14. srpnja 2023. | 901 prikaza.

U POVODU – Milan Kundera – tragediju za Srednju Europu ne predstavlja Rusija, nego Europa


Milan Kundera, nacionalnom pripadnošću i/li jezikom stvaralaštva češki i francuski književnik, jedan je od velikana suvremene europske i svjetske književnosti, ali ujedno i jedan od prepoznatljivih predstavnika Srednje Europe kao prostora zajedničkog povijesnog iskustva, kulturne baštine i sudbine njenih naroda. Dokazao je to svojim češkim romanima u kojima je, možda i bez takvih primisli, zorno prikazao život pod komunističkim totalitarizmom i represiju kojoj su bili izloženi njegovi protivnici, ne samo u Češkoj, nego i diljem zemalja s pogrešne strane Željezne zavjese.

Fenomenom Srednje Europe Kundera se bavio i u svojim esejima od kojih je najpoznatiji Otmica Zapada: Tragedija Srednje Europe iz 1983., pisan u vrijeme kad Srednja Europa formalno nije postojala, reafirmirajući ponovno taj pojam, i to pred zapadnom javnošću. Europa je u to vrijeme bila podijeljena na slobodni zapadni dio i na istočni dio s komunističkim režimima pod sovjetskom dominacijom (uz izuzetak Jugoslavije i Albanije), koji je obuhvatio i srednju Europu. Kundera će biti jedan od 250.000 građana Čehoslovačke koji će nakon gušenja Praškog proljeća, uzaludnog pokušaja da se komunistički režim reformira i liberalizira, emigrirati na Zapad i tamo se trajno nastaniti. Kundera je u kolovozu 1968., kad je okupacijom sovjetske vojske i vojski još četiri zemlje Varšavskog pakta ugušeno Praško proljeće, imao i osobni susret s okupatorskim vojnicima koji mu je postao paradigma položaja u kojem se Češka našla. 

O tome Kundera piše u uvodu drame Jacques i njegov gospodar objavljene 1981.: „Bio je već treći dan okupacije. Ja sam bio u autu između Praga i Budjejovica (grada u koji je Camus smjestio Nesporazum). Po cestama, u poljima, u šumama, posvuda je bilo utaboreno rusko pješaštvo. Zaustavili su moj auto. Tri su ga vojnika počela pretraživati. Na kraju me časnik, koji je to zapovjedio, upitao na ruskom: ‘Kak vy čuvstvuete sebja?’, što je značilo ‘Kako ste? Kako se osjećate?’. Pitanje nije bilo ni neljubazno ni ironično. Baš naprotiv, časnik je nastavio: ‘Sve je to veliki nesporazum. No, riješit će se. Vidjet ćete da mi volimo Čehe. Mi vas volimo’. Tisuće tenkova uništilo je krajolik, budućnost zemlje bila je kompromitirana za stoljeća, češki državni dužnosnici bili su uhićeni i odvedeni, a časnik okupatorske vojske izjavljuje vam ljubav. Da budemo jasni: nije on želio reći da se ne slaže s invazijom. Daleko od toga. Svi su, više-manje, govorili poput njega: nisu imali stajalište sadističkog zadovoljstva silovatelja, nego se njihovo mišljenje zasnivalo na drugom arhetipu: ranjenoj ljubavi. Zašto ti Česi (koje mi tako volimo!) ne žele živjeti s nama? Zašto nas ne vole? Kako je to tužno što ih pomoću tenkova moramo naučiti ljubavi!”

