16. siječnja 2023. | 1661 prikaza.

Tko je bio Vladimir Bakarić, najutjecajniji hrvatski komunist, lojalni Titov poslušnik, poznat po nadimcima Mrtvac i Svileni, politički likvidator Franje Tuđmana, koji je umro prije 40 godina

Prije 40 godina, 16. siječnja 1983., umro je Vladimir Bakarić, najutjecajniji hrvatski komunistički vođa, ako se u hrvatske komuniste ne računa Josip Broz Tito. Moglo bi se reći da je Bakarić bio „mali Tito“, jer je bio produljena, poslušna Titova ruka u Hrvatskoj. Bakarić je bio jedan od ključnih Titovih poslušnika u Hrvatskoj, kako za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako i za vrijeme cijele Titove vladavine u Jugoslaviji. Utjecao je na mnoge procese i događaje. Dakako, samim time bio je i jedan od najutjecajnijih u jugoslavenskom komunističkom vrhu.

Povjesničar dr. sc. Zdenko Radelić s Hrvatskog instituta za povijest u svojoj je sintezi hrvatske povijesti „Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991.“ Bakarića prikazao kao tipičnog dužnosnika jedinstvenog jugoslavenskog komunističkog režima, vodećeg protivnika demokratskih stremljenja i lojalnog poslušnika Josipa Broza Tita. Godine 2011. dobili smo prvu sustavnu Bakarićevu biografiju. Naime, dr. sc. Dino Mujadžević s Hrvatskog instituta za povijest, Podružnice za Slavoniju, Srijem i Baranju u Slavonskom Brodu, te je godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio doktorsku disertaciju na temu „Politička djelatnost Vladimira Bakarića“. Iduće, 2012. godine rad je objavljen u knjizi. Vrijednost njegovog rada jest i u tome što je imao kompletni uvid u Bakarićevu pismenu ostavštinu koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Neke od teza iz njegovog rada su sljedeće:

– Bakarić je kao politički komesar bio predstavnik vrha KPH/J u Glavnom štabu Hrvatske, glavnom zapovjedništvu partizanske vojske u Hrvatskoj te je bio zadužen za kontrolu provođenje partijske politike. Bakarić je posebice inzistirao da partizanska vojska ne dobije komunistička obilježja i da se strogo razdvoje partijski organi od nižih partizanskih jedinica, da se na temelju programa borbe protiv okupacije u partizane privuče što više stanovništva i onemogući jačanje vlasti NDH te utjecaja HSS među Hrvatima i četničkoga pokreta među Srbima;

– Bakarićev utjecaj slabi i na političkom polju zbog djelovanja Andrije Hebranga kao sekretara CK KPH u blizini GŠH i osnivanja ZAVNOH. Tijekom njemačkih, talijanskih i kvislinških protuudara na partizane u proljeće 1943. Bakarić nije doslovno tumačio naredbe VŠ i prilagođavao ih je trenutačnom stanju. Inzistirao je na da se tijekom tih napada hrvatski partizani ne povlače iz Hrvatske u Bosnu jer bi se time ugasio partizanski pokret u Hrvatskoj koji je usprkos žestokim neprijateljskim udarima imao još uvijek snage preživjeti te je ubrzo obnovljen;

– Sekretar CK KPH Andrija Hebrang dolazio je tijekom 1944. sve više u sukob s CK KPJ zbog svoga odnosa prema HSS i samostalnosti djelovanja KPH i hrvatskoga partizanskoga pokreta prema središnjem jugoslavenskom vodstvu KPJ i partizana. U listopadu 1944. smijenjen je te je na njegovo mjesto postavljen Vladimir Bakarić od kojega se očekivalo da će bolje surađivati s vodstvom KPJ i temeljitije provoditi njegovu politiku. Bakarić, koji je i sam osobno dolazio u sukob s Hebrangom oko provođenja partijske linije, opravdao je očekivanja jugoslavenskoga partijskog vrha i vodio hrvatsko komunističko vodstvo bez sukoba s njime;

– Bakarić je 14. travnja 1945. na sjednici ZAVNOH u Splitu imenovan za predsjednika Narodne vlade Hrvatske. Zajedno s još nekim članovima CK KPH tijekom lipnja i srpnja 1945. zalagao se da se zaustave likvidacije bez suđenja i zlostavljanja zarobljenih pripadnika Oružanih snaga NDH bojeći se za utjecaj novoga režima u narodu, no u tim pokušajima je bio ograničen zbog nemogućnosti izravnog utjecaja na vojne vlasti i policijske organe. Najvjerojatnije u to vrijeme nije znao za masovne likvidacije nekih kategorija zarobljenih neprijateljskih boraca;

