14. siječnja 2026. | 852 prikaza.

NOVO KAPITALNO DJELO ZA HRVATSKU POVIJEST -VELIKI BIOGRAFSKI LEKSIKON HRVATSKIH GENERALA I ADMIRALA OD 1804. DO 1918.

Hrvatski generali i admirali su činili skoro 10% od ukupnog broja generala i admirala vojske Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije u razdoblju od 1804. do 1918., iako, po popisu stanovništva iz 1910., broj stanovnika Kraljevine Hrvatske i Slavonije, Kraljevine Dalmacije te Rijeke s okolicom u tom razdoblju bio je 6,46% stanovništva Austro-Ugarske Monarhije. Ovako značajan udio generala i admirala, rođenjem ili podrijetlom s tadašnjeg hrvatskog ozemlja, rezultat je najvećim dijelom činjenice da je veliki dio hrvatskog ozemlja pripadao Vojnoj granici (krajini), koja je u različitim oblicima trajala od sredine XV. stoljeća do konačnog razvojačenja 1873.

     Početkom ustrojavanja Vojne granice njezinim postrojbama ustrojenim u kapetanije pretežno su zapovijedali austrijski časnici. Nakon što su se hrvatski laki konjanici i pješaci istakli tijekom Rata za austrijsku baštinu (1740. – 1748.), vojni stručnjaci u Beču uvidjeli su da se radi o najboljoj vojsci u Monarhiji, budući da ta vojska već skoro tristo godina čuva granicu Monarhije i skoro u kontinuitetu ratuje protiv osmanske vojske. Zbog toga je i zapovjeđeno preustrojavanje graničarske vojske u graničarske pješačke i konjaničke (husarske) pukovnije, kao što su bile ustrojene sve tada značajne vojske u Europi. Osim toga, časnici iz hrvatskih graničarskih pukovnija imenovani su na više vojne dužnosti. Učinak je uslijedio vrlo brzo, već u Sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.), kada je graničarska vojska odigrala možda i ključnu ulogu te natjerala, do tada najbolju europsku vojsku, prusku vojsku Fridrika II. Velikog, u bijeg iz Češke. Za te zasluge su mnogi hrvatski graničarski časnici odlikovani novouvedenim najvišim habsburškim odličjima, viteškim i zapovjedničkim križevima Reda Marije Terezije.

     Vojna granica funkcionirala je kao velika vojarna, u kojoj je zapovjednik pukovnije bio i vojni i civilni autoritet te operativac, koji je bio odgovoran za sve segmente života na svom području. Zbog činjenice da su časnici s domicilnog područja najbolje poznavali mentalitet i stanje unutar pukovnije, oni su u velikoj mjeri bili imenovani za zapovjednike graničarskih pukovnija. Osim stalnih borbi s osmanskom vojskom, oni su skrbili za civilno stanovništvo i često bili nazivani „ocem kraja“. Svi najistaknutiji hrvatski generali bili su zapovjednici graničarskih pukovnija i na tim dužnostima su ispekli, ne samo vojni, već i civilno-vojni zanat, temeljem čega su bili puno sposobniji i kvalitetniji od svojih kolega na ostalom području Monarhije, koji su se bavili samo vojnim pitanjima. Zato nije nimalo iznenađujuće da je jedan od najvećih hrvatskih vojskovođa i kasnije hrvatski ban, general Josip Jelačić, obnašao dužnost zapovjednika Prve banske graničarske pukovnije u Glini.

Posebice su veliki napredak u razvoju svog područja odgovornosti donijeli zapovjednici pukovnija koji su završili Tehničku vojnu akademiju, smjer inženjerija u Beču. Oni su, sukladno struci, imali potrebu stalnog građenja i unapređenja infrastrukturnih objekata i ostalih građevina neophodnih za unapređenje civilnog života. Zahvaljujući njima izgrađene su ključne cestovne komunikacije (Lujzijana), uređeni tokovi rijeka, izgrađeni kanali i lučka infrastruktura te mnogi objekti vjerskog, obrazovnog, zdravstvenog i kulturnog sadržaja. Svaki hrvatski general po struci vojni inženjer iza sebe je ostavio neki građevinski pothvat.

    Tijekom koalicijskih ratova protiv Napoleona Bonaparte (1792. – 1815.) hrvatski generali iskazali su izuzetno vojno umijeće i zapovijedali najvećim vojnim postrojbama. Najpriznatiji svjetski teoretičar umijeća ratovanja Karl von Clausewitz, koji je pomno raščlanio te ratove, u svojim djelima je isticao hrvatske generale i stavljao ih u rang sa samim Napoleonom Bonaparteom po pitanju umijeća ratovanja. Kada su 1809. graničarske pukovnije stacionirane južno od rijeke Save morale prijeći u Napoleonovu vojsku, on je s njima krenuo na Moskvu, a kada se vratio s pohoda izjavio da su „Hrvati prvi vojnici na svijetu“, a dvojica od njih su promaknuti u generalske činove francuske vojske.

