18. veljače 2026. | 1211 prikaza.

VUKOVAR I SARAJEVO: DVA SIMBOLA, JEDNO RATNO ISKUSTVO

U hrvatskoj kolektivnoj memoriji Vukovar označava grad-žrtvu, simbol opsade, razaranja i izdržljivosti. U bosanskohercegovačkoj povijesti istu težinu nosi Sarajevo – grad koji je gotovo četiri godine živio pod najduljom opsadom jednog glavnog grada u modernoj europskoj povijesti. Ta dva grada, iako razdvojena državnom granicom, pripadaju istom povijesnom vremenu i istom prostoru stradanja i ljudske patnje koja je obilježila čitavu jednu generaciju Ratovi devedesetih godina 20. stoljeća oblikovali su suvremenu hrvatsku povijest duboko i trajno. Vukovar, Dubrovnik, Škabrnja, Osijek, Karlovac – ti toponimi predstavljaju puno više od pukih geografskih točaka; oni su iskustvo prekida normalnosti, gubitka doma, progona i obrane. U isto vrijeme, Sarajevo je živjelo pod stalnom vatrom, bez sigurnosti, uz nestašice i svakodnevnu prijetnju snajpera. Granata, podrum, nestanak struje, strah roditelja – te su riječi imale isto značenje u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Opsada Sarajeva (1992.–1995.) i Domovinski rat odvijali su se paralelno, u istom procesu raspada te nesretne Jugoslavije. Sudbine su se prelijevale preko novonastalih granica: izbjeglice su pronalazile utočište u hrvatskim gradovima, rodbinske veze ostajale su rastrgane, vojne operacije odvijale su se na prostoru obiju država, a političke odluke oblikovale su živote običnih ljudi. Riječ je o jednom povijesnom prostoru i o međusobno isprepletenim traumama.

U tom kontekstu Sarajevo nije “tuđi” grad. Ono je dio hrvatske povijesne svijesti još od 1914. godine, kada je atentat u Sarajevu pokrenuo globalni sukob, pa sve do devedesetih, kada je opsada grada postala simbol dugotrajnog stradanja civila. Hrvatska i Bosna i Hercegovina dijele isto vrijeme razaranja i isti teret sjećanja.  U novijim raspravama o opsadi Sarajeva pojavila se i jedna od najmračnijih i najpotresnijih tema – takozvani “Sarajevo safari”, odnosno “ljudski safari”. Prema svjedočanstvima koja su dospjela u javnost, pojedinci iz inozemstva tijekom opsade dolazili su na položaje s kojih se pucalo na grad, plaćajući mogućnost sudjelovanja u nasilju nad civilima. Dokumentarni film Sarajevo Safari otvorio je tu temu široj javnosti i pokrenuo ozbiljna pitanja o krajnjim oblicima dehumanizacije u ratu. Bez obzira na sudske epiloge i historiografske rasprave, sama činjenica da se takva praksa spominje pokazuje do koje mjere rat može razoriti elementarne moralne granice. U takvom kontekstu civil postaje meta, a nasilje poprima dimenziju spektakla. Taj fenomen, koliko god bio šokantan, dio je šire slike rata devedesetih, u kojem su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina proživjele iskustva razaranja, progona i stradanja civila.

Na tom povijesnom tlu nastaje roman Ime mi je Sarajevo. Knjiga ne donosi vojnu kronologiju ni političku analizu, nego unutarnju perspektivu – iskustvo djevojčice i žene koja rat nosi u sebi, dugo nakon što su oružja utihnula. To je perspektiva generacije čije je djetinjstvo prekinuto nasiljem i čiji se identitet oblikovao u uvjetima stalne prijetnje. Za hrvatskog čitatelja ta priča nije udaljena. Ona priziva slike skloništa, nestanaka struje, tišine nakon granatiranja, prerane zrelosti djece i dugotrajnog života s traumom. Hrvatsko društvo, poput bosanskohercegovačkog, i dalje živi s ratnim nasljeđem – s pitanjima odgovornosti, s pokušajima pomirenja, s obiteljskim pričama koje se prenose generacijama.

Rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovini bili su dio istog povijesnog procesa. Razumjeti Sarajevo znači razumjeti i kontekst u kojem je nastajala moderna hrvatska država. A razumjeti osobnu priču unutar tog konteksta znači razumjeti cijenu povijesti koja se ne mjeri samo teritorijem, nego i ljudskim životima. U vremenu kada se povijest često svodi na političke polemike i pojednostavljene interpretacije, književnost otvara prostor za dublje razumijevanje. Ime mi je Sarajevo ne traži senzaciju, nego moralnu jasnoću. Ne rekonstruira političke odluke, nego pokazuje emocionalne posljedice rata.

Upravo zato ova knjiga ima svoje mjesto i na portalu posvećenom hrvatskoj povijesti. Ona govori o zajedničkom iskustvu prostora na kojem živimo i otvara širi pogled na ratno vrijeme. Ratovi devedesetih predstavljaju isprepletenu povijest zajedničkog prostora. Vukovar i Sarajevo ostaju dva simbola istoga vremena. A književnost, kada je emotivno snažna i moralno jasna, pomaže da tu zajedničku povijest sagledamo cjelovito – s poštovanjem prema žrtvama i s razumijevanjem složenosti vremena. Zato Ime mi je Sarajevo nije samo roman o jednom gradu. To je knjiga o generaciji oblikovanoj ratom – i o prostoru čija je povijest zajednička.

Danijel Tatić

Naslovna fotografija: Mikhail Evstafiev, Red za vodu u Sarajevu, 1992. (Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0)

Komentari su zatvoreni.