21. lipnja 2022. | 535 prikaza.

Paradoks Vlade Gotovca


Dvorana Jure Petričevića u Matici hrvatskoj dugo nije bila toliko tijesna kao 31. svibnja na promociji knjige Vlado Gotovac – prva politička biografija kojoj je autor gradonačelnik Pule Filip Zoričić, po struci kroatist i povjesničar, objavljenoj u izdanju nakladnika Despot infinitus.

Nesvakidašnja je pojava u Hrvatskoj da političar na relativno moćnoj poziciji, kao što je ona prvog čovjeka najvećeg grada u Istri, piše i objavljuje knjigu, i to posvećenu čovjeku kojeg smatra svojim političkim uzorom i sa čijom slobodarskom pričom je, kako kaže, 2021. i pobijedio na izborima u Puli i smijenio višedesetljetnu vlast IDS-a. Sudeći po odazivu na promociju, reklo bi se da je Vlado Gotovac nepune 22 godine nakon smrti i dalje prisutan i omiljen u javnosti kao jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca druge polovice 20. stoljeća, kao čovjek koji je više bio prorok nego praktični političar. To je međutim daleko od istine. Naravno, i dalje je mnogo Gotovčevih prijatelja i štovatelja, ali mlađim generacijama Gotovac je nepoznat jer ga se ne spominje u udžbenicima ni kao književnika ni kao političara. Štoviše, njegova sabrana djela još uvijek nisu objavljena u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. Povremeno ga se spomene u javnosti povodom obljetnica rođenja i smrti, a u općoj svijesti najpoznatiji je po govoru koji je održao 30. kolovoza 1991. ispred tadašnjeg Doma JNA u Zagrebu gdje su tada, kako je kazao, sjedili „ostaci komunizma“.

Filip Zoričić je u siječnju 2021. na Filozofskom fakultetu u Splitu obranio doktorsku disertaciju pod naslovom Vlado Gotovac – ideje i život, uz mentore Vjerana Pavlakovića i Inoslava Beškera te ju zahvaljujući entuzijazmu izdavača Zvonimira Despota publicistički prilagodio i objavio kao knjigu za koju skromno kaže da je tek prva Gotovčeva politička biografija, nadajući se da će uslijediti i nove. Hoće li, to je pitanje. Kad je u pitanju razdoblje devedesetih godina 20. stoljeća, dominantna osoba koja ga simbolizira je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman čija veličina s protokom vremena postaje sve veća kad se uzme u obzir mnoštvo njegovih spomenika i drugih javnih počasti diljem Hrvatske. Tuđmana se prečesto uzima kao mjeru mnogih stvari pa je i u medijskim napisima o Zoričićevoj knjizi naglasak bio na Gotovčevom odnosu s Tuđmanom, koji je bio daleko od prijateljskog, a tijekom devedesetih i otvoreno protivnički jer se Gotovac nije slagao s Tuđmanovim načinom vladanja i viđenjem Hrvatske.

Prema Zoričićevim riječima, nasuprot Tuđmanovom političkom nacionalizmu Gotovac je promovirao ideju reaktivnog nacionalizma koji je demokratski i nije isključiv te afirmira slobodu pojedinca kao najvišu vrijednost i preduvjet nacionalne slobode. „U neslobodnoj naciji ni pojedinac ne može biti slobodan“,  pisao je Gotovac, nadovezujući se time na misao Stjepana Radića koji je još početkom 20. stoljeća pisao: „Ima samo jedan elemenat društva, a to je čovjek, pojedinac; ima samo jedna sloboda, a to je sloboda pojedinaca, a sloboda naroda zbroj je sloboda tih pojedinaca.“ Kao i Radiću, ni Gotovcu nije bilo svejedno kakva će Hrvatska biti kao slobodna i samostalna država. Za razliku od Radića Gotovac ju je doživio, ali imao je dovoljno razloga za zabrinutost vidjevši na kakvim se vrijednostima ona u praksi gradi. Njegov apel „Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje“ nije se nažalost ostvario, niskosti i mržnji svjedočimo na svim razinama, pa i od strane onih kojima su usta puna tolerancije i demokracije, kao i od aktualnog hrvatskog predsjednika. Kad se pogleda Gotovčeva biografija, netko neupućen pitao bi se u čemu je bio njegov problem s Hrvatima, zašto je i kao intelektualac i kao političar ostao autsajder umjesto da dođe na čelo države kao primjerice u Češkoj Václav Havel. Vlado Gotovac objavio je desetak knjiga pjesama i eseja, a ugled jednog od vodećih hrvatskih intelektualaca stekao je kao glavni urednik Hrvatskog tjednika od srpnja do prosinca 1971. Dvaput je bio u zatvoru, ukupno šest godina, i preko 15 godina bio bez posla, prehranjujući se među ostalim anonimnim pisanjem tekstova za raskošno opremljene zidne kalendare Privredne banke.