Na ovom primjeru Kundera objašnjava razliku između Srednje Europe kao dijela Zapada i Rusije: ruski vojnik ga ne pita kako se zove, nego kako se osjeća, a za rusku dušu, što je vidljivo u ruskoj književnosti, posebno kod Dostojevskog, tipično je da osjećaji poistovjećuju s razumom, dok se na Zapadu osjećaji balansiraju razumom i skepsom. Prema Kunderi, to je baština renesanse i prosvjetiteljstva koje Rusija nije imala. Zato Kundera zaključuje: „Suočen s vječnošću ruske noći, u Pragu sam iskusio nasilan kraj zapadne kulture, onakve kakvu je začela zora moderniteta, kulture koja se zasniva na jedinki i njenu razumu, na pluralizmu mišljenja i toleranciji. U maloj zapadnoj zemlji iskusio sam propast Zapada. To je bilo veliko zbogom.“

Ovu opreku između Srednje Europe i Rusije Kundera će detaljnije razraditi 1983. u spomenutom eseju Otmica Zapada: Tragedija Srednje Europe, no ono što mu najteže pada je nerazumijevanje i ravnodušnost zapadnih zemalja. Kundera je definirao Srednju Europu kao dio našeg kontinenta koji je u kulturnom smislu na Zapadu, a u političkom na Istoku i smatrao da je tragedija Srednje Europe to što njene zemlje tradicijski pripadaju Zapadu, ali su slijedom povijesnih okolnosti od njega odvojene, odnosno otete, što nikoga na Zapadu ne zabrinjava. Kundera kaže da je Srednja Europa nakon raspada Austro-Ugarske izgubila svoje zidine, ali da ona i nakon 1945. postoji, što potvrđuje njena stvaralačka snaga i otpor. No, piše Kundera, ako živjeti znači postojati u očima onih koje volimo, tada srednja Europa ne postoji jer za Zapadnu Europu, čijim dijelom se srednjoeuropski narodi smatraju, Srednja Europa je tek dio sovjetskog imperija i ništa više. Kunderu posebno frustrira što na Zapadu smatraju logičnim da je Češka pod dominacijom Rusije jer obje pripadaju slavenskom svijetu, iako su prema Kunderi ruska sudbina i pogled na svijet potpuno drugačiji od Srednje Europe i strani joj.

Kundera piše da je Srednja Europa težila postati zgusnuta verzija Europe, sa svim njenim kulturnim različitostima, prema pravilu: što veća različitost na što manjem prostoru. Rusija je pak utemeljena na suprotnom načelu: što manja različitost na što većem prostoru, što vrhunac doživljava u sovjetskom komunizmu koji guši identitete drugih naroda. Kunderu frustrira što je „nestanak kulturnog zavičaja zvanog srednja Europa“, iako jedan od najvećih događaja 20. stoljeća za civilizaciju Zapada, prošao nezamijećeno i on na to daje odgovor: „Europa nije opazila gubitak tog kulturnog zavičaja jer Europa više ne smatra svoje jedinstvo kao kulturno jedinstvo… A budući da Europa sama gubi svoj kulturni identitet, ne vidi u srednjoj ništa drugo nego politički režim. Drugim riječima, vidi u srednjoj Europi istočnu Europu.“

Stoga, zaključuje Kundera, tragedija za Srednju Europu ne predstavlja Rusija, nego Europa. Kundera smatra da podjela Europe nakon 1945. za Srednju Europu nije samo politička katastrofa, nego napad na njenu civilizaciju. Upravo stoga njeni narodi pružaju otpor boreći se za očuvanje vlastitog identiteta i zapadnog karaktera. Kundera postavlja pitanje koje je i danas aktualno: koje velike vrijednosti mogu ujediniti Europu: jesu li to tehničke pogodnosti, tržište, masovni mediji, politika… jer kultura je u tom smislu nestala. Stoga upozorava da se Srednja Europa treba boriti ne samo protiv sovjetskog pritiska, nego i protiv pritiska vremena koji kulturi zvoni posmrtno zvono. „Zato je u srednjoeuropskim pobunama uvijek postoji nešto konzervativno, skoro anakrono jer se očajnički želi obnoviti prošlost kulture i modernog vijeka. Samo u svijetu koji zadržava svoju kulturnu dimenziju Srednja Europa može i dalje braniti svoj identitet, biti ono što jest“, smatra Kundera. On ne daje precizan odgovor na pitanje tko sve spada u Srednju Europu pa piše da Srednja Europa nije država, nego sudbina, dok su njene granice imaginarne i treba ih iznova isticati u svakoj novoj povijesnoj situaciji.