– Tijekom lipnja i srpnja 1945. provodio je donekle pomirljivu politiku prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, no od rujna iste godine režim se okrenuo protiv dijela katoličkoga vrha na zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, te je Bakarić osobno predvodio tiskovne napade i sudski obračun s njima krajem 1945. i tijekom 1946. Istodobno je Bakarić pokušavao održavati dobre odnose s dijelom klera, osobito iz Istre i Dalmacije, koji je iz različitih razloga imao pomirljiv stav prema režimu;

– Igrao je važnu ulogu pri donošenju Ustava NRH početkom 1947. kao prvog hrvatskoga pisanoga ustava. Prema Bakariću taj je ustav jasno izrazio nezavisnost Hrvatske, no u stvarnosti je prenio velik dio ovlasti na jugoslavenske federalne organe;

– U razdoblju 1945.-1948. Bakarić je uspješno radio na onemogućavanju djelovanja političke oporbe, osobito HSS, služeći se HRSS kao jednim od oruđa u tu svrhu. Iako je pod Bakarićevim vodstvom znanstveni i kulturni život u Hrvatskoj sustavno čišćen od «buržoaskoga» utjecaja, zauzeo se da se pomogne nekim egzistencijalno ugroženim predstavnicima predratne građanske inteligencije. Prema nekim podatcima Bakarić je u ovom razdoblju važio kao umjereni predstavnik komunističkoga režima u Hrvatskoj. Nakon Rezolucije Informbiroa i prekida sa SSSR 1948. Bakarić je čvrsto podržao Josipa Broza Tita zauzevši nakon nekog vremena mjesto uhićenoga Andrije Hebranga u Politbirou KPJ;

– Nakon uvođenja elemenata samoupravljanja i decentralizacije u jugoslavenski pravni sustav Bakarić se početkom 1950.-ih nastupao kao žestok zagovornik reforme pravosuđa i sigurnosnoga sustava tražeći uklanjanja utjecaja etatizma i centralizma. Hrvatska je vlada pod Bakarićevim vodstvom od 1945-1946. ulagala napore da obnovi industrijsku proizvodnju i poljoprivrednu aktivnost, no vlada nije uspijevala osigurati dostatnu količinu namirnica za stanovništvo. Bakarić je osobitu pažnju posvećivao pitanjima agrarne reforme i kolonizacije te drugim poljoprivrednim problemima. Godine 1947. istupio je protiv prisilne kolektivizacije hvaleći bogate seljake, no tijekom 1948. zbog partijske discipline promijenio je mišljenje te je počeo zagovarati prisilnu kolektivizaciju. Ipak, već od 1950. na partijskim je sastancima ukazivao na loše rezultate zadruga te je 1953. i javno priznao njihovu nedjelotvornost;

– Od početka 1960.-ih Bakarić je postao uz Edvarda Kardelja najvažniji pripadnik reformske struje u vrhu SKJ koja je zagovarala političku i gospodarsku decentralizaciju i liberalizaciju. Osnovni cilj samoupravne ideologije koje su promicali bila je odumiranje države i prepuštanje državnih i gospodarskih funkcije izravno stanovništvu. Ta je frakcija pod njegovim i Kardeljevim vodstvom uspjela ojačati državno-pravni subjektivitet republika u novom jugoslavenskom ustavu iz 1963., uvesti neke elemente tržišnoga gospodarstva zahvaljujući privrednoj reformi iz 1965. te je 1966. na Brijunskom plenumu CK SKJ dobila potporu Josipa Broza Tita za obračun s pristašama centralizma na čelu s Aleksandrom Rankovićem;

– Premda je 1953. bio blizak nekim zagovornicima stvarne demokratizacije jugoslavenskoga političkoga sustava Bakarić se svrstao na stranu Josipa Broza Tita i vrha SKJ te je odbacio uvođenje višestranačja i slobode govora i tiska. Do smrti 1983. nastavio je podržavati ideju partijske kontrole nad društvom i odbacivati višestranačku demokraciju kao protivnu interesima radničke klase;

– U travnju 1971. Bakarić se počeo distancirati od hrvatskoga partijskoga vrha, za koji je smatrao da je otišao predaleko u uvođenju širokih masa stanovništva u politiku i popuštanju djelovanju «nacionalista» unutar nacionalnoga pokreta. Na sjednici vrha SKJ u Karađorđevu krajem studenog 1971. Bakarić je zajedno sa skupinom pristaša otvoreno osudio djelovanje hrvatskoga partijskoga rukovodstva te ga je u tome prešutno podržao Josip Broz Tito, ubrzo nakon čega su Savka Dapčević-Kučar, Miko Tripalo i njihovi pristaše podnijeli ostavke. Bakarić je podržao policijsko suzbijanje studentskoga štrajka u Zagrebu i sudski obračun sa njegovim organizatorima, kao i s nekim drugim protagonistima nacionalnoga pokreta;