    Hrvatski generali istakli su se i tijekom revolucionarnih godina (1848. i 1849.). Može se reći da je hrvatski general Josip Jelačić spasio Monarhiju spašavajući Hrvatsku od mađarske opasnosti. Pri tome se može i ustvrditi da je hrvatski general Antun Čorić spasio grad Beč, kao zapovjednik njegove obrane, u uvjetima kada je već gorio Carski dvor, a sve zahvaljujući i hrabrim graničarima Jelačićeve vojske.

     Najveći uspjeh hrvatski generali polučili su tijekom zaposjedanja Bosne i Hercegovine (1878.). Zapovjednik cijelog pohoda bio je hrvatski general Josip Filipović, dok je postrojbama iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije, koje su u punom sastavu sudjelovale u operaciji, zapovijedao njegov mlađi brat general Franjo Filipović. Postrojbama koje su nastupale s južne strane (iz Dalmacije) zapovijedao je hrvatski general Stjepan Jovanović. Sve to, uz veliku hrabrost prvenstveno hrvatskih vojnika, rezultiralo je najuspješnijom operacijom Monarhije, koja je uspješno provedena uz minimalne gubitke, iako je u Bosni i Hercegovini vođeno više od trideset bojeva i bitaka.

     Ratno umijeće hrvatskih generala u punom opsegu došlo je do izražaja tijekom Prvoga svjetskog rata, u kojem su hrvatski vojnici podnijeli veliku žrtvu. Tom prigodom su hrvatski generali iskazali veliku hrabrost i sposobnost. Hrvatski general Svetozar Borojević je za uspjehe ostvarene na bojnom polju promaknut u najviši vojni čin stožernog generala (Feldmarschalla), u koji su bili promicani samo visoki plemići austrijskog podrijetla. Osim njega, još četiri hrvatska generala su u Prvom svjetskom ratu zapovijedala postrojbama ranga armije.

     Osim na bojnom polju, hrvatski generali istaknuli su se i na ostalim područjima društvenog života. Iako ih se još i danas smatra „carevim generalima“ bez ikakvog domoljubnog osjećaja, velika većina bila je izrazito domoljubno opredijeljena. Malo je poznato da je prvi službeni govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 19. siječnja 1809. izrekao hrvatski general Vinko Knežević. Veliku ulogu u Hrvatskom narodnom preporodu odigrali su hrvatski generali predvođeni Josipom Jelačićem. Hrvatski generali su se izborili da Hrvatska dobije svoju vojsku (Kraljevsko hrvatsko domobranstvo), da se u toj vojsci govori i misli hrvatski te nose hrvatske oznake. Mnogobrojni hrvatski generali i admirali su isticali svoj rodni kraj na način da su si kod stjecanja plemićkih titula odabirali pridjevke vezane uz mjesto rođenja, a nakon umirovljenja dolazili su u Hrvatsku (najčešće Zagreb) i bili pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoj. Velik dio njih bio je aktivan u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i umjetničkim institucijama, kojima bi nakon smrti ostavljali sav svoj imetak.

     Iz svega izrečenog može se zaključiti da hrvatski generali i admirali nisu osobe koje nisu vrijedne spomena i truda, već da se radi o ljudima koji su kao hrvatska elita pronosili hrvatsku slavu diljem Europe, zahvaljujući uspjesima na bojnom polju stjecali plemićke titule, temeljem kojih su se ženili s plemkinjama diljem Monarhije, a time, u značajnom dijelu, uključili Hrvate u srednjeeuropski kulturni krug.

     Budući da u demokratskoj Hrvatskoj postoje biografski leksikoni predstavnika različitih strukovnih zanimanja (arhitekata, inženjera vodnog gospodarstva, itd.) nameće se pitanje postojanja biografskog leksikona hrvatskih generala i admirala. Predstavnici struke u pravilu izrađuju biografske leksikone za istaknute pojedince iz te struke, jer oni su puni stručnih pojmova koje razumiju/razlikuju samo ljudi unutar struke. Sukladno tome i ovaj biografski leksikon generala i admirala izradio je predstavnik vojne struke, visoki časnik sa završenom najvišom vojnom izobrazbom. Budući da je od izrade posljednjega i jedinog djelomičnog biografskog leksikona hrvatskih generala prošlo više od sto godina vrijeme je za novi prošireni biografski leksikon hrvatskih generala i admirala, jer oni to uistinu zaslužuju.

VELIKI BIOGRAFSKI LEKSIKON HRVATSKIH GENERALA I ADMIRALA OD 1804. DO 1918.

Komentari su zatvoreni.