji. Zato je danas prerano obećavati priznanje dosadašnjeg pravnog položaja Crkve u Jugoslaviji, a još manje da će se promjene pravnog položaja Crkve provoditi samo u suglasnosti sa Sv. Stolicom.“.

Tito je na kraju Kocbeku dometnuo neka ne nastupa službeno uime NKOJ-a, ali da je njegovo djelovanje u skladu s namjerama NKOJ-a. Tito je jedino pristao na to da Kocbek s Vatikanom razgovara o vjerskoj službi u partizanskoj vojsci, a nije imao ništa protiv i da papa pošalje svoga promatrača. Na kraju ništa od toga nije bilo.

I za napomenu, Kocbek je rođen je 1904. a umro je 1981. u Ljubljani. Studirao je teologiju u Mariboru, ali ju je napustio i otišao na romanistiku u Ljubljani. Studirao je još u Berlinu, Lyonu i Parizu, a zatim je službovao kao profesor francuskog jezika u Bjelovaru, Varaždinu i Ljubljani, gdje se uključio u slovenski kulturni i politički život. Postao je jedan od ideoloških vođa katoličke kulturne ljevice te urednik njezine revije „Dejanje“. U ljeto 1941. godine kao predstavnik kršćanskih socijalista postaje jedan od osnivača Osvobodilne fronte te poslije član njezinih najviših tijela. Bio je član AVNOJ-a, povjerenik za prosvjetu NKOJ-a i potpredsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Slovenije. Njegova knjiga „Strah i hrabrost“ izazvala je 1951. godine politički spor zbog njegovih subjektivnih ocjena etičkih problema u NOR-u. Zbog toga je odmah prisilno umirovljen te ga je do kraja života nadzirala jugoslavenska tajna policija.

Foto: Edvard Kocbek iza (treći s desne strane) s Titom i grupom Jugoslavenskih komunista u Bosni 1944. (Wikipedia)

Autor: Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.