U javnost se vratio 1989. kao jedan od osnivača prve moderne političke stranke, Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza i saborski zastupnik od 1992. do 2000. Bio je predsjednik HSLS-a od 1996. do 1997. i Liberalne stranke od 1997. do 2000. Od 1990. do 1996. bio je 21. predsjednik Matice hrvatske i kao takav zaslužan je i za ponovno pokretanje Matičinog časopisa Vijenac koji je prestao izlaziti 1945., a poruka koju je dao te 1993. aktualna je i danas: „Ne bojte se, i činite ono što smatrate da je potrebno da bi sloboda u Hrvatskoj bila takva da nitko tko cijeni tu slobodu, kao i vrijednosti koje iz je nastaju, u tom ne bude ometen.“

Nažalost, prilike u Hrvatskoj koja je početkom devedesetih bila suočena sa srpskim prijetnjama njenom fizičkom opstanku nisu bile pogodne da bi na njeno čelo došao Gotovac kojeg se često uspoređivalo s Havelom. Kamo sreće da se u Srbiji pojavio ako ne tamošnji Havel, onda barem Gorbačov ili Jeljcin. Kako je na promociji svoje knjige rekao Filip Zoričić, Hrvatskoj su bili potrebni i Tuđman i Gotovac, ali Gotovac je bio potrebniji u drugoj polovici devedesetih kada je trebala nastupiti građanska Hrvatska. Gotovčev paradoks jednostavno je na promociji opisao njegov bliski suradnik Božo Kovačević. „Iako je bio nedvojbeno najistaknutiji hrvatski književni disident u doba komunizma, najveći paradoks životne sudbine Vlade Gotovca je taj da je ostao međunarodno nepriznat, iako su njegovi radovi i javni izrazi neraspoloženja vlašću bili oštriji nego istupi poznatijih disidenata poput Václava Havela ili Györgyja Konráda. No država koja je Gotovca ugnjetavala tadašnjem zapadu je bila puno važnija nego disidenti koji su se borili protiv te države i zbog te okolnosti Gotovac je nepravedno ostao prešućen u vrijeme kad su istočnoeuropski disidenti stjecali svjetsku slavu i stvarali pretpostavke za demokratske promjene u svojim zemljama.

Drugi paradoks u vezi disidentstva Vlade Gotovca je činjenica da je demokratska vlast, složena od pripadnika komunističke nomenklature, Gotovca tretirala gotovo kao neprijatelja. Isti policajac koji ga je pratio do 1990. to je nastavio i nakon toga“, kazao je Kovačević, spomenuvši da niti Gotovac nije štedio demokratsku hrvatsku vlast, što je pokazao 1993. kada je bio jedan od potpisnika apela kojim se tražila Tuđmanova ostavka. Kovačević je spomenuo i neskrivenu mržnju koja se javljala prema Gotovcu kada bi se javljao za riječ u Saboru, ali i pri slučajnim susretima s građanima na ulici s kojima je Gotovac bio spreman raspravljati, očekujući da ih može urazumiti. Gotovca su na ulici znali pljuvati ili ga čak proglašavati četnikom, a vrhunac tog animoziteta dogodio se 1997. u Puli kada ga je na predizbornom skupu fizički napao časnik Hrvatske vojske, usput veličajući Antu Pavelića.

Prema Boži Kovačeviću, paradoks je i to da Gotovcu kao deklariranom vjerniku Katolička crkva nije vjerovala, već je podržala bivšeg komunista Tuđmana. Ovdje je zanimljivo napomenuti da je Gotovčev sprovod 2000., kao i godinu dana ranije Tuđmanov, ipak predvodio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić koji je za Gotovca kazao: „U njegovom javnom djelovanju mnogi nalaze moralnu i etičku vertikalu u hrvatskom društvu. Neka i ovaj sprovod bude poticaj svima da se na prvo mjesto u osobnom i općem zalaganju stave moralna načela. A ova smrt neka nam pomogne da u međusobnom poštovanju, uvažavanju i suradnji gradimo sadašnjost i otvaramo se budućnosti koja je naša i Božja. Neka nam pomogne da više tražimo ono što nas povezuje nego li razdvaja, da više gledamo na čovjeka kakav je u sebi, nego kome pripada, da znamo oko sebe prepoznati i vrednovati različnost koja se u skladu darova djece Božje očituje kao bogatstvo.“

U čemu je današnja aktualnost djela Vlade Gotovca pojasnio je Filip Zoričić rekavši: „Nemojmo se sramiti ljudi koji na takav način vole domovinu. Voljeti domovinu danas znači voljeti je radom, poezijom, plaćanjem poreza, voljeti svakog tko dolazi u Hrvatsku, to je bila Gotovčeva domovina.“ Gotovac danas može biti uzor i zbog svoje hrabrosti i intelektualne buntovnosti. Bio je istodobno i kršćanin i liberal, borac protiv licemjernog malograđanskog društva  i niskosti, a kao govornik znao je kod publike proizvesti optimizam i nadu, uz vječnu poruku: „Pokažite da vaša budućnost ovisi o vama.“ Takve javne osobe u Hrvatskoj, pogotovo u visokoj politici, nažalost bolno nedostaju.

Marijan Lipovac

Ovaj tekst objavljen je u Vijencu, dvotjedniku Matice hrvatske broj 738 od 16. lipnja 2022., no uredničkom intervencijom izostavljena je autorova ocjena da i aktualni hrvatski predsjednik širi niskost i mržnju, kao i podatak da je Vladu Gotovca u Puli 1997. fizički napao časnik Hrvatske vojske, usput veličajući Antu Pavelića. Ovdje donosimo integralni tekst. 

Komentari su zatvoreni.