Ovoj temi Kundera će se vratiti u svom eseju Ne zaboraviti jedinstvo Europe iz 2007. kada piše: „Je li točno da se granice Srednje Europe i ne mogu nikada točno i za trajno povući? Bez sumnje! Ove nacije nisu bile nikada gospodari svojih sudbina ili svojih granica. One su rijetko bile subjekt, a skoro uvijek objekt povijesti. Njihovo je jedinstvo bilo nenamjeravano. One nisu bile jedne drugima bliske svojom voljom ili simpatijom, ili zbog jezičnih srodnosti, nego na temelju sličnih iskustava, na temelju zajedničkih historijskih situacija, koje su ih dovodile u različitim vremenima u različite konstelacije unutar pokretljivih, nikada konačnih granica. Srednja Europa ne da se reducirati na Mitteleuropu, kako je rado zovu oni koji je samo poznaju s bečkih prozora; Srednja Evropa je policentrična i pojavljuje se gledana iz Varšave, Budimpešte ili iz Zagreba uvijek u drugom svjetlu. Ali, jednako iz koje perspektive gledana, uvijek se probija zajednička povijest; s češkog prozora gledano vidim u 14. stoljeću prvo srednjoeuropsko sveučilište u Pragu; u 15. stoljeću vidim revoluciju Jana Husa, koja najavljuje reformaciju; u 16. stoljeću vidim Habsburško carstvo koje se konstituiralo malo po malo iz Češke, Mađarske i Austrije; vidim ratove, koji su dva stoljeća branili Zapad od turske invazije; vidim protureformaciju s procvatom barokne umjetnosti, koja čitavoj ogromnoj oblasti, sve do zemalja na Baltiku, otiskuje arhitektonsku ujednačenost…“

Kundera i ovdje piše da na Zapadu nisu shvaćali da su narodi Srednje Europe istrgnuti iz svoje identitetske matice, već su smatrali da je samo došlo do nametanja komunističkog režima. „Ljudi oko mene su pridavali politici veliko značenje, ali su imali oskudna zemljopisna znanja: na nas su gledali kao na one koji su “komunizirani”, a ne “anektirani”. Uostalom, ne pripadaju li Česi i od ranije istom “slavensko svijetu” kao i Rusi? Objašnjavao sam kako postoji, doduše, lingvističko jedinstvo slavenskih nacija, ali da ne postoji slavenska kultura, niti, pak, slavenski svijet. Povijest Čeha, jednako kao i Poljaka, Slovaka, Hrvata ili Slovenaca (naravno i Mađara, koji čak nisu ni Slaveni) je čisto zapadna: gotika, renesansa, barok, bliski kontakt s germanskim svijetom, borba katolicizma i reformacije. Sve to nema ništa zajedničko s Rusijom. (…) Uzaludna muka: ideja o jednom “slavenskom svijetu” ostaje neiskorjenjivo opće mjesto u historiografiji svijeta.“

Iako su danas geopolitičke okolnosti drugačije nego osamdesetih godina, vrijedi promišljati o ovim Kunderinim tezama jer se čini da su se njegova očekivanja nažalost ispunila. Srednja Europa doduše formalno opet pripada Zapadu, kao dio Europske unije i NATO-a, ali i dalje postoji podjela na „staru“ i „novu“ Europu. Pitanje je i što Srednja Europa danas predstavlja u kulturnom smislu: svodi li se njena kultura samo na zajedničku prošlost, na sličnu arhitekturu njenih gradova, ili pak i među današnjim umjetnicima, posebno književnicima postoji nešto zajedničko (teme, stil, diskurs) što bi ih činilo specifično srednjoeuropskima, kao i postoji li suvremeni srednjoeuropski identitet u uvjetima globalizacije koja cijeli Zapad, a i ostatak svijeta, pokušava ukalupiti u jedan bezlični entitet.

Milan Kundera kao disident 1980. godine. (Wikimedia Commons)


Marijan Lipovac

Ovaj tekst objavljen je u časopisu „Artikulacije“, broj 8, iz 2019. godine, povodom 90. rođendana Milana Kundere.

Komentari su zatvoreni.