7. listopada 2022. | 482 prikaza.

Unatoč traženju pomoći od kapitalističkog Zapada, Tito je bio uvjeren da je njegov komunistički prevrat vječni


U povodu smrti britanske kraljice Elizabete II., pisalo se kod nas i o njezinim odnosima s Jugoslavijom i Titom. Kraljica je imala protokolarnu ulogu, predstavljala je Ujedinjeno Kraljevstvo, i nije određivala politički smjer zemlje. Kad je Tito tri puta bio u službenom posjetu Londonu (1953., 1971. i 1978.), kraljica ga je primila kao i sve druge strane državnike, kao što joj je on bio domaćin u Jugoslaviji 1972. godine.

Zanimljivo je kako su nakon Drugog svjetskog rata počeli službeni kontakti između Jugoslavije i Velike Britanije, i što se to događalo u pozadini prije Titovog prvog odlaska u London 1953. godine. Naime, treba znati da su godine 1950. i 1951. bile iznimno napete u Jugoslaviji, ali i u svijetu. Počeo je hladni rat. Tito se našao ostavljen od Staljina i SSSR-a, i stalno je iz Moskve optuživan da se prodao zapadnim imperijalistima. Zapad ga pak još nije prihvatio, ispitivao se teren, Amerikanci su ga stalno propitkivali i taktizirali. Nudili su mu pomoć, ali i nametali svoje uvjete. A on je hitno trebao modernizirati i opremiti vojsku, ali i nahraniti ljude. Jer je usred svih tih političkih problema Jugoslaviju zadesila i velika suša.

O tim turbulentnim godinama najbolje govori on sam, Tito, u svome osobnom dnevniku. U njemu se mogu pratiti njegovi razgovori s Amerikancima oko davanja pomoći kako bi osnažio obrambenu sposobnost zemlje. Pisao ga je gotovo svakodnevno, ali kratkotrajno, potkraj 1950. i početkom 1951. godine. Počeo ga je voditi u Beogradu 2. studenoga 1950. godine, pa tako u njemu tog dana piše pod kakvim bi izgovorom SAD mogao početi davati pomoć Jugoslaviji, a da vladajuća administracija izbjegne neugodnu raspravu u američkom Kongresu. Tog dana Titu je američki ambasador u Jugoslaviji George Allen prenio posebnu poruku američke vlade u kojoj je stajalo da bi Amerika mogla dati pomoć Jugoslaviji mimo Kongresa, ali pod uvjetom da američki predsjednik Harry Truman navede kako se pomoć daje zbog obrambenih razloga za Jugoslaviju, jer su posljednje suše oslabile njezinu obrambenu sposobnost.

Churchill i Tito u Londonu 1953. (Muzej Jugoslavije, Beograd)

Tito u dnevniku komentira: „Razumije se da bi se drugovi složili sa time da mi prihvatimo taj prijedlog američke Vlade, jer bez takve pomoći za ugrožene krajeve mi ne bi bili u stanju držati toliki broj vojske u vrijeme kada nam je zemlja tako ugrožena od Istočnih zemalja. Dan prije toga sam se o tome sporazumio i sa drugovima Rankovićem, Đilasom i Kidričem.“

Ali unatoč traženju pomoći od kapitalističkog Zapada, uvjeren je da je njegov komunistički prevrat vječni. Zato piše: „Traženje pomoći u namirnicama u Americi i drugim zapadnim zemljama okuražilo je pritajene kapitalističke elemente i misle da se sada može praviti na nas pritisak u pravcu degeneracije naše revolucije. Izgleda da se ti elementi još nisu opametili toliko da shvate da je njima zauvijek odzvonilo.“

Tri dana kasnije, 18. studenoga, ponovno piše o Amerikancima: „Danas mi je Američki Ambasador gosp. Allen poslao preko pomoć Ministra vanjskih poslova Matesa tekst sporazuma za davanje pomoći u ishrani prije sastanka Kongresa. U tekstu nisu htjeli prihvatiti našu primjedbu da se ne kaže ishrana se daje i zbog održavanja obrambenih sposobnosti zemlje a ne za održanje oružanih snaga. Ja sam konačno pristao i na takvu formulaciju samo da se ta pomoć suviše ne otegne.“

Osim na Ameriku, Tito se pokušao osloniti i na Veliku Britaniju. Tako 22. siječnja 1951. piše da je odlučio u London poslati Milovana Đilasa „radi sondiranja terena za dobijanje naoružanja za našu armiju“. Dan poslije vraća se na Đilasa: „Jučer na večer otišao je drug Đilas u Englesku. Nadam se da će biti bolje sreće no onda kada sam ga slao posljednji put u Moskvu.“ Đilas se vratio, a Tito zadovoljno piše: „Vratio se drug Đilas danas sa puta u Englesku. Iz onog što on priča, a i iz pisanja engleske štampe vidi se da je taj put i razgovori sa odgovornim državnim rukovodiocima imao veliki značaj za naše nastojanje da se izbjegne izolacija naše zemlje, koju tako uporno nastoje postići naši ‘prijatelji’ sa Istoka.“

Tito i Jovanka kod kraljice Elizabete II. u Londonu 1971. (Muzej Jugoslavije, Beograd)

Nakon ovog sondiranja terena, britanski premijer Winston Churchill pozvao je Tita u službeni posjet 1953., s kojim se inače upoznao još u kolovozu 1944. kod Napulja. Britancima je tada Titov partizanski pokret trebao za istjerivanje Nijemaca s područja bivše Kraljevine Jugoslavije kako onamo ne bi morali slati svoje snage. Tito je tada Churchillu nekoliko puta naglasio da ne misli uvesti komunizam u novoj Jugoslaviji. Churchill mu baš nije vjerovao i bojao se sovjetskog utjecaja na Tita i na odnose u poslijeratnoj Jugoslaviji. No tada je prvo trebalo dobiti rat. Nakon rata zahladili su se odnosi između Tita i Churchilla jer je Tito ipak uveo komunizam, i to boljševičkog tipa, bolje rečeno čisti staljinizam. Međutim, nakon raskida sa Staljinom odnosi su se promijenili i Churchill ga zove u London te Tito postaje miljenik Zapada.

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.