6. veljače 2024. | 1357 prikaza.

VOJNA POVIJEST HRVATA – Od 1804. do 1918. godine čak 395 osoba s područja Hrvatske dobilo je generalski ili admiralski čin, od čega 379 u vojsci Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske


Hrvatsko-češko društvo organiziralo je u ponedjeljak 5. veljače predavanje o hrvatskom generalu Josipu Šiškoviću, od 1779. do 1783. vojnom zapovjedniku Češke, koje je održao Boris Trnski. Predavanjem je otvoren ciklus Iz zajedničke hrvatsko-češke vojne povijesti kojim Hrvatsko-češko društvo želi podsjetiti na značajne, ali zanemarene osobe i događaje s područja vojne povijesti koji povezuju Hrvate i Čehe, a time ujedno obilježiti 15. godišnjicu članstva Hrvatske i 20. godišnjicu članstva Češke u NATO-u.

Boris Trnski, umirovljeni brigadir Hrvatske vojske i član HČD-a, godinama se bavi hrvatskom vojnom poviješću, a najviše Hrvatima koji su bili najviši časnici u vojskama Habsburške Monarhije, ali i drugih država, posebno onih u čijem sklopu su nekad bile hrvatske zemlje. U uvodu predavanja iznio je rezultate svojih istraživanja prema kojima je u razdoblju od 1804. do 1918. čak 395 osoba s područja Hrvatske dobilo generalski ili admiralski čin, od čega 379 u vojsci Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske, pri čemu je Svetozar Borojević dobio najviši vojni čin feldmaršala. Osam generala ili admirala iz Hrvatske bilo je u vojsci Ruskog Carstva, dva u Napoleonovoj francuskoj vojsci, dva u vojsci revolucionarne Mađarske 1848. i 1849. te po jedan u vojskama Osmanskog Carstva, Mletačke Republike, Kneževine Srbije i Portugala. Oko 70 posto njih bili su Hrvati i katolici, a ostali Srbi, Česi, Austrijanci i Talijani. Trnski je ustanovio i da su do 1804. djelovala 42 hrvatska generala.

Josip Šišković rodio se 1719. u Segedinu u plemićkoj obitelji bačkih Hrvata. U habsburšku carsku vojsku stupio je s 19 godina i sudjelovao u Ratu za austrijsko naslijeđe (1740.–1748.) na području današnje Slovačke, Bavarske i Nizozemske te 1742. dobiva čin satnika, a 1745. bojnika. Od 1748. služio je u garnizonu u Pragu i 1750. postao pukovnik, a 1756. dobiva i titulu baruna.

Na početku Sedmogodišnjeg rata (1756.–1763.) osobito se istaknuo u bitci kod Kolína u središnjoj Češkoj 1757. kada je njegova pukovnija odbila pet žestokih uzastopnih napada pruske vojske i tako spriječila osvajanje Praga. „Bio je to prvi poraz pruskog kralja Fridrika Velikog u Sedmogodšnjem ratu. Šišković je zbog zasluga unaprijeđen u čin brigadnog generala te kao prvi Hrvat odlikovan netom ustrojenim Viteškim križem Vojnog reda Marije Terezije“, kazao je Trnski. Istaknuo je i Šiškovićeve zasluge u bitci kraj Domašova u Moravskoj 1758. kada je spriječio osvajanje Olomouca i pruski prodor prema Beču. Šiškovič je zabilježio i pobjede kod Hochkircha (1758.) i Maxena (1759.) te dobio čin podmaršala, od 1760. bio je načelnik stožera jedne armije habsburške vojske, a od 1763. član Dvorskog ratnog vijeća u Beču, a postoji teorija i da je bio njegov predsjednik, što bi odgovaralo položaju ministra rata.

Zbog izuzetnih vojnih zasluga 1765. je odlikovan Zapovjedničkim križem Vojnog reda Marije Terezije, 1767. unaprijeđen je u čin generala topništva, a 1769. postaje glavni inspektor habsburške vojske za područje Vojne krajine te je sudjelovao u njenoj reorganizaciji. Bio je 1770. u pratnji rimsko-njemačkog cara Josipa II. kad je posjetio Osijek i Novu Gradišku. Šišković je 1775. dobio titulu grofa i postao vojni zapovjednik Galicije, a 1779. vojni zapovjednik Češke sa sjedištem u Pragu gdje je i umro 1783. Pokopan je u katedrali svetog Vida gdje je u kapeli svetog Žigmunda do danas sačuvana njegova nadgrobna ploča.

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.