– U razdoblju 1972-1974. Bakarić se zajedno s Edvardom Kardeljem posvetio pripremanju i donošenju novoga jugoslavenskoga ustava koji konačno prihvaćen u veljači 1974. Novi ustav je razrađivao sustav radničkoga samoupravljanja, ojačao državnost republika te je unio elemente konfederalnosti. Bakarić je u razdoblju 1974-1983. bio član Predsjedništva SFRJ. Istovremeno je kao član Savjeta za zaštitu ustavnoga poretka imao važnu ulogu u kontroli jugoslavenskoga sigurnosnoga sustava. Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. Bakarić je postao najutjecajnija politička figura u Jugoslaviji. Nakon njegove smrti 1983. u Jugoslaviji više nije bilo političara s takvim iskustvom i autoritetom, koji bi mogao voditi visoko decentralizirani jugoslavenski sustav;

– Važno je naglasiti da je Bakarić kao i većina drugih jugoslavenskih komunista svoje generacije do smrti ostao vojnik Partije i osobno lojalan Josipu Brozu Titu;

Mujadžević je u medijima nakon izlaska knjige o Bakariću iznio još neka mišljenja o njemu:

– Bakarić nikada nije bio vođa, već birokrat. Jedan je od rijetkih tako visokopozicioniranih i utjecajnih ličnosti koji u sustavu koji se i temelji na glorifikaciji vođa nije gradio vlastiti kult ličnosti;

– Bakarić je svojim potezima umnogome potaknuo liberalizaciju režima, ali s druge strane nije prezao ni od represije kad bi osjetio da je njegova politička opcija ugrožena. On je, recimo, u 60-ima bio zaštitnik Franje Tuđmana, da bi ga onda upravo on politički likvidirao. Bio je idejni začetnik Hrvatskog proljeća i ‘duhovni otac’ Savke i Tripala. Kasnije je, zajedno s Titom, ugušio taj liberalni pokret unutar hrvatskog i jugoslavenskog partijskog i socijalističkog života;

– Bakarića, zapravo, nisu voljeli ni komunisti, ni liberali, ni Hrvati, ni Srbi. Komunisti, poput praxisovaca, smatrali su ga desničarem jer se zalagao za tržišnu ekonomiju, deetatizaciju države i za njihov ukus previše “uvažavao nacionalno”. Za liberale je bio dogmatski marksist, za Hrvate je bio Jugoslaven i za njih je on čovjek koji je ugušio 1971. Za Srbe je hrvatski nacionalist koji je svojim djelovanjem pogodovao Hrvatskoj na šetu Srbije. Prema Dobrici Ćosiću i nekim drugim srpskim autorima, političar koji je s pozicija hrvatskog nacionalizma smanjivao utjecaj Srbije i Beograda u Jugoslaviji;

Bitno je napomenuti da je Bakarić kao član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SFRJ bio nadležan ne samo za sve jugoslavenske obavještajne službe nego i za likvidacije disidenata u emigraciji u organizaciji jugoslavenskog režima. Bakarić je na Desetoj sjednici CK SKH, koja je održana od 15. do 17. siječnja 1970. u Zagrebu, iznio žestoku paljbu po hrvatskoj emigraciji, kad je rekao ovo:

„Hrvatsku još nešto karakterizira. Ona ima najveću i najgoru emigraciju. Najveću po broju, pa kad izuzmemo staru emigraciju, imade najveću političku emigraciju iz vremena ovoga rata. I najgoru po tome što nitko nije tako surov, tako neprijateljski raspoložen od svih drugih emigracija kao naše emigracije prema Jugoslaviji. Razloge za tu žestinu, taj karakter te emigracije neću spominjati. Oni datiraju iz žestoke klasne borbe u toku rata unutar same Hrvatske i raznih političkih sukoba poslije rata. Ne bi trebalo ovdje možda ni da spomenem da smo u Hrvatskoj bili u razlaganju nacije i preformiranju na nove klasne osnove vrlo žestoki, možda smo u to ulazili u najnezgodnije vrijeme i da je zato i ta ogorčenost tako velika i emigracija tako velika.“

Bakarić dakako pod veliku ogorčenost hrvatske emigracije nije stavio činjenicu o masovnim komunističkim zločinima, posebice onima na kraju i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Bakarića opisuju kao samozatajnu, nekarizmatičnu, povučenu osobu, da je bio štreberski, birokratski tip, koji je često bio spor i s velikim manjkom energije. Stoga nije čudno da je već u mladosti dobio nadimak Mrtvac. Kasnije je dobio još jedan nadimak – Svileni. U svakom slučaju, nezaobilazna je osoba u proučavanju hrvatske povijesti 20. stoljeća.